Nasilje prema osobama s invaliditetom

Invaliditet i nasilje dva su međusobno povezana fenomena. Korijen se vidi kroz povijesni pregled gdje su osobe s invaliditetom često smatrane teretom društva i gdje nasilje prema njima nije bio rijedak slučaj. U novije vrijeme, događaju se značajne promjene, a posebice je to vidljivo kroz napuštanje medicinskog i jačanje socijalnog modela pristupa osobama s invaliditetom. No, nasilje nad osobama s invaliditetom i dalje je vrlo prisutan problem te zahtijeva ozbiljan pristup utemeljen na znanju kao osnovi kvalitetne borbe protiv nasilja.  Izloženi su i pratećim pojavama kao što su tjelesno, emocionalno i seksualno nasilje bilo od vršnjaka (ako se radi o mlađim osobama), ali često je ova pojava prisutna i u odrasloj populaciji, zbog pomanjkanja empatije. Zbog specifičnosti njihova oštećenja otežana im je samozaštita, prepoznavanje osoba koja ih je zlostavljala ili nametnula diskriminirajući odnos, bijeg iz neugodne ili nasilne situacije – a susreću se i s nerazumijevanjem okoline.). S jedne strane, osobe s invaliditetom teže se brane i zaštićuju od nasilja, a s druge strane su posebno osjetljive na nasilje potaknuto predrasudama i stereotipima prema njima kako potvrđuju brojna istraživanja Specifičnost nasilja prema osobama s invaliditetom (prema Krizmanić, 2010) potaknuta je tako postojanjem potencijalnih žrtava prema kojima se nasilje, naročito neki oblici nasilja (npr. izrugivanje), gotovo redovito može nekažnjeno manifestirati, ali i postojanjem potencijalnih nasilnika koji nasilje prema osobama s invaliditetom smatraju dopustivim, a u nekim slučajevima čak i poželjnim.

Postoje različite definicije nasilja, ali u većini se slučajeva govori o primjeni fizičke i psihičke sile koja drugoj sobi može prouzročiti osjećaj straha i boli. O nasilju možemo govoriti kao pojavi koja je ušla u sva područja života neovisno o različitosti njegovih definicija. Nasilje je ozbiljan problem za osobe s invaliditetom, koje se nalaze u većem riziku pojave nasilja od osoba bez invaliditeta (Sobsey i Doe, 1991; Hassouneh-Phillips i Curry, 2002; Powers i sur., 2002). Autori Sobsey i Calder (1999) navode kako do povezanosti invaliditeta i nasilja dolazi tek 60-ih godina prošlog stoljeća kada se istraživanjima utvrdila spoznaja o prisutnosti visoke stope razvojnih, fizičkih poremećaja i poremećaja u ponašanju među zlostavljanom djecom.

Osobe s invaliditetom mogu doživjeti iste vrste nasilja kao i osobe bez invaliditeta. No, osobe s invaliditetom mogu doživjeti i mnoge druge vrste nasilja koje može biti povezano s invaliditetom. Nasilje za osobe s invaliditetom može uključivati dodatne vrste kontrole ili suzdržanosti od odgovarajućeg djelovanja, primjerice uskraćivanje lijekova i pomagala, namjerno postavljanje prepreka koje otežavaju kretanje osoba s invaliditetom, nazivanje pogrdnim imenima i ismijavanje, isključivanje iz komunikacije, dovođenje u socijalnu izolaciju i slično. Na temelju iskustva možemo zaključiti da je među slijepim i slabovidnim ljudima najčešće prisutno psihičko nasilje, zatim ekonomsko i tjelesno, često praćeno zanemarivanjem, a da je najrjeđe seksualno nasilje.  Podaci o nasilju najvećim dijelom dolaze iz sustava socijalne skrbi gdje se navode u okviru anamnestičkih podataka i zatim ih djelatnici Registra usklađuju s Međunarodnom klasifikacijom bolesti ili bivaju uneseni u skladu s popisom MKB-šifri koje je načinilo tijelo vještačenja (zanemarivanje i napuštanje, drugi sindrom zlostavljanja, problemi u vezi s društvenom okolinom, teškoće vezane uz negativne događaje u djetinjstvu, problemi u vezi s odgojem djeteta, drugi problemi u vezi s osnovnom skupinom skrbnika, uključujući i okolnosti u obitelji).

