Author - Ivana

Uspostavljena kreditna linija za pomoć poljoprivrednicima

Ministarstvo poljoprivrede u suradnji s HAMAG-BICRO kao još jedan od odgovora na novonastalu situaciju uzrokovanu širenjem COVID-19 virusa uvodi zajmove za obrtna sredstva za poljoprivrednike. Mjera je namijenjena poljoprivrednicima koji imaju poteškoće s likvidnošću, a cilj je pružiti podršku poljoprivrednicima da se pripreme za sjetvu i organiziraju proizvodnju u ovoj godini.

Mikro zajam za obrtna sredstva za ruralni razvoj jamči niže kamatne stope, duži poček i mogućnost podmirenja računa nastalih do 3 mjeseca prije zaprimanja zahtjeva za zajam, uz značajno manje dokumentacije i pripremljen obrazac Poslovnog plana kroz pitanja na dvije stranice, , čime se značajno skraćuje vrijeme pripreme zahtjeva te se omogućava jednostavnija i brža obrada.

Zajam se može realizirati u rasponu 1.000 – 25.000 eura, a sredstva se osiguravaju iz Programa ruralnog razvoja u sklopu Mjere Financijski instrumenti ukupne vrijednosti 130 milijuna kuna.
Prijave će početi ovoga tjedna, a s obzirom na situaciju u kojoj je kretanje svima ograničeno, prijava se može podnijeti i online putem.
Više informacija nalazi se na poveznici, a odgovore na dodatna pitanja vezana uz zajam možete postaviti putem zajmovi.ruralni@hamagbicro.hr

O preostalim mjerama Ministarstva poljoprivrede za sprječavanje posljedica COVID-19 saznajte na poveznici.

Preuzeto sa: www.poljoprivreda.gov.hr

Read more...

MSU pokrenuo virtualni program MSU non stop

Kako bi ostao povezan s posjetiteljima Muzej suvremene umjetnosti u Zagrebu pokrenuo je virtualni program #MSUnonStop, koji se može pratiti putem njihovih društvenih mreža, Facebooka, Instagrama i YouTubea.

U sklopu programa svakodnevno će se donositi ono najbolje od domaće i strane suvremene umjetnosti, najavljeno je iz MSU-a, čije je kino, u suradnji s Kinom Metropolis i mrežom MUBI, omogućilo i online gledanje brojnih filmova u sljedeća tri mjeseca.

Putem online platformi predstavit će se radovi iz bogatih zbirki MSU-a, prisjetiti se brojnih izložbi iz povijesti tog muzeja, zavirit će se i ‘iza kulisa’ u odjele, dok će se kroz seriju filmova Kluba mladih publika moći upoznati s pojedinim radovima ‘iz drugog kuta“.

Predstavit će se i zanimljive knjige koje se mogu prolistati online, projekte i virtualne video igrice poput “Avanture Vita i Nade“ putem koje se na interaktivan način upoznaje s jednom od zbirki i umjetničkim radovima Vjenceslava Richtera.

Pokrenuli su i nove edukativne programe poput ciklusa “MSU priručnik za početnike“ u sklopu kojeg MSU edukacija u kratkoj formi i na jednostavan način tumači određene pojmove s kojima se susreće prilikom upoznavanja umjetničkih radova iz našeg fundusa, kako bi se olakšalo njihovo razumijevanje te ujedno potaknulo na razmišljanje o suvremenoj umjetnosti.

Od šetnji iza kulisa muzejskih odjela do foto putovanja Hrvatskom.

U ponedjeljak će se prikazati kratki film o Odjelu zaštite i restauracije Muzeja suvremene umjetnosti putem, odnosno o tome kako su se restaurirala djela Miroslava Šuteja uoči umjetnikove velike retrospektive u Muzeju.

Dan kasnije dostupna će biti opsežna digitalizirana arhiva konceptualnih i neoavangardnih umjetničkih praksi, projekt pod nazivom Digitizing ideas, koji je inicirao MSU.

Za srijedu je najavljeno da će se iz zbirke Marginalne umjetnosti izdvojiti i predstaviti svojevrstan otok slikara, ali i pisca, pjesnika i filozofa Drage Trumbetaša – instalaciju “Arhipelag gastairbeiter“, odnosno Trumbetaševu sobicu u kojoj je živio dok je bio na privremenom radu u Frankfurtu.

Na Veliki četvrtak prigodno slijedi predstavljanje vrijednog djela kasnorenesansnog talijanskog autora Pietra Daminija “Posljednja večera”, iz Zbirke Benka Horvata.

U petak se nastavlja s predstavljanjem radova iz fundusa Muzeja ‘iz drugog kuta’ iz perspektive Kluba mladih MSU-a, ovaj put to je eksperimentalno dokumentarni film “Spomenik“ umjetnika Igora Grubića.

Posjetitelji će se u subotu moći prisjetiti otvorenja retrospektive umjetnice Vlaste Delimar, jedne od najistaknutijih hrvatskih suvremenih umjetnica, koja se tijekom održavanja izložbe “To sam ja“ 2014. uselila i boravila u Muzeju punih 100 dana.

Na kraju tjedna, u nedjelju, MSU je pripremio u fotografskom kvizu ‘šetnju’ krajevima Hrvatske i minulim vremenima kroz opus legendarnog zagrebačkog fotografa Toše Dabca.

Read more...

Nagradni natječaj – Posadi priču!

Povodom manifestacije Noć knjige 2020. Organizacijski odbor Noći knjige u suradnji s Hrvatskom udrugom školskih knjižničara objavljuje nagradni natječaj Posadi priču! 2. travnja na Međunarodni dan dječje knjige. Pravo sudjelovanja imaju svi učenici osnovnih i srednjih škola u Republici Hrvatskoj, a provoditelji natječaja su stručni suradnici školski knjižničari.

