ČITALI SMO: IMRE KERTESZ – ČOVJEK BEZ SUDBINE

Imre Kértesz mađarski je književnik rođen 1929. u Budimpešti.  Dobitnik je Nobelove nagrade za književnost 2002. Roman „Čovjek bez sudbine“ počeo je pisati 1960., a objavio ga je tek 1975. bez većeg odjeka u Mađarskoj. Kertesz u romanu s autobiografskim elementima, iz  perspektive petnaestogodišnjeg Židova iznosi svoja iskustva iz nacističkih koncentracijskih logora Auschwitza , Buchenwalda i Zeitza.  

Roman počinje rečenicom „Danas nisam bio u školi.“, kojom pisac najavljuje mladog pripovjedača u 1. licu, sadašnjost kao vrijeme pripovijedanja, a možda čak i (čitatelj bi mogao pomisliti)   formu  dnevničkih zapisa. Pripovjedač, petnaestogodišnji Gyȍrgy Kȍves, na početku romana, na gotovo humorističan način i u skladu sa svojim godinama i iskustvom (infantilna perspektiva), opisuje svoju obitelj koja se okupila kako bi se oprostila od njegova oca koji odlazi u „radni logor“. Dječak (ili mladić) ostaje s maćehom i ubrzo i sam dobiva obavijest o radnoj obavezi, koja mu i nije previše teško padala („Sam posao i nije bio odveć zamoran, a onako, udruštvu s tim momcima, zapravo je bilo čak prilično zabavno…) dok mu se jedan radni dan nije pretvorio u putovanje u koncentracijski logor. Pripovijedajući iz perspektive petnaestogodišnjeg dječaka Kertesz postiže naivan i nevin ton pripovijedanja kojim odiše cijeli roman. Tako dječak deportaciju iz Budimpešte opisuje kao da opisuje školski izlet sa svojim prijateljima, a događaje u logoru, postupke robijaša i njihovih tamničara riječima poput „prirodno“, „naravno“ i „razumljivo“  (iako je čitatelju koji je upućen u događanja u koncentracijskim logorima za vrijeme Drugog svjetskog rata sasvim jasno da tamo ništa nije bilo razumljivo i prirodno). Pripovjedač ne komentira svoja zapažanja, on opisuje ono što vidi i doživljava, ali ne izražava svoj stav o tome. Možda najveće čuđenje kod čitatelja izaziva upravo činjenica da se dječak ni u jednom trenutku ne žali, već prihvaća ono što mu se događa kao da baš tako mora biti.  On ne predviđa događaje, on ih živi onako kako se s njima susreće, korak po korak,  jer „postoje samo date okolnosti i nove situacije koje iz njih proizlaze“.   Takav način pripovijedanja, kojim se otkriva samo dio istine, dio trenutno dostupne stvarnosti, utječe na to da ni čitatelj (iako naoružan znanjem o holokaustu) ne zna ništa više od pripovjedača, da tapka zajedno s njim u neznanju o tome što bi moglo biti dalje, da mu se čini da su događaji prilično čudni, teško shvatljivi, tajanstveni, ali ne i strašni i grozoviti. Nakon oslobođenja i povratka u Budimpeštu naglo odrastao dječak (shvaćamo da je tako iz njegovih vrlo zrelih promišljanja o svemu onome što mu se dogodilo) svoje stavove (napokon) iskazuje u razgovoru s novinarom (koji bi htio čuti o njegovim iskustvima iz logora) i s bivšim susjedima. „No dok čovjek počne razumijevati stvari, ipak ne ostaje potpuno besposlen, jer odmah prione na svoj novi posao, živi, djeluje, kreće se, izvršava svaki novi uvjet na svakoj novoj stepenici. Međutim, bez toga vremenskoga slijeda sve bi se odmah, na licu mjesta sručilo na nas, a lako je moguće da to naša glava, lubanja pa valjda i srce ne bi mogli podnijeti…. Dakle, to postepeno prihvaćanje stvarnosti omogućilo je mladom protagonistu romana da preživi i istovremeno da ne poludi. On je, naime, jako dobro vidio sav apsurd situacije u kojoj se našao, no nekako je uspio shvatiti da, baš poput Sizifa, mora prigrliti svoj kamen i pokušati gurati ga uzbrdo. Pritom je uočio, najviše na samom kraju svojega tamnovanja, za boravka u bolnici, da su i ljudi oko njega pronašli način da se odupru besmislu i ljudima koji su ih tretirali kao niža i nevrijedna bića. Odupirali su se jedinim što su uspjeli sačuvati – svojom ljudskošću, plemenitošću, suosjećajnošću: „Neki drugi su obilazili ponekoga bolesnika koji je tu ležao; stizali su brzo, šuljajući se, gotovo kradomice. (…)… po svemu sam mogao zaključiti da su oni dolazili samo iz jednoga jedinog razloga…. da se vide s tim svojim oboljelim bližnjim. (…) Dapače, ne sumnjam (…) da je sastavnicom tih događaja bilo i riskiranje, i tvrdoglavost, moglo bi se reći, čak i prkos“

