Tri skice životnih i pjesničkih uzora

Prodisat ću. Kao šuma, kao stablo kojem gule koru. (Tea Benčić Rimay: Preboljet ću te)

Na posljednjoj plesnoj radionici osjećala sam se kao drvo, kao da smo svi plesači dio prostrane, zelene šume koja zaneseno širi svoje grane. Dok bih plesala, sjećanje mi je neprestano prizivalo rečenicu: Prodisat ću. Kao šuma… Nakon što smo završili s plesom i sjeli na pod, kao što to obično radimo da bismo izmijenili iskustva, podijelila sam tu misao s ostatkom grupe, napomenuvši pritom kako je to citat jedne od mojih najdražih pjesnikinja. Kada sam objasnila da je riječ o autorici Tei Benčić Rimay, dvije su mi se plesačice zapanjeno obratile kazavši da je spomenuta spisateljica bila njihova profesorica u srednjoj školi te da im je značajno promijenila život. Ona me spasila kada mi je bilo najgore u tinejdžerskim danima, kazala je jedna. Sve tri bile smo osupnute spoznajom da u sebi i danas nosimo dio prekrasne osobe i spisateljice te da njene riječi i danas uvelike obilježavaju, upotpunjuju naš život.

Za Teu Benčić Rimay (1956. – 2009.) može se reći da je opskurna hrvatska autorica dvadesetoga stoljeća, koja se bavila manje popularnom književnom formom – pjesmom u prozi. Autoricu danas slavimo upravo jednom književnom nagradom koja se dodjeljuje za stvaralaštvo pjesme u prozi, no zapravo se Benčić Rimay rijetko spominje u književnom kanonu ili školskom kurikulumu. Citat koji mi se upisao u najsitnije atome bića dolazi iz knjige Sipine kosti, a dio je pjesme Preboljet ću te koja se sugestivno bavi odsutnošću ljubljenoga i pokušajem da se bol gubitka prevlada, i to, moglo bi se reći, kroz pisanje samo. Štoviše, cijela knjiga tematizira ljubav, odnosno rekonstrukciju ljubavnoga odnosa, na jedan vrlo osoban, a istovremeno univerzalan način. Knjiga je to koja pulsira strašću i ljudskom ranjivošću te je uvijek rado preporučujem kada govorimo o hrvatskom pjesništvu. Tea Benčić Rimay za mene je nezaobilazna lektira, ali i autorica čije su me pjesme, posebice spomenuta Preboljet ću te, zaista ‘spasile’ u trenucima najveće tuge ljubavnoga rastanka.

Tijelo je voćnjak. Tijelo se sklanja. Tijelo se gura. Tijelo se ozlijedi. Tijelo ustaje. Prazni se. Naraste. Tijelo grli. Tijelo nosi. (Dorta Jagić, Tijelo)

Kada razmišljam o autoricama koje su mi na neki način promijenile životnu perspektivu, moram spomenuti i našu pjesnikinju Dortu Jagić (1974.). Riječ je o nešto poznatijoj autorici koju danas vole i čitatelji i kritičari, a koja je za svoje pjesništvo višestruko nagrađivana. Međutim, mene je pak najviše očarala svojom knjigom kratkih priča Kičma, koju sam slučajno odabrala za pisanje seminara tijekom studija književnosti. Ta mala, no vrlo posebna knjiga možda je teže čitljiva zbog guste metaforike i mnogih tekstualnih slojeva, no posebno je zanimljiva zato što se bavi odnosom ženskoga subjekta prema vlastitome tijelu. Naime, Jagić me nagnala da promislim o tijelu na jedan drugačiji način, da shvatim kako tijelo u isto vrijeme mogu promatrati kao dio sebstva, ali i kao nešto što se nalazi izvan subjekta, kao objekt. Iz toga promatranja proizlaze shvaćanja tijela kao subjekta (jesmo tijelo), objekta (imamo tijelo) te kao procesa i performativnosti (postajemo tijelo), što je danas predmet mnogih multidisciplinarnih istraživanja tijela. Kičma zapravo predstavlja metonimiju tereta ženskoga tijela, ali i različite mogućnosti te fluidan prostor tijela, postavljajući pitanje o budućnosti koja se temelji na svijesti o ženskome tijelu i povezanosti ženske zajednice. Riječ je o knjizi koju bih preporučila svim čitateljicama, a posebice onima koje zanima pisanje poezije, jer je riječ o zaista inspirativnom, poticajnom štivu.

išla kroz šumu išla i sve zaboravila / išla išla išla šuma šuma šuma šuma / zaboravila zaboravite zaboravila (Anka Žagar: išla kroz šumu i sve zaboravila)

Treća autorica koju nikako ne smijem zaobići kada govorim o najdražim hrvatskim književnicama svakako je Anka Žagar (1954.). Riječ je o pjesnikinji koja je odrasla u Gorskom kotaru okružena šumom, planinom i rijekom, mirom prirode i nepresušnim vrelom motiva koje pretače u svoje pjesme. Ono što je najvažnije spomenuti kod pjesništva Anke Žagar jest to da je ona jedna od naših prvih pjesnika koji su se bavili granicama našega jezika (i svijeta) te pritom potraživali i osmišljavali vlastiti, specifičan jezični svijet. Na taj je način autorica kroz poeziju obnovila gramatičke, sintaktičke, semantičke i leksičke potencijale hrvatskoga jezika te nas uspjela začuditi neobičnim i neočekivanim stihovima poput: Kupa / podmetnut ću dlan / samo još jednom te spavati i teći. Također, Žagar je zanimljiva i kao osoba koja se na našoj suvremenoj sceni ističe izbjegavanjem medijske pozornosti, što je svojevrsna protuteža važnosti koju pridaje samom pjesničkom stvaranju, od kojega sve počinje i gdje sve završava. Naime, ono što učimo od Žagar jest da je utočište moguće pronaći u prirodi, kao i da uvijek postoji prostor za igru i osmišljavanje vlastitoga (umjetničkoga) svijeta.

*  *  *  *

Neke rečenice ili stihove nikada ne zaboravljamo, i oni postaju dijelom našega identiteta. Prate nas kroz one važne i manje važne situacije, dodaju boju svijetu oko nas, našim odnosima i našim emocijama. Zbog toga je čitanje važno, ne samo zato što donosi utjehu, utočište ili inspiraciju, nego i zato što može promijeniti naš pogled na svijet te nam otkriti novu perspektivu. Tea Benčić Rimay tako je mnogima promijenila život i kao autorica i kao profesorica hrvatskog jezika, a njen tankoćutan pjesnički rukopis čitala sam kada sam u riječima tražila utjehu i snagu. Knjiga priča Kičma Dorte Jagić oblikovala je moje poimanje tijela i pisanja, dok me poezija Anke Žagar naučila da možemo stvoriti vlastiti mikrokozmos, kako u umjetnosti, tako i u stvarnome životu.

Kristina Špiranec