NATJEČAJ ZA OSNOVNOŠKOLCE

Dragi prijatelji, nudimo vam posudice pune neispričanih priča! Dok milijuni ispričanih priča na ovome svijetu traže svoje čitatelje, mi vam darujemo priče koje traže svojega pisca.

Jedan, dva, tri, četiri, pet, šest… Deset. Deset zrna, sjeme priča kojima želimo pošumiti Zemlju. Odgovornost, dobrota, poštovanje, nježnost, suosjećanje, humanost, pravednost, ustrajnost, ljubav, preobrazba. Odaberite sjeme koje želite posaditi u svojoj okolini. Zrno koje odaberete potrebno je posaditi u pravu okolinu, upravo tamo gdje takvih priča manjka, prikladno zalijevati i o njemu brinuti da bi ono izraslo u pravu, otpornu i korisnu priču. Manjka li u vašem razredu pravednosti? Uzgojite je! Nedostaje li poštovanja u vašim odnosima s prijateljima? Njegujte ga! Je li vaš grad gladan suosjećanja? Zalijevajte ga da bi izraslo u veliko i snažno stablo.

Nakon što ste odabrali sjeme koje želite uzgojiti posadite ga u posudicu i promatrajte njezin rast. Kakva je priča iz sjemena izrasla? Ispričajte nam u kratkoj proznoj formi do 100 riječi. Ispod priče navedite koje sjeme ste odabrali, te nam objasnite zašto i kome bi ono moglo biti od pomoći.

Priči, prema želji, možete dodati i naslov (koji se ne ubraja u broj zadanih riječi).

■  Ovo nije sve

Rado bismo i vidjeli koje ste sve sjeme priče zasadili. Načinite posudice od papira (ili nekog drugog dostupnog materijala), ukrasite ih kako bi odabrano sjeme moglo rasti, te zabilježite njihova imena. U posudicu možete svaki dan ubaciti jednu riječ koja bi mogla pomoći sjemenu da se pravilno razvija. Riječi možete napisati na malom komadiću papira koji također možete ukrasiti.

Posudice i riječi fotografirajte i pošaljite. Ove ćemo fotografije zajedno s vašim pričama rado dijeliti na društvenim mrežama, kako bismo posijali sjeme korisnih priča na cijeli svijet.

■  Moć da mijenjate svijet u vama je i u vašim pričama!

NATJEČAJ ZA SREDNJOŠKOLCE

Dragi srednjoškolci,

pošaljite nam svoje neispričane priče. Pišite o odgovornosti, dobroti, poštovanju, nježnosti, suosjećanju, humanosti, pravednosti, ustrajnosti, ljubavi, preobrazbi.

Ispričajte nam u kratkoj proznoj formi do 100 riječi. Priči, prema želji, možete dodati i naslov (koji se ne ubraja u broj zadanih riječi).

Upravo sada treba nam ovakvih riječi i ovakvih priča: da nas povežu, da nam pomognu, da nas vrate pravim vrijednostima.

■  U vama i u vašim pričama skrivena je moć  kojom mijenjate svijet!

UVJETI NATJEČAJA

u natječaju sudjeluju učenici osnovnih i srednjih škola u tri kategorije:

  1. – 4. razred osnovne škole
  2. – 8. razred osnovne škole
  3. – 4. razred srednje škole

na natječaj se mogu prijaviti prozni radovi do 100 riječi (ne uključujući naslov)

rad mora biti originalan – ne smije prethodno biti objavljen ili posuđen iz nekog već napisanog djela

svaki rad mora sadržavati sljedeće podatke:

ime i prezime učenika, razred

naziv i adresu škole

ime i prezime stručnog suradnika školskog knjižničara, kontakt (telefon, adresu e-pošte)

stručni suradnici školski knjižničari, sami ili u suradnji s učiteljem/predmetnim nastavnikom, odabiru 3 najbolja rada i šalju ih zaključno do 16. travnja 2020. godine putem e-pošte: husk@husk.hr, s naznakom Za natječaj Posadi priču! Odabrane radove valja staviti u prilog (u dokumentu Word, Times New Roman, prored 1.5, font 12).

 Nagrade

Nagrade se dodjeljuju u tri kategorije: 1. – 4. razreda osnovne škole, 4. – 8. razreda osnovne škole i 1. – 4. razreda srednje škole. Od pristiglih će radova ocjenjivački odbor, sastavljen od predstavnika organizatora Natječaja, odabrati sveukupno 3 najbolja rada na temelju uspješnog odgovora na zadatak, stila, originalnosti i maštovitosti.

Nagrade čini poklon-paket knjiga namijenjen učeniku autoru rada te poklon-paket namijenjen školskoj knjižnici.

Radovi koji su nas osobito razveselili i inspirirali bit će predstavljeni na mrežnoj stranici Noći knjige, društvenim mrežama, a prema mogućnostima i na drugim promidžbenim materijalima manifestacije. Sudionici natječaja slanjem svojih radova pristaju na to da se oni koriste za promociju Noći knjige i čitanja, a školski knjižničari suradnici od roditelja trebajuishoditi odgovarajuće dopuštenje.

Obavijest o nagrađenim radovima bit će objavljena 23. travnja 2020. na mrežnim stranicama Noći knjige i Hrvatske udruge školskih knjižničara.

Dodjela nagrada i prigodnih zahvalnica održat će se nakon stjecanja uvjeta i o tome će nagrađeni biti pravovremeno obaviješteni!

Preuzeto sa: www.skolskiportal.hr

Read more...

