BOOK REVIEW: GORAN VOJNOVIĆ – SMOKVA

U trećem romanu Gorana Vojnovića, „Smokva“ ponovo je prikazana problematika identiteta koja se i ovdje tematizira na osobnoj, ali i na kolektivnoj razini. U romanu su prikazane tri generacije obitelji Dizdar, prije nastanka Jugoslavije, tijekom Jugoslavije i nakon raspada Jugoslavije, u  razdoblju tranzicije, pri čemu se u paralelnom prikazu prati raspad države, ali i raspad obitelji.  

Prva generacija obitelji, koju predstavljaju Aleksandar i Jana, 1955. godine dolaze u Istru. Druga generacija obitelji je njihova kći Vesna i njezin suprug Safet, a treću generaciju čini Jadran i njegova obitelj, supruga Anja te sin Marko, koji žive u 21. stoljeću. U romanu postoje dvije razine nositelja sjećanja, Jadran Dizdar kao primarni  i ostali članovi obitelji kao sekundarni. 

Jadran Dizdar pripovjedač je ove priče u prvom licu koji kroz svoja osobna i obiteljska sjećanja gradi sliku prošlosti, ali i sadašnjosti. On je  narator  obiteljskih priča, događaja, trauma i sjećanja, svega onoga što formira njegov osobni identitet.

Sve tri generacije obitelji obilježene su s odlascima članova obitelji, Aleksandar je otišao u Egipat, Safet je otišao u Bosnu, a Anja je otišla od Jadrana. 

Iako se Aleksandar spremao u Kairo više mjeseci, kad je Safetov auto s njim i njegove četiri putne torbe nestao za uglom Simčićeve kuće, Jani se učinilo kao da je otišao, a da se stvarno nije oprostio. Prvih dana nakon Aleksandrovih odlaska nije ulazila u spavaću sobu. Bojala se njezine praznine pa je radije spavala u Vesninoj sobi. (Vojnović 2016: 166)

Vesnin je pak identitet je bitno određen Safetovim odlaskom, njezin je život obilježen njegovom odlukom o neprihvaćanju slovenskog državljanstva i odlukom kojom je otišao u svoju rodnu Bosnu. Ona se prisjetila kako su rekli: „/u/ dobru i zlu, imali smo dogovor. U dobru i zlu. Sam je odlučio da će u zlu biti bez mene“ (isto, 315).

U trećoj generaciji, Anjin odlazak od Jadrana povezan je s njezinom nesigurnošću koja ju je pratila tijekom njihovog odnosa i potrebom za slobodom. Odlasci su vrlo važni za radnju romana, ali i za emotivnu geografiju zato što odsutnošću likova nastupa sjećanje i pamćenje, dva koncepta koji su temelj emotivne geografije. 

Vrlo važan aspekt sjećanja u ovome romanu čini prostor, oko njega se grade i vežu sjećanja.  U slučaju Aleksandra i Jane Đorđević to je obiteljska kuća u Istri, Momjanu, gdje su proveli gotovo čitav svoj život. Koliko je taj prostor obiteljske kuće bio važan za Aleksandra kao arhiv sjećanja na desetljeća zajedničkog života vidljivo je u opisu kuće: 

Hodala je među zidovima i zamišljala ga u onim popodnevima u kojima se natječe s noći trudeći se napraviti što više, sve dok se još vidi, dok ga zajedno s njegovom kućom ne prekrije mrak i pošalje ga natrag u grad, k njoj. Nikada ga nije pitala kako zamišlja dom, a sad je jasno vidjela kako Aleksandar svojim prstima oblikuje njihovo toplo utočište. (isto, 19)

No, slijedom životnih događaja, Jana postaje dementna, njezin identitet nije potpun, što utječe na cijelu obitelj, posebice na Aleksandra koji je bio uz nju cijeli život, a to se uviđa kroz njihov dijalog: 

Gledaš me kako kuham kavu?

Da.

Bojiš se da ne znam više skuhati kavu? Da sam i to zaboravila?

I to. Zaboravila. Te tri riječi udarale su po prostoru kao tri velike kamene kugle koje ruše otpisane zidove. Prvi put je progovorila o svome zaboravu. Prvi put ga je priznala. (isto, 260)

Ovdje se otvoreno progovara o konceptu zaborava kao suprotnosti sjećanju, odnosno pamćenju upravo kroz problem Janine demencije problematizira se sjećanje i teza da život tvorimo sjećanjima. Osim u slučaju Aleksandra i Jane, zaborav je prikazan i kroz sudbinu Židovke Ester Aljhen, Aleksandrove majke, za koju je zaborav bio nužan potez kako bi se spasila od progona u Drugom svjetskom ratu.  Zaborav je utjecao na njezin identitet, bijeg od njezinog primarnog identiteta te pripadanja određenoj kulturi, odnosno, društvenoj zajednici. Ester Aljhen preko noći je postala Branislava Đorđević, koja je svojim postupcima pokušavala dokazati pripadnost kulturi koja je, uvjetno rečeno, pošteđena zla koje je nastupilo u razdoblju Drugog svjetskog rata: „Čak je išla u crkvu i palila svijeće za njega, a mali Aleksandar morao je naučiti moliti za pokoj duše svoga lažno pokojnoga oca“ (isto, 9).  Kroz cijeli život pratio ju je strah da je se još uvijek netko sjeća, njezinog pravog identiteta i pripadnosti, da se sjeća da je ona bila Ester Aljhen, Židovka i majka Aleksandra Đorđevića. 

U srednjoj generaciji, obitelji Vesne i Safeta, zaborav je prikazan u kontekstu Safetovog lika, čiji je identitet izbrisan devedesetih godina dvadesetog stoljeća u Sloveniji.  Afera u kojoj je izbrisan Safetov identitet direktno je utjecala Vesnin i Jadranov život, a ključan moment u njihovim životima je Safetov odlazak u Bosnu u vrijeme raspada Jugoslavije. 

Knjigu možete kupiti na stranici fraktura.hr.

Jezik izvornika: slovenski

Prijevod: Anita Peti-Stantić

Broj stranica: 368

Datum izdanja: rujan 2016.

ISBN: 978-953266793-6

Naslov izvornika: Figa

Vrsta uveza: tvrdi s ovitkom

Visina: 204 mm

Težina: 480 g

Autor: Jana Borovčak