Uspostavljena kreditna linija za pomoć poljoprivrednicima

Ministarstvo poljoprivrede u suradnji s HAMAG-BICRO kao još jedan od odgovora na novonastalu situaciju uzrokovanu širenjem COVID-19 virusa uvodi zajmove za obrtna sredstva za poljoprivrednike. Mjera je namijenjena poljoprivrednicima koji imaju poteškoće s likvidnošću, a cilj je pružiti podršku poljoprivrednicima da se pripreme za sjetvu i organiziraju proizvodnju u ovoj godini.

Mikro zajam za obrtna sredstva za ruralni razvoj jamči niže kamatne stope, duži poček i mogućnost podmirenja računa nastalih do 3 mjeseca prije zaprimanja zahtjeva za zajam, uz značajno manje dokumentacije i pripremljen obrazac Poslovnog plana kroz pitanja na dvije stranice, , čime se značajno skraćuje vrijeme pripreme zahtjeva te se omogućava jednostavnija i brža obrada.

Zajam se može realizirati u rasponu 1.000 – 25.000 eura, a sredstva se osiguravaju iz Programa ruralnog razvoja u sklopu Mjere Financijski instrumenti ukupne vrijednosti 130 milijuna kuna.
Prijave će početi ovoga tjedna, a s obzirom na situaciju u kojoj je kretanje svima ograničeno, prijava se može podnijeti i online putem.
Više informacija nalazi se na poveznici, a odgovore na dodatna pitanja vezana uz zajam možete postaviti putem zajmovi.ruralni@hamagbicro.hr

O preostalim mjerama Ministarstva poljoprivrede za sprječavanje posljedica COVID-19 saznajte na poveznici.

Preuzeto sa: www.poljoprivreda.gov.hr

Read more...

UPUTA O IZDAVANJU E-PROPUSNICA RADNICIMA KOJI RADE TEMELJEM UGOVORA O DJELU I RADNICIMA KOJI RADE U INOZEMSTVU

  • Za radnike temeljem ugovora o djelu čiji rad je neophodan za određene gospodarske subjekte, a sustav e-Propusnice  ne daje poslodavcima mogućnost izdavanja e-Propusnica, e-Propusnice će izdavati stožeri civilne zaštite. E-Propusnice se neće izdavati temeljem pojedinačnih zahtjeva radnika, već je svaki poslodavac dužan podnijeti zahtjev sa svim potrebnim podacima za sve radnike koji rade na ugovor o djelu, a neophodni su mu za rad.
  • Na isti način  izdavanje e-Propusnice od stožera civilne zaštite mogu zatražiti i poslodavci koji imaju potrebu za radom studenata koji rade preko Student servisa.

Napominje se da je izdavanje e-Propusnica radnicima koji rade temeljem ugovora o djelu i studentima koji rade preko Student servisa iznimka te da se zahtjev može podnijeti samo za one  radnike i studente  koji su zaista nužni i neophodni za rad određenog poslodavca.

Također, prema obavijesti Ministarstva uprave, radnicima koji rade u inozemstvu e-Propusnice izdaju stožeri civilne zaštite.

Read more...

Viktor Šimunić: Prvi put u Sjevernoj Koreji

Sjeverna Koreja, zemlja za čiji politički režim svi znaju, ali o samoj zemlji, ljudima i kulturi jako malo. Kada bi nekome rekao da ju idem posjetiti, gledali bi me sa čuđenjem ili bi mi jednostavno rekli: “ti si lud“. E pa baš zato Sjeverna Koreja, da vidim dali je sva ta negativna propaganda koju Amerikanci nameću istinita. Nakon što sam proputovao preko trideset zemalja, na ovo putovanje sam gledao kao na veliki izazov, pošto je ona najizoliranija zemlja na svijetu. Većinom sam na svoja putovanja kretao sam, ali na ovo neizvjesno i pomalo zastrašujuće putovanje sam išao s prijateljem Zlatkom Barićem.

Polazak za Sjevernu Koreju bio je iz Pekinga, gdje smo imali dogovoren brifing u agenciji vezano uz detalje putovanja. Tamo smo upozoreni kako se ponašati, kojih zakona se trebamo pridržavati. Naime, tamo nema dodatnih pitanja, ako vele da je nebo crno, nebo je crno, nema prostora za raspravu. Sjeverna Koreja se tako u toj zemlji ne smije zvat, već samo Koreja, ili DPRK (Demokratska Narodna Republika Koreja). Ne smiju se prenositi informacije kao što su na primjer da je veliki vođa ubio vlastitog brata ili da Koreja nije osvojila svjetsko prvenstvo u nogometu 2010. godine. Sve je potrebno raditi s puno poštovanja, držati se dogovora.

Prije ulaska u zemlju dobili smo plave knjižice, koje su zapravo vize. Nemaju klasične vize koje se lijepe u putovnicu iz razloga kako ne bi postojao dokaz boravka u Sjevernoj Koreji. Na mobitelu je potrebno pobrisat sve podatke o Sjevernoj Koreji ili bilo kakve informacije o velikim vođama.

Zabranjen je unos ikakvih religijskih štiva ali je i preporučeno da se izbjegava unos bilo kakvih knjiga.

U Sjevernu Koreju je moguće ući samo u organiziranom, agencijskom aranžmanu i to vlakom ili avionom. Naša grupa se sastojala od tek osmero ljudi. Dvoje Novozelanđana, Švicarac, Kanađanin, par iz Hong Konga te nas dvoje.

Letjeli smo s Air Koryo, najlošije rangiranom zrakoplovnom kompanijom na svijetu. Na vratima aviona dočekale su nas prelijepe mlade Korejanke, na visokim petama, u kratkim suknjama, kraćim nego kod bilo kojih stjuardesa koje sam na svojim dosadašnjim letovima vidio.