UPUTA O IZDAVANJU E-PROPUSNICA RADNICIMA KOJI RADE TEMELJEM UGOVORA O DJELU I RADNICIMA KOJI RADE U INOZEMSTVU

  • Za radnike temeljem ugovora o djelu čiji rad je neophodan za određene gospodarske subjekte, a sustav e-Propusnice  ne daje poslodavcima mogućnost izdavanja e-Propusnica, e-Propusnice će izdavati stožeri civilne zaštite. E-Propusnice se neće izdavati temeljem pojedinačnih zahtjeva radnika, već je svaki poslodavac dužan podnijeti zahtjev sa svim potrebnim podacima za sve radnike koji rade na ugovor o djelu, a neophodni su mu za rad.
  • Na isti način  izdavanje e-Propusnice od stožera civilne zaštite mogu zatražiti i poslodavci koji imaju potrebu za radom studenata koji rade preko Student servisa.

Napominje se da je izdavanje e-Propusnica radnicima koji rade temeljem ugovora o djelu i studentima koji rade preko Student servisa iznimka te da se zahtjev može podnijeti samo za one  radnike i studente  koji su zaista nužni i neophodni za rad određenog poslodavca.

Također, prema obavijesti Ministarstva uprave, radnicima koji rade u inozemstvu e-Propusnice izdaju stožeri civilne zaštite.

Read more...

Viktor Šimunić: Prvi put u Sjevernoj Koreji

Sjeverna Koreja, zemlja za čiji politički režim svi znaju, ali o samoj zemlji, ljudima i kulturi jako malo. Kada bi nekome rekao da ju idem posjetiti, gledali bi me sa čuđenjem ili bi mi jednostavno rekli: “ti si lud“. E pa baš zato Sjeverna Koreja, da vidim dali je sva ta negativna propaganda koju Amerikanci nameću istinita. Nakon što sam proputovao preko trideset zemalja, na ovo putovanje sam gledao kao na veliki izazov, pošto je ona najizoliranija zemlja na svijetu. Većinom sam na svoja putovanja kretao sam, ali na ovo neizvjesno i pomalo zastrašujuće putovanje sam išao s prijateljem Zlatkom Barićem.

Polazak za Sjevernu Koreju bio je iz Pekinga, gdje smo imali dogovoren brifing u agenciji vezano uz detalje putovanja. Tamo smo upozoreni kako se ponašati, kojih zakona se trebamo pridržavati. Naime, tamo nema dodatnih pitanja, ako vele da je nebo crno, nebo je crno, nema prostora za raspravu. Sjeverna Koreja se tako u toj zemlji ne smije zvat, već samo Koreja, ili DPRK (Demokratska Narodna Republika Koreja). Ne smiju se prenositi informacije kao što su na primjer da je veliki vođa ubio vlastitog brata ili da Koreja nije osvojila svjetsko prvenstvo u nogometu 2010. godine. Sve je potrebno raditi s puno poštovanja, držati se dogovora.

Prije ulaska u zemlju dobili smo plave knjižice, koje su zapravo vize. Nemaju klasične vize koje se lijepe u putovnicu iz razloga kako ne bi postojao dokaz boravka u Sjevernoj Koreji. Na mobitelu je potrebno pobrisat sve podatke o Sjevernoj Koreji ili bilo kakve informacije o velikim vođama.

Zabranjen je unos ikakvih religijskih štiva ali je i preporučeno da se izbjegava unos bilo kakvih knjiga.

U Sjevernu Koreju je moguće ući samo u organiziranom, agencijskom aranžmanu i to vlakom ili avionom. Naša grupa se sastojala od tek osmero ljudi. Dvoje Novozelanđana, Švicarac, Kanađanin, par iz Hong Konga te nas dvoje.

Letjeli smo s Air Koryo, najlošije rangiranom zrakoplovnom kompanijom na svijetu. Na vratima aviona dočekale su nas prelijepe mlade Korejanke, na visokim petama, u kratkim suknjama, kraćim nego kod bilo kojih stjuardesa koje sam na svojim dosadašnjim letovima vidio.

Nakon desetak minuta leta, stjuardese nam donose novine „Pyongyang times“, na kojima stoji 108 Juche godina. Naime, prije 108 godina rođen je predsjednik Kim Il Sung prema kojem se broje godine u Sjevernoj Koreji.  Kim Il Sung je preminuo 1994. godine, međutim, Korejanci ga toliko cijene i poštuju da je narod odlučio da bude vječni predsjednik. Nakon kratkog listanja novina, našao sam se u laganoj panici. Rečeno nam je da se novine ne smiju presavijat a pogotovo ne oštetit, no ja sam zaboravio pitati kako s njima postupat nakon čitanja. Stoga sam kojih 10 minuta u panici držao novine u zraku jako dobro pazeći da ih ne oštetim, dok konačno nije naišao vodič te ih pažljivo zarolao.

U avionu smo za obrok dobili siromašan, neukusan hamburger i vodu. Nisam ni bio svjestan da će taj hamburger biti najukusniji obrok koji ću pojesti u sljedećih 6 dana.

Nakon sat i 45 minuta slijećemo. Već pri samom slijetanju, gledajući kroz prozor, zapažam zemlju u kojoj je vrijeme stalo. Nakon Pekinške gužve, što na terminalu, što na pisti, (čekajući u redu sedmi ili osmi avion da poletimo) ovdje pored piste 5-6 aviona stoje parkirano.

Lagano se spuštajući sa pokretnim stepenicama, prvo što se primijeti je vojska. Na letu nas je možda bilo 50-tak, a na aerodromu nas je dočekalo oko 150 ljudi iz osoblja. A taj dan sveukupno je na aerodrom sletio samo naš avion i još jedan ujutro. Dokaz da smo odcijepljeni od civilizacije je bila i činjenica da na mobitelu nismo imali apsolutno nikakvog signala.

Prvo prelazimo zdravstvenu carinu, bez puno pitanja potpisujemo neke dokumente i krećemo prema sljedećem punktu gdje vojnik dolazi do mene te mi uzima mobitel kako bi izvršio kontrolu podataka. Osjećao sam se poprilično nelagodno, premda sam dan ranije izbrisao sve podatke o Koreji. Kontrola nije trajala predugo tako da sam uspio proći i tu prepreku.

