Mihaela Oborovečki: Mladi i sport

Iza dvadesetrogodišnje Mihaele Oborovečki iz Velikog Trgovišća, studentice engleskog i španjolskog jezika krije se uspjeh koji je vrijedan svake pohvale i divljenja. Već deset godina svoje vrijeme, trud, volju i ljubav posvećuje streljaštvu, a sve uloženo joj je donijelo niz uspjeha, između čega su zauzimanje izvrsnih mjesta na raznim svjetskim rang listama i svjetskim prvenstvima, a i nošenje titule najbolje sportašice Krapinsko-zagorske županije i državne prvakinje. Mihaela već deset godina trenira u Streljačkom društvu Veliko Trgovišće te se trenutno aktivno natječe u disciplini samostrela.

Melita: Kada i kako si se počela baviti streljaštvom?

Mihaela: Trenirati sam počela u osmom razredu. Moj brat i nekolicina prijatelja već su se neko vrijeme bavili streljaštvom, tako da mi nije bilo teško prihvatiti izazov i doći na jedan od treninga (pogotovo jer je u pitanju bio dečko koji mi se tada sviđao). Zanimljive trenutke s prvih nekoliko treninga nikad neću zaboraviti, ali ne mogu reći da je to bila ljubav na prvi pogled. Nisam bila sigurna da je to sport za mene i predomišljala sam se želim li se doista time baviti. Tada sam u streljaštvu ostala najviše zbog prijatelja koji su kasnije odustali, a ja sam s vremenom toliko zavoljela ovaj sport da sada ne mogu zamisliti drugačiji način života.

Melita: Koliko često imaš treninge?

Mihaela: Sada mi se način na koji gledam na treninge uvelike razlikuje od samih početaka, ali jedna stvar koje se još uvijek držim je da ne propuštam nijedan trening. Kad sam se tek počela baviti streljaštvom u pitanju su bila tri treninga tjedno koji su se odnosili na samo gađanje, sada je to malo kompliciranije. Broj treninga ovisi o dijelu sezone, pa u pripremnom dijelu i dalje treniram tri puta tjedno. Kako se bliže veća natjecanja povećava se i broj treninga tako da prije najvećih natjecanja treniram gotovo svaki dan, ponekad i dvaput dnevno, a osim samog gađanja tu su uključene i fizičke pripreme.

Melita: Na koji način aktivno bavljenje sportom utječe na tvoje slobodno vrijeme? Što je ključno kod usklađivanja svih tvojih obaveza?

Mihaela: Slobodnog vremena imam ovisno o tome koliko se dobro organiziram, a to je definitivno jedna od vještina koje naučiš kada se počneš baviti nekim sportom. Imam malo manje vremena za izlaske i druženje s prijateljima koji nisu uključeni u streljaštvo, ali prednost bavljenja sportom je da si cijelo vrijeme okružen prijateljima i radiš ono što voliš.

Melita: Koji su tvoji najveći uspjesi?

Mihaela: Uvijek mi je teško dati odgovor na to pitanje jer je meni najveći uspjeh biti zadovoljna s odrađenim nastupom, o kojem se god natjecanju radilo. Naravno da su mi među najvećim uspjesima medalje sa svjetskih i europskih prvenstava te finala svjetskog kupa. Prošle sam godine osvojila drugo mjesto na svjetskom prvenstvu i finalu svjetskog kupa, a i ukupno se nalazim na drugom mjestu svjetske rang liste. Budući da mi je to bila prva seniorska sezona, jako sam zadovoljna postignutim rezultatima. Uz Valentinu Pereglin i Sanju Komar članica sam najbolje ženske ekipe po izboru Sportskih novosti, što mi je iznimna čast s obzirom na to da su djevojke već dugi niz godina dominantne kako u Hrvatskoj, tako i u svijetu.

Melita: Koje natjecanje bi izdvojila da ti je ostalo posebno u sjećanju?

Mihaela: Ne mogu izdvojiti samo jedno natjecanje, pogotovo jer je iza mene nekoliko svjetskih i europskih prvenstava, ali tri su mi manja natjecanja posebno ostala u sjećanju. Na Europa Cup-u u Slavonskom Brodu 2016. kolega iz reprezentacije i ja smo nakon dva dana natjecanja imali identičan rezultat, što se rijetko događa, tako da smo na kraju natjecanja podijelili zlato. Godinu dana kasnije sam na Memorijalu Berislava Rajkovića u Ivanić Gradu po prvi put (zasad i jedini) u ruke dobila prijelazni pehar, što je značilo da sam imala najbolji rezultat natjecanja. To je za mene bio velik uspjeh, pogotovo zato što su među natjecateljima bili najbolji samostrijelci, uključujući mojeg brata te Valentinu i Domagoja Pereglina. Među najdražim natjecanjima mi je i prošlogodišnje državno koje se održalo u Donjoj Stubici. Tamo sam se jednostavno osjećala kao doma, što se kasnije i vidjelo na mojem rezultatu jer sam pomalo neočekivano preuzela titulu državne prvakinje.

Melita: Tko ti najviše pomaže i tko te sve podržava?

Mihaela: Kao sportašu vrlo mi je bitna podrška moje obitelji i prijatelja jer mi je to velika motivacija da na natjecanju dam sve od sebe. Mama je uvijek tu uz nas, tata nam je trener, ali moram reći da mi je najbolji trener i najveća podrška ipak moj brat. Koliko god da mi je do prošle godine bio najveća konkurencija, uvijek mi i najviše pomaže da budem bolja od sebe same.

Melita: Koji su tvoji ciljevi u budućnosti?

Mihaela: Ove su sezone nažalost otkazana sva velika natjecanja, tako da su svi planovi pali u vodu. Sada preostaje napuniti baterije te se tako pripremiti za nadolazeću sezonu. Želja mi je ostati u formi i nastaviti s nastupima u reprezentaciji. Dat ću sve od sebe, a rezultate ćemo vidjeti.

Melita: Što bi poručila drugima koji se žele baviti sportom?

Mihaela: Bilo koji sport sam po sebi ima pregršt prednosti. Naravno da nije svaki sport za svakoga, ali to samo znači da moraš pronaći nešto što ti odgovara. Kada se baviš sportom radiš na sebi i u svakodnevnim trenucima vidiš pozitivne promjene. Ono što se meni najviše sviđa kod bavljenja sportom su trenuci koji ti ostaju u sjećanju i uvijek ti izmame osmijeh na lice. Taj se osjećaj ne može opisati riječima, to jednostavno moraš doživjeti.

Veliko hvala Mihaeli na pristanku dijeljenja svoje prekrasne priče sa svima nama i prilici za upoznavanje te sretno u daljnjoj karijeri i ostvarenju ciljeva! 🙂

Intervju pripremila: Melita Hršak

Intervju je napravljen u sklopu projekta “Informiraj i kreiraj! 6.0” kojeg financira Ministarstvo za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku.

 

 

Pročitaj više...

Tamara Gašpert: Mladi i sport

Tamara Gašpert je sedamnaestogodišnja djevojka iz Desinića koja pohađa Srednju školu Zabok. Slobodno vrijeme voli provoditi sa obitelji i prijateljima, baš kao i većina njezinih vršnjaka. No, ima jedna velika stvar u kojoj se razlikuje, a to je niz uspjeha na europskim i svjetskim natjecanjima te niz priznanja za najbolju sportašicu. Sve to su joj donijeli trud, volja i ljubav prema savate boksu.

Melita: Kada i zašto si se počela baviti savate boksom?

Tamara: Savate boksom sam se počela baviti u 4. razredu osnovne škole. Nikada nisam mislila da ću se baviti uopće bilo kakvim borilačkim sportom, ali eto, i to se dogodilo. Prvo je moj stariji brat krenuo na treninge pa sam nakon nekog vremena i ja, iz znatiželje. Treninzi su mi postajali sve zabavniji, a i društvo mi je bilo odlično. Došlo je i prvo natjecanje na kojem sam osvojila prvo mjesto odnosno pehar za najbolju tehničarku, što me je motiviralo da se i dalje nastavim truditi.

Melita: Koliko često imaš treninge?

Tamara: Treninge imam navečer, tri puta tjedno ponedjeljkom, srijedom i petkom, no kada imam treninge s reprezentacijom, treninzi se održavaju i vikendom te su malo intenzivniji.

Melita: Na koji način aktivno bavljenje sportom utječe na tvoje slobodno vrijeme? Što je ključno kod usklađivanja svih tvojih obaveza?

Tamara: Aktivno bavljenje sportom utječe na moje slobodno vrijeme na način da ga baš i nemam, osim vikendom. Dio tog slobodnog vremena također iskoristim za školu, kako bi si olakšala obaveze koje imam kroz tjedan. Kod usklađivanja obaveza je ključna organizacija pa si raspodijelim vrijeme koje mi je potrebno da obavim pojedinu obavezu. Sad uspijevam sve uskladiti zato što sam pronašla neku svoju rutinu koja mi odgovara. No, u početku mi je bilo teško kada sam tek krenula u srednju školu, budući da sam jedan tjedan ujutro, a jedan tjedan popodne.

Melita: Koji su tvoji najveći uspjesi?

Tamara: Moji najveći uspjesi su nastupi za reprezentaciju na europskim i svjetskim prvenstvima. Do sad sam dva puta bila treća na svjetskim prvenstvima i jednom na europskom. Prvi put sam nastupila na svjetskom prvenstvu 2017. u Varaždinskim toplicama , 2018. na europskom prvenstvu u Lovervalu u Belgiji  i opet 2019., na svjetskom prvenstvu u Budimpešti u Mađarskoj. Naravno da težim biti što bolja te dam sve od sebe. Također sam dugi niz godina prvakinja države u assautu. Zadnje natjecanje na kojem sam bila je bilo prošle godine u 11. mjesecu u Italiji,  SAVATE ITALIA OPEN gdje sam osvojila prvo mjesto, također još jedno lijepo iskustvo i druženje. 2017. proglašena sam drugom Sportašicom od 14-18 godina grada Zaboka i trećom najboljom sportašicom u županiji. 2018. dobila sam priznanje za promociju grada Zaboka te sam proglašena trećom najboljom sportašicom županije i proglašena sam najboljom juniorkom 2018. od strane HRVATSKOG SAVATE SAVEZA. Također sam dobila zahvalnicu od općine Desinić zahvalnicu za ostvarene dosadašnje rezultate i promicanje općine Desinić. 2019. proglašena sam prvom najboljom sportašicom od 14-18 godina grada Zaboka i drugom najboljom sportašicom županije.

Melita: Koje natjecanje bi izdvojila da ti je ostalo posebno u sjećanju?

Tamara: Natjecanje koje bih izdvojila da mi je ostalo posebno u sjećanju je prvo svjetsko prvenstvo na kojem sam sudjelovala. Izdvojila bih ga zato što je to bilo jedno lijepo iskustvo i nikada ni zbog čega nisam bila toliko uzbuđena jer sam tek onda na neki način shvatila „aha, pa to meni dobro ide“…sav trud i odricanja su se konačno isplatila. Što se tiče prijateljstva najviše sam si naravno ostala u dobrim odnosima sa svojim kolegama iz reprezentacije te sam upoznala neke natjecatelja iz drugih država.

 Melita: Tko ti najviše pomaže i tko te sve podržava?

Tamara: Najviše mi pomažu i podržavaju moja obitelj, treneri te, naravno, prijatelji. Uvijek su tu da me motiviraju i guraju naprijed pa čak i kada je to ponekad potrebno, utješe.

Melita: Koji su tvoji ciljevi u budućnosti?

Tamara: Moj cilj u budućnosti je biti što bolja, stalno napredovati te naravno osvojiti svjetsko i europsko zlato. Najveći cilj mi je onaj o kojim sigurno većina sportaša sanja a to je sudjelovanje na Olimpijskim igrama. Velika je čast i ponos predstavljati i boriti se pod svojom zastavom, neopisiv osjećaj.

Melita: Koja je tvoja poruka drugima?

Tamara: Moja poruka mladima je ako se žele i imaju mogućnosti baviti ne samo sportom nego već i nekom drugom aktivnošću koja ih ispunjava neka se bave. Jednog dana će biti ponosni na sve što su ostvarili. Meni je bavljenje sportom pomoglo u tome da se na neki način osamostalim i naučim snalaziti u raznim situacijama. Dobre strane sporta su u tome što si stalno u pokretu, uvijek ima mjesta za napredak te upoznaješ nove ljude te također naučiš organizirati svoje vrijeme. Pogotovo u individualnim sportovima moraš imati povjerenja u samog sebe jer ovisiš sam o sebi. Kada sam u ringu, tamo smo samo moja protivnica i ja, dok u timskom sportu članovi tima ovise jedni o drugima te se teže nadopunjavanju. I na kraju bih se željela zahvaliti svima koji me podržavaju, a najviše svojim bližnjima i trenerima Đini Sinkoviću i Sergeju Grahovcu na koje uvijek mogu računati.

 

Intervju pripremila: Melita Hršak

Inetrvju je napravljen u sklopu projekta “Informiraj i kreiraj! 6.0” kojeg financira Ministarstvo za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku.

 

Pročitaj više...

J.R.August: Moj glazbeni put

Nikola Vranić kantautor je iz Zaboka koji djeluje pod umjetničkim imenom J.R. August. Voli pisati pjesme, svirati s ljudima i producirati albume. Od kud njegova ljubav prema glazbi, kako je izgledao njegov glazbeni put, tko su mu glazbeni uzori, što mu je naizazovnije kad ima koncert te mnoge druge zanimljivosti o njemu  saznajte u intervju koji smo proveli s njim.

Intervju_J.R.August

Pročitaj više...

Luka Lešković: Mladi i sport

Luka Lešković (28, Donja Stubica) već 18 godina aktivno trenira savate boks u Savate klubu “Stubica”. Zašto se Luka počeo baviti savate boksom, tko mu pomaže i tko ga podržava, koji su mu najznačajniji sportski uspjesi te što bi preporučio svima koji se žele baviti sportom pročitajte u nastavku.

Kristina: Kada i zašto si se počeo baviti savate boksom?

Luka: Savateom sam se počeo baviti s 10 godina iz čiste dječje znatiželje. Imam dva starija brata koji su to povremeno trenirali pa je i mene zanimalo čime se to oni bave. Nakon nekoliko treninga, trener je vidio da imam potencijala i to mi se svidjelo pa sam tako ostao trenirati i postao doslovno zaluđen tim sportom. Zanimljivo je da na prvi trening nisam ni ušao u dvoranu jer je bilo previše ljudi. Brat me čak pokušao odgovoriti uz riječi da neću ništa naučiti jer nas je previše, ali nisam se dao odgovoriti. Na idući trening sam išao pod svaku cijenu iako je bilo čak i više ljudi nego na onom prvom. Tada je bilo preko 70 ljudi na treningu u školskoj dvorani. Danas je ta brojka nezamisliva…

Kristina:  Na koji način aktivno bavljenje savate boksom utječe na tvoje slobodno vrijeme? Što je ključno kod usklađivanja svih tvojih obaveza?

Luka: S obzirom da se savateom bavim većinu svog života, treninzi koji su trenutno 3 puta tjedno, a ponekad i 5-6 puta, spadaju mi u “normalan” raspored. Jednostavno znam da određene dane u 19h imam trening i tako mi je prilagođen dnevni raspored. Kao što svaki dan moramo na posao, faks, u školu, tako i mi sportaši znamo da imamo obavezu, uz sve ostalo, još ići na trening i natjecanja koji su sastavni dio svakog aktivnog sportaša. Nerijetko potrošim godišnji odmor na razna natjecanja umjesto nekog izleta s djevojkom ili prijateljima, ali sve je to u “opisu posla”.

Kristina: Koji su tvoji najznačajniji sportski uspjesi?

Luka: Od najznačajnijih sportskih uspjeha izdvojio bih titulu Savate pro prvaka svijeta. Tu titulu sam osvojio 2017. godine u Donjoj Stubici pobijedivši pred svojom publikom Japanca Keisuke Takahashija. Dvije godine prije toga osvojio sam pojas Savate pro prvaka Balkana u Varaždinu protiv Rumunja Adriana Petenchea. Prvi sam u povijesti savatea koji se borio za tu titulu. Između ostalih rezultata, viceprvak sam Europe (2016.) i svijeta (2017.), nekoliko puta brončani na svjetskim i europskim natjecanjima te 19 puta prvak Hrvatske. Uz ove navedene, jedna od dražih nagrada mi je i ona kada sam proglašen za najboljeg sportaša Krapinsko – zagorske županije za 2018. godinu.

Kristina: Kako si se osjećao u trenutku kada si shvatio da si postao svjetski prvak?

Luka: Pripremao sam se za tu borbu više od četiri mjeseca i nisam si mogao dopustiti da ne osvojim taj pojas, ali svejedno sam bio presretan kada mi je sudac digao ruku. Ma to treba doživjeti, ne može se to riječima opisati. 🙂 Puno je tu razloga za sreću, a najveći je onaj kad znaš da nisi razočarao trenera, publiku, sebe…, i da se sav trud isplatio.

 Kristina: Tko ti najviše pomaže i tko te sve podržava?

Luka: Najviše mi pomaže trener Srećko Znika koji je i najzaslužniji za moje rezultate, a i generalno rezultate cijelog kluba. Godinama smo u samom vrhu hrvatskog, a usudio bih se reći i svjetskog savatea tako da mislim da to dovoljno govori kakav je on trener, a prije svega čovjek. Uz njega, tu su dečki i cure iz kluba koji svi redom imaju vrhunske rezultate i međusobno si pružamo ogromnu podršku.

Najveća podrška, a i navijači, su mi obitelj i djevojka. Oni su ti koji zajedno sa mnom proživljavaju dobre i loše trenutke. Uz njih, tu su još i moji prijatelji te kolege s posla i vodstvo firme koji mi uvijek izađu u susret kad se pripremam za borbe ili trebam slobodne dane za iste.

Kristina: Koji su tvoji ciljevi vezani za tvoju sportsku karijeru u budućnosti?

Luka: Trenutni ciljevi za budućnost su odraditi još nekoliko mečeva i onda trenirati samo rekreativno, za svoj vlastiti gušt. To je plan, ali vidjet ću što budućnost nosi.

 Kristina: Koja je tvoja poruka mladima kako bi ih potaknuo na bavljenje sportom?

Luka: Mladima bih poručio da se svakako bave sportom, prvenstveno zbog sebe i zdravlja. Rekreativno ili aktivno, svejedno je, ali najbitnije je da izaberu sport koji vole i koji ih ispunjava. Jedna od prednosti aktivnog, odnosno natjecateljskog bavljenja sportom, je i ta što će proputovati svijet i upoznati nove ljude i kulturu, steći prijatelje i poznanstva za cijeli život te neprocjenjive uspomene.

 

Intervju pripremila: Kristina Franc

Intervju je napravljen u sklopu projekta “Informiraj i kreiraj! 6.0” kojeg financira Ministarstvo za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku.

Pročitaj više...

Jasmina Šivalec: Moje iskustvo pokretanja vlastitog posla

U radionici Jasmine Šivalec nastaju unikatne torbice pod nazivom Shiva.J koje se ističu svojim okruglim oblikom i dizajnom po želji kupaca. Jasmina dolazi iz Prosenika Gubaševskog, a završila je Strukovno i umjetničko učilište Zabok (današnji ŠUDIGO), koji joj je bio odlična podloga za upisivanje Tekstilno- tehnološkog fakulteta u Zagrebu gdje je diplomirala Dizajn tekstila. Kako se je odlučila na pokretanje vlastitog posla, kako joj izgleda radni dan te kakvi su joj planovi za budućnost pročitajte u nastavku intervjua.

Kristina: Kada i zašto si se odlučio/la na pokretanja vlastitog posla?

Jasmina: Oduvijek sam se htjela baviti poslom koji je usko povezan s dizajnom odjeće, modnih dodataka i sl. Godinama sam se bavila izrađivanjem nakita i raznih ukrasnih predmeta te šivanjem odjeće. Nakon što sam diplomirala na Tekstilno-tehnološkom fakultetu, kratko sam radila u jednom zagrebačkom butiku, gdje se zapravo i rodila ideja o pokretanju vlastitog posla. Potaknuta svojim bližnjima i iskustvom koje imam u šivanju odjeće i modnih dodataka, odlučila sam pokrenuti vlastitu radnju. Za početak sam otvorila Domaću radinost te ju usko specijalizirala za izradu modnog dodatka, torbe.  Trebalo ih je izraditi mnogo da proizvod dođe do završnog izgleda i kvalitete izrade, kakav ima danas.

Kristina: Prilikom pokretanja vlastitog posla da li si koristio/la mjeru samozapošljavanja? Ako da, da li ti je iznos potpore bio dovoljan za pokretanje posla i da li ti je bio dovoljan?

Jasmina: 2019. godina je započela jako dobro, pa sam motivirana i ohrabrena predala zahtjev za poticaj i otvorila obrt Shiva.J. Uz pomoć novih šivaćih strojeva, profesionalne pomoćne opreme i funkcionalnijeg radnog prostora, izrada je postala puno jednostavnija i brža. Pošto sam već radila godinu i pol kroz Domaću radinost, s vremenom sam sama uredila prostor, pribavila osnovnu opremu, stvorila zalihe repromaterijala i materijala za šivanje i stvorila mrežu stalnih i provjerenih dobavljača. Iznos potpore je pokrio nabavu dodatnih strojeva. U samom startu sam imala već uhodan posao i radni prostor s osnovnom opremom, tako da je s tog aspekta bilo lakše otvoriti obrt.

 Kristina: Tko ti pomaže u radu? Imaš li zaposlenih?

Jasmina: Trenutno nemam nikog zaposlenog, svaki dio posla (dizajn, krojenje, šivanje, marketing, komunikacija s klijentima, financije) vodim sama te svaki od navedenih dijelova posla zahtijeva određeno vrijeme koje mu moram posvetiti.

Kristina: Kako izgleda tvoj radni dan? Kako uspijevaš uskladiti poslovne obaveze i privatni život?

Jasmina: Svaki radni dan je drugačiji i sviđa mi se takva dinamika posla. Posao uključuje komunikaciju s klijentima, papirologiju, vođenje svoje stranice na društvenim mrežama, nabavu materijala, i zadnje no ne manje bitno, pripremu i izradu torbi. Pošto sam kratko u obrtničkim vodama, mogu reći da je svaki dan izazov uz borbu za svakog klijenta, ali pozitivna stvar je to što si sama mogu organizirati dan i sama sam svoj šef. Kao i u svakom poslu, ima dana kad je lakše, ali i teže uskladiti privatni život i poslovne obaveze, no dobra organizacija je ključ uspjeha.

Kristina: Kako se nosiš s konkurencijom i da li je velika?

Jasmina: Na društvenim mrežama primjećujem, u posljednje vrijeme, popriličan broj brendova koji se bave izradom torbi. Prednosti pojedinih konkurenata su te da su duže na tržištu, samim time i poznatiji, te njihove profile na društvenim mrežama prati veći broj ljudi. Svaki od tih konkurenata se bavi izradom torbi, ali svatko ima svoj stil i način izrade. Ono što naizgled zaključujem da se tehnika i kvaliteta same izrade razlikuju od jedne od druge, pa tako i moje.  Smatram da je svatko tko se odluči na pokretanje svojeg posla ambiciozan i kreativan individualac koji se na taj način bori za svoju egzistenciju i ne smatram ih zapravo konkurencijom, već kolegama s istim interesima.

Kristina: Prema tvojem mišljenju mogu li mladi poduzetnici uspjeti u Hrvatskoj?

Jasmina: Vjerujem da se može uspjeti, kod pokretanja posla uvijek postoji rizik i strah, ali ako imate dobar plan i ideju, treba se ohrabriti i krenuti. Naravno, treba vremena da se sve pokrene i da tržište prepozna proizvod. Treba biti uporan i vjerovati u sebe i ono što radiš.

 Kristina: Kakvi su ti planovi za budućnost?

Jasmina: Postoji još puno ideja, tako da mi je svakako želja s vremenom proširiti asortiman. Zbog količine posla i manjka vremena, ne stignem posvetiti vremena osmišljavanju novih proizvoda onoliko koliko bih htjela. Ako će se posao nastaviti ovako razvijati, sigurno ću razmisliti o zaposlenju dodatne osobe.

Kristina: Što bi preporučio/la drugim mladima koji se žele baviti sličnim poslom?

Jasmina: Napraviti prvi korak je najteže, ali ako vas vodi čvrsta želja da se ostvarite u poslu kojeg sanjate, onda nijedna prepreka nije uzalud. Uspjeh ne dolazi preko noći, već je potrebno puno puno upornosti, odricanja i truda da rezultati postanu vidljivi. Vjerujte u sebe i ohrabrite se!

 

Intervju pripremila: Kristina Franc

Stavovi i mišljenja autora teksta osobni su i ne održavaju nužno stavove udruge.

Intervju je napravljen u sklopu projekta “Informiraj i kreiraj! 6.0” kojeg financira Ministarstvo za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku.

 

Pročitaj više...

Danijel Kunštović: Mladi i poljoprivreda

Danijel Kunštović (29) vlasnik je OPG-a Kunštović te otac dvoje prekrasne djece. Na OPG-u zajedno sa ženom sadi tikve od kojih kasnije radi ulje, a uz ulje u ponudi ima i koštice, brašno, lješnjake, američke borovnice i maline. Kada i zašto se počeo baviti poljoprivredom, kako izgleda njegov radni dan te može li se živjeti od OPG-a možete pročitati u nastavku.

Kristina: Kada i zašto si se  počeo baviti poljoprivredom?

Danijel: Poljoprivredom sam se počeo intenzivnije baviti prije 3 godine. Sve je počelo kada sam posadio manji nasad lješnjaka u svrhu dodatne zarade, a k tome volim raditi i boraviti u prirodi.

Kristina: Kako je izgledao proces stvaranja vlastitog OPG-a?

Danijel: Vlastiti OPG otvorio sam prošle godine u 2 mjesecu. Proces otvaranja je sam po sebi kompleksan te je bilo potrebno dosta papirologije kako bi se to i ostvarilo.

Kristina: Kako izgleda tvoj radni dan? Kako uspijevaš uskladiti poslovne obaveze i privatni život?

Danijel: Moj radni dan ovisi o godišnjem dobu. Uz rad na OPG-u također radim u jednoj firmi, pa tek nakon obavljenog rada u firmi mogu se posvetiti obavljanju posla oko OPG-a. Tijekom proljeća ima dosta posla jer se onda priprema zemljište, sije se,  okopava,  kosi trava i slično. Tijekom ljeta obično se bavim s košenjem, špricanjem i prodajom proizvoda, a najviše posla dolazi tijekom jeseni jer je onda potrebno ubrati sve proizvode, pravilno ih skladištiti i sl. Jedino tijekom zime odmaramo od posla uz prodaju proizvoda. Poslovne obaveze i privatni život moguće je uskladiti ako se dobro organiziramo, no definitivno nije lako.

Kristina: Koliko zemlje obrađuješ i da li dobivaš poticaj od države? Da li si koristio neku mjeru prilikom pokretanja vlastitog posla?

Danijel: Trenutno obrađujem nešto više od 4 ha zemlje na kojima imam trajne nasade te oranice. Od države dobivamo običan poticaj na obradivu zemlju, a kod otvaranje OPG-a nismo koristili nikakvu mjeru već smo sve napravili vlastitim sredstvima.

Kristina: Koliko imaš zaposlenih osoba na OPG-u?

Danijel: Na OPG u smo prijavljeni ja kao nositelj  i tata kao član. Kada imamo veći opseg posla u pomoć nam priskaču žena i mama, no također potrebno je brinuti i za klince.

Kristina: Kako se nosiš s konkurencijom i da li je velika? Da li se u Hrvatskoj isplati baviti poljoprivredom?

Danijel: Konkurencija na tržištu je jaka i velika. Što se tiče isplativosti ona ovisi o pojedincu koji ulaže svoje vrijeme i trud. Bitno je naglasiti da se u poljoprivredi ne možete obogatiti preko noći i da je to proces koji traje.

Kristina: Kakvi su ti planovi za budućnost?

Danijel: Planovi za budućnost su mi veliki te planiram uzeti zemlju u najam i širiti se na površinama s tikvom i trajnim nasadima.

Kristina: Što bi poručio mladima koji bi se željeli baviti poljoprivredom?

Tko ima volju neka radi na zemlji jer će mu se kad-tad isplatiti, također smatram da danas ljudi jako cijene domaću i zdravu hranu te ju trebamo čim više proizvoditi.

 

Intervju pripremila: Kristina Franc

Stavovi i mišljenja autora teksta osobni su i ne odražavaju nužno stavove udruge.

Intervju je napravljen u sklopu projekta “Informiraj i kreiraj! 6.0” kojeg financira Ministarstvo za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku.

 

Pročitaj više...

Intervju: Ivana Plaščar: “Moje iskustvo pokretanja vlastitog posla”

Kako bi vrijeme u izolaciji proveli što zanimljivije odlučili smo napraviti intervju s mladom Ivanom Plaščar koja je pokrenula svoj vlastiti biznis, odnosno otvorila je Beuty centar Prestige u Bedekovčini. Što Ivana kaže o pokretanju vlastitog posla, konkurenciji te kako joj izgleda radni dan možete pročitati u nastavku.

Kristina: Kada i zašto si se odlučio/la na pokretanja vlastitog posla?

Ivana:  Na pokretanje vlastitog biznisa me zapravo nagovorio tata. Dogodilo se kada sam radila par mjeseci bez plaće u bivšem salonu i nakon toga dobila otkaz kao višak radne snage.

Kristina:  Prilikom pokretanja vlastitog posla da li si koristila neku od mjera samozapošljavanja? Ako da, da li ti je iznos potpore bio dovoljan za pokretanje posla i da li ti je bio dovoljan?

Uzela sam potporu od 55 000 kn. Bilo mi je dovoljno za najosnovnije stvari u salonu.

Kristina: Tko ti pomaže u radu? Imaš li zaposlenih?

Ivana: Imam jednu radnicu, ali je već 6 mjeseci na bolovanju zbog povrede ruke.

Kristina: Kako izgleda tvoj radni dan? Kako uspijevaš uskladiti poslovne obaveze i privatni život? 

Ivana: Moj radni dan izgleda tako da prvo popijem kavu prije posla, a zatim krenem u nove radne pobjede. Što se tiče samog posla uvijek moram biti nasmijana i vedra za svoje klijente kako bi se što ugodnije osjećali. Ako završim prije sa klijentom ili klijent uopće ne dođe na dogovoreni termin nazovem sljedećeg klijenta da dođe prije ako može da nemam rupu između. Posao i privatni život lako mogu uskladiti jer na poslu provodim 7 sati dnevno i nije mi daleko od kuće, pa mogu naći za sve vremena.

Kristina: Kako se nosiš s konkurencijom i da li je velika?

 Ivana: Svi okolni saloni se nisu baš pokazali kao velika konkurencija, a mi smo izrazito sigurni u svoj rad i znanje te se uvijek potrudimo maksimalno oko svojih klijenata koji nam se uvijek vraćaju.

Kristina: Prema tvojem mišljenju mogu li mladi poduzetnici uspjeti u Hrvatskoj?

Ivana: Prema mom mišljenju mislim da nitko trenutno ne smije imati prevelika očekivanja kod pokretanja vlastitog posla, pogotovo ako nije siguran u svoj rad. Smatram da je i naveliko potrebna sreća i strpljenje kako bi uspjeli u svom poslu.

Kristina: Kakvi su ti planovi za budućnost?

Ivana: Imam puno planova za budućnost, a jedan od njih je da proširim poslovanje i uvedem nekoliko novih usluga.

Kristina: Što bi preporučio/la drugim mladima koji se žele baviti sličnim poslom?

Ivana: Mladima bi preporučila da rade što vole i da budu vrijedni i marljivi, uče i uvode nove stvari u posao koji rade kako bi bili drugačiji od ostalih. Također bi im preporučila da ne ulaze u ovaj posao bez početnog kapitala, znanja i volje za poslom 😊

 

Intervju pripremila: Kristina Franc

Stavovi i mišljenja autora teksta osobni su i ne odražavaju nužno stavove udruge.

Intervju je napravljen u sklopu projekta “Informiraj i kreiraj! 6.0” kojeg financira Ministarstvo za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku.

 

Pročitaj više...

Jelena Kantolić: Moje iskustvo s razmjenama

Od svih ljudi koje sam upoznala, a da su sudjelovali u nekom od Erasmus+ projekta priča Jelene Kantolić i volja s kojom o tome priča je nekako najviše utjecala na mene. Upravo zbog te volje i iskustva koje ima, odlučila sam joj postaviti nekoliko pitanja, kako bi i s drugima podijelila svoje iskustvo na što je, na sreću, pristala. Jelena je studentica ekonomije na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu te dolazi iz Krapinskih Toplica, a  njezini odgovori na pitanja i fotografije će zasigurno svakoga motivirati da razmisli o samoj mobilnosti i mogućnostima o putovanju kroz uključivanje u razne programe i projekte koji se danas nude.

Melita: Što te je potaknulo da se prijaviš  u program Erasmus? (Kako je tekao proces prijave? U kojim projektima u inozemstvu si sudjelovala i možeš li nam opisati svakog od njih).

Jelena: Bila sam 2 puta na studentskoj razmjeni po jedan semestar, prvo u Češkoj a onda u Poljskoj. Također sam sudjelovala i na 6 projekata (Poljska, Bugarska, Rumunjska, Turska, Makedonija, Grčka).

Uvijek me zanimalo kako je studirati u inozemstvu, pošto u Zagrebu  nakon nekog vremena jednostavno dosadi te sam se odlučila prijaviti. Naravno zato što je bilo toliko predivno iskustvo,  prijavila sam se na drugi Erasmus prije nego sam uopće predala sve papire nakon povratka s prvog. Natječaj je uvijek negdje krajem 1. mjeseca i ništa nije komplicirano. Pogledate  s kojim fakultetima vaš fakultet ima sporazum, prikupite papire i nestrpljivo čekate rezultate. 😊

Nakon što sam se vratila iz Češke, nakon 5 mjeseci nedostajalo mi je to internacionalno okruženje i stalno putovanje i onda sam prvi put čula za razmjene mladih, kako  se  ide na projekt na neku određenu temu u inozemstvu gdje se održavaju razne radionice (bez brige, zanimljivo je i zabavno). Smještaj i hrana su vam pokriveni, dok se putni troškovi refundiraju. Tu se ne može ići samostalno nego vas organizacija treba poslati kao hrvatskog sudionika, što znači da za prijavu nađete neku organizaciju koja traži hrvatske sudionike za neki projekt (ima ih stvarno puno) pogledate si datume, temu i mjesto i prijavite se.

Melita: U koje zemlje si putovala pomoću Erasmus+ programa i koje si destinacije vidjela tijekom svojih putovanja? Koliko dugo si boravila u nekoj zemlji?

Jelena: Uff.. pa do sada sam posjetila 26 zemalja, većinu upravo zahvaljujući Erasmusu+ programu. Nekad zbog projekta, nekad  jer je većina avionskih karta bila 20€ povratno. U Češkoj i Poljskoj boravila sam 5 mjeseci, dok sam u sklopu drugih  projekata provela nekih 7 do 10 dana.

Melita: Jesi li imala priliku za mobilnost i putovanje uz pomoć nekog drugog programa? (Ako jesi, kojih?)

Jelena: Ima dosta tih mogućnosti, ali ja sam išla samo preko Erasmus+ programa.

Melita: Koja iskustva si stekla tijekom svojih putovanja? Da li je bilo i negativnih iskustava? (Možeš li nam opisati svoje najljepše iskustvo prilikom putovanja u inozemstvo i sudjelovanja u projektu?)

Jelena: Uglavnom su to uvijek pozitivna iskustva. Mene uvijek oduševi velikodušnost nekih kultura i spremnost da ti pomognu u bilo kojoj situaciji. I da ti je, nažalost, nekad u ugodnije u nekoj stranoj zemlji nego u tvojoj.

 I naravno, prilikom sudjelovanja na Erasmusu odlično je čuti životne priče drugih ljudi te upoznati njihovu kulturu. Gledaš na stvari drugačije, razumiješ sve to bolje i sve te to polako gradi kao osobu.

I sve te zabavne i smiješne dogodovštine s ljudima. Kad organiziraš hrvatsku svadbu za nacionalnu večer i vidiš da onaj tko nije s Balkana bome ne zna s rakijom, otkriješ nove talente za koje prije nisi ni znao, ali mislim da je bolje da se ne priča previše o iskustvima, nego otiđite sami i vidjet ćete da će vam Erasmus+ promijeniti život, barem malo.

Melita: Kada posjetiš neku novu zemlju, što te najviše veseli upoznati u njoj te koji dijelovi putovanja su ti najdraži (da li je to upoznavanje ljudi, znamenitosti ili nešto drugo)?

Jelena: Sve je to bitno kao i priroda, hrana, znamenitosti i ljudi dakle sve zajedno čini neki sveukupni dojam. Makar moram priznati za svoja privatna putovanja su mi ipak draže zemlje s očaravajućom prirodom kao Norveška i Island, dok kod projekata mi zemlja nikad nije previše bitan faktor jer na kraju ono što ćete pamtiti su ljudi s kojima ste proveli tih desetak dana, učili i zabavljali se zajedno i nekad vam se stvarno posreći i upoznate prijatelje za život iz cijelog svijeta i onda imate svugdje nekog.

Melita: Da li su ti stečena iskustva pomogla u nekom periodu života i koliko su ta iskustva utjecala na tebe? (Na koji način ti je ovo iskustvo pomoglo.)

Jelena: Pa biti jedina Hrvatica u malom Češkom mjestu prilično osamostali i „prisili“ te usavršiti strani jezik, tj. engleski u mom slučaju. Jednostavno postaneš otvoreniji, naučiš surađivati  s različitim ljudima iz  različitih kultura, brišu se te neke barijere i sve je to na kraju neki plus za buduće radno mjesto. Pokazuje tu neku fleksibilnost, otvorenost, samostalnost, sposobnost radu u multikulturalnom timu što je u današnjem globaliziranom svijetu sve bitno.

Melita: Ako ti se pruži ponovno prilika za mobilnost, hoćeš li ju iskoristiti?

Jelena: Uvijek, takve prilike se nikad ne bi smjele propustiti zato se i upravo pakiram za Siciliju. 😀

Melita: Što bi poručila mladima kako bi slijedili tvoj primjer i odvažili se odazvati na natječaj za mobilnost?

 Jelena: Nema se tu što reći osim, svi vi koji niste još probajte i odite na tu jednu razmjenu na tih 10-tak dana i bit ćete oduševljeni. Prekrasno je iskustvo, od nove zemlje, kulture, hrane, svega naučenog na projektu i naravno ljudi.
Postoje neke stvari u životu koje ne možete naučiti u školi nego morate ići u svijet  i probati. A Erasmus+ je izvrsna stvar jer čak ako i nemate financijske mogućnosti možete ići jer kod studija imate stipendiju, a kod projekata je sve plaćeno. A za one koje je strah jezika, jedan razlog više da idete iznenadili bi se kako neki brzo steknu sigurnost u govoru i želju da zapravo nauče taj jezik.

I sretno vam, možda i vi sljedeće godine proputujete pola Europe, čekate  satima na -16C da vidite Auroru, hranite sobove, planinarite do Pulpit Rocka, vidite Poljsku pustinju, posjetite Island i upoznate najbolju ekipu u Rumunjskoj. 😉

 

Autorica: Melita Hršak

Pročitaj više...

Međunarodni dan tolerancije – intervju sa psihologom Tomislavom Čekoljem

Međunarodni dan tolerancije obilježava se 16. studenoga. To je dan koji nas podsjeća na poštovanje i uvažavanje drugačijih od nas. Dan koji nas potiče na snošljivost prema drugima. Generalna Skupština Ujedinjenih naroda je 1996. godine pozvala zemlje članice da ustanove Dan tolerancije u sladu s Deklaracijom o principima tolerancije koja je potpisana od strane članica 16.11.1995. godine. (Portal za škole – skole.hr)
Kako bismo obilježili ovaj dan, na temu tolerancije razgovarali smo sa psihologom Tomislavom Čekoljem iz Srednje škole Bedekovčina.
  1. Jesu li učenici/ce u vašoj školi tolerantni jedni prema drugima?

Možda prvo treba definirati toleranciju. Tolerancija se najjednostavnije može definirati kao uvjerenje prema  kojem svi ljudi na svijetu moraju imati jednaka prava jer su sami po sebi ljudi.  To je priznavanje prava čovječnosti, svjesnost da smo bazično gledajući svi jednaki te da većina nema više prava od manjine. Učenici npr. mogu biti tolerantni prema učenicima romske nacionalnosti, prema onima koji imaju drugačiju seksualnu orijentaciju, prema onima koji vole drugačiju muziku od većine, prema onima koji drugačije izgledaju, onima koji imaju određene psihičke karakteristike poput djece s posebnim potrebama  i sl.  U većini hrvatskih škola, a tako i u mojoj postoji nulta tolerancija na nasilje koje je usko povezano s neuvažavanjem tuđih različitosti. To znači da se ponašanje koje je povezano s netolerancijom strogom pedagoškom mjerom (ako nema reakcije roditelja, ta mjera je često samo simbolička), a prije toga djelatnici škole razgovaraju s učenicima i roditeljima kako bi ih osvijestili o posljedicama i štetnosti takvog ponašanja. U našoj školi takvih slučajeva nasilja uzrokovanog netolerancijom otkrijemo možda 10 -15 puta godišnje. Siguran sam da nasilja ima puno više, ali se ne prijavljuje. Radi se na tome da se djecu osvijesti da je nečinjenje jedan oblik suradnje u nasilništvu. Ono što zapravo hoću reći da je moguće da su učenici samo deklarativno tolerantni, iako u biti ne mijenjaju duboko ukorijene stavove koje su većinom stekli pod utjecajem svoje obitelji i šire kulturološki. To bi značilo, da se različite ne zlostavlja, ali pojedinci ih mogu npr. ignorirati, ne uključivati  u društveni život grupe što je također jedan oblik nasilja. Drugi problem su društvene mreže koje nisu toliko oku vidljive i na koje se danas većina nasilja zapravo i prenijela te promijenila svoje naličje u puno gori oblik. Isto tako, mislim da djeca često nisu u kontaktu s različitostima. Pitanje je kako bi reagirali da im u školu u razred dođe nekoliko imigranata koji još k tome imaju deklariranu homoseksualnost. To bi bio pravi test tolerancije i tek tada bih mogao bolje odgovoriti na ovo pitanje. U radioničkom radu s učenicima sa sličnim temama mogu reći da postoje ogromne razlike u postojanju stereotipa/predrasuda prema raznim društvenim skupina na individualnoj razini.

  1. Kako učenici/ce iskazuju netoleranciju ako postoji unutar škole?

Kao što sam naveo nesnošljivost prema različitostima može se manifestirati kroz dugotrajni oblik nasilja prema određenom pojedincu. U školi ne postoji manjinska supkulturna skupina koja bi se držala zajedno pa ne mogu govoriti o tome. To me i zabrinjava jer mi se čini da je današnja tendencija adolescenata proces „uprosječivanja“ u kojima se razlike gube i svi postaju više-manje slični jedni drugima. Tome sigurno pridonose i društvene mreže na kojima svi pregledavaju slične sadržaje odnosno svi su u doticaju sa sličnim stvarima.

  1. Kako bi učenici/ce mogli unaprijediti svoju toleranciju prema drugima?

Mislim da je najbolji način doticaj s različitostima. U pozadini netolerancije često se nalazi uvjerenje da su određene skupine opasne, strah od različitosti odnosno neznanje ili pomanjkanje vještina u reagiranju na različitost. Npr. djeca s posebnim potrebama se mogu ignorirati zato što ljudi misli da s njima neće znati razgovarati ili se pak ljudi boje vlastitih emocija koje bi se mogle evocirati u doticaju. U doticaju s različitima često se otkrije da su strahovi pretjerani te ljudi uvide da se i njih može promatrati kao cjelinu sa svi pozitivnim i negativnim karakteristikama koje imaju.  U podlozi može biti i nedovoljno razvijena empatija koja bi prvenstveno treba biti poticana do 5. godine unutar obitelji, a kasnije sustavno kroz vrtić te osnovnu i srednju školu. Sama edukacija o takvim temama nikad ne smije biti bazirana na znanju i informacijama, već na posebnim tehnikama u kojima pojedinac uči vještine i dolazi direktno u kontakt sa svojim emocijama. U srednju školu učenici već dolaze donekle formirani te je sve teže utjecati na stavove i emocije pojedinaca. Što je pojedinac stariji, sve više se usmjerava na podražaje u okolini koji samo dodatno učvršćuju njihove stavove, dok one koji se ne uklapaju odbacuju ili ih ne primjećuju. Poruke ljubavi koje npr. šalju neki rokeri u našim pjesmama bi zapravo trebale postojati u muzici drugačijeg tipa pa da ljubav stigne i do ljudi koji misle da su rokeri prljavi narkomani. Nažalost, naš školski sustav, još uvijek ne prepoznaje važnost uvrštavanja ovakvih sadržaja u kurikulume. Za takve teme previđena je sramotna satnica u školama pa se često samo površno  obrade na satovima razrednika i među predmetnim temama (ne krivnjom djelatnika škola!).  Od škola se očekuje da osim edukacije, odgajaju i roditelje, a ne samo djecu. Pitanje empatije i općenito emocionalnih kompetencija jedna je od ključnih tema za razvoj tolerancije i zdravog društva općenito. Toliko o stvarnoj brizi političkih elita o djeci i njihovim potrebama.

  1. Postoje li istraživanja vezana uz toleranciju na razini Hrvatske i svijeta? Ako da, molim navedite neke zanimljive podatke iz istraživanja.

U pozadini postojanja netolerancije su zapravo stavovi prema određenim društvenim skupinama koji pak imaju veze s njihovim uvjerenjima o postojanju opasnosti za pojedinca ili društvo općenito. Tako mogu izdvojiti istraživanje na jednom projektom koji zapravo usko ima veze s tolerancijom. Surađivao sam s udrugom CESI na projektu smanjivanja nasilja u maloljetnim vezama. U jednom istraživanju iz 2007. godine koje je rađeno na 1041 učenika srednje škole u Hrvatskoj otkrilo se da 38 posto mladića misli da je prava žena pasivna kućanica, dok čak 24 posto žena to isto očekuje od svoje ženske uloge. Čak 50 posto mladića misli da žena treba paziti da ne izazove muškaraca, a 35 posto djevojaka također ne misli da je to pametno. Nasilje i netolerancija se često događaju ako postoje rigidna uvjerenja o tome kakvi ljudi trebaju biti i kako se trebaju ponašati. Ako se osoba ponaša suprotno od onog što očekujemo možemo postati ljuti. Ako se na ljutnju spoji i kolerični temperament, alkohol i društvena klima koja odobrava nasilje, javljanje destruktivnih ponašanja je gotovo izvjesno.

  1. Koji čimbenici utječu na netoleranciju? Povezati s istraživanjem ako je moguće.

Svi se rađamo s određenim potencijalom prema razvoju određenih osobina ličnosti koje kasnije utječu na naše ponašanje. Već jako mala djeca više preferiraju rasu s kojom su odrasla i to iz čistog razloga jer su navikla na određenu boju kože u svojoj okolini. Neka genetička istraživanja rađena na uspoređivanju jednojajčanih i dvojajčanih blizanaca nam govore da se čak i politički stavovi (liberalno-konzervativno) mogu predvidjeti genetikom. To znači da ako bi teoretski imali informaciju o genetskom kodu neke osobe mogli predvidjeti hoće li ona na izborima glasati za lijevu  ili desnu opciju.  Općenito, istraživanja nam govore da se oko 50 posto razlika među ljudima u osobinama ličnosti poput društvenosti ili emocionalne stabilnosti mogu povezati s genetikom, a 50 posto s okolinom. Netolerancija je usko povezana s osobinom ličnosti koju nazivamo „otvorenost prema iskustvu“. Ljudi koji su otvoreniji prema iskustvu vole upoznavati nove ljude, kreativniji su, fleksibilniji i vrijednosno više teže doživljajima nego materijalizmu. Ipak, bez utjecaja okoline, genetska predispozicija nam malo znači. Mi možemo imati genetski potencijal da budemo manje otvoreni prema iskustvu, ali ako rastemo u okolini koja je tolerantna,  postat ćemo tolerantne osobe. Zato je ključno od vrtića kod djece razvijati empatiju te suočavati djecu sa što više različitosti kako bi mozak prihvatio činjenicu da u principu svi ljudi imaju pravo na sigurnost, ljubav i poštovanje.

  1. Primjenjuju li osobe koje su netolerantne neki oblik nasilja?

Ne nužno, ovisi o temperamentu osobe, postoji li zaštita grupe i o percepciji ugroženosti osobe različitom skupinom. Ako se osoba u medijima hrani pričama o imigrantima koji siluju, ubijaju, kradu, u stvarnom kontaktu s imigrantom može reagirati nasilno. Treba razumjeti da je takva reakcija za tu osoba svojevrsna samozaštita jer su joj uvjerenja o imigrantskoj skupini u startu iskrivljena.

  1. Jesmo li mi kao društvo generalno tolerantni/netolerantni?

Vidjeli smo kako smo se ponašali prije 4,5 godina kada je kroz Hrvatsku prolazio imigrantski val. Bilo je puno pozitivnih primjera, no to je bio tranzitivni val,  pravi test bi bila naša reakcija ukoliko bi svi ti ljudi ovdje ostali živjeti nekoliko godina. Generalno, rekao bih 50/50. Ljudi o sebi vole misliti pozitivno. Ali mišljenje i ponašanje ponekad ne idu u istu ruku. Npr. osoba vam može reći da nema ništa protiv homoseksualaca, ali bi se možda borila sa šefom da zajedno ne sjede u  istoj kancelariji.

Pročitaj više...

Lorena Martinić: Zašto volontiram?

U ciklusu intervjua mladih koji volontiraju posljednji u nizu je intervju s Lorenom Martinić koja je izabrana za najbolju volonterku 2018. godine.

Lorena Martinić ima 22 godine te živi u Zaboku gdje je završila osnovnoškolsko i srednjoškolsko obrazovanje. Sada je studentica 4. godine Učiteljskog fakulteta u Zagrebu gdje pohađa Učiteljski studij s modulom informatike. Uz fakultet pjeva u zboru te se aktivno bavi volontiranjem. Najdraži hobi joj je volontiranje s djecom kojem je u potpunosti posvećena, te je zahvaljujući tome izabrana za Naj volonterku Krapinsko – zagorske županije za 2018. godinu.

 

Melita: Kada si počela volontirati i što te potaknulo na volontiranje?

Lorena: Još u osnovnoj školi odlučila sam biti učiteljica kako bi učila i pomagala djeci. Ta ljubav prema djeci zapravo me i dovela do volontiranja. Na to me dodatno potaknulo članstvo u Društvu „Naša djeca“ Zabok koje sam započela već u osnovnoj školi kao članica dječjeg zbora Zabočki mališani (u kojem i danas rado surađujem s novim klincima zborašima na njihovim nastupima i izletima) i Dječjeg foruma, zatim sam nastavila u srednjoj školi te sam upisala Učiteljski fakultet i uz svu ljubav prema djeci, radosno i s veseljem volontiram i dalje. Mislim da nema ništa ljepše, nego svojim dobrovoljnim radom uveseljavati djecu, njihove roditelje, pomagati im kad je to potrebno. Redovito se uključujem u volonterske akcije koje se održavaju na Učiteljskom fakultetu jer putem njih upoznajem sve više svojih kolega i profesora koji također zdušno pomažu drugima. Posebno je lijepi osjećaj kad znaš da sudjeluješ u humanitarnoj akciji za djecu koja su u domu ili bolnici. To mi daje puno elana i nekih novih ideja za sljedeće volonterske angažmane. Kroz volontiranje razvijam samopouzdanje i izgrađujem svoj stav. Osjećam se dobro, jer radim ono što volim, stječem stalno nova prijateljstva i jako sam zadovoljna i ispunjena pozitivnom energijom.

Melita: Možeš li u par riječi opisati volonterske akcije u kojima si sudjelovala? Koja vrsta volonterskih akcija ti je najdraža?

Lorena: Već na sam spomen neke volonterske akcije znam da ću biti prisutna u njoj. Jednostavno mi je sudjelovanje u takvim akcijama postalo normalno i prirodno. Kada čujem da se provodi neka akcija unutar našeg DND-a odmah se angažiram i maksimalno potrudim da na njoj budem prisutna koliko god to uz fakultet i ostale obaveze mogu. Za uključivanje u neku od volonterskih akcija presudna je uvijek misao vodilja „pomagati drugima“. Kao volonter najviše volim raditi s djecom. Zahvaljujući članstvu u DND Zabok taj mi je rad zaista maksimalno omogućen. Najviše me zanimaju aktivnosti koje provodimo s djecom i mladima. Jedna od meni najdražih aktivnosti je moja Igraonica „Kutić slikovnica“ budući sam njezina voditeljica. Također, provodim i NIVEIN program Bajkaonice u kojem pričam bajke pa mi je to još jedna od dražih volonterskih aktivnosti. Uz sve to izuzetno volim voditi igre povodom Noći vještica, Dana igara, Dječjeg fašnika, tijekom Dječjeg tjedna i slično. Sudjelovala sam i u projektu „Prebaci na volontiranje“ i volonterske akcije zamjene i oslikavanja panoa na Trgu K.Š. Đalski u Zaboku koji se u 2018. godini provodio s članovima i članicama Dječjeg gradskog vijeća i Dječjeg foruma. Također, sudjelovala sam i u oslikavanju zida kod OŠ K.Š. Gjalskog Zabok i bojanju kanti za smeće u volonterskoj akciji „Kante kulerice – ako se kanta smije nasmij se i ti pa u nju smeće ubaci.  U okviru dječjeg zbora „Zabočki mališani“ pomagala sam prilikom nastupa u Zaboku te odlaska na nastupe izvan Zaboka i pripremi godišnjeg koncerta Zabočkih mališana. Pripremala sam i pomagala u izradi novih igara koje su izrađene u prošloj godini povodom Europske godine kulturne baštine, na igrama u Dječjem tjednu, likovno-kreativnim radionicama za Noć vještica te Vještičjih igara, pomagala sam i na podjeli poklona povodom Svetog Nikole te kićenju bora u Gradskoj knjižnici u Zaboku s mojim klincima iz igraonice. Naravno, to su samo neke izdvojene aktivnosti, ali svaka volonterska akcija posebno mi je draga i  u svaku se rado uključujem jer znam da će moj rad pridonijeti nečemu ugodnom i korisnom te ostati zapamćen.

Melita: Koje vještine si stekla tijekom volontiranja i jesu li ti navedene vještine i iskustva pomogla u nekim situacijama? Ako jesu, molim te da opišeš te situacije.

Lorena: Za potrebe volontiranja u Društvu „Naša djeca“ Zabok završila sam nekoliko edukacija u organizaciji DND-a Zabok i Saveza DND Hrvatske za vođenje Igraonice „Kutić slikovnica“ i  Programa „Bajkaonica“ te sam stekla znanja i vještine potrebne za provođenje radionica i igraonica s djecom predškolske dobi te pričanja i pripovijedanja bajki i priča za djecu predškolske i osnovnoškolske dobi. U sklopu projekta VolontirAJMO sudjelovala sam u snimanju filma „Kaj volontiraš“ o razvoju volonterstva i promociji volontiranja u Krapinsko-zagorskoj županiji.
Najviše iskustva stekla sam kao voditeljica Igraonice „Kutić slikovnica“ za djecu od tri do šest godina koja ne pohađaju dječji vrtić s ciljem da se djeci predškolskog uzrasta, koja nisu obuhvaćena nijednim oblikom predškolskog odgoja, omogući da budu uključena u određen oblik organiziranog odgojno-obrazovnog rada. Također sam voditeljica novog Programa u DND-u Zabok pod nazivom „Bajkaonica“ koji uključuje pisanje priča s klincima te pripovijedanje bajki i priča djeci u igraonici, dječjem odjelu Opće bolnice Zabok i Osnovnoj školi K.Š. Gjalskog Zabok.

Iz svega navedenog stekla sam razne vještine i iskustva kao što su dobra komunikacija s drugima, dobra organiziranost i suradnja, sposobnost za rad s drugima i tome slično. Sve stečeno i naučeno zasigurno će mi pomoći u mojem budućem poslu učiteljice te u daljnjem radu s djecom, ali i u svakoj idućoj vrsti mojeg volonterskog angažmana.

Melita: Možeš li opisati svoje najljepše iskustvo koje si stekla volontiranjem?

Lorena: Budući da svakom volonterskom akcijom i novim volonterskim angažmanom steknem neko novo životno iskustvo, teško je izdvojiti najljepše. No ono koje mi je najviše priraslo srcu je povezanost s djecom i njihove pozitivne reakcije na moj rad. Nešto najljepše što u svojem radu mogu osjetiti jest dječja toplina, ljubav i energija koju mi pružaju u radu s njima. Nisam još nikada doživjela negativan dječji stav prema mojim radionicama i to mi pruža dodatni poticaj da se i dalje trudim raditi s njima. Najljepši je osjećaj kada me moji klinci s Igraonice po završetku svake od njih dođu zagrliti i izljubiti s oduševljenjem i rečenicom kako se vesele ponovnom susretu. Mogu reći da najljepše iskustvo koje sam stekla volontirajući s djecom nije ništa materijalnog ili posebnog, već samo višestruko uzvračena dječja ljubav koju mi klinci neprestano pružaju.

Uz dječju ljubav, jedno od najljepših volonterskih iskustava ipak je postati Najvolonterkom godine u svojoj županiji. Naravno, da nije bilo djece i njihove ugodne suradnje i želje za rad sa mnom, ne bih to uspjela postati.

Melita: Što bi poručila mladima kako bi ih potaknula na volontiranje?

Lorena: Većina mojih prijatelja zapravo i ne volontiranju. Uglavnom svi imaju ispunjeno vrijeme bilo to fakultetskim obavezama i učenjem, nekim drugim aktivnostima ili jednostavno imaju svoj bilo studentski ili pravi posao. U svojem društvu uglavnom sam jedina aktivna volonterka. Kad god pronađem neki dobar razlog, pozovem sa sobom što više prijateljica da se zajedno sa mnom uključe u neku volontersku akciju. Svi su moji prijatelji zaista ponosni na moj volonterski rad i često znam čuti pitanja „Kako ti se da raditi nešto takvo od čega nemaš zarade?“ ili „Pa zar si opet u tom DND-u, nikad te čovjek ne može uloviti za kavu.“ Naravno, svi se šale i znaju da je moja ljubav naš DND Zabok i da volim svoje slobodno vrijeme maksimalno provesti u njemu. Kad naša tajnica Jasenka objavi na Facebook profilu i Instagramu fotke koje pokazuju što smo sve postigli na nekoj od akcija, svi se vesele i ponosni su na mene što sam to vrijeme provela tamo radeći nešto korisno. Smatram da je premalo mojih vršnjaka uključeno u volonterske akcije. Volonterskih akcija ima velik izbor, ne samo ove naše vezane uz rad s djecom, nego su dostupne na različitim područjima interesa. Kao volonterka i sama pokušavam svoje prijateljice i prijatelje uključiti u što više akcija koje se nude. Sigurna sam da bi se svaki od mojih vršnjaka mogao pronaći barem u jednoj od njih. Mladima bih poručila da se čim više uključuju u volonterske akcije jer to je najbolji način korisnog provođenja slobodnog vremena. Sudjelovanje u takvim akcijama pruža dobrobit i nama, ali i onima za koje radimo nešto dobro te pruža osjećaj ispunjenosti i sreće, a mislim da mladi danas, uz sve obaveze koje nose na leđima, nisu ni svjesni da taj osjećaj mogu postići.

Melita: Kako je biti naj volonterka?  

Lorena: Biti naj volonterka velika je čast. Jako mi je drago nositi tu titulu i ponosna sam što sam za Najvolonterku godine odabrana baš ja. Isto tako smatram da su i svi ostali kandidati koji su bili predloženi za naj volontere, kao i svi oni volonteri koji nisu nigdje istaknuti, vrijedni i marljivi ljudi. Ovo priznanje mi je samo jedan dobar vjetar u leđa za moj daljnji volonterski rad, da budem još aktivnija u društvu i sigurna sam da ću i dalje dobar dio svojeg slobodnog vremena provesti volontirajući.

 

Autorica: Melita Hršak

Stavovi i mišljenja autora teksta osobni su i ne odražavaju nužno stavovi udruge.

Intervju je proveden u sklopu projekta “Informiraj i kreiraj! 5.0”. Projekt financira Ministarstvo za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku.

Pročitaj više...