Nakon desetak minuta leta, stjuardese nam donose novine „Pyongyang times“, na kojima stoji 108 Juche godina. Naime, prije 108 godina rođen je predsjednik Kim Il Sung prema kojem se broje godine u Sjevernoj Koreji.  Kim Il Sung je preminuo 1994. godine, međutim, Korejanci ga toliko cijene i poštuju da je narod odlučio da bude vječni predsjednik. Nakon kratkog listanja novina, našao sam se u laganoj panici. Rečeno nam je da se novine ne smiju presavijat a pogotovo ne oštetit, no ja sam zaboravio pitati kako s njima postupat nakon čitanja. Stoga sam kojih 10 minuta u panici držao novine u zraku jako dobro pazeći da ih ne oštetim, dok konačno nije naišao vodič te ih pažljivo zarolao.

U avionu smo za obrok dobili siromašan, neukusan hamburger i vodu. Nisam ni bio svjestan da će taj hamburger biti najukusniji obrok koji ću pojesti u sljedećih 6 dana.

Nakon sat i 45 minuta slijećemo. Već pri samom slijetanju, gledajući kroz prozor, zapažam zemlju u kojoj je vrijeme stalo. Nakon Pekinške gužve, što na terminalu, što na pisti, (čekajući u redu sedmi ili osmi avion da poletimo) ovdje pored piste 5-6 aviona stoje parkirano.

Lagano se spuštajući sa pokretnim stepenicama, prvo što se primijeti je vojska. Na letu nas je možda bilo 50-tak, a na aerodromu nas je dočekalo oko 150 ljudi iz osoblja. A taj dan sveukupno je na aerodrom sletio samo naš avion i još jedan ujutro. Dokaz da smo odcijepljeni od civilizacije je bila i činjenica da na mobitelu nismo imali apsolutno nikakvog signala.

Prvo prelazimo zdravstvenu carinu, bez puno pitanja potpisujemo neke dokumente i krećemo prema sljedećem punktu gdje vojnik dolazi do mene te mi uzima mobitel kako bi izvršio kontrolu podataka. Osjećao sam se poprilično nelagodno, premda sam dan ranije izbrisao sve podatke o Koreji. Kontrola nije trajala predugo tako da sam uspio proći i tu prepreku.

Nakon prolaska kroz skener, vojnik me je zaustavio i stavio sa strane. Počinje izvlačiti stvari iz ruksaka, sve do zadnjeg predmeta. Pronašao je suvenire vojnika terakote koje sam kupio u Xianu. Pokazuje mi vojnike, i strogim pogledom te povišenim tonom počinje govorit: „ Buda, BUDA, BUDA“ . Pokušao sam se opravdat i govorit kako to nije Buda već suveniri iz muzeja Terakote. Nesporazum je trajao dok konačno nije došla Korejanka koja razumije engleski. Na kraju nalazi mi u torbi i knjižicu koju smo dobili od agencije, s osnovnim korejskim frazama, riječima i sl. koju mi oduzima i šalje na dodatnu kontrolu. Moram priznati da takvu detaljnu kontrolu nisam nikada u životu prošao. Ipak se na sreću sve dobro završilo, vratili su mi sve stvari i ja sam slobodno ušao u Sjevernu Koreju! Konačno!

Nakon 20 min na aerodrom dolaze vodiči Mr. Kim & Mrs. Pak. Upoznajemo se te nas upućuju prema autobusu, gdje nas čekaju naša dva vozača. Objašnjavaju nam da će oni biti s nama do kraja ovog putovanja. Vozeći se prema Pyongyangu, glavnom gradu, uzeli su nam putovnice, uz objašnjenje da će nam ih vratiti ukoliko ćemo se pridržavati svih odredbi. Nije rijetkost da Korejanci drže zatočene državljane drugih zemalja jer su prekršili neka od za njih iznimno važna pravila. Naime, kad si u Koreji, ponašaj se kao Korejanac.

Gledajući kroz prozor autobusa u nedogled se prostiru obrađena rižina polja na kojima desetke i desetke ljudi marljivo radi. Vodiči su nam objasnili da svi građani Koreje jednom godišnje moraju ići raditi na rižina polja, i vojnici i ostali radnici, apsolutno svi. Njih to jako veseli, to su im jedni od ljepših dana u godini, jer poslije rada na polju druže se uz pjesmu i ples.

I tako lagano ulazimo u grad, gdje se počinju nazirati zgrade u raznim bojama. Odjednom, ispred nas se pojavljuje ogroman slavoluk pobjede, veći i dominantniji od Pariškog. Na slavoluk smo se popeli liftom, za cijenu od 5 eura. Pogled je izvanredan, vidi se panorama cijelog Pyongyanga. Ono što mi je okupiralo misli je, gdje su ljudi, gdje su turisti? Nije bilo nikoga osim naše grupe, naših vodiča i vodiča slavoluka. Nema turista koji čekaju u redu, nema gužve. Sve je zapravo pripremljeno samo za nas.

Imali smo razgledavanje glavnog trga, metro-a, spomenika radničke partije, slavoluk ujedinjenja, zapravo svih važnijih znamenitosti u gradu. Sve je jako planski izgrađeno i napravljeno.

Izdvojio bih Juche toranj.  Juche, znana još kao i kimilsungizam, službena je politička ideologija sjeverne Koreje. Opisana kao Kim Il-sungov „orginalni, briljantni i revolucionarni doprinos nacionalnoj i međunarodnoj misli“. Ideja navodi kako je individualac „gospodar vlastite sudbine“ te da sjevernokorejske mase moraju djelovati kao „gospodari revolucije i izgradnje. Riječ je o kombinaciji nacionalizma, konzervatizma i komunizma.

Uglavnom, toranj koji se nalazi na obali rijeke Taedong, nasuprot trga Kim Il-Sunga. Visok je 170 m, napravljen od 25,550 blokova granita (značajno 365*70, jedna za svaki dan života velikog vođe). Na vrhu se nalazi 20m visoka 45tona teška baklja koja neprestano titra. Liftom smo došli ispod baklje, gdje se prostire fenomenalan pogled na cijeli Pyongyang. Juche toranj je drugi najveći monumentalni spomenik na svijetu.

Prolazeći kroz glavni grad jedno jutro, odjednom s desne strane ugledamo mali trg na kojem je stajalo stotinjak žena obučeno u plavo sa crvenim zastavama. Izvode neku koreografiju. Nama ništa nije bilo jasno što se događa. Vodič nam je objasnio da su to Korejanke – domaćice koje svako jutro dobrovoljno od 08 – 09 sati dolaze na ulicu, te koreografijom podižu moral radničkoj klasi.

Osim Pyongyanga posjetili smo i Kaesong, grad udaljen cca 150km od Pyongyanga, uz koji smo posjetili i DMZ, odnosno demilitariziranu zonu.

Autoput do Kaesonga je iznimno širok, ali to zapravo nije standardan autoput na kakav smo mi navikli. Zamislite jednu iznimno široku cestu, cca 5 traka spojeno u jednu, bez i jedne oznake, sa jako puno graba. Automobila gotovo da i nema na prometnici, već samo pokoji autobus. Korejanci naime ne mogu samo tako putovati zemljom, za to trebaju posebne dozvole.

Naplatnih kućica isto nema, ali zato imaju vojničke punktove, na kojima naoružani vojnici propuštaju vozila. Strogo je zabranjena ikakva pomisao slikanja.

Kad smo konačno stigli do demilitarizirane zone, sve je bilo puno vojske. Ono što se odmah može primijetiti su veliki barjaci s jedne i druge strane. Naime, prvo je južna strana podigla svoj barjak, nakon čega je sjeverna podigla svoj, naravno veći. Ponovno je južna strana podigla još veći mi tako u nedogled. Ipak, danas sjeverna strana ima veći barjak, koji je na visini od 170m te je navodno najviši barjak na svijetu.

DMZ je jedinstveno mjesto na svijetu gdje naoružani vojnici Sjeverne i Južne Koreje gledaju jedni u druge preko nišana. A preko pet baraka prelazi crta razgraničenja. Nakon kratkog razgledavanja mjesta razgraničenja sam doživio poprilično neugodno i nezgodno iskustvo.

Do mene je došao zapovjednik te me počeo ispitivat od kud sam, čim se bavim i sl. ali kroz par minuta, odjedanput iz vedra neba, pita on mene:“Reci mi što vanjski svijet priča tko je započeo Korejski rat?“. Ja problijedim jer nisam znao što reći. Nakon kraće stanke kažem da mediji svašta pišu, ali da je nama koji nismo bili uključeni u rat, teško govorit o tome. Naravno, pokušavam se izvući, no on nastavlja:“ Pa dobro sad si već nekoliko dana u Koreji, što si do sad naučio, tko je započeo rat?“ I sad se uistinu bojim da nešto krivo ne kažem. On odlučno nastavlja: „Pa šta misliš, mi smo tada bili mlada država, kako bi onda mogli započeti rat protiv velike imperijalističke Amerike??“ Bez razmišljanja se složim s njim, nasmiješim, kimnem glavom te iskoristim prvu priliku da se maknem od njega. Na kraju je sve dobro završilo te smo susret ovjekovječili zajedničkom fotografijom.

Nakon toga smo se zaputili u centar grada Kaesonga,  gdje na ulicama svira muzika iz zvučnika. Na ulicama nema ljudi niti automobila, ali u centru svakog raskrižja stoji prometnik koji održava, zapravo, nepostojeći promet.

Tjekom boravka u Sjevernoj Koreji imali smo priliku posjetititi i OŠ Tok Song u gradu Pyongsong. Ispred škole nas je dočekala ravnateljica te nas je provela po školi. Na ulazu u školu, preko cijelog zida, naravno, promatrala nas je slika velikog vođe. Prvo smo posjetili razred u kojem se uči engleski, djeca su obučeni kao Titovi pioniri, bijela košulja i crvena marama. Također, imali smo priliku uživat i u koncertu posebno pripremljenom za nas. Premda sam bio na mnogim dječjim koncertima, ovako nešto u životu još nisam vidio ni čuo. 5 djevojčica za bubnjevima, dvije za klavijaturama, svi 100% točni bez ijedne greške, do zadnjeg takta usklađeni. Jedna djevojčica je istupila i zapjevala, pa nakon nje dječak. Sve su to odradili toliko samouvjereno, nisu se mogli naslutiti ni najmanji tragovi treme. Također, djeca su nam pokazala i svoje izvanredne gimnastičke vrline, sportske i ostalo.

Snimka koncerta: https://www.youtube.com/watch?v=xgLdFFI1Cnk

Nakon što smo odigrali partiju ping ponga s učenicima te se pozdravili s njima, posjetili smo lokalnu pivnicu, mjesto gdje se domaći ljudi okupljaju poslije posla. Prostor je ogroman, unutar njega je na naše iznenađenje bilo cca 1500ljudi. Pivnica nema stolaca, pije se stoječki. Specifično je i da ovdje ne postoji mogućnost više od jedne narudžbe. Uđeš sa ekipom, odmah naruših piva koliko misliš popiti, a kad popiješ odlaziš van. Takvo je pravilo zbog iznimno dugačkih redova ljudi koji čekaju ulazak u pivnicu. Tog dana na ulaz je smireno čekalo između 200-500 ljudi.

Kad smo ušli unutra, moram priznati da me je jeza prošla, jer su nas svi gledali u čudu, ko da nikad nisu vidjeli okrugle oči. Zamislite, nas osmero bili smo jedini turisti u cijeloj pivnici. Baš iz tog razloga imali smo privilegiju više puta naručiti pivo.

Ono što me je iznenadilo je da je u Sjevernoj Koreji proizvodnja pive iznimno učestala. U planu puta imali smo priliku u više navrata posjetiti razne pivovare gdje smo se na licu mjesta mogli uvjerit u njezinu kvalitetu. Proizvode se klasična lager piva, ali i piva s okusom. Većinom su to pive pravljene od riže. Uz pivu se često pije i Soći, rakija od riže.

Što se tiče hrane, nisam baš bio oduševljen. Pretežno nam je bila servirana riža ili poznati korejski hladni rezanci od riže. Najveći šok sam doživio kad nam je u restoranu u Pongsanggi bila poslužena juha od psa. Naravno, nisam je ni okusio, pojeo sam tek sladoled od vanilije, jedinu vrsta sladoleda koja se nudila.

Pred sam kraj Sjeverno Korejske avanture došao je i trenutak za ostvarenje jednog od ciljeva mog putovanja, a to je šišanje. Za Koreju je naime poznato da je zakonom dozvoljeno samo 15 muških frizura te 18 ženskih. U hodniku, ispred frizerskog salona, na zidu je stajala fotografija sa stilovima frizura. Gledam, razmišljam koju odabrati, i tad mi frizerka kaže: “nemoj to gledati, to je stara moda, uđi u salon, tamo je slika s aktualnim frizurama”.

Odabrao sam frizuru broj šest! Šišanje je bilo posebno iskustvo, škarama koje su veće od moje glave. Takve škare moja mama koristi za tekstil. Šišanje je trajalo od prilike 45 minuta, unutar kojih mi je frizerka ozlijedila madež. U salonu je cijelo vrijeme bio uključen TV, onakav kakav je kod nas bio moderan 80-tih godina, a iz kojeg je dopirala korejanska glazba. Cijena mog šišanja iznosila je svega 4$.

Snimka šišanja: https://www.youtube.com/watch?v=CC3a0x_vgm0

U Koreji vrijedi pravilo „jedan za sve – svi za jednoga”. Ono što se definitivno može primijetiti je njihovo zajedništvo i ponos. O velikim vođama govore sa mnogo ljubavi. Korejanci nose značku velikog vođe na lijevoj strani odjeće, tj. na strani srca, koju ne moraju nositi ali iz poštovanja ipak nose. Osobe koje sam upoznao uistinu štuju svoju kulturu, zdušno o njoj govore te je s ponosom ističu.

Tijekom šest dana boravka u Sjevernoj Koreji obišli smo cca 500km i posjetili četiri grada. Zanimljivo je da nigdje nema smeća, trava je uredno pokošena, parkovi uređeni, sve je puno cvijeća, zaista impresivno. Gradovi su u zelenilu, automobili su rijetka pojava na prometnicama.

Kada je došlo vrijeme za odlazak, moram priznati da me je ponovo krenula lagano nervoza. Naime, bojao sam se da li će mi provjeravat slike u mobitelu, jer neke slike sam nedopušteno snimio. Bojao sam se i da mi ne nađu sakriven korejanski novac koji se ne smiju iznositi iz Koreje. Na sreću, kontrola je prošla bez ikakvih problema. Aerodrom je bio prazan, taj dan su bila zakazana samo dva leta, od kojih je jedan bio naš.

Kad smo se vratili u užurbani Peking, kao da smo se ponovno vratili u 21. stoljeće. Otišli smo na kolodvor i sjeli na najbrži vlak na svijetu za Šangaj. Put od cca 1200km prevalili smo za 4 i pol sata, uz nekoliko stajanja. Nemaš osjećaja da ideš 350 km na sat, ali moram priznat, nije toliko konforan koliko je Francuski TGV.

Tek tada sam bio svjestan doživljaja iz Koreje te osjećao ponos jer sam imao priliku barem djelomično upoznati njihovu kulturu i način razmišljanja.

Iako možda ne mogu izvan zemlje i moraju slijediti pravila, smatram da su možda u nekom pogledu Korejanci čak i zadovoljniji od nas. Naime život im je jednostavniji, svi imaju osiguran posao, bez obzira na radno mjesto imaju istu plaću(15$). Stanovi su besplatni, a uz plaću svi dobiju istu količinu hrane i 5 litara piva na mjesečnoj razini. Nema interneta, nema mobitela, nema stresa. Glavni cilj u životu je biti čim bolji radnik, kvalitetniji čovjek te osnovati obitelj. Ljudi komuniciraju jedni s drugima, druže se, vesele i bez obzira na predrasude zapada uživaju u životu. Za drugo niti ne znaju.

 

Ako Vam se sviđa Viktorov putopis, možete ga zapratiti na:

Instagram: https://www.instagram.com/visit_with_vitja/?hl=hr

Facebook: https://www.facebook.com/viktor.simunic.7

Youtube: https://www.youtube.com/channel/UC4wCMwGjGApJG9ALVNx72YQ?

 

Autor članka: Viktor Šimunić

Mišljenja i stavovi autora teksta osobni su i ne odražavaju nužno stavove udruge.

Članak je napisan u sklopu projekta “Informiraj i kreiraj! 6.0” kojeg financira Ministartsvo za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku.

Read more...

Obilježavanje trinaestog po redu Svjetskog dana svjesnosti o autizmu

Svjetski dan podizanja svijesti o autizmu je međunarodno priznati dan na osnovi Rezolucije UN-a iz 2007. godine koji potiče države širom svijeta na stvaranje inicijativa na svim razinama društva za podizanje svijesti o autizmu i stvaranja inkluzivnog društva.

„Prvi puta nakon proglašenja Svjetskog dana svjesnosti o autizmu 2008 godine, nećemo ga obilježiti na gradskim trgovima, raznim događanjima i puštanjem plavih balona, ostati ćemo u svojim domovima i svima poručiti da učine isto kako bismo zaustavili ovaj virus i što prije se vratili normalnom životu.
Normalan život nije baš definicija naših života – života osoba s autizmom i njihovih obitelji, jer autizam sam po sebi podrazumijeva izolaciju, rutinu svakodnevnih navika te je važno različitim aktivnostima napraviti odmak od njihovog svijeta autizma, što u ovo vrijeme pandemije nije moguće zbog mjera zaštite. Zato su obitelji prepuštene snalaženju, kako preživjeti dan s djetetom koje želi izaći, želi u svoju školicu, vrtić, na igralište, u šetnju, voziti se naokolo jer ga to smiruje, posjetiti baku i djeda ili odraditi svoju terapiju, a to ne smije, kako mu objasniti kada je i djeci urednog razvoja to teško razumjeti,“ ističu iz Saveza udruga za autizam Hrvatske.

Autizam je neurorazvojni poremećaj koji značajno utječe na sposobnost komunikacije i socijalne interakcije, a karakterističan je i po stereotipnom i repetitivnom ponašanju.

Prema postojećim podacima, prevalencija autizma u svijetu je 62 na 10 000 osoba , dok je u Hrvatskoj, prema zadnjem Zdravstveno-statističkom ljetopisu za 2018. prevalencija svega 6 na 10 000 osoba.

U Hrvatskom registru osoba s invaliditetom, 2016. godine bilo je 1925 osoba s dijagnosticiranim autizmom, od čega 1257 (65%) djece. Istovremeno valja primijetiti i da je broj novodijagnosticiranih između 2016. i 2017. godine porastao za 20%, što je podatak koji sugerira unaprjeđenje i/ili ubrzanje u dijagnostičkim postupcima te je 2017. godine bilo 2226 dijagnosticiranih osoba  s autizmom  prema podacima godišnjeg izvještaja o osobama s invaliditetom Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo (HZJZ). Uzmemo li u obzir broj stanovnika (4,1 milijun) te prevalenciju autizma na svjetskoj razini od 62 na 10 000 stanovnika, broj osoba s autizmom u Hrvatskoj mogao bi biti i preko 25.000.

Odlukom Vlade Republike Hrvatske od 29. kolovoza 2019. godine osnovano je Povjerenstvo za ranu intervenciju u djetinjstvu čime je ispunjen prvi i neizostavni korak u izgradnji sustava rane intervencije u Hrvatskoj.

Ovogodišnje obilježavanje Svjetskog dana svjesnosti o autizmu odvija se usred javnozdravstvene krize uzrokovane pandemijom koronavirusa koja uzrokujući otežanije funkcioniranje sustava potpore i socijalne mreže pred osobe s poremećajima iz autističnog spektra stavlja dodatne prepreke u ostvarivanju njihovih prava.

Svjesno činjenice da prava osoba s invaliditetom ne smiju biti ugrožena u vrijeme pandemije Ministarstvo u suradnji sa svim institucijama, organizacijama civilnog društva, obiteljima i nadasve samim korisnicima poduzima aktivnosti u svrhu osiguranja sigurnosti, ali i  zadovoljavanja potreba osoba, uzimajući prava osoba s autizmom u obzir prilikom kreiranja mjera i odgovora na pandemiju.

Svjetski dan svjesnosti o autizmu, unatoč izvanrednim okolnostima, obilježimo zajedno, davanjem podrške i pokazivanjem solidarnosti s osobama s poremećajima iz autističnog spektra!

Preuzeto sa: www.mdomps.gov.hr

Read more...

Luka Lešković: Mladi i sport

Luka Lešković (28, Donja Stubica) već 18 godina aktivno trenira savate boks u Savate klubu “Stubica”. Zašto se Luka počeo baviti savate boksom, tko mu pomaže i tko ga podržava, koji su mu najznačajniji sportski uspjesi te što bi preporučio svima koji se žele baviti sportom pročitajte u nastavku.

Kristina: Kada i zašto si se počeo baviti savate boksom?

Luka: Savateom sam se počeo baviti s 10 godina iz čiste dječje znatiželje. Imam dva starija brata koji su to povremeno trenirali pa je i mene zanimalo čime se to oni bave. Nakon nekoliko treninga, trener je vidio da imam potencijala i to mi se svidjelo pa sam tako ostao trenirati i postao doslovno zaluđen tim sportom. Zanimljivo je da na prvi trening nisam ni ušao u dvoranu jer je bilo previše ljudi. Brat me čak pokušao odgovoriti uz riječi da neću ništa naučiti jer nas je previše, ali nisam se dao odgovoriti. Na idući trening sam išao pod svaku cijenu iako je bilo čak i više ljudi nego na onom prvom. Tada je bilo preko 70 ljudi na treningu u školskoj dvorani. Danas je ta brojka nezamisliva…

Kristina:  Na koji način aktivno bavljenje savate boksom utječe na tvoje slobodno vrijeme? Što je ključno kod usklađivanja svih tvojih obaveza?

Luka: S obzirom da se savateom bavim većinu svog života, treninzi koji su trenutno 3 puta tjedno, a ponekad i 5-6 puta, spadaju mi u “normalan” raspored. Jednostavno znam da određene dane u 19h imam trening i tako mi je prilagođen dnevni raspored. Kao što svaki dan moramo na posao, faks, u školu, tako i mi sportaši znamo da imamo obavezu, uz sve ostalo, još ići na trening i natjecanja koji su sastavni dio svakog aktivnog sportaša. Nerijetko potrošim godišnji odmor na razna natjecanja umjesto nekog izleta s djevojkom ili prijateljima, ali sve je to u “opisu posla”.

Kristina: Koji su tvoji najznačajniji sportski uspjesi?

Luka: Od najznačajnijih sportskih uspjeha izdvojio bih titulu Savate pro prvaka svijeta. Tu titulu sam osvojio 2017. godine u Donjoj Stubici pobijedivši pred svojom publikom Japanca Keisuke Takahashija. Dvije godine prije toga osvojio sam pojas Savate pro prvaka Balkana u Varaždinu protiv Rumunja Adriana Petenchea. Prvi sam u povijesti savatea koji se borio za tu titulu. Između ostalih rezultata, viceprvak sam Europe (2016.) i svijeta (2017.), nekoliko puta brončani na svjetskim i europskim natjecanjima te 19 puta prvak Hrvatske. Uz ove navedene, jedna od dražih nagrada mi je i ona kada sam proglašen za najboljeg sportaša Krapinsko – zagorske županije za 2018. godinu.

Kristina: Kako si se osjećao u trenutku kada si shvatio da si postao svjetski prvak?

Luka: Pripremao sam se za tu borbu više od četiri mjeseca i nisam si mogao dopustiti da ne osvojim taj pojas, ali svejedno sam bio presretan kada mi je sudac digao ruku. Ma to treba doživjeti, ne može se to riječima opisati. 🙂 Puno je tu razloga za sreću, a najveći je onaj kad znaš da nisi razočarao trenera, publiku, sebe…, i da se sav trud isplatio.

 Kristina: Tko ti najviše pomaže i tko te sve podržava?

Luka: Najviše mi pomaže trener Srećko Znika koji je i najzaslužniji za moje rezultate, a i generalno rezultate cijelog kluba. Godinama smo u samom vrhu hrvatskog, a usudio bih se reći i svjetskog savatea tako da mislim da to dovoljno govori kakav je on trener, a prije svega čovjek. Uz njega, tu su dečki i cure iz kluba koji svi redom imaju vrhunske rezultate i međusobno si pružamo ogromnu podršku.

Najveća podrška, a i navijači, su mi obitelj i djevojka. Oni su ti koji zajedno sa mnom proživljavaju dobre i loše trenutke. Uz njih, tu su još i moji prijatelji te kolege s posla i vodstvo firme koji mi uvijek izađu u susret kad se pripremam za borbe ili trebam slobodne dane za iste.

Kristina: Koji su tvoji ciljevi vezani za tvoju sportsku karijeru u budućnosti?

Luka: Trenutni ciljevi za budućnost su odraditi još nekoliko mečeva i onda trenirati samo rekreativno, za svoj vlastiti gušt. To je plan, ali vidjet ću što budućnost nosi.

 Kristina: Koja je tvoja poruka mladima kako bi ih potaknuo na bavljenje sportom?

Luka: Mladima bih poručio da se svakako bave sportom, prvenstveno zbog sebe i zdravlja. Rekreativno ili aktivno, svejedno je, ali najbitnije je da izaberu sport koji vole i koji ih ispunjava. Jedna od prednosti aktivnog, odnosno natjecateljskog bavljenja sportom, je i ta što će proputovati svijet i upoznati nove ljude i kulturu, steći prijatelje i poznanstva za cijeli život te neprocjenjive uspomene.

 

Intervju pripremila: Kristina Franc

Intervju je napravljen u sklopu projekta “Informiraj i kreiraj! 6.0” kojeg financira Ministarstvo za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku.

Read more...

IZDAVANJE PROPUSNICA POLJOPRIVREDNICIMA

Poštovani poljoprivrednici,

obavještavamo vas da djelatnici Ministarstva poljoprivrede Stručne službe za podršku poljoprivrednicima – područni odjel Krapina (bivša Poljoprivredna savjetodavna služba) imaju ovlaštenje za izdavanje propusnice (ako su opravdani razlozi) slijedećim kategorijama poljoprivrednika :

  1.        Poljoprivrednici upisani u Upisnik poljoprivrednika – imaju MIBPG,
  2.        Pčelari koji imaju Evidencijski broj pčelinjaka – EBP.
  3.        Poljoprivrednici koji nemaju MIBPG ali posjeduju domaće životinje evidentirane u JRDŽ (Jedinstveni registar domaćih životinja).

Koraci za dobivanje propusnice

  1.        Na web stranici www.savjetodavna.hr/propusnice/  ispunit  zahtjev za propusnicu.
  2.        Ispravno popunjeni zahtjevi automatski se prosljeđuju nama u županijsku podružnicu.
  3.        Naši savjetnici ispisuju potvrde i šalju na mail koji je naveden na zahtjevu, ili na neki drugi način (VIBER, WATSAPP i dr.) strogo poštujući naputke Nacionalnog stožera.

Informacije  se mogu dobiti kod poljoprivrednih savjetnika:

  1.        Darko Antonina: 091 4882 736, darko.antonina@mps.hr
  2.        Dragutin Kasteljan: 091 4882 746, dragutin.kasteljan@mps.hr
  3.        Georg Gal: 091 4882 744, georg.gal@mps.hr
  4.        Gordana Jurina: 091 4882 818, gordana.jurina@mps.hr
  5.        Sanja Gregurić: 091 4882 744, sanja.greguric@mps.hr
  6.        Sandra Majsec: 091 4882 838, sandra.majsec@mps.hr
  7.        Nenad Očić: 099 497 2596, nenad.ocic@mps.hr
  8.        Nenad Kantoci: 091 4882 743, nenad.kantoci@mps.hr

Ukoliko dođe do kakvih promjena informirat ćemo vas.

Molimo za strpljenje i razumijevanje.

Srdačan pozdrav

Darko Antonina, dipl. ing. agr.

Preuzeto sa: www.zabok.hr

Read more...

Izdavačka kuća Image Comics otključala 133 stripa za besplatno čitanje online

Jedan od najvažnijih izdavača stripova u SAD-u, izdavačka kuća Image Comics je omogućila čitaocima da besplatno pročitaju 133 stripa online. Ljubitelji stripova, evo prilike da upoznate ljepšu stranu obaveze da ostanete kod kuće usljed novonastale situacije sa koronavirusom.

U cilju da se pomogne ljudima koji su prisiljeni da se zbog koronavirusa izoluju u svojim kućama, Image Comics izdavačka kuća je otključala 133 stripa, tačnije 133 broja #1 svih njihovih serijala kako bi pomogli čitaocima da prevaziđu ovu vanrednu situaciju.

Ponuda se kreće od klasika kao što su Spawn, Savage Dragon i Witchblade do najnovijih naslova poput Undiscovered Country, Olympia i Heart Attack. Tu su i bestseller naslovi Saga i Walking Dead, kao i kritički hvaljeni Criminal, Chew i Southern Bastards. Objavljeni su samo prvi brojevi svih serijala, kako bi publika mogla što više da istražuje i nastavi sa čitanjem onoga što im se svidi.

Stripove izdavača Image Comics koji su otključani za besplatno čitanje možete pronaći ovdje.

Izvor: studomat.ba

Read more...

NA MUCI SE POZNAJU JUNACI

Na vrata nam je prije nekoliko tjedana pokucala pandemija bolesti COVID-19 i uzrokovala donošenje niza strogih mjera kojih bi se svi zajedno morali pridržavati. Cijela priča s virusom zapravo je počela i puno ranije, no malo tko ju je shvaćao ozbiljno i većina nas je mislila kako će nas i taj problem već nekako zaobići. No, kad nam ovako nešto pokuca na vrata, najbolje bi bilo ne otvoriti, zar ne?

Posljednih smo tjedana suočeni s pandemijom i problemom koji nije zahvatio samo nas već čitav svijet, ali ipak, još jednom, rješenje leži u zajedništvu. Ne, nije to zajedništvo u obliku okupljanja, već upravo suprotno. U ovoj ćemo situaciji tek vidjeti koliko to naše zajedništvo može zaživjeti i što smo spremni učiniti jedni za druge. Ne, nećemo izgledati u ovom trenutku kao junaci iz hollywoodskih filmova o zombijima i apokalipsi jer to ni nije ono što nam se u ovom trenutku događa, ako si kojim slučajem na to pomislio. Zapravo je recept vrlo jednostavan – ostati doma! Zar je to toliko teško? Velika većina nas ionako bi nakon posla, škole ili nekih drugih aktivnosti stigla kući, sjela pred tv, računalo, netflix ili nešto slično i uživala do kasnih večernjih sati. U ovom trenutku, isto to nas može učiniti junacima našeg doba. Svi mi možemo postati junaci i to sjedeći na kauču i gledajući tv. To je supermoć koju u ovom trenutku trebamo i koju u ovom trenutku svi mi imamo. Ako si ikad želio biti superjunak kakvog možeš vidjeti samo u filmovima, ovo je tvoja prilika. Zamisli dan kad ćeš svojim unucima pričati kako si postao heroj sjedeći na kauču i ne radeći ništa? To možda i zvuči komično, ali zamisli kad im objasniš cijelu situaciju i kažeš da si bio dovoljno jak, obuzdao sve svoje nagone, stavio na čekanje potrebe za izlascima, druženjima, sportom i sl., kad im kažeš da si izdržao mjesec – dva bez cure ili dečka, bez prijatelja, bez bližnjih. Kad si ostao odgovoran, pridržavao se pravila stručnjaka i spašavao živote. E to je već hvale vrijedno i to je nešto na što ćemo svi zajedno imati prilike biti ponosni. Eto, u tome leži zajedništvo u ovom našem modernom vremenu.

Uz internet, društvene mreže poput tiktoka i ostalih uz pomoć kojih se svi osjećamo povezano iako smo miljama daleko, netflix i sl. ne bi trebalo biti teško preživjeti i ovu krizu koja nas je snašla.

Organizacije civilnog društva i dalje su tu za tebe. Radimo (od kuće naravno, nemojte se bojati J ) na tome da vam omogućimo razne sadržaje koje možete pratiti putem interneta, odnosno društvenih mreža kako bismo vam barem malo skratili vrijeme i ubili dosadu. Informativni centri za mlade dostupni su putem e-maila, društvenih mreža ili pak telefona i tu su za vas kao i svakog drugog dana. Nadam se kako ti je sada već postalo jasno da u ovom nisi sam i kako svi zajedno moramo raditi na tome kako bismo iz ove situacije što prije izašli, a za to vrijeme jedni smo drugima podrška i oslonac uz kojeg će vrijeme sasvim sigurno proletjeti.

Isto tako, mnogo je online zabave danas dostupno, mnogo je sasvim sigurno nepročitanih knjiga na policama, mnogo je online tečajeva, a i tjelovježba više ne zvuči tako loše. Da, iz ove situacije mogli bismo izaći i kao nove, unaprijeđene verzije samih sebe koje su, ne samo proživjele krizu, pandemiju, potrese i to istovremeno, već su postali stručnjaci u određenom području, uložili vrijeme u svoje tijelo i krenuli sa zdravim načinom života i sl. Iako smo zatvoreni u 4 zida, mogućnosti još uvijek postoje, pitanje je samo na koji ćemo ih način i u kojoj mjeri iskoristiti.

Nezavisna udruga mladih iz Lepoglave otišla je korak dalje i do Grada Lepoglave uputila prijedlog da se novac za manifestaciju Jailhouse festival koju provode već 10 godina, usmjeri u razvoj gospodarstva i poljoprivrede te se na taj način napravi jedan mali korak k oporavku po završetku nastale situacije. Njihov će primjer sasvim sigurno slijediti mnogi, a sve s ciljem da svi zajedno što prije nastavimo sa svojim životima i vratimo se u normalu.

Junaci iz kauča? Pa uopće ne zvuči loše. #ostanidoma

 

Autor članka: Renato Vuk

Stavovi i mišljenja autora teksta osobni su i ne odražvaju nužno stavove udruge.

Članak je napisan u sklopu projekta “Lokalni info-centar za mlade Zagor”. Projekt sufinancira Europska unija iz Europskog socijalnog fonda i Ministarstvo za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku.

Read more...

Jasmina Šivalec: Moje iskustvo pokretanja vlastitog posla

U radionici Jasmine Šivalec nastaju unikatne torbice pod nazivom Shiva.J koje se ističu svojim okruglim oblikom i dizajnom po želji kupaca. Jasmina dolazi iz Prosenika Gubaševskog, a završila je Strukovno i umjetničko učilište Zabok (današnji ŠUDIGO), koji joj je bio odlična podloga za upisivanje Tekstilno- tehnološkog fakulteta u Zagrebu gdje je diplomirala Dizajn tekstila. Kako se je odlučila na pokretanje vlastitog posla, kako joj izgleda radni dan te kakvi su joj planovi za budućnost pročitajte u nastavku intervjua.

Kristina: Kada i zašto si se odlučio/la na pokretanja vlastitog posla?

Jasmina: Oduvijek sam se htjela baviti poslom koji je usko povezan s dizajnom odjeće, modnih dodataka i sl. Godinama sam se bavila izrađivanjem nakita i raznih ukrasnih predmeta te šivanjem odjeće. Nakon što sam diplomirala na Tekstilno-tehnološkom fakultetu, kratko sam radila u jednom zagrebačkom butiku, gdje se zapravo i rodila ideja o pokretanju vlastitog posla. Potaknuta svojim bližnjima i iskustvom koje imam u šivanju odjeće i modnih dodataka, odlučila sam pokrenuti vlastitu radnju. Za početak sam otvorila Domaću radinost te ju usko specijalizirala za izradu modnog dodatka, torbe.  Trebalo ih je izraditi mnogo da proizvod dođe do završnog izgleda i kvalitete izrade, kakav ima danas.

Kristina: Prilikom pokretanja vlastitog posla da li si koristio/la mjeru samozapošljavanja? Ako da, da li ti je iznos potpore bio dovoljan za pokretanje posla i da li ti je bio dovoljan?

Jasmina: 2019. godina je započela jako dobro, pa sam motivirana i ohrabrena predala zahtjev za poticaj i otvorila obrt Shiva.J. Uz pomoć novih šivaćih strojeva, profesionalne pomoćne opreme i funkcionalnijeg radnog prostora, izrada je postala puno jednostavnija i brža. Pošto sam već radila godinu i pol kroz Domaću radinost, s vremenom sam sama uredila prostor, pribavila osnovnu opremu, stvorila zalihe repromaterijala i materijala za šivanje i stvorila mrežu stalnih i provjerenih dobavljača. Iznos potpore je pokrio nabavu dodatnih strojeva. U samom startu sam imala već uhodan posao i radni prostor s osnovnom opremom, tako da je s tog aspekta bilo lakše otvoriti obrt.

 Kristina: Tko ti pomaže u radu? Imaš li zaposlenih?

Jasmina: Trenutno nemam nikog zaposlenog, svaki dio posla (dizajn, krojenje, šivanje, marketing, komunikacija s klijentima, financije) vodim sama te svaki od navedenih dijelova posla zahtijeva određeno vrijeme koje mu moram posvetiti.

Kristina: Kako izgleda tvoj radni dan? Kako uspijevaš uskladiti poslovne obaveze i privatni život?

Jasmina: Svaki radni dan je drugačiji i sviđa mi se takva dinamika posla. Posao uključuje komunikaciju s klijentima, papirologiju, vođenje svoje stranice na društvenim mrežama, nabavu materijala, i zadnje no ne manje bitno, pripremu i izradu torbi. Pošto sam kratko u obrtničkim vodama, mogu reći da je svaki dan izazov uz borbu za svakog klijenta, ali pozitivna stvar je to što si sama mogu organizirati dan i sama sam svoj šef. Kao i u svakom poslu, ima dana kad je lakše, ali i teže uskladiti privatni život i poslovne obaveze, no dobra organizacija je ključ uspjeha.

Kristina: Kako se nosiš s konkurencijom i da li je velika?

Jasmina: Na društvenim mrežama primjećujem, u posljednje vrijeme, popriličan broj brendova koji se bave izradom torbi. Prednosti pojedinih konkurenata su te da su duže na tržištu, samim time i poznatiji, te njihove profile na društvenim mrežama prati veći broj ljudi. Svaki od tih konkurenata se bavi izradom torbi, ali svatko ima svoj stil i način izrade. Ono što naizgled zaključujem da se tehnika i kvaliteta same izrade razlikuju od jedne od druge, pa tako i moje.  Smatram da je svatko tko se odluči na pokretanje svojeg posla ambiciozan i kreativan individualac koji se na taj način bori za svoju egzistenciju i ne smatram ih zapravo konkurencijom, već kolegama s istim interesima.

Kristina: Prema tvojem mišljenju mogu li mladi poduzetnici uspjeti u Hrvatskoj?

Jasmina: Vjerujem da se može uspjeti, kod pokretanja posla uvijek postoji rizik i strah, ali ako imate dobar plan i ideju, treba se ohrabriti i krenuti. Naravno, treba vremena da se sve pokrene i da tržište prepozna proizvod. Treba biti uporan i vjerovati u sebe i ono što radiš.

 Kristina: Kakvi su ti planovi za budućnost?

Jasmina: Postoji još puno ideja, tako da mi je svakako želja s vremenom proširiti asortiman. Zbog količine posla i manjka vremena, ne stignem posvetiti vremena osmišljavanju novih proizvoda onoliko koliko bih htjela. Ako će se posao nastaviti ovako razvijati, sigurno ću razmisliti o zaposlenju dodatne osobe.

Kristina: Što bi preporučio/la drugim mladima koji se žele baviti sličnim poslom?

Jasmina: Napraviti prvi korak je najteže, ali ako vas vodi čvrsta želja da se ostvarite u poslu kojeg sanjate, onda nijedna prepreka nije uzalud. Uspjeh ne dolazi preko noći, već je potrebno puno puno upornosti, odricanja i truda da rezultati postanu vidljivi. Vjerujte u sebe i ohrabrite se!

 

Intervju pripremila: Kristina Franc

Stavovi i mišljenja autora teksta osobni su i ne održavaju nužno stavove udruge.

Intervju je napravljen u sklopu projekta “Informiraj i kreiraj! 6.0” kojeg financira Ministarstvo za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku.

 

Read more...

Open Culture: besplatne e-knjige, filmovi i brojni drugi sadržaji

Otkako su zbog koronavirusa zatvorene sve knjižnice širom svijeta, u fokus su nam, više nego do sada, došli svi materijali koji su dostupni na internetu. Ipak, te materijale nije uvijek lako pronaći, a ni razlučiti kvalitetne od onih koji to baš i nisu.

Open Culture od 2006. godine na jednom mjestu okuplja visoko kvalitetne kulturne i edukacijske materijale za cjeloživotno učenje za sve zainteresirane širom svijeta i to potpuno besplatno. Jedini je uvjet da dovoljno dobro baratate engleskim jezikom.

Web 2.0 nam je omogućio nastanak ogromne količine kvalitetnih audio i video sadržaja koji su rasuti bespućima interneta ali često ih nije baš lako pronaći, a Open Culture za glavnu misiju ima okupiti te sadržaje na jednom mjestu i omogućiti korisnicima brz i jednostavan pristup.

Tako preko njihove mrežne stranice možete pristupiti 1500 online tečajeva koje nude vrhunska sveučilišta širom svijeta, 1150 besplatnih online filmova1000 zvučnih knjiga i 800 e-knjiga. Također možete samostalno učiti čak 46 stranih jezika i pristupiti mnogim edukacijskim materijalima.

Zaronite u Open Culture svijet, i doba kućne izolacije će vam puno brže proći! Pronađite ih ovdje.

 

Preuzeto sa: www.gkr.hr

Read more...