Nakon prolaska kroz skener, vojnik me je zaustavio i stavio sa strane. Počinje izvlačiti stvari iz ruksaka, sve do zadnjeg predmeta. Pronašao je suvenire vojnika terakote koje sam kupio u Xianu. Pokazuje mi vojnike, i strogim pogledom te povišenim tonom počinje govorit: „ Buda, BUDA, BUDA“ . Pokušao sam se opravdat i govorit kako to nije Buda već suveniri iz muzeja Terakote. Nesporazum je trajao dok konačno nije došla Korejanka koja razumije engleski. Na kraju nalazi mi u torbi i knjižicu koju smo dobili od agencije, s osnovnim korejskim frazama, riječima i sl. koju mi oduzima i šalje na dodatnu kontrolu. Moram priznati da takvu detaljnu kontrolu nisam nikada u životu prošao. Ipak se na sreću sve dobro završilo, vratili su mi sve stvari i ja sam slobodno ušao u Sjevernu Koreju! Konačno!

Nakon 20 min na aerodrom dolaze vodiči Mr. Kim & Mrs. Pak. Upoznajemo se te nas upućuju prema autobusu, gdje nas čekaju naša dva vozača. Objašnjavaju nam da će oni biti s nama do kraja ovog putovanja. Vozeći se prema Pyongyangu, glavnom gradu, uzeli su nam putovnice, uz objašnjenje da će nam ih vratiti ukoliko ćemo se pridržavati svih odredbi. Nije rijetkost da Korejanci drže zatočene državljane drugih zemalja jer su prekršili neka od za njih iznimno važna pravila. Naime, kad si u Koreji, ponašaj se kao Korejanac.

Gledajući kroz prozor autobusa u nedogled se prostiru obrađena rižina polja na kojima desetke i desetke ljudi marljivo radi. Vodiči su nam objasnili da svi građani Koreje jednom godišnje moraju ići raditi na rižina polja, i vojnici i ostali radnici, apsolutno svi. Njih to jako veseli, to su im jedni od ljepših dana u godini, jer poslije rada na polju druže se uz pjesmu i ples.

I tako lagano ulazimo u grad, gdje se počinju nazirati zgrade u raznim bojama. Odjednom, ispred nas se pojavljuje ogroman slavoluk pobjede, veći i dominantniji od Pariškog. Na slavoluk smo se popeli liftom, za cijenu od 5 eura. Pogled je izvanredan, vidi se panorama cijelog Pyongyanga. Ono što mi je okupiralo misli je, gdje su ljudi, gdje su turisti? Nije bilo nikoga osim naše grupe, naših vodiča i vodiča slavoluka. Nema turista koji čekaju u redu, nema gužve. Sve je zapravo pripremljeno samo za nas.

Imali smo razgledavanje glavnog trga, metro-a, spomenika radničke partije, slavoluk ujedinjenja, zapravo svih važnijih znamenitosti u gradu. Sve je jako planski izgrađeno i napravljeno.

Izdvojio bih Juche toranj.  Juche, znana još kao i kimilsungizam, službena je politička ideologija sjeverne Koreje. Opisana kao Kim Il-sungov „orginalni, briljantni i revolucionarni doprinos nacionalnoj i međunarodnoj misli“. Ideja navodi kako je individualac „gospodar vlastite sudbine“ te da sjevernokorejske mase moraju djelovati kao „gospodari revolucije i izgradnje. Riječ je o kombinaciji nacionalizma, konzervatizma i komunizma.

Uglavnom, toranj koji se nalazi na obali rijeke Taedong, nasuprot trga Kim Il-Sunga. Visok je 170 m, napravljen od 25,550 blokova granita (značajno 365*70, jedna za svaki dan života velikog vođe). Na vrhu se nalazi 20m visoka 45tona teška baklja koja neprestano titra. Liftom smo došli ispod baklje, gdje se prostire fenomenalan pogled na cijeli Pyongyang. Juche toranj je drugi najveći monumentalni spomenik na svijetu.

Prolazeći kroz glavni grad jedno jutro, odjednom s desne strane ugledamo mali trg na kojem je stajalo stotinjak žena obučeno u plavo sa crvenim zastavama. Izvode neku koreografiju. Nama ništa nije bilo jasno što se događa. Vodič nam je objasnio da su to Korejanke – domaćice koje svako jutro dobrovoljno od 08 – 09 sati dolaze na ulicu, te koreografijom podižu moral radničkoj klasi.

Osim Pyongyanga posjetili smo i Kaesong, grad udaljen cca 150km od Pyongyanga, uz koji smo posjetili i DMZ, odnosno demilitariziranu zonu.

Autoput do Kaesonga je iznimno širok, ali to zapravo nije standardan autoput na kakav smo mi navikli. Zamislite jednu iznimno široku cestu, cca 5 traka spojeno u jednu, bez i jedne oznake, sa jako puno graba. Automobila gotovo da i nema na prometnici, već samo pokoji autobus. Korejanci naime ne mogu samo tako putovati zemljom, za to trebaju posebne dozvole.

Naplatnih kućica isto nema, ali zato imaju vojničke punktove, na kojima naoružani vojnici propuštaju vozila. Strogo je zabranjena ikakva pomisao slikanja.

Kad smo konačno stigli do demilitarizirane zone, sve je bilo puno vojske. Ono što se odmah može primijetiti su veliki barjaci s jedne i druge strane. Naime, prvo je južna strana podigla svoj barjak, nakon čega je sjeverna podigla svoj, naravno veći. Ponovno je južna strana podigla još veći mi tako u nedogled. Ipak, danas sjeverna strana ima veći barjak, koji je na visini od 170m te je navodno najviši barjak na svijetu.