U Registru su zabilježeni podaci za 136 osoba s invaliditetom koje su žrtve nekog oblika nasilja, od čega je 98 muških i 38 ženskih osoba. Problem nasilja nad osobama s invaliditetom je prisutan, s većim razmjerima od navedenih podataka. Društveni kontekst invaliditeta praćen nepristupačnošću, siromaštvom i izolacijom, te oslanjanjem na usluge podrške koje su manjkave i nisu dovoljne, imaju značajan utjecaj na osobe s invaliditetom koji su pod povećanim rizikom nasilja. Oblici nasilja koje osobe s invaliditetom često dožive uključuju fizički napad, verbalno i emocionalno zlostavljanje i financijsko iskorištavanje, uz zanemarivanje kao najčešći oblik nasilja. No, neki su istraživači procijenili (Baladerian, 2009) da će više od 90% osoba s invaliditetom osjetiti seksualno nasilje u nekom trenutku svoga života.

Nasilje nad osobama s invaliditetom je društveni problem kojemu se sve aktivnije pristupa. Temeljem rezultata istraživanja uočljivo je da se nasilje nad osobama s invaliditetom pojavljuje u različitim oblicima i da je počinjeno od različitih osoba. Teško ga je identificirati zbog niza razloga, te ostaje neprepoznato. Posljedice nasilja nad osobama s invaliditetom mogu se pojaviti u različitim oblicima i na različitim područjima. Jedan od značajnijih čimbenika koji doprinose takvom stanju je nedostatak informacija osoba s invaliditetom o njihovim pravima i načinima njihova ostvarivanja, ali i nedostatak informacija široj zajednici o sposobnostima osoba s invaliditetom koja dovode do predrasuda i stereotipa, pa čak i nasilja, te nedovoljna educiranost stručnjaka. Sami stručnjaci su u ovom istraživanju naveli da mogu prepoznati različite oblike nasilja i djelovati u skladu s nastalom situacijom. Također su naveli da su nedovoljno educirani u istom području, osobito kada se radi o nekim suptilnim oblicima nasilja i znakovima koji bi ih mogli upućivati da je nasilje doživljeno. Smatraju da je potrebna međusobna suradnja svih sudionika, od pojedinca do cjelokupnog društva, kako bi se kvalitetnije i adekvatnije borili s problematikom nasilja. Zato je potrebno najveći naglasak staviti na senzibilizaciju društva, samih osoba s invaliditetom i stručnjaka o problematici nasilja nad osobama s invaliditetom. Također, rezultati istraživanja ukazuju da stručnjaci bivaju izloženi nasilju kada pružaju zatraženu pomoć. Postojeća pravna regulativa temelji se na različitim međunarodnim i domaćim pravnim izvorima koji pristupaju nasilju nad osobama s invaliditetom na vrlo pragmatičan način. Stoga bi bilo poželjno dodatno razraditi protokole povezane s nasiljem koji bi se specifično odnosili na nasilje nad osobama s invaliditetom. Time bi se dodatno pospješio rad stručnjaka, osobito onih koji su, kao i sudionici ovog istraživanja, zaposleni u neprofitnom sektoru i koji prema opisu posla kod saznanja o nasilju mogu reagirati samo deklarativno i zatražiti pomoć drugih institucija. Prevenciji i suzbijanju nasilja potrebno je, sukladno rezultatima ovog istraživanja, pristupiti iz specifičnije pozicije invaliditeta kao društvene pojave koja je potencijalni temelj nasilja nad osobom.

Smatram da je svaki oblik nasilja loš, a pogotovo onaj prema osobama s invaliditetom jer su slabije od ostalih.  Možemo reći da nikad nije dobro vršiti nasilje prema nikome jer kako je istraživanje pokazalo to se većinom događa zbog neznanja. Kadgod nešto ne znaš ne ustručavaj se pitati jer će to pomoći i tebi da naučiš nove stvari, ali će pomoći i odnosu s tom osobom. Uvijek se sjeti one poslovice „Tko pita ne skita“.

Autor: Denis Marijon

Stavovi i mišljenja autora teksta osobni su i ne odražavaju nužno stavove udruge.

Članak je napisan u sklopu projekta “Lokalni info-centar za mlade Zagor”. Projekt sufinancira europska unija iz Europskog socijalnog fonda i Ministarstvo za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku.