Autorski članci

Kako se je Evin odlučila na volontersku službu u Zaboku, kako je izgledao čitav proces te što je sve radila i naučila možete pročitati u članku.

Day at university… I was sitting with my friends and we were drinking coffee. We talked about the articles we need to write, projects and of course, we joked. I got a message from my friend. He sent me an announcement from Mreža udruga Zagor. I remember that I was so happy and immediately asked him for more details.

After our conversation, my journey has begun. I sent my motivation letter and Europass CV.The next day I had an interview with Zagor. I was worried because I am from Turkey and I need a visa for Croatia. However, after the interview, Zagor chose me as one of the volunteers and we started the visa process. Of course, process for getting a visa was difficult but we managed to solve everything on time.

I took a break from my college; resigned from my jobs and came to Croatia. I can say that I do not regret it because I got a lot of experiencethat I could not get if I had stayed in Turkey.

When I first came in Zabok, it was hard for me because I did not have friends and I did not know what I could do in Zabok. On the second day after my arrival, I met my colleagues from the office and my mentor. They gave me some advice about Zabok. In addition, my mentor gave me a lot of information about transportation, supermarkets etc. Having a good mentor is an important because when volunteers come to another country they start a new life, and they live in a different culture and it is exciting and challenging. I was lucky because I had an understanding and helpful mentor.

When I came here, my life changed. I was living in Istanbul and Istanbul is a crowded city. Always I had to rush and walk fast. If I want to go to another district, at least I should spend 1-2 hours on the road. In addition, there were always some events in Istanbul. Life is slow in Zabok. I do not have to rush, walk fast. Because Zabok has only nine thousand people and there is not a lot of traffic and people are chill. There are fewer events than in Istanbul. When I came to Zabok, I realized that I still walked fast. However, after a few months, I also started to walk slowly and be more relaxed. Of course, sometimes I get bored. Nobody says that you will always have fun. When you apply for an ESC project, you should know that sometimes you would get bored, feel mad, and miss your old life. It is a normal process. If you were living with your parents, be ready to cook your food, clean your home and respect other people’s space. Sometimes you can feel alone. When I came here, it was difficult for me because I did not get used to staying at home. After a few months, I found close friends and started a deeper conversation with them. Nevertheless, I can say that if you live in a small city and you like to meet people, you should pay more attention to finding friends. I learned that sometimes I can feel alone, mad and tired but it taught me many things about myself.

The good thing is that I work here. I resigned from my old job but I started volunteering in the organization. People from the organization are kind, helpful and open-minded. I learned many things from them. Probably when I go to my own country and look afar, I will better understand what they have given me.

When I came here, I already had some projects in my mind. When I told my colleagues, they supported me and I started. My first project was creating the “Stories of ESC Volunteers” podcast channel. I talked with people who participated in the ESC project and I ask them questions about their ESC experiences. It was important for me because young people like me do not have a lot of knowledge about ESC. This is a good opportunity for living abroad, improving language skills etc. In this podcast, I asked what kind of problems they were faced, and what they recommend for those who want to apply for the ESC project. I learned many things from old volunteers. Sometimes when I had some problems, they gave me some advice about ESC life and sometimes we shared our amazing memories. One of my good memories, I interviewed Marija Ratkovic from Serbia with whom I had not met before.  I met her through zoom thanks to my mentor. I went to Serbia 3 months after the interview and I met Marija face to face. It was a great memory for me.

My other project is mla-dost.dobro magazine. I can say that this magazine is like my baby.

The decision to publish the magazine was easy but when I started to make plans for it, I realized that I have to spend a lot of time on creating a magazine. I was lucky because my mentor Marija Gebert is a graphic designer and she designed the magazine. We had our first meeting on 9 February and we talked about the magazine with young people. Moreover, we shared our first issue in April! I cannot explain my feelings at that time. We spend a lot of time but we succeed!

I wanted to do it because I wanted to meet the young people and create a free zone for young people. Also, I think the continuing of journalism on mla-dost.dobro can be an opportunity for the creative participation of young people. Young people can contact each other and they can write about their interests in this magazine.

I had some concerns before publishing. I did not know many young people and I was afraid that we would not be able to find articles. However, after a few months, we managed to reach local young people. Now I cannot believe that we already published five issues. I got a lot of good feedback, especially from local young people. We are still working on it and every day more and more people hear about the magazine.

I am still volunteering in Zabok. I know that I will experience many things. I will meet many people, talk with them and learn more. When I return to my country, I will have many memories to tell. Maybe years later, I will look at the magazine issues and the photos, congratulate myself for my courage, and be grateful for everything I have been through.

Thanks to everyone who has already come my way.

 Evin Arslan

Članak je napravljen u sklopu Eurodesk programa.

#eurodesk

#erasmus

#europeansolidaritycorps

Obrazovni sustav se uslijed pandemije koronavirusa susreo s mnogim ograničenjima i izazovima. Kako bi izbjegla ponavljanje godine, mnoga su sveučilišta, više ili manje uspješno, nastavila s radom online putem. Kako su studenti prihvatili održavanje nastave na daljinu i prigrlili digitalnu etapu studiranja, te s kojim su se novim problemima suočili tijekom online studiranja, pročitajte u nastavku.

Pandemija koronavirusa i mjere uvedene s ciljem sprječavanja njegovog širenja i minimiziranja zdravstvenih rizika u velikoj su mjeri utjecali na sve sfere naših života. Jedna od najpogođenijih društvenih skupina svakako su studenti, koji su se osim suočavanja sa osiromašenim društvenim životom morali priviknuti i na studiranje u izvanrednim uvjetima, odnosno prelazak na digitalni oblik nastave.

Prema riječima profesorice i bivše ministrice znanosti i obrazovanja Blaženke Divjak, Hrvatska je u početcima održavanja nastave na daljinu u usporedbi s drugim europskim zemljama odgovorila vrlo brzo i iznad očekivanja. Škole su se ipak malo bolje snašle u novonastaloj situaciji zbog centralnog upravljanja, dok se reakcija sveučilišta koja imaju veći stupanj autonomije mogla promatrati samo zasebno, snalaženje u organizaciji predavanja i ispita variralo je od fakulteta do fakulteta. Dok su se mnoge zemlje susrele s teškoćama pri prelasku na online nastavu, Hrvatska je reagirala pravovremeno – učenici i profesori imali su priliku nadograditi svoje vještine informatičke pismenosti u sklopu edukacija i projekata i nastava se uspješno nastavila održavati u online obliku. No, koliko je kvaliteta online podučavanja uistinu usporediva s klasičnom nastavom, naročito u visokom obrazovanju?

Prema podatcima istraživačkog projekta koje je proveo Odsjek za psihologiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, većina studenata je svoje stambene i materijalne uvjete ocijenila kao zadovoljavajuće i mogla se bez smetnji posvetiti online studiranju. 90% studenata imalo je na raspolaganju stalno dostupno osobno računalo. Zanimljiv podatak je da, suprotno očekivanom, većina studenata nije imala većih problema s tehničkim uvjetima i iskusila je tek povremene prekide internetske veze i pada sustava CARNET-a. Većina studenata i djelatnika sveučilišta zadovoljna je svojim digitalnim kompetencijama, tako da im susret s platformama za učenje i online alatima nije bio stran.

Jedna od otežavajućih okolnosti u uvjetima studiranja u doba pandemije je pristup i nabava literature, budući da upute profesora o literaturi nisu bile jasne kao na predavanjima uživo, a pristup knjižnicama i čitaonicama bio je ograničen ili nemoguć. Upravo to je i uzrok problema s pronalaskom mirnog mjesta za učenje, jer velik dio studenata, naročito onih koji su ostali u studentskim domovima kao mjesto za učenje preferirao je knjižnice. Često prijavljena teškoća s kojom su se studenti susreli jest manjak motivacije i otežana samoregulacija u novim uvjetima studiranja (60%). Gotovo trećina studenata požalila se na količinu zadataka koje su otežano izvršavali u odnosu na studiranje prije pandemije.

Zabrinjavajući podatak iz istraživanja AZVO-a je da čak 50% ispitanih studenata kvalitetu online poučavanja procjenjuje lošijom nego prije karantene, naročito vezano uz praktični rad i vježbe na fakultetima (57%). Mnoge studente je zabrinulo hoće li uspjeti steći kompetencije koje zahtijeva njihova buduća karijera, a čak tri četvrtine studenata opterećivali su online ispiti i njihova izvedba te (ne)mogućnost uspješnog završetka akademske godine. Čitav je spektar iskustava vezanih uz provođenje online ispita. Dok se dio studenata žalio na lošu organizaciju online ispita –  prekratko vrijeme koje su imali na raspolaganju za rješavanje i postavke poput nemogućnosti vraćanja na prethodna pitanja, mnogi su izvijestili i o povećanju učestalosti neetičnog ponašanja, odnosno češćem pribjegavanju varanju na ispitima nego prije karantene. Ishodi učenja i kriteriji su se prema tome prilično promijenili, tako da trećina studenata smatra da pri online studiranju ocjena nije temeljno mjerilo znanja niti vjerodostojan pokazatelj savladavanja gradiva.

Profesori i studenti jednoglasni su u odgovoru da je interakcija pri izvođenju nastave online i sama komunikacija između profesora i studenata te studenata međusobno puno slabija nego prije pandemije. Zajedničko mišljenje imaju i oko opterećenosti online nastavom; veći teret ne osjećaju samo studenti, već i profesori pri organizaciji kolegija online putem.

Jedan od najvećih problema, kojeg su žrtve ne samo studenti, već cjelokupna populacija suočena s pandemijom jest narušeno psihološko zdravlje. Manjak socijalnih kontakata u dugom periodu ostavio je ogromne i nepovratne posljedice na mentalno zdravlje, naročito kod studenata koji su prethodno imali u manjoj ili većoj mjeri izražene psihološke smetnje. Došlo je do porasta razina anksioznosti, depresije i stresa u općoj populaciji. Psihički problemi s kojima se studenti suočavaju za vrijeme pandemije mogli bi ostaviti neizbrisiv trag i na fizičko zdravlje, te voditi kroničnim bolestima i brojnim drugim zdravstvenim problemima. Iako je većina studenata imala podršku obitelji, nedostajao im je kontakt s prijateljima, koji u adolescenciji igra veliku ulogu za potpun razvoj osobnosti. Dug period izolacije, praćenje rasplamsavanja pandemije preko društvenih mreža i drugih medija, bolest u obitelji, neizvjesnost koja je postala naša nova realnost i  brojni drugi stresori zahvatili su cijelu populaciju, a oporavak je dug i težak.

Lošije psihičko stanje rezultiralo je i time da se čak 40% studenata nije moglo koncentrirati na akademske obveze u mjeri u kojoj su to obavljali prije pandemije. Nedostatak izravnog kontakta ne predstavlja prijetnju samo opstanku i održavanju prijateljskih i ljubavnih veza, već i samom iskustvu i uspješnosti poučavanja. Mogu li online sastanci, snimke predavanja i pisani materijali biti dostojna zamjena izravnom prenošenju znanja, naročito praktičnih?

Online nastava ipak je ponudila i nove, fleksibilne načine učenja preko različitih platformi i metoda koje se nisu prakticirale prije pandemije. Mnogi studenti isprva su osjećali rasterećenje zbog oslobođenog rasporeda, tako da su slobodno vrijeme mogli organizirati bolje i raditi uz fakultetske obveze. Grupni rad se također pokazao kao dobra metoda, a studenti su putem izlaganja seminara mogli vježbati svoje govorničke sposobnosti, a da nisu direktno suočeni s publikom. Online nastava sa sobom je donijela i privilegiju ugošćivanja brojnih predavača do kojih je otežano doći u normalnim okolnostima. Otvorile su se i mogućnosti poput održavanja online predavanja u budućnosti, ukoliko se pojavi problem kao što je manjak profesora, studenti ili profesori koje žive u udaljenim područjima ili su zbog različitih razloga spriječeni prisustvovati nastavi. Upoznati s varanjem na ispitima, mnogi profesori su tražili načine ocjenjivanja kroz primjenu i praktična znanja, što je dovelo do jačanja kritičkog razmišljanja i problemskog pristupa kod studenata.

Iako se nastava na daljinu u kriznim vremenima pokazala praktičnom i primjenjivom, naročito za teorijska znanja, osobni kontakt i interakcije u “offline” okruženju nužne su i nezamjenjive. Online nastavu treba podržati kao dopunu klasičnoj nastavi ili oblik hibridne, kombinirane nastave, no nastava uživo, koja uključuje izravno prenošenje znanja i informacija, praktično učenje, dijaloge i debate te brojne socijalne kontakte upravo čini jedinstveno iskustvo studiranja.

Autorica članka: Dora Kučina, studentica 3. godine preddiplomskog studija logopedije i volonterka novinarka Info – centra za mlade Zagor

Sadržaj je isključiva odgovornost autorice i nužno ne izražava stajalište Mreže udruga Zagor.

IZVORI

https://www.dw.com/hr/sveu%C4%8Dili%C5%A1ta-u-doba-korone-digitalna-klopka/a-54849498

https://web2020.ffzg.unizg.hr/covid19/wp-content/uploads/sites/15/2020/06/Kako-smo_Preliminarni-rezultati_brosura.pdf

https://www.azvo.hr/hr/azvo-vijesti/2443-predstavljeni-rezultati-istrazivanja-o-iskustvu-studiranja-tijekom-pandemije-koronavirusa-i-socijalne-izolacije

Razgovor u sklopu projekta Green Post-Corona Talks Hrvatska (Forum za održivi razvoj Zeleni prozor) – Sugovornice – prof.dr.sc. Blaženka Divjak i Janja Banić, dipl.inf.

Mladi su kroz prethodne dvije godine naišli na mnoga ograničenja. Povodom mjera koronavirusa bio im je limitiran društveni život i otežano obrazovanje. Kao odgovor na strpljenje i solidarnost koji su mladi pokazali pridržavanjem mjera, Europski parlament je donio odluku da se 2022. godina proglasi Europskom godinom mladih. Više informacija o tome što će se novo za mlade osigurati i što se od njih očekuje saznajte u članku. 🙂

Europska godina mladih 2022

Proboden kolcem kroz prsa, osakaćen, upucan, obezglavljen, mučen, poginuo u saobraćajnoj nesreći i eksploziji – samo su neki od scenarija u kojima ovaj holivudski zlikovac završi mrtav.

Danny Trejo, slavni holivudski antagonist, glumio je preko 400 uloga u raznim filmovima i televizijskim serijama, a na filmskom je platnu ubijen nevjerojatnih 65 puta, čime drži ovaj svjetski rekord. Trejo je glumac vrlo prepoznatljivog izgleda, čije su glavne osobine kosa svezana u rep, brkovi, lice u ožiljcima, prijeteći izraz lica, duboki, grubi glas i mišićavi torzo s tetovažom meksičke kaubojke, koji se nerijetko pojavljuje na filmovima. Fantastični glumac s lakoćom je utjelovio brojne negativce, a na to ga je pripremio, osim impresivnih glumačkih vještina, turbulentan kriminalni život kojim je živio do svoje 25. godine.

Danny Trejo rođen je u 1944. godine u Los Angelesu, Kaliforniji, u radničkoj obitelji meksičko-američkog podrijetla. Kroz odgoj je Trejo bio iznimno izložen štetnim posljedicama „toksične muškosti“, morajući se od najranije dobi dokazivati kao odlučan i agresivan, što se reflektiralo na velik dio njegovog života.

Trejov ujak Gilbert od njega je bio stariji samo šest godina, a Treju je poslužio kao svojevrsni životni uzor koji je njegovu mladost odveo u pogrešnom smjeru. Iz perspektive osmogodišnjaka, Trejo je osjećao snažno divljenje prema svom ujaku koji je uvijek imao mnogo novca, posjedovao dobre aute i bez straha radio što god je htio. Nije se dobro slagao ni sa kime u svojoj okolini, s čime se poistovjećivao i Trejo. Zbog njihovog druženja, Trejo je uživao popularnost među svojim vršnjacima. Osim što ga je naučio boksu, Gilbert je svog nećaka vrlo rano uveo u svijet droge. S 8 godina je Trejo počeo konzumirati marihuanu, a već s 12 je prvi put koristio heroin. Kako bi podržao svoju ovisnost, Trejo je zajedno s Gilbertom počinio brojne oružane pljačke i počeo konzumirati i prodavati drogu. Uživao je u osjećaju moći i adrenalinu koji donosi novac i nasilje, te se već od ranog puberteta našao u svijetu kriminala.

Kako je Trejo velik dio svog odrastanja proveo u maloljetničkim zatvorima, kada je 1966. godine završio u strogo čuvanom zatvoru San Quentin, već bio poznato lice. Ono što je pogodovalo tituli Treja kao ozloglašenog zatvorenika, bila je upravo njegova vještina boksa. U zatvoru je stekao titulu prvaka u lakoj i poluteškoj kategoriji. Sam Trejo kaže kako su ga, osim njegovog stava, zastrašujući izgled i muskulatura spasili od mnogih sukoba i dali mu određenu vrstu “imuniteta” u zatvorskoj ćeliji.

1968. godine, nakon što je ozlijedio zatvorskog čuvara kamenom ga pogodivši u glavu, Trejo je smješten u samicu u zatvoru Soledad gdje se susreo s mogućnošću izricanja smrtne kazne. Gledajući smrti u oči, prvi put u životu zaista preplašen, Trejo je molio Boga da mu omogući dostojanstvenu smrt ili pruži još jednu priliku, a on je zauzvrat obećao moliti svaki dan i truditi se biti dobar čovjek. Njegove su molitve bile uslišane – tužba je odbačena jer nije bilo svjedoka o događaju. Trejo je dobio uvjetnu kaznu i 1969. godine je pušten na slobodu.

Nakon izlaska iz zatvora, Trejo je uistinu počeo mijenjati svoj život kako je obećao. Tek kada je izašao iz zatvora, za Treja je počela prava životna borba i suočavanje s posljedicama vlastitih djela. Odlučio je liječiti se od ovisnosti od droga, redovito je odlazio na sastanke liječenih ovisnika i nastavio se rekreativno baviti boksom, budući da mu je zbog dosjea komisija odbila izdati licencu. Kao osoba bez radnog staža, Trejo je isprva zarađivao snalazeći se, radio je manje poslove na pola radnog vremena i sudjelovao u klubovima boraca.

Trejo je iskoristio svoje životno iskustvo i postao savjetnik za ovisnike o drogi, a radio je i na projektima za prevenciju uporabe narkotika i prevencije samoubojstava. Upravo je ovo zanimanje bilo prekretnica u životu glumca i njegova velika vrata za ulazak u svijet glume. Naime, dok je radio kao savjetnik na sastanku anonimnih ovisnika o kokainu, Treju se za pomoć obratio 18-godišnji ovisnik koji je bio statist na filmu Pomahnitali vlak ruskog redatelja, Andreja Končalovskog. Adolescent mu je objasnio da većina glumaca, čak i na snimanju aktivno koristi droge. Na setu je Treju prepoznao scenarist i bivši poznanik iz zatvora, Edward Bunker. Vidjevši Trejovu tetovažu na prsima, sjetio se njegovih boksačkih sposobnosti i ponudio mu posao trenera na filmu. Trejo je boksu podučavao glumca Erica Robertsa za 320 dolara dnevno. Ta plaća  se Treju u nezavidnoj situaciji činila astronomski velika, a  glumac nije ni slutio da će za tridesetak godina biti težak 16 milijuna dolara. Impresioniran Trejovim radom, redatelj je Treju ponudio sporednu ulogu boksača i osuđenika, koja je omogućila Trejov veliki ulazak u svijet glume.

“To je bila najsmješnija stvar koju sam čuo. Bio sam u Soledadu, San Quentinu, Folsomu, Susanvillu, Sierri – i sad me čovjek pita: “Možeš li glumiti osuđenika?”. Sjećam se da sam mu rekao “Pokušat ću”.” Trejo se nakon te uloge nastavio pojavljivati u mnogim filmovima, uglavnom kao teški zločinac i antijunak. Pojavio se u brojnim filmovima redatelja Roberta Rodrigueza. Ipak, svoju svestranost je pokazao ulogama u nekoliko komedija, dječjim filmovima, a posuđivao je glas za filmove i videoigre. Neke od njegovih najpoznatijih uloga su Machete u filmu Spy Kids (2001.) i Machete (2010.),Geronimo u filmu Blood in Blood out (1993.), Najavas u filmu Desperado (1995.) i Razor Charlie u filmu From Dusk till Dawn (1996.).

Danny Trejo se danas potpuno razlikuje od likova koje utjelovljuje. U privatnom životu, Trejo zadivljuje skromnošću, humorom i optimizmom. Još uvijek radi u području savjetovanja ovisnika o drogi i suzbijanju i prevenciji kriminaliteta, a otvorio je i svoj lanac restorana. Djeluje u mnogim humanitarnim udrugama i na glasu je za nekoliko junačkih i filantropskih djela. Kaže da je njegov život u drugom smjeru odvelo upravo pomaganje drugima i da je sve dobro što mu se dogodilo upravo izravna posljedica toga. Diže svijest populacije o štetnosti „toksične muževnosti“ koja je pogubna za mentalno i fizičko zdravlje muškarca, a koju je iskusio na vlastitoj koži. Izjavio je da su mu u razbijanju rodnih stereotipa najviše pomogla njegova djeca.

Danny Trejo se i kroz svoje filmove primarno bori protiv glorifikacije kriminalnog ponašanja. U mnogim intervjuima spomenuo je kako je jedini razlog iz kojeg se uporno pojavljuje u ulogama gangstera, huligana i antiheroja upravo iz edukativnih razloga. Trejo se slaže s tim da njegov karakter, odnosno filmska uloga umre ili se suoči s posljedicama svojih djela, kako bi pokazao djeci da kriminal ne vodi ničemu dobrom i kako se zločin ne isplati.

O Trejovom uzdizanju s dna i potpunom obratu životnog stila, snimljen je dokumentarni film Zatvorenik #1 (2019). Trejo je uz koautora Donalda Loguea napisao knjigu Moj život zločina, iskupljenja i Hollywooda (2021) u kojoj se suočava sa  svojim davno potisnutim traumama, zlostavljanju o djetinjstvu, govori o ovisnosti i nasilju koje se transgeneracijski provlače kroz njegovu obitelj i o borbi s rakom jetre. Priča o Trejovu prerastanju iz kriminalca u holivudsku zvijezdu i humanitarca može poslužiti kao odličan primjer mlađim generacijama. Trejo je živući dokaz da nije bitno odakle se u životu počne, već gdje se na kraju završi.

Napomena: “Toksična muškost ili toksična muževnost podrazumijeva nepisana pravila ponašanja kojih bi se muškarci trebali podržavati kako bi potvrdili svoj status i ulogu muškarca. Uključuje pridržavanje tradicionalnih muških rodnih uloga kroz stereotipna muška ponašanja i osobine kao što su: dominantnost, nadmetanje, agresija, mizoginija, emocionalna represija, uporaba opojnih sredstava. Posljedica je višestoljetnog patrijarhata, a uzrok je brojnim psihološkim i socijalnim problemima.”

Autorica članka: Dora Kučina, studentica 3. godine preddiplomskog studija logopedije i volonterka novinarka Info – centra za mlade Zagor

Sadržaj je isključiva odgovornost autorice i nužno ne izražava stajalište Mreže udruga Zagor.

AKO TE VIŠE ZANIMA MOJI IZVORI SU:

https://www.bbc.com/news/newsbeat-53327437

https://www.nbcnews.com/news/latino/actor-danny-trejo-explores-redemption-new-memoir-rcna1360

https://www.imdb.com/name/nm0001803/bio

https://dnevnik.hr/showbuzz/celebrity/proslost-dannyja-treje—537160.html

https://jokermag.com/danny-trejo-death-penalty-hollywood/

https://www.youtube.com/watch?v=m6ph5_yysW8

Dalai Lama jednom je rekao, “Disciplinirani um vodi ka sreći, a nedisciplinirani um vodi do patnje.” Ovaj citat nam za početak otkriva dvije važne činjenice o disciplini. Prije svega disciplina je snaga uma, odlučivanja i naših vrijednosti, bez obzira na to pokazuje li se fizičkim radom ili u mentalnom smislu.  Ona nam prokazuje koliko smo dosljedni u svojim postupcima i koliko oni odražavaju naše vrijednosti. Druga stvar koju možemo izlučiti iz ovog citata je velika povezanost discipline s postizanjem ciljeva i ostvarivanjem vlastitih želja, koji jesu ono što nam pričinjava zadovoljstvo. Dakle osobna disciplina i sreća su jako povezane. Svakako, disciplina nije povezana samo s naporima i teškim radom, ona se očituje i u dosljednom pridržavanju odluke da se primjerice sat vremena dnevno relaksiramo čitanjem nekog ugodnog štiva.

Svijet u kojem živimo donosi na repertoar mnoštvo razlučivanja, sve se mijenja i to jako brzo. Mlade osobe su općenito više u tranziciji i razvoju, a kada se to spoji s ionako mijenjajućim svijetom, dobro dođe predvidljivost samodiscipline i povjerenja u to da nas naši postupci mogu dovesti gdje želimo, a ako u tome ne uspijemo, barem smo sigurni da smo svoj trud istinski uložili i da dalje na nešto drugo možemo bez žaljenja. Suprotno uvriježenom mišljenju, samodisciplina ne znači biti oštar prema sebi ili živjeti ograničenim životnim stilom, ona znači unutarnju snagu i kontrolu nad svojim postupcima i reakcijama. Posjedovanje ove vještine omogućuje ustrajanje u odlukama i planovima dok se ne ostvare. Također, ona pomaže kod prevladavanja odugovlačenja i lijenosti.

Jedna od važnih osobina, a koja je povezana s disciplinom je fokusiranost. Razlog tomu je činjenica da disciplina nije samo „naređivanje“ sebi, ona je i razumnost i slaganje prioriteta. Omogućuje mjerenje važnosti određenog djela i razlučivanje o vremenu koje će biti uloženo u odrađivanje zadatka. Ovaj način slaganja prioriteta pomaže kod usredotočenosti na najvažnije stvari. Kad se to ponavlja neprestano produktivnost raste, kao i vjerojatnost postizanja ciljeva. To se u današnjem svijetu izuzetno cijeni, a i vrlo je povezano i s radnom učinkovitosti, bilo onom poslovnom ili obrazovnom. Uzmimo za primjer spremanje velikog i važnog ispita na fakultetu te kako se disciplina očituje u tom slučaju. Produktivna i fokusirana osoba ili jednostavno rečeno u ovom kontekstu disciplinirana osoba, za početka puno lakše odolijeva ometajućim faktorima iz okoline, npr druženja, društvene mreže i slično te si zbog toga jasnije organizira vrijeme. Bez obzira na to što ranije i intenzivnije pristupa radu i učenju, ona time bira rasterećeniji i organiziraniji način postizanja svog cilja. Upravo na to se može nadovezati sljedeća činjenica : osoba s razvijenom disciplinom ima više vremena u jednom danu od osobe koja disciplinu nije dovoljno razvila (a svi raspolažemo jednakim brojem sati!).

Samokontrola u odnosima također proizlazi iz osobne discipline te je važna za stvaranje i održavanje značajnih obiteljskih, partnerskih, prijateljskih i poslovnih odnosa. Ona podrazumijeva i svijest i oprez u korištenju riječi, biranju ponašanja, a što je možda i najvažnije ona osobu čini pouzdanom i odgovornom u postizanju zajedničkih ciljeva i dogovora. Za kraj, možda i najpoznatije lice osobne discipline možemo vidjeti u kontekstu discipline tijela, kod treniranja, sporta i rekreacije. Ona itekako doprinosi održavanju kako fizičkog tako i mentalnog zdravlja osobe. Ustrajanje, napori i odricanja u onom najpoznatijem smislu vidljivi su kod vrhunskih sportaša upravo zato što su impresivni rekordi i pobjede uvijek slavljeni i nagrađeni, a iza njih stoje i brojni neuspjesi te velika mentalna snaga. To nam svima nekako nudi ohrabrenje na putu ka našim osobnim uspjesima.

Dakle, mnoštvo je kategorija, a kako je i u jeziku naznačeno, mnoštvo disciplina u kojima možemo osjetiti važnost samodiscipline (odnosi, posao, zdravlje, školovanje, zabava, rekreacija, osobni razvoj itd.).  U svakom slučaju, ona je jako važna, ona se razvija i uvijek može biti poboljšana, ako nismo zadovoljni razinom koju trenutno posjedujemo. I ne smijemo zaboraviti kako sve počinje od malih koraka, malih obećanja samome sebi, kako je John Wooden rekao: “Disciplinirajte sebe i drugi neće trebati.”

Autorica članka: Simona Mravak

Članak je napisan u sklopu projekta “Lokalni info-centar za mlade Zagor”. Projekt sufinancira Europska unija iz Europskog socijalnog fonda i Ministarstvo za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku.

Lagodne i rekreativne aktivnosti često se smatraju same sebi ciljem, a ne sredstvom za postizanje nekog drugog (konkretnijeg) cilja. Odnosno, njihov benefit proizlazi prije svega iz tog da su ugodne i pričinjavaju zadovoljstvo, a ako su pritom i korisne to je samo dodana vrijednost. Primjerice, netko može voljeti trčati jer se osjeća dobro, a Iako je trčanje oblik vježbanja i doprinosi zdravlju, primarna motivacija je trčanje samo za sebe. Mnogo istraživanja sugerira da su aktivnosti koje radimo samo zato što ih volimo, također povezane sa zdravljem. Tako slobodno vrijeme i vrijeme koje poklanjamo osobnim zadovoljstvima uvelike doprinose našoj osobnoj dobrobiti.

Ipak, slobodno vrijeme također može biti sredstvo za postizanje cilja. Svrhovito provođenje slobodnog vremena (tj. bavljenje slobodnom aktivnošću radi postizanja cilja) također je korisno ako taj cilj adolescentu pričinjava zadovoljstvo. Sviranje u bendu za humanitarne svrhe, u većini je slučajeva, suštinske prirode – ljubav prema sviranju, iako je usmjeren ka cilju. Raditi aktivnost za unutarnje zadovoljstvo uvijek ima značajniji pozitivni utjecaj nego kada bavljenje aktivnošću proizlazi iz neke vanjske motivacije. Naravno, postoje mnoge slobodne aktivnosti kojima se adolescenti bave zbog nekog oblika vanjske prisile. Pritisak vršnjaka, zahtjevi roditelja i vanjske nagrade ili neki status, neosporno stvaraju određenu motivaciju. Međutim, sudjelovanje vođeno isključivo vanjskim čimbenicima vjerojatno neće pomoći adolescentima da ubiru važne razvojne i zdravstvene blagodati koliko bi interno motivirana akcija. Vjerojatnije je i da će se aktivnosti kojima se pristupa s iskrenom unutarnjom motivacijom dulje održati u rasporedu. Adolescenti koji su motivirani iznutra vjerojatnije će ostati usredotočeni i držati se aktivnosti čak i kad se suoče s izazovima, poput poteškoća u prijevozu ili nedostatkom početnih vještina. Sudjelovanje i razvijanje u aktivnostima koje pričinjavaju zadovoljstvo dovodi do razvoja inicijativnosti, što je važno za poticanje prijelaza iz adolescencije u zrelu dob. Vjerojatno je i da će to doprinijeti oblikovanju identiteta i usmjeriti mladu osobu u puno širem smislu, a osjećaj postignuća i uspješnosti generalno pridonose unutarnjoj motivaciji. Slobodne aktivnosti su i put za razvijanje vještina i osjećaja vlastitog majstorstva. Mladi koji se bave npr. učenjem sviranja u bendu, ne samo da stječu glazbene vještine, već uče i raditi s drugima te riskirati. Prakticiranje neke vještine u grupi dugoročno doprinosi i razvoju zdrave kompetitivnosti.

Svi mladi mogu pronaći slobodnu aktivnost u kojoj se mogu istaknuti, čak i ako nisu toliko uspješni u akademskom smislu. Osim toga, zabava i učenje u slobodno vrijeme mogu pridonijeti stvaranju pozitivnih obrazovnih ishoda, dakle imati pozitivan utjecaj na akademska postignuća u školi. Mladi čije su slobodne aktivnosti organizirane i strukturirane imaju bolji akademski uspjeh u usporedbi s onima koji u slobodnim aktivnostima nemaju strukturu i disciplinu.

Slobodne aktivnosti važan su put za formiranje identiteta adolscenata. Kako je i ranije navedeno, unutrašnja motiviranost, sloboda uključivanja i izražavanje kroz koje se grade kompetencije mogu postati način da mladi shvate tko su u odnosu na druge i svijet oko sebe. Kako se mladi identificiraju sa širim društvenim kontekstom, počinju razvijati osjećaj zajedništva i poduzimati akcije koje mogu pridonijeti zajednici. Kako sazrijevaju, oni također razvijaju razumijevanje socijalnih i kulturnih tradicija i normi te osjećaj za dobro i zlo.

Društvene su aktivnosti među najčešćim oblicima razonode među adolescentima. Ujedno su i najčešće željeni oblik razonode jer adolescenti žude za osjećajem pripadnosti i zajedništva. Socijalni kontekst razonode važan je za razvoj adolescenata jer pruža mogućnosti učenja empatije, odanosti i intimnosti u grupnim aktivnostima, kao i pregovaranja s vršnjacima, rješavanja sukoba i zajedničkog rada na zajedničkim ciljevima. Kroz slobodno vrijeme mladi mogu pronaći i sigurna mjesta za testiranje različitih uloga i neformalno ulaženje u svijet romantičnih odnosa. Konačno, ali bitno je da adolescenti aktivnosti iz slobodnog vremena često opisuju kao pozitivna emocionalna iskustva, a ona služe kao olakšanje za stres iz drugih životnih područja. Radost, zabava i uzbuđenje uvijek prate razonodu. Uz to, razonoda je odličan način za proživljavanje protoka svijesti i otkrivanje vlastitog flow-a.

 Linda L Caldwell  & Peter A. Witt (2011) Leisure, recreation, and play from a developmental context. New Directions for Youth Development 2011(130):13-27.

Autorica članka: Simona Mravak

Članak je napisan u sklopu projekta “Lokalni info-centar za mlade Zagor”. Projekt sufinancira Europska unija iz Europskog socijalnog fonda i Ministarstvo za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku.

U jeku podizanja svijesti o važnosti društvene odgovornosti svih građana i njenom utjecaju na dobrobit društva te suzbijanje koronavirusa, važno je osvrnuti se na društveni diskurs podjele te odgovornosti i njegov utjecaj na mentalno zdravlje svih članova društva. U ovom slučaju fokus ćemo staviti na mlade, na njihov položaj u gornjem kontekstu te ponuditi mišljenje i informacije koji bi mogli oslikati jednu od perspektiva, pa i kritiku društvenog diskursa koji je prisutan kada se razgovara o mladima  u doba koronavirusa. Kako bi oslikali neke univerzalne trendove, ali i zbog manjka konkretnih istraživanja u Hrvatskoj, u tekstu se nude i slike aktualnosti izvan hrvatskog konteksta.

Posljedice pandemije na mentalno zdravlje  tinejdžera ,a posebno mladih odraslih osoba relativno su odsutne kako u istraživanjima tako i u medijima. Iako se određena pažnja posvećuje nepovoljnim iskustvima poput propuštenih ceremonija diplomiranja, maturalaca ili svadbi, malo je pažnje posvećeno akutnijim posljedicama pandemije za mlade, za koje je na nekim mjestima pokazano da sve više zloupotrebljavaju alkohol ili druga opojna sredstva kako bi se nosili s posljedicama mjera socijalne distance i drugim promjenama u svakodnevici.

“Pandemija mladima izaziva višestruke šokove. Ne uništava samo njihova radna mjesta i prilike za zapošljavanje, već i prekida njihovo obrazovanje i osposobljavanje i ozbiljno utječe na njihovu mentalnu dobrobit.” glavni direktor MOR-a Guy Ryder.

Tako je nedavno istraživanje provedeno u Kanadi, pokazalo je da mladi smatraju da se njihovo mentalno zdravlje značajno pogoršalo od prije pandemije. Pored dokaza o povećanoj upotrebi supstanci, nedavni porast smrti od predoziranja opioidima, također u Kanadi, pokazuje kako razloga za zabrinutost svakako ima. Otprilike 45 posto nedavnih smrtnih slučajeva predoziranja opioidima u Britanskoj Kolumbiji (kanadska pokrajina) dogodilo se među pojedincima u dobi od 19 do 29 godina. Što se tiče hrvatske statistike možemo se referirati na istraživanje nekih drugih aspekata dobrobiti koje je proveo tim psihologinja s Filozofskog fakulteta u Zagrebu među studentskom populacijom. Nalazi kažu da je 40 posto studenata imalo teškoća u koncentriranju, a 60 posto i poteškoće u samoregulaciji (pridržavanju rasporeda, motivaciji za učenje i slično). Gotovo svaki peti student osjetio je zabrinjavajuće visoku razinu anksioznosti, depresivnosti i stresa, zbog čega je oko 30 posto njih iskazalo da će vjerojatno potražiti pomoć psihologa. Takvo stanje odnosi se na razdoblje prije ljetnog porasta oboljelih, pojavljivanja novih kako društvenih, političkih tako i javnozdravstvenih okolnosti s kojima je čak i povećana razina neizvjesnosti povezana s nastavkom normalnog funkcioniranja mnogih životnih segmenata.

U posljednje vrijeme svjedočimo kako se u hrvatskim medijima mlade sve češće proziva za širenje zaraze koronavirusa. Posljedično visokim stopama zaraze, pogotovo u ljetno vrijeme, mladi su upućeni da promijene svoje ponašanje u skladu s preporukama koje su objavile javnozdravstvene vlasti. Iako je priopćavanje javnozdravstvenih informacija od vitalnog značaja za širenje svijesti o pandemiji među mladima, ciljanje mladih  individualizira krivicu i nepravedno stavlja težište na mlade, a udaljava se od šire društvene odgovornosti građana.

Pristup okrivljavanja, a donekle i posramljivanja mladih problematičan iz više razloga. Pripisivanje širenja virusa aktivnostima mladih umanjuje važnost drugih čimbenika koji doprinose širenju. Što je još važnije, javnozdravstvene poruke usmjerene mladima mogu imati negativne posljedice za već rizičnu i ranjivu mladu populaciju. Sram i okrivljavanje su odavno poznati kao neučinkoviti načini za poticanje promjene ponašanja. Na primjer,  posramljivanje zbog pretilosti i “nezdravog života” kao odgovor na epidemiju pretilosti, ne samo da ne djeluju, već može povećati negativne, kako fiziološke tako i psihološke posljedice. Slično tome, u slučaju da mladi putem ovih poruka internaliziraju odgovornost za buduće zdravlje i opstanak šire populacije, to bi mogao postati još jedan faktor rizika i dodatno psihološko i emocionalno opterećenje s kojim se mladi moraju nositi.

Takav pristup tumačenju društvene odgovornosti mladih za vrijeme pandemije može dovesti i do toga da oni počnu pribjegavati “podzemlju” tj “undregound-u”  kako bi se družili, upoznavali, upoznavali nove prijatelje i uključili se u različite društvene aktivnosti. Izgledno je da će mladi i dalje biti društveni, ali se ta druženja zbog stigme neodgovornosti zbog socijalnog i fizičkog kontakta, u nekoj mjeri sele u tajnost, tako ostavljajući manje prostora za provođenje preventivnih  inicijativa i pružanje smjernica odraslih i drugih relevantnih mentora. Povijesno gledano, mladi su oduvijek bili podložni stereotipnim tumačenjima metoda socijalizacije koje odabiru, a prebacivanje odgovornosti za prijenos koronavirusa mladima može povećati tu stigmatizaciju te ih dodatno marginalizirati.

Nužno je da službenici za javno zdravstvo, političari i novinari osvijeste poruke koje se usmjeravaju mladima te da težište preusmjere na priznavanje složenosti prenošenja zaraznih bolesti te zauzmu empatičan i podržavajući pristup. Ako je vjerovati nalazima koji su  proučavali preventivne programe s ciljem suzbijanja droga i alkohola, najučinkovitiji programi su oni koji mladima prenose vještine, a ne samo informacije o štetnosti i pogrešnosti određenih ponašanja.

Konačno, vlade bi trebale nadići bombardiranje javnozdravstvenim porukama i razviti programe koji će mladima pomoći da identificiraju i pristupe platformama koje omogućavaju druženje, istraživanje i potvrđivanje njihove neovisnosti i autonomije, poštujući prakse društvenog distanciranja. Nadamo se da će takva potreba čim prije biti prepoznata od strane svih relevantnih društvenih aktera.

Izvori:

https://kakosi.ffzg.unizg.hr/kako-smo/

https://www.healthing.ca/news/opinion-stop-shaming-and-blaming-youth-for-covid-19

https://pixabay.com/photos/question-question-mark-survey-2736480/

https://radpomjeri.eu/mor-svaki-sesti-mladi-radnik-prestao-raditi-gotovo-svakom-drugom-smanjeni-prihodi/?fbclid=IwAR01CLnD__QL-CZ4maTqis1_IXzL9aOn3ykw454CgvFmgCONGECiCsbHV_w

Autorica članka: Simona Mravak

Članak je napisan u sklopu projekta “Lokalni info-centar za mlade Zagor”. Projekt sufinancira Europska unija iz Europskog socijalnog fonda i Ministarstvo za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku.

Rad s mladima je koncept o kojem ste na ovom portalu mogli čuti iz različitih uglova, bilo da je o njemu bilo direktnog govora ili da je predstavljeni sadržaj upravo bio neki oblik informiranja ponuđen mladim osobama. Informativni centri za mlade kao i klubovi i centri za mlade, sabirna su mjesta rada s mladima, a osobe koje u njima rade najviše svjedoče prirodi takvog rada te upravo od njih najviše možemo naučiti kada je u pitanju rad s mladima. Ovom prilikom odlučili smo predstaviti rad s mladim iz perspektive programske voditeljice Centra za mlade grada Zagreba, Matejom Kušić te je pitati neka od najaktualnijih pitanja s ciljem informiranja svih koji se još uvijek pitaju o čemu se točno radi, ali i kako bi saznali što se trenutno događa u području rada s mladima. S Matejom smo razgovarali u prostoru Centra za mlade grada Zagreba, u Gajevoj 2 u Zagrebu, a u nastavku možete pročitati što nam je ona ispričala.