DMZ je jedinstveno mjesto na svijetu gdje naoružani vojnici Sjeverne i Južne Koreje gledaju jedni u druge preko nišana. A preko pet baraka prelazi crta razgraničenja. Nakon kratkog razgledavanja mjesta razgraničenja sam doživio poprilično neugodno i nezgodno iskustvo.

Do mene je došao zapovjednik te me počeo ispitivat od kud sam, čim se bavim i sl. ali kroz par minuta, odjedanput iz vedra neba, pita on mene:“Reci mi što vanjski svijet priča tko je započeo Korejski rat?“. Ja problijedim jer nisam znao što reći. Nakon kraće stanke kažem da mediji svašta pišu, ali da je nama koji nismo bili uključeni u rat, teško govorit o tome. Naravno, pokušavam se izvući, no on nastavlja:“ Pa dobro sad si već nekoliko dana u Koreji, što si do sad naučio, tko je započeo rat?“ I sad se uistinu bojim da nešto krivo ne kažem. On odlučno nastavlja: „Pa šta misliš, mi smo tada bili mlada država, kako bi onda mogli započeti rat protiv velike imperijalističke Amerike??“ Bez razmišljanja se složim s njim, nasmiješim, kimnem glavom te iskoristim prvu priliku da se maknem od njega. Na kraju je sve dobro završilo te smo susret ovjekovječili zajedničkom fotografijom.

Nakon toga smo se zaputili u centar grada Kaesonga,  gdje na ulicama svira muzika iz zvučnika. Na ulicama nema ljudi niti automobila, ali u centru svakog raskrižja stoji prometnik koji održava, zapravo, nepostojeći promet.

Tjekom boravka u Sjevernoj Koreji imali smo priliku posjetititi i OŠ Tok Song u gradu Pyongsong. Ispred škole nas je dočekala ravnateljica te nas je provela po školi. Na ulazu u školu, preko cijelog zida, naravno, promatrala nas je slika velikog vođe. Prvo smo posjetili razred u kojem se uči engleski, djeca su obučeni kao Titovi pioniri, bijela košulja i crvena marama. Također, imali smo priliku uživat i u koncertu posebno pripremljenom za nas. Premda sam bio na mnogim dječjim koncertima, ovako nešto u životu još nisam vidio ni čuo. 5 djevojčica za bubnjevima, dvije za klavijaturama, svi 100% točni bez ijedne greške, do zadnjeg takta usklađeni. Jedna djevojčica je istupila i zapjevala, pa nakon nje dječak. Sve su to odradili toliko samouvjereno, nisu se mogli naslutiti ni najmanji tragovi treme. Također, djeca su nam pokazala i svoje izvanredne gimnastičke vrline, sportske i ostalo.

Snimka koncerta: https://www.youtube.com/watch?v=xgLdFFI1Cnk

Nakon što smo odigrali partiju ping ponga s učenicima te se pozdravili s njima, posjetili smo lokalnu pivnicu, mjesto gdje se domaći ljudi okupljaju poslije posla. Prostor je ogroman, unutar njega je na naše iznenađenje bilo cca 1500ljudi. Pivnica nema stolaca, pije se stoječki. Specifično je i da ovdje ne postoji mogućnost više od jedne narudžbe. Uđeš sa ekipom, odmah naruših piva koliko misliš popiti, a kad popiješ odlaziš van. Takvo je pravilo zbog iznimno dugačkih redova ljudi koji čekaju ulazak u pivnicu. Tog dana na ulaz je smireno čekalo između 200-500 ljudi.

Kad smo ušli unutra, moram priznati da me je jeza prošla, jer su nas svi gledali u čudu, ko da nikad nisu vidjeli okrugle oči. Zamislite, nas osmero bili smo jedini turisti u cijeloj pivnici. Baš iz tog razloga imali smo privilegiju više puta naručiti pivo.

Ono što me je iznenadilo je da je u Sjevernoj Koreji proizvodnja pive iznimno učestala. U planu puta imali smo priliku u više navrata posjetiti razne pivovare gdje smo se na licu mjesta mogli uvjerit u njezinu kvalitetu. Proizvode se klasična lager piva, ali i piva s okusom. Većinom su to pive pravljene od riže. Uz pivu se često pije i Soći, rakija od riže.

Što se tiče hrane, nisam baš bio oduševljen. Pretežno nam je bila servirana riža ili poznati korejski hladni rezanci od riže. Najveći šok sam doživio kad nam je u restoranu u Pongsanggi bila poslužena juha od psa. Naravno, nisam je ni okusio, pojeo sam tek sladoled od vanilije, jedinu vrsta sladoleda koja se nudila.

Pred sam kraj Sjeverno Korejske avanture došao je i trenutak za ostvarenje jednog od ciljeva mog putovanja, a to je šišanje. Za Koreju je naime poznato da je zakonom dozvoljeno samo 15 muških frizura te 18 ženskih. U hodniku, ispred frizerskog salona, na zidu je stajala fotografija sa stilovima frizura. Gledam, razmišljam koju odabrati, i tad mi frizerka kaže: “nemoj to gledati, to je stara moda, uđi u salon, tamo je slika s aktualnim frizurama”.

Odabrao sam frizuru broj šest! Šišanje je bilo posebno iskustvo, škarama koje su veće od moje glave. Takve škare moja mama koristi za tekstil. Šišanje je trajalo od prilike 45 minuta, unutar kojih mi je frizerka ozlijedila madež. U salonu je cijelo vrijeme bio uključen TV, onakav kakav je kod nas bio moderan 80-tih godina, a iz kojeg je dopirala korejanska glazba. Cijena mog šišanja iznosila je svega 4$.

Snimka šišanja: https://www.youtube.com/watch?v=CC3a0x_vgm0

U Koreji vrijedi pravilo „jedan za sve – svi za jednoga”. Ono što se definitivno može primijetiti je njihovo zajedništvo i ponos. O velikim vođama govore sa mnogo ljubavi. Korejanci nose značku velikog vođe na lijevoj strani odjeće, tj. na strani srca, koju ne moraju nositi ali iz poštovanja ipak nose. Osobe koje sam upoznao uistinu štuju svoju kulturu, zdušno o njoj govore te je s ponosom ističu.

Tijekom šest dana boravka u Sjevernoj Koreji obišli smo cca 500km i posjetili četiri grada. Zanimljivo je da nigdje nema smeća, trava je uredno pokošena, parkovi uređeni, sve je puno cvijeća, zaista impresivno. Gradovi su u zelenilu, automobili su rijetka pojava na prometnicama.

Kada je došlo vrijeme za odlazak, moram priznati da me je ponovo krenula lagano nervoza. Naime, bojao sam se da li će mi provjeravat slike u mobitelu, jer neke slike sam nedopušteno snimio. Bojao sam se i da mi ne nađu sakriven korejanski novac koji se ne smiju iznositi iz Koreje. Na sreću, kontrola je prošla bez ikakvih problema. Aerodrom je bio prazan, taj dan su bila zakazana samo dva leta, od kojih je jedan bio naš.

Kad smo se vratili u užurbani Peking, kao da smo se ponovno vratili u 21. stoljeće. Otišli smo na kolodvor i sjeli na najbrži vlak na svijetu za Šangaj. Put od cca 1200km prevalili smo za 4 i pol sata, uz nekoliko stajanja. Nemaš osjećaja da ideš 350 km na sat, ali moram priznat, nije toliko konforan koliko je Francuski TGV.

Tek tada sam bio svjestan doživljaja iz Koreje te osjećao ponos jer sam imao priliku barem djelomično upoznati njihovu kulturu i način razmišljanja.

Iako možda ne mogu izvan zemlje i moraju slijediti pravila, smatram da su možda u nekom pogledu Korejanci čak i zadovoljniji od nas. Naime život im je jednostavniji, svi imaju osiguran posao, bez obzira na radno mjesto imaju istu plaću(15$). Stanovi su besplatni, a uz plaću svi dobiju istu količinu hrane i 5 litara piva na mjesečnoj razini. Nema interneta, nema mobitela, nema stresa. Glavni cilj u životu je biti čim bolji radnik, kvalitetniji čovjek te osnovati obitelj. Ljudi komuniciraju jedni s drugima, druže se, vesele i bez obzira na predrasude zapada uživaju u životu. Za drugo niti ne znaju.

 

Ako Vam se sviđa Viktorov putopis, možete ga zapratiti na:

Instagram: https://www.instagram.com/visit_with_vitja/?hl=hr

Facebook: https://www.facebook.com/viktor.simunic.7

Youtube: https://www.youtube.com/channel/UC4wCMwGjGApJG9ALVNx72YQ?

 

Autor članka: Viktor Šimunić

Mišljenja i stavovi autora teksta osobni su i ne odražavaju nužno stavove udruge.

Članak je napisan u sklopu projekta “Informiraj i kreiraj! 6.0” kojeg financira Ministartsvo za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku.

Read more...

Sigurnost djece i obitelji u doba koronavirusa

Odluke i mjere koje se poduzimaju za sprečavanje širenja zaraze koronavirusom  utječu na promjene životnih navika građana što podrazumijeva i ostanak članova obitelji u domovima i izostanak drugih uobičajenih socijalnih kontakta

Ističemo da i u ovim izvanrednim okolnostima policija  povodom dojava ili saznanja o izloženosti djece fizičkom nasilju, seksualnom zlostavljanju ili drugom ugrožavajućem ponašanju kao i dojava o trenutnoj izloženosti nasilju u obitelji postupa žurno, u cilju poduzimanja mjera sprečavanja daljnjeg zlostavljanja i zaštite žrtava.

Digitalni svijet djeci nudi neograničene mogućnosti za učenje i povezivanje, međutim podsjećamo da su djeca u nekontroliranom digitalnom okružju izložena i štetnim sadržaju, kao što je izlaganje dobi neprimjerenim seksualiziranim prizorima, prizorima ekstremnog nasilja, promicanju rizičnih ponašanja,  a u nekim slučajevima mogu biti izložena seksualnom zlostavljanju i iskorištavanju.

Pozivamo roditelje da kontroliraju internetski sadržaj kojem dijete pristupa, kao i da razgovaraju sa svojom djecom o izazovima korištenja društvenih mreža i drugih informacijsko komunikacijskih tehnologa kako bi ih osnažili u samozaštitom ponašanju.

Više informacija i savjeta: Zlostavljanje putem interneta i Sigurnost djece – savjeti

Potičemo građane da svoja saznanja o zlostavljanju djece i nasilju u obitelji osim pozivima prema broju 192 prijavljuju i putem informacijsko komunikacijskih kanala, prije svega on-line aplikacije Red Button.

Putem on-line aplikacije Red Button može se prijaviti izloženost/saznanje o seksualnom zlostavljanju i iskorištavanju djeteta putem interneta, seksualno zlostavljanje i iskorištavanje djece u neposrednom kontaktu s počiniteljem ali i bilo koje drugo kažnjivo ponašanje počinjeno na štetu djeteta: obiteljsko nasilje, fizičko zlostavljanje, zanemarivanje ili drugo po dijete ugrožavajuće ponašanje.

Budimo odgovorni, ostanimo doma ali pomozimo da dom svima postane sigurno mjesto!

Read more...

Obilježavanje trinaestog po redu Svjetskog dana svjesnosti o autizmu

Svjetski dan podizanja svijesti o autizmu je međunarodno priznati dan na osnovi Rezolucije UN-a iz 2007. godine koji potiče države širom svijeta na stvaranje inicijativa na svim razinama društva za podizanje svijesti o autizmu i stvaranja inkluzivnog društva.

„Prvi puta nakon proglašenja Svjetskog dana svjesnosti o autizmu 2008 godine, nećemo ga obilježiti na gradskim trgovima, raznim događanjima i puštanjem plavih balona, ostati ćemo u svojim domovima i svima poručiti da učine isto kako bismo zaustavili ovaj virus i što prije se vratili normalnom životu.
Normalan život nije baš definicija naših života – života osoba s autizmom i njihovih obitelji, jer autizam sam po sebi podrazumijeva izolaciju, rutinu svakodnevnih navika te je važno različitim aktivnostima napraviti odmak od njihovog svijeta autizma, što u ovo vrijeme pandemije nije moguće zbog mjera zaštite. Zato su obitelji prepuštene snalaženju, kako preživjeti dan s djetetom koje želi izaći, želi u svoju školicu, vrtić, na igralište, u šetnju, voziti se naokolo jer ga to smiruje, posjetiti baku i djeda ili odraditi svoju terapiju, a to ne smije, kako mu objasniti kada je i djeci urednog razvoja to teško razumjeti,“ ističu iz Saveza udruga za autizam Hrvatske.

Autizam je neurorazvojni poremećaj koji značajno utječe na sposobnost komunikacije i socijalne interakcije, a karakterističan je i po stereotipnom i repetitivnom ponašanju.

Prema postojećim podacima, prevalencija autizma u svijetu je 62 na 10 000 osoba , dok je u Hrvatskoj, prema zadnjem Zdravstveno-statističkom ljetopisu za 2018. prevalencija svega 6 na 10 000 osoba.

U Hrvatskom registru osoba s invaliditetom, 2016. godine bilo je 1925 osoba s dijagnosticiranim autizmom, od čega 1257 (65%) djece. Istovremeno valja primijetiti i da je broj novodijagnosticiranih između 2016. i 2017. godine porastao za 20%, što je podatak koji sugerira unaprjeđenje i/ili ubrzanje u dijagnostičkim postupcima te je 2017. godine bilo 2226 dijagnosticiranih osoba  s autizmom  prema podacima godišnjeg izvještaja o osobama s invaliditetom Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo (HZJZ). Uzmemo li u obzir broj stanovnika (4,1 milijun) te prevalenciju autizma na svjetskoj razini od 62 na 10 000 stanovnika, broj osoba s autizmom u Hrvatskoj mogao bi biti i preko 25.000.

Odlukom Vlade Republike Hrvatske od 29. kolovoza 2019. godine osnovano je Povjerenstvo za ranu intervenciju u djetinjstvu čime je ispunjen prvi i neizostavni korak u izgradnji sustava rane intervencije u Hrvatskoj.

Ovogodišnje obilježavanje Svjetskog dana svjesnosti o autizmu odvija se usred javnozdravstvene krize uzrokovane pandemijom koronavirusa koja uzrokujući otežanije funkcioniranje sustava potpore i socijalne mreže pred osobe s poremećajima iz autističnog spektra stavlja dodatne prepreke u ostvarivanju njihovih prava.

Svjesno činjenice da prava osoba s invaliditetom ne smiju biti ugrožena u vrijeme pandemije Ministarstvo u suradnji sa svim institucijama, organizacijama civilnog društva, obiteljima i nadasve samim korisnicima poduzima aktivnosti u svrhu osiguranja sigurnosti, ali i  zadovoljavanja potreba osoba, uzimajući prava osoba s autizmom u obzir prilikom kreiranja mjera i odgovora na pandemiju.

Svjetski dan svjesnosti o autizmu, unatoč izvanrednim okolnostima, obilježimo zajedno, davanjem podrške i pokazivanjem solidarnosti s osobama s poremećajima iz autističnog spektra!

Preuzeto sa: www.mdomps.gov.hr

Read more...

Luka Lešković: Mladi i sport

Luka Lešković (28, Donja Stubica) već 18 godina aktivno trenira savate boks u Savate klubu “Stubica”. Zašto se Luka počeo baviti savate boksom, tko mu pomaže i tko ga podržava, koji su mu najznačajniji sportski uspjesi te što bi preporučio svima koji se žele baviti sportom pročitajte u nastavku.

Kristina: Kada i zašto si se počeo baviti savate boksom?

Luka: Savateom sam se počeo baviti s 10 godina iz čiste dječje znatiželje. Imam dva starija brata koji su to povremeno trenirali pa je i mene zanimalo čime se to oni bave. Nakon nekoliko treninga, trener je vidio da imam potencijala i to mi se svidjelo pa sam tako ostao trenirati i postao doslovno zaluđen tim sportom. Zanimljivo je da na prvi trening nisam ni ušao u dvoranu jer je bilo previše ljudi. Brat me čak pokušao odgovoriti uz riječi da neću ništa naučiti jer nas je previše, ali nisam se dao odgovoriti. Na idući trening sam išao pod svaku cijenu iako je bilo čak i više ljudi nego na onom prvom. Tada je bilo preko 70 ljudi na treningu u školskoj dvorani. Danas je ta brojka nezamisliva…

Kristina:  Na koji način aktivno bavljenje savate boksom utječe na tvoje slobodno vrijeme? Što je ključno kod usklađivanja svih tvojih obaveza?

Luka: S obzirom da se savateom bavim većinu svog života, treninzi koji su trenutno 3 puta tjedno, a ponekad i 5-6 puta, spadaju mi u “normalan” raspored. Jednostavno znam da određene dane u 19h imam trening i tako mi je prilagođen dnevni raspored. Kao što svaki dan moramo na posao, faks, u školu, tako i mi sportaši znamo da imamo obavezu, uz sve ostalo, još ići na trening i natjecanja koji su sastavni dio svakog aktivnog sportaša. Nerijetko potrošim godišnji odmor na razna natjecanja umjesto nekog izleta s djevojkom ili prijateljima, ali sve je to u “opisu posla”.

