Umjetnost i slabo mentalno zdravlje često idu pod ruku te se još češće mentalna bolest umjetnicima nađe kao velika muza. Štoviše, konekcija između literarnih umjetnika i mentalnih bolesti još je veća.
Dok ne nužno cementiran, stereotip ‘mučenog, tužnog’ umjetnika jest jedan kojim gledamo na umjetnike već stoljećima, bez kraja u vidiku, datirajući još od 4. st.pr.Kr. kada je Platon prvo izrekao kako je poezija od ‘božanskog ludila’. Sve uz mnogo povoda: razlozi za ovakvo razmišljanje su mnogi.
Osim znanstvenih studija koji i dalje istražuju poveznicu između kreativnog genija i mentalne bolesti, otkrit ćete kako je vaš prosječan pisac najvjerojatnije u nekom stanju mentalne nestabilnosti te generalno nije neurotipična osoba. Mučen depresijom, socijalnom anksioznošću, bipolarnim poremećajem, psihozom te ostalim, on je, obično, solitarna osoba.
Autorovo vrijeme u samoći omogućuje mu dugoročan period proveden u svrsi ekspresije svoje žalosti, koja često može biti pojačana manjkom novaca, sna i slično. Dok možemo priznati svaki od ovih indirektnih uzroka, i dalje stoji činjenica da je umjetnik vjerojatno duboko nesretna osoba te mi možda nikada nećemo biti svjesni točnog uzroka ove pojave.
Smatran jednim od najboljih autora fikcije u modernom Japanu, Shuji Tsushima, kasnije preuzimajući književno ime Osamu Dazai, živi mučen lošim mentalnim zdravljem, adikcijom i afinitetom prema prostitutkama i samoubojstvu.
Pokazujući još od ranih godina mnogo literarnog talenta, on odlazi na sveučilište gdje inicijalno stvari kreću dobro, sve do naglog samoubojstva njegovog najdražeg autora, Akutagawe Ryunosuke. Ovaj događaj Dazaiu uzrokuje neobjašnjivu bol i on počinje kolebati. U sljedećim godinama, povezan je s Japanskom Komunističkom Partijom, odbačen sa strane obitelji, i vjenčan. Konačno završava fakultet, no ne prije troje pokušaja samoubojstva, od kojih svi završavaju neuspjehom. Njegov život nastavlja morbidnim smjerom sve do posljednjeg i uspješnog pokušaja samoubojstva, prije kojeg uspijeva završiti svoj finalni i najpoznatiji roman: No Longer Human.
Iako se distancirajući od autobiografije, No Longer Human snosi značajne sličnosti života samog Osame. Priča Obe Yoze, ispričana kroz troje ‘dnevnika’ od kojih svaki biva mračniji od prethodnog, jedna je socijalne odvojenosti, anksioznosti i samoće. Prikazujući realistično iskustvo depresivca, Yozov osjećaj nečovječnosti u njemu je prisutan još od ranog djetinjstva te je kao takav raspršen kroz cijelu knjigu, preostajući tako do samog kraja. On nauči prikrivati svoje osjećaje u početku i tim povodom preuzima ulogu komičara te takvim ponašanjem odbija ostale od sumnje u njegovu psihičku stabilnost i svjetovni pogled a dobiva naklonost. Kroz život upušta se u destruktivno ponašanje, tražeći kroz njega način da se otereti svoje boli i, iako ne zamara one oko sebe svojim mukama, nikad ne izlazi iz tog kompleksa.
“I have always shook with fright before human beings. Unable as I was to feel the least particle of confidence in my ability to speak and act like a human being, I kept my solitary agonies locked in my breast. I kept my melancholy and my agitation hidden, careful lest any trace should be left exposed. I feigned an innocent optimism; I gradually perfected myself in the role of the farcical eccentric.” ― Osamu Dazai, No Longer Human
Vjerojatno svakome poznat, jedan od najvećih Ruskih pisaca u povijesti i autor dvoje remekdjela, Rat i Mir i Ana Karenjina, Leo Nikolajević Tolstoj u svojim pedesetim godinama pati spiritualnu i egzistencijalnu krizu te postaje depresivan. Iako imućan i uspješan u svojoj karijeri, Tolstoj počinje osjećati iznimnu melankoliju te njegov život postaje “ravan, i više nego ravan: mrtav”. Ovaj osjećaj u njemu budi određene uvide i on počinje propitkivati umjetnost, religiju i smisao života. Njegov problem nije izravno sa uobičajenim životom koliko je sa onim intelektualaca i umjetnika, kakvim je i sam oduvijek živio. Smatra da je živio pogrešno te da se mora promijeniti. U ovom razdoblju, on piše kratko autobiografsko djelo pod nazivom “Priznanje” u kojem istražuje osobno ultimativno filozofsko pitanje: Ako Bog ne postoji, a smrt je neizbježna, koji je smisao života? Djelo počinje bajkom koja metaforički prikazuje Tolstojeva iskustva i osjećaje. On zatim prema temeljnoj dilemi bajke opisuje četvero stavova: Neznanje – u ignoriranju činjenice smrti koja se svakome približava, život postaje podnošljiv. Njegov problem leži u njegovoj svijesti, on naime nije u stanju neznanja. Sljedeće Tolstoj opisuje kao Epikurejstvo: svjestan činjenice da je život kratkotrajan, čovjek može uživati u vremenu koje ima. Ovdje Tolstojev problem suštinski leži u moralnosti. U sljedećem izjavljuje kako bi intelektualno najiskreniji odgovor bio samoubojstvo. U pretpostavki da Bog ne postoji i smrt je neizbježna, čemu nastaviti život? On sam je za ovakav postupak, ipak, suviše kukavičan. Napokon, zbog toga što nije voljan niti je u stanju poduzeti mjere protiv svoga stanja, posljednja i opcija na koju se on odlučuje jest ta da nastavi životom “naprotiv njegove apsurdnosti”. U epilogu opisuje san koji doživljava nakon završetka djela te on stoji kao potvrda o njegovoj radikalnoj transformaciji.
“I asked: ‘What is the meaning of my life, beyond time, cause, and space?’ And I replied to quite another question: ‘What is the meaning of my life within time, cause, and space?’ With the result that, after long efforts of thought, the answer I reached was: ‘None’.” ― Leo Tolstoy, A Confession
U kratkoj priči ‘The Tell Tale Heart’ Edgar Allan Poe na zanimljiv način opisuje ubojstvo koje počinjava čovjek u epizodi psihoze. Protagonist, čije ime ne saznajemo, pripovijeda u prvom licu, dajući priči dojam ‘Priznanja’. U samom početku on se obraća pitanjem: “Zašto mislite da sam lud? Ne vidite li da sam u potpunoj kontroli uma?”. Ipak, upućuje na bolest, opisujući kako su se njezinim povodom njegova osjetila, posebice sluh, pojačala, on čuje zvukove raja i pakla. Ovim agresivnim opravdanjem dobiva se inicijalan uvid u njegovo mentalno stanje. Tada se upoznaje njegova žrtva, starac s kojim živi u istoj zgradi, te on objašnjava kako protiv starca ne gaji nikakve negativne osjećaje, štoviše on ga voli, ne želi njegov novac već njegovo oko, koje ga smeta toliko da ga proglašava zlim. Ponovno poriče ideju mentalne nestabilnosti uvjeravajući kako osoba nezdravog razuma nije sposobna planiranja te elaborira svoj postupak. Predstojećeg tjedna, preko dana starcu iskazuje izričitu ljubaznost dok mu noću potajno ulazi u sobu i izuzetno tiho otvara vrata dovoljno da na njegovo oko položi zraku svjetlosti no, kako je oko uvijek zatvoreno, ne dobiva priliku za izvršavanje ubojstva. Prilika mu se napokon prikazuje osme noći i on uspješno izvršava zlodjelo. Skrivajući tijelo te, uvjeren je da je siguran, svoje samopouzdanje nastavlja pokazivati i sljedeće jutro kada mu na vrata kuca policija čime započinje manipulativna igra, i naposljetku njegov mentalni slom. Ovaj događaj služi kao okidač rapidnog pogoršavanja njegovog stanja i iako ispočetka smiren i pouzdan, nedugo nakon postaje uzrujan te počinje agresivnim ponašanjem praviti buku u pokušaju da nadglasa unutrašnje zvukove, kada mu se učini da je jedini koji ih čuje. Ovu mogućnost ubrzo isključuje, donosi odluku da su zapravo oni ti koji se poigravaju njime te preplavljen senzacijama osjetila i psihološki iskrivljenim mislima puca i vičući priznaje zločin.
Često izdvojena i razvrstana od mentalnih bolesti, psihoza je poremećaj koji se pojavljuje u oblicima težeći od blažih prema jačim slučajevima i iako stigmatizirana činjenica je da mnogi njome pate te da se ona prikazuje na načine puno drugačije od onih na koje bi možda isprva pomislili, a isto vrijedi i za sve ostale oblike mentalnih poremećaja.
Writer: Stina Lončarević