Što je rad s mladima?

Rad s mladima se ne odnosi samo na rad s mladima u školi, u formalnom obrazovanju jer bi po takvoj definiciji mogli reći da su svi profesori osobe koje rad s mladima. Međutim, onako kako mi to shvaćamo i u našem Centru za mlade, to se odnosi na rad putem neformalnih metoda učenja temeljen isključivo na dobrovoljnom sudjelovanju. Mi to vidimo kao nekakav most između formalnog obrazovanja i odraslog života, gdje oni bivaju osnaženi i podržani u interesima i inicijativama. A naš rad, dodatno informiranje i pružanje sigurnog mjesta za razvoj i istraživanje taj prelazak čine nešto bezbolnijim.

Je li takav rad dostupan svima?

Mi u Centru radimo prema  Europskoj povelji o informiranju mladih i prema principima otvorenog rada s mladima te smo članica POYWE mreže gdje je rad s mladima besplatan i svima pristupačan. Dakle, ne bi smjelo biti neke okolnosti koja bi ga učinila nedostupnim mladima, poput nemogućnosti da si ga priušte te da mu fizički pristupe jer ne postoji takva usluga u zajednici.

Što se sve nudi u Centru za mlade?

Osim naših unutarnjih resursa, stručnog kadra Udruge Zamisli, Centar ima veliki broj partnera i suradnika koji su iz udruga mladih i za mlade te su specijalizirani za različita područja. Tako održavamo radionice iz financijske pismenosti, radionice glazbene produkcije, radionice pisanja projekata – za svakog po nešto. Pokrivamo i teme iz područja zdravlja, aktivizma, mobilnosti mladih. Kod nas se mogu informirati o raznim mogućnostima koje pruža ERASMUS i slični projekti.

Trenutno razvijamo jedan proces gdje će svaka mlada osoba koja dolazi u Centar individualno, najavljeno ili nenajavljeno, proći inicijalni intervju kroz koji ćemo ih pobliže upoznati. Takvim pristupom inicijalnom intervju obuhvatit ćemo različita područja važna za mlade. Između ostaloga, želimo saznati kolika je razina njihove informiranosti u raznim područjima te prepoznati i mapirati potrebe za dodatnim informacijama i vještinama. Prema tome će se izraditi plan mentorstva s osobom, a onda će, sukladno planu, ona biti uključena u grupne aktivnosti ili u individualan rad, ako postoji neka specifična potreba.

Osim spomenutih aktivnosti nudimo i zabavne i kreativne sadržaje te učenje nekih praktičnih vještina, poput kuhanja, a s obzirom na to da u trenutnom prostoru imamo i veliku kuhinju imamo i planove razvijanje takvih aktivnosti. Imamo i večeri društvenih igara i slično. Zapravo, nudimo prostor za međuvršnjačko druženje, interakciju, učenje i općenito mjesto gdje se mladi mogu razvijati te stjecati prijateljstva i znanje istovremeno.

Zašto mladi najčešće dolaze u Centar?

Najčešći korisnici usluga Centra su studenti i osobe koje su već završile fakultet, a trebaju dodatne vještine povezane s traženjem posla. Dakle, nezaposlenost mladih je na neki način jedan od osnovnih problema koje smo detektirali. Mi im onda pomažemo u jačanju kompetencija zapošljivosti kroz treninge aktivnog traženja posla, predstavljanja poslodavcu, pisanja životopisa.

Također nam se javljaju i mladi koji imaju poteškoće iz područja mentalnog zdravlja kada primijete simptome koji im otežavaju svakodnevno funkcioniranje. Za taj dio imamo izvrsne suradnike i kolege koji se bave savjetovanjem mladih, a koji ih onda uključe u individualne procese rada na nekoj poteškoći.

Kako trenutno Centar funkcionira, s obzirom na epidemiološku situaciju ?

Trenutno je zbog pandemije Centar zatvoren za fizičke susrete, ali nam se korisnici i dalje javljaju telefonski, putem maila i facebooka u potrazi za nekim informacijama. Tako da informiranje ide na toj razini. Organiziramo i aktivnosti preko Zoom-a što se pokazalo odličnim budući da se mladi onda mogu priključiti neovisno tome gdje se nalaze, možemo uključiti mlade iz cijele Hrvatske, a imali smo uključivanja iz regije, iz zemalja hrvatskog govornog područja, poput Srbije i BIH, tako da je to svakako jedna od prednosti. Isto tako, možemo prihvatiti veći broj sudionika na aktivnostima, čak do 100 osoba. Naravno tu brojku iskorištavamo s obzirom na to kakva je aktivnost u planu. Ako je radionica više interaktivna onda se uglavnom ograničimo na 20ak sudionika, ali odlično je imati takav prostor kakav nudi online rad.

Kako vidiš budućnost rada s mladima, u kojem se smjeru treba razvijati?

Nama je cilj da se u Hrvatskoj podigne svijest o tome što je rad s mladima. I to svijest naše ciljne skupine, dakle mladih koji će biti upoznati s postojanjem mogućnosti da se obrate i uključe u takav oblik rad. S druge strane, jako nam je važno da se podigne i svijest donositelja odluka kako bi rad s mladima bio dostupan svim mladima, kako u urbanim tako i u ruralnim područjima. Idealna situacija bi bila da svaki grad i mjesto imaju prostor gdje rade profesionalci, osobe koje rade s mladima. Nažalost, takva profesija trenutno kod nas ne postoji, ali idemo prema tome da se rad s mladima profesionalizira te da svako mjesto ima nekakav centar ili klub za mlade. To bi bio značajan doprinos daljnjem razvoju rada s mladima.

Više o radu s mladima koji se odvija u Centru za mlade grada Zagreba možete saznati na službenim facebook stranicama : https://www.facebook.com/cmzg.info/.

Projekt Centar za mlade grada Zagreba pokrenula je Udruga Zamisli koja s mladima radi dugi niz godina.

Autorica članka: Simona Mravak

Članak je napisan u sklopu projekta “Lokalni info-centar za mlade Zagor”. Projekt sufinancira Europska unija iz Europskog socijalnog fonda i Ministarstvo za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku.

Pa ako neće mladi sami odlučivati o svojoj budućnosti, tko će? No, moramo priznati, još se jednom pokazalo da su mladi sve spremniji stvari uzeti u svoje ruke i uhvatiti se u koštac s problemima koji ih muče, svaka čast! Ne samo da su voljni uključiti se u rješavanje problema, mladi su još jednom pokazali da razumiju situaciju u lokalnim zajednicama, prepoznaju potrebe i probleme te su dovoljno hrabri da iste istaknu kako bi se na njihovom rješenju počelo intenzivno raditi. Ovdje uzimamo za primjer 7. ciklus Dijaloga EU-a s mladima čija je tema bila „Stvaranje mogućnosti za mlade“ s fokusom na tri podteme s kojima ćemo se baviti u nastavku.