Kristina: Koji su tvoji najznačajniji sportski uspjesi?

Luka: Od najznačajnijih sportskih uspjeha izdvojio bih titulu Savate pro prvaka svijeta. Tu titulu sam osvojio 2017. godine u Donjoj Stubici pobijedivši pred svojom publikom Japanca Keisuke Takahashija. Dvije godine prije toga osvojio sam pojas Savate pro prvaka Balkana u Varaždinu protiv Rumunja Adriana Petenchea. Prvi sam u povijesti savatea koji se borio za tu titulu. Između ostalih rezultata, viceprvak sam Europe (2016.) i svijeta (2017.), nekoliko puta brončani na svjetskim i europskim natjecanjima te 19 puta prvak Hrvatske. Uz ove navedene, jedna od dražih nagrada mi je i ona kada sam proglašen za najboljeg sportaša Krapinsko – zagorske županije za 2018. godinu.

Kristina: Kako si se osjećao u trenutku kada si shvatio da si postao svjetski prvak?

Luka: Pripremao sam se za tu borbu više od četiri mjeseca i nisam si mogao dopustiti da ne osvojim taj pojas, ali svejedno sam bio presretan kada mi je sudac digao ruku. Ma to treba doživjeti, ne može se to riječima opisati. 🙂 Puno je tu razloga za sreću, a najveći je onaj kad znaš da nisi razočarao trenera, publiku, sebe…, i da se sav trud isplatio.

 Kristina: Tko ti najviše pomaže i tko te sve podržava?

Luka: Najviše mi pomaže trener Srećko Znika koji je i najzaslužniji za moje rezultate, a i generalno rezultate cijelog kluba. Godinama smo u samom vrhu hrvatskog, a usudio bih se reći i svjetskog savatea tako da mislim da to dovoljno govori kakav je on trener, a prije svega čovjek. Uz njega, tu su dečki i cure iz kluba koji svi redom imaju vrhunske rezultate i međusobno si pružamo ogromnu podršku.

Najveća podrška, a i navijači, su mi obitelj i djevojka. Oni su ti koji zajedno sa mnom proživljavaju dobre i loše trenutke. Uz njih, tu su još i moji prijatelji te kolege s posla i vodstvo firme koji mi uvijek izađu u susret kad se pripremam za borbe ili trebam slobodne dane za iste.

Kristina: Koji su tvoji ciljevi vezani za tvoju sportsku karijeru u budućnosti?

Luka: Trenutni ciljevi za budućnost su odraditi još nekoliko mečeva i onda trenirati samo rekreativno, za svoj vlastiti gušt. To je plan, ali vidjet ću što budućnost nosi.

 Kristina: Koja je tvoja poruka mladima kako bi ih potaknuo na bavljenje sportom?

Luka: Mladima bih poručio da se svakako bave sportom, prvenstveno zbog sebe i zdravlja. Rekreativno ili aktivno, svejedno je, ali najbitnije je da izaberu sport koji vole i koji ih ispunjava. Jedna od prednosti aktivnog, odnosno natjecateljskog bavljenja sportom, je i ta što će proputovati svijet i upoznati nove ljude i kulturu, steći prijatelje i poznanstva za cijeli život te neprocjenjive uspomene.

 

Intervju pripremila: Kristina Franc

Intervju je napravljen u sklopu projekta “Informiraj i kreiraj! 6.0” kojeg financira Ministarstvo za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku.

Read more...

IZDAVANJE PROPUSNICA POLJOPRIVREDNICIMA

Poštovani poljoprivrednici,

obavještavamo vas da djelatnici Ministarstva poljoprivrede Stručne službe za podršku poljoprivrednicima – područni odjel Krapina (bivša Poljoprivredna savjetodavna služba) imaju ovlaštenje za izdavanje propusnice (ako su opravdani razlozi) slijedećim kategorijama poljoprivrednika :

  1.        Poljoprivrednici upisani u Upisnik poljoprivrednika – imaju MIBPG,
  2.        Pčelari koji imaju Evidencijski broj pčelinjaka – EBP.
  3.        Poljoprivrednici koji nemaju MIBPG ali posjeduju domaće životinje evidentirane u JRDŽ (Jedinstveni registar domaćih životinja).

Koraci za dobivanje propusnice

  1.        Na web stranici www.savjetodavna.hr/propusnice/  ispunit  zahtjev za propusnicu.
  2.        Ispravno popunjeni zahtjevi automatski se prosljeđuju nama u županijsku podružnicu.
  3.        Naši savjetnici ispisuju potvrde i šalju na mail koji je naveden na zahtjevu, ili na neki drugi način (VIBER, WATSAPP i dr.) strogo poštujući naputke Nacionalnog stožera.

Informacije  se mogu dobiti kod poljoprivrednih savjetnika:

  1.        Darko Antonina: 091 4882 736, darko.antonina@mps.hr
  2.        Dragutin Kasteljan: 091 4882 746, dragutin.kasteljan@mps.hr
  3.        Georg Gal: 091 4882 744, georg.gal@mps.hr
  4.        Gordana Jurina: 091 4882 818, gordana.jurina@mps.hr
  5.        Sanja Gregurić: 091 4882 744, sanja.greguric@mps.hr
  6.        Sandra Majsec: 091 4882 838, sandra.majsec@mps.hr
  7.        Nenad Očić: 099 497 2596, nenad.ocic@mps.hr
  8.        Nenad Kantoci: 091 4882 743, nenad.kantoci@mps.hr

Ukoliko dođe do kakvih promjena informirat ćemo vas.

Molimo za strpljenje i razumijevanje.

Srdačan pozdrav

Darko Antonina, dipl. ing. agr.

Preuzeto sa: www.zabok.hr

Read more...