Pripovjedač se ne može i ne želi poistovjetiti s idejom o tome da uopće postoji nešto što se zove sudbina židovskog naroda. Taj je problem pisac otvorio na početku romana kad nam mladi Kȍves govori kako mu je tijekom oproštajne večere, upriličene zbog očeva odlaska u logor, stric rekao kako mora biti hrabar u novonastaloj situaciji jer je sada i on dio zajedničke sudbine Židova. „ A od ovog trenutka, kazao mi je, i ti dijeliš zajednički židovski usud, što je zatim i opširnije  pojašnjavao, spomenuvši kako ta sudbina zapravo znači neprestane progone koji traju tisućljećima, a koje, međutim, Židovi, moraju prihvatiti skrušeno i s požrtvovnom  strpljivošću zato što im je zbog davnašnjih grijeha Bog tako odredio… “ S istom se idejom dječak susreće, kad, nedugo zatim, razgovara s djevojčicama koje stanuju u istoj kući kao i on (s jednom od njih doživljava i prvu ljubav). Neimenovana je djevojčica, nakon duga razmišljanja, zaključila kako su „Židovi drukčiji od drugih“, da „razlike nose u sebi“ i da ih ljudi upravo zbog njih mrze.

S takvim se stavom dječak nikako ne može složiti i djevojčici se suprotstavlja pričom o kraljeviću i prosjaku, koju je bio nedavno pročitao. Na temelju svoje usporedbe zaključio je da su razlike nešto nametnuto, izmišljeno, iskonstruirano i da, kad bi one doista postojale, Židove ne bi trebalo obilježavati žutom zvijezdom.

Na kraju romana bivšim susjedima  Kȍves iznosi svoju tezu : „ukoliko postoji sudbina, tada više ne postoji sloboda izbora; a ukoliko (…) postoji sloboda, onda nema sudbine.“ I sam naslov „Čovjek bez sudbine“ najavljuje nam ono što pripovjedač shvaća sasvim jasno na kraju romana: ne postoji nešto što se zove sudbina židovskog naroda, ne  postoji sudbina koju on dijeli s ostalim Židovima kako su mu to htjeli nametnuti njegovi  najbliži. Njegova ogorčenost nakon dolaska iz logora posljedica je upravo te mirne predanosti nekoj navodnoj sudbini i on baš to teško oprašta svojim sunarodnjacima. „I ja sam proživio jednu zadatu sudbinu. Premda ona nije bila moja sudbina, ipak sam je baš ja morao proći.“

Na samom kraju zaključuje: „Nema te besmislice koja se ne bi mogla doživjeti posve prirodnom, a na mojem me putu, znam već i to, poput nezaobilazne stupice vreba sreća.“ Kerteszov roman izuzetno je i upečatljivo djelo.

Autor: Tin Krznar