Prva podtema bila je „Kvalitetni poslovi za sve“ i ovako na prvu, zvuči sasvim jednostavno i nešto što bi već odavno trebalo vrijediti. Ako uđemo dublje u problem, vidimo da su se, prema izvještajima Nacionalnih radnih skupina, mladi koji su sudjelovali u Dijalogu susreli s nekim oblikom diskriminacije ili nejednakosti, odnosno nejednakog postupanja na radnom mjestu. Navedeno se može manifestirati na najrazličitije načine, a mladi su kao rješenje, odnosno privremeni odgovor na ovaj problem predlagali sljedeće:

• zabranu neplaćenih stažiranja i prakse
• podršku sudjelovanju mladih u kreiranju politika zapošljavanja
• Povećanje educiranosti i informiranosti mladih o radničkim pravima, posebno u području diskriminacije.

I tu ne stajemo. Mladi osjećaju da postoji potreba za modernizacijom formalnog obrazovanja te isto doživljavaju kao zastarjelo. Izdvojit ćemo samo neke od mnogih prijedloga mladih koje se odnosi na navedenu. Primjerice, mladi žele pristup kombiniranim mogućnostima rada i učenja, žele pružanje usluga profesionalne orjentacije i usmjeravanja, razvoj praktičnih i mekih vještina relevantnih za tržište rada i sl. Sve to trenutno mladi mogu dobiti kroz neformalne oblike učenja, kroz rad organizacija i u organizacijama mladih i sl., no zamisli kad bi se veći fokus u tom području stavio i u sklopu formalnog obrazovanja? Bi li to značilo i veće mogućnosti za mlade kasnije na tržištu rada?

To nas dovodi do sljedećeg, a to je da mladi žele spajanje rada i učenja, odnosno da se učenici povezuju s tvrtkama te da im se omogući učenje na radnom mjestu. Na taj način mladi rastu, stiču praktična znanja i stvaraju si podlogu i za zaposlenje u istoj tvrtki u budućnosti.

Isto tako, mladi žele da se potiče suradnja između obrazovnog sektora i tržišta rada, a to se nastavlja na prethodno navedeni prepoznati problem, odnosno prijedlog za njegovo rješenje.

Ovo su samo neki od prijedloga koji potiču od samih mladih, odnosno na temelju njihovih stvarnih potreba, a tiču se prve podteme 7. ciklusa.

Druga podtema ciklusa je „Kvalitetan rad s mladima“.

Ovdje primjećujemo određene razlike u razmišljanjima različitih skupina mladih pa će tako neke skupine važnost staviti na neformalno obrazovanje, dok će druge skupine naglašavati važnost podrške aktivnom sudjelovanju mladih u društvu.

Ali kad pogledamo samu bit Dijaloga, shvatit ćemo da ljepota leži upravo u tim različitostima, obuhvaćanju različitih problema i potreba mladih, a sve kako bi se zadovoljio jedan zajednički cilj. Ono što je važno jest da mladi „youth work“ smatraju posebno važnom uslugom za mlade, a čak i sami identificiraju ključne kompetencije koje su potrebne za rad s mladima, primjerice kompetencije temeljene na vrijednostima (otvorenost, tolerantnost…), kompetencije vezane uz metode neformalnog obrazovanja, kompetencije vezane uz upotrebu digitalnih alata, vezane uz kritičko razmišljanje i mnoge druge.

Da, „youth work“ nije nimalo jednostavna profesija, odnosno usluga, ali s promocijom i uključivanjem i samih mladih u navedeno, postiže se i veća kvaliteta rada s mladima, podižu se kapaciteti organizacija koji se istim bave i na kraju krajeva, postižu se pozitivniji rezultati te je utjecaj na ciljanu skupinu znatno veći.

U sažetku rezultata 7. ciklusa Dijaloga stoji da se povećanje pristupa kvalitetnom radu s mladima može postići kroz sljedeće:

• povećanjem dostupnosti rada s mladima kroz škole
• Promicanjem centara za mlade i prostora za mlade kao mjesta pristupa radu s mladima
• Poboljšanjem vidljivosti rada s mladima
• Kreiranjem mjera za poboljšanje kvalitete rada s mladima

I posljednja, 3. podtema jest „Mogućnosti za mlade u ruralnim područjima.

Jako se velik jaz javlja u razvijenosti ruralnih i urbanih područja, a samim time vidljiv je i jaz u području mladih. Prema zaključcima ovo ciklusa, vidljivo je kako je općeniti stav mladih da postoji velika potreba za stvaranjem različitih mogućnosti za mlade koji dolaze iz ruralnih područja kako bi i sami imali veći broj mogućnosti za osobni i profesionalni razvoj, ali i s druge strane za uživanjem, zabavom i sl.

Kad govorimo o potrebama, tu se prvenstveno nameće poboljšanje povezanosti autobusnih i željezničkih linija između ruralnih i urbanih područja što se vrlo često zanemaruje. No, kad idemo dalje, mladi ističu i promicanje biciklizma, razvoj javnog prijevoza s naglaskom na bolji pristup obrazovnim mogućnostima te mjere za unaprjeđenje korištenja osobnih vozila.

Mobilnost mladih i mogućnost za neometanim odlascima u urbana područja važna su mladima, a problem se nekako povlači već duže vrijeme. Možda je upravo stiglo razdoblje u kojem će se taj problem početi u sve većoj mjeri i rješavati.

S druge strane, drugi bitan problem je zapošljavanje, a nemogućnost pronalaska kvalitetnog radnog mjesta za mlade obično znači odlazak u urbane sredine i napuštanje ruralnih područja.

Kao rješenje, nameće se nekoliko zanimljivih prijedloga poput privlačenja poduzetništva u ruralna područja i, na taj način, stvaranja novih, kvalitetnih radnih mjesta. Isto tako, kao rješenje se uzima u obzir pružanje poticaja i podrške mladima iz ruralnih područja kako bi u njima ostali i nakon završetka studija te poboljšanje informiranja mladih i stručno osposobljavanje u ruralnim područjima.

Zaključak, a kao i, vjerujemo, nakon svakog ciklusa, bio bi da je sad vrijeme za zasukati rukave i primiti se posla. Ne samo organizacije mladih, razne institucije diljem Europe i sl., već i sami mladi koji su probleme prepoznali, a kojima se, kroz sve prethodno navedeno, otvaraju mogućnosti za aktivno sudjelovanje, a samim time su već sami dali odgovor na jedan od prethodno spomenutih problema, odnosno potreba.

Detaljnije informacije o svemu prethodno navedenom i dodatno pojašnjenje naći ćeš u sažetku rezultata 7. ciklusa Dijaloga EU-a s mladima na linku – https://eupita.eu/wp-content/uploads/2020/06/7ciklusSazetak-1.pdf. Navedeni rezultati ujedno su i izvor te inspiracija za ovaj članak.

Autor članka: Renato Vuk

Stavovi i mišljenja autora teksta osobni su i ne odražavaju nužno stavove udruge.

Članak je napisan u sklopu projekta “Loklani info-centar za mlade Zagor. Projekt sufinancira Europska unija iz Europskog socijalnog fonda i Ministarstvo za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku.