Danijel Kunštović: Mladi i poljoprivreda

Danijel Kunštović (29) vlasnik je OPG-a Kunštović te otac dvoje prekrasne djece. Na OPG-u zajedno sa ženom sadi tikve od kojih kasnije radi ulje, a uz ulje u ponudi ima i koštice, brašno, lješnjake, američke borovnice i maline. Kada i zašto se počeo baviti poljoprivredom, kako izgleda njegov radni dan te može li se živjeti od OPG-a možete pročitati u nastavku.

Kristina: Kada i zašto si se  počeo baviti poljoprivredom?

Danijel: Poljoprivredom sam se počeo intenzivnije baviti prije 3 godine. Sve je počelo kada sam posadio manji nasad lješnjaka u svrhu dodatne zarade, a k tome volim raditi i boraviti u prirodi.

Kristina: Kako je izgledao proces stvaranja vlastitog OPG-a?

Danijel: Vlastiti OPG otvorio sam prošle godine u 2 mjesecu. Proces otvaranja je sam po sebi kompleksan te je bilo potrebno dosta papirologije kako bi se to i ostvarilo.

Kristina: Kako izgleda tvoj radni dan? Kako uspijevaš uskladiti poslovne obaveze i privatni život?

Danijel: Moj radni dan ovisi o godišnjem dobu. Uz rad na OPG-u također radim u jednoj firmi, pa tek nakon obavljenog rada u firmi mogu se posvetiti obavljanju posla oko OPG-a. Tijekom proljeća ima dosta posla jer se onda priprema zemljište, sije se,  okopava,  kosi trava i slično. Tijekom ljeta obično se bavim s košenjem, špricanjem i prodajom proizvoda, a najviše posla dolazi tijekom jeseni jer je onda potrebno ubrati sve proizvode, pravilno ih skladištiti i sl. Jedino tijekom zime odmaramo od posla uz prodaju proizvoda. Poslovne obaveze i privatni život moguće je uskladiti ako se dobro organiziramo, no definitivno nije lako.

Kristina: Koliko zemlje obrađuješ i da li dobivaš poticaj od države? Da li si koristio neku mjeru prilikom pokretanja vlastitog posla?

Danijel: Trenutno obrađujem nešto više od 4 ha zemlje na kojima imam trajne nasade te oranice. Od države dobivamo običan poticaj na obradivu zemlju, a kod otvaranje OPG-a nismo koristili nikakvu mjeru već smo sve napravili vlastitim sredstvima.

Kristina: Koliko imaš zaposlenih osoba na OPG-u?

Danijel: Na OPG u smo prijavljeni ja kao nositelj  i tata kao član. Kada imamo veći opseg posla u pomoć nam priskaču žena i mama, no također potrebno je brinuti i za klince.

Kristina: Kako se nosiš s konkurencijom i da li je velika? Da li se u Hrvatskoj isplati baviti poljoprivredom?

Danijel: Konkurencija na tržištu je jaka i velika. Što se tiče isplativosti ona ovisi o pojedincu koji ulaže svoje vrijeme i trud. Bitno je naglasiti da se u poljoprivredi ne možete obogatiti preko noći i da je to proces koji traje.

Kristina: Kakvi su ti planovi za budućnost?

Danijel: Planovi za budućnost su mi veliki te planiram uzeti zemlju u najam i širiti se na površinama s tikvom i trajnim nasadima.

Kristina: Što bi poručio mladima koji bi se željeli baviti poljoprivredom?

Tko ima volju neka radi na zemlji jer će mu se kad-tad isplatiti, također smatram da danas ljudi jako cijene domaću i zdravu hranu te ju trebamo čim više proizvoditi.

 

Intervju pripremila: Kristina Franc

Stavovi i mišljenja autora teksta osobni su i ne odražavaju nužno stavove udruge.

Intervju je napravljen u sklopu projekta “Informiraj i kreiraj! 6.0” kojeg financira Ministarstvo za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku.

 

Pročitaj više...

Intervju: Ivana Plaščar: “Moje iskustvo pokretanja vlastitog posla”

Kako bi vrijeme u izolaciji proveli što zanimljivije odlučili smo napraviti intervju s mladom Ivanom Plaščar koja je pokrenula svoj vlastiti biznis, odnosno otvorila je Beuty centar Prestige u Bedekovčini. Što Ivana kaže o pokretanju vlastitog posla, konkurenciji te kako joj izgleda radni dan možete pročitati u nastavku.

Kristina: Kada i zašto si se odlučio/la na pokretanja vlastitog posla?

Ivana:  Na pokretanje vlastitog biznisa me zapravo nagovorio tata. Dogodilo se kada sam radila par mjeseci bez plaće u bivšem salonu i nakon toga dobila otkaz kao višak radne snage.

Kristina:  Prilikom pokretanja vlastitog posla da li si koristila neku od mjera samozapošljavanja? Ako da, da li ti je iznos potpore bio dovoljan za pokretanje posla i da li ti je bio dovoljan?

Uzela sam potporu od 55 000 kn. Bilo mi je dovoljno za najosnovnije stvari u salonu.

Kristina: Tko ti pomaže u radu? Imaš li zaposlenih?

Ivana: Imam jednu radnicu, ali je već 6 mjeseci na bolovanju zbog povrede ruke.

Kristina: Kako izgleda tvoj radni dan? Kako uspijevaš uskladiti poslovne obaveze i privatni život? 

Ivana: Moj radni dan izgleda tako da prvo popijem kavu prije posla, a zatim krenem u nove radne pobjede. Što se tiče samog posla uvijek moram biti nasmijana i vedra za svoje klijente kako bi se što ugodnije osjećali. Ako završim prije sa klijentom ili klijent uopće ne dođe na dogovoreni termin nazovem sljedećeg klijenta da dođe prije ako može da nemam rupu između. Posao i privatni život lako mogu uskladiti jer na poslu provodim 7 sati dnevno i nije mi daleko od kuće, pa mogu naći za sve vremena.

Kristina: Kako se nosiš s konkurencijom i da li je velika?

 Ivana: Svi okolni saloni se nisu baš pokazali kao velika konkurencija, a mi smo izrazito sigurni u svoj rad i znanje te se uvijek potrudimo maksimalno oko svojih klijenata koji nam se uvijek vraćaju.

Kristina: Prema tvojem mišljenju mogu li mladi poduzetnici uspjeti u Hrvatskoj?

Ivana: Prema mom mišljenju mislim da nitko trenutno ne smije imati prevelika očekivanja kod pokretanja vlastitog posla, pogotovo ako nije siguran u svoj rad. Smatram da je i naveliko potrebna sreća i strpljenje kako bi uspjeli u svom poslu.

Kristina: Kakvi su ti planovi za budućnost?

Ivana: Imam puno planova za budućnost, a jedan od njih je da proširim poslovanje i uvedem nekoliko novih usluga.

Kristina: Što bi preporučio/la drugim mladima koji se žele baviti sličnim poslom?

Ivana: Mladima bi preporučila da rade što vole i da budu vrijedni i marljivi, uče i uvode nove stvari u posao koji rade kako bi bili drugačiji od ostalih. Također bi im preporučila da ne ulaze u ovaj posao bez početnog kapitala, znanja i volje za poslom 😊

 

Intervju pripremila: Kristina Franc

Stavovi i mišljenja autora teksta osobni su i ne odražavaju nužno stavove udruge.

Intervju je napravljen u sklopu projekta “Informiraj i kreiraj! 6.0” kojeg financira Ministarstvo za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku.

 

Pročitaj više...

Jelena Kantolić: Moje iskustvo s razmjenama

Od svih ljudi koje sam upoznala, a da su sudjelovali u nekom od Erasmus+ projekta priča Jelene Kantolić i volja s kojom o tome priča je nekako najviše utjecala na mene. Upravo zbog te volje i iskustva koje ima, odlučila sam joj postaviti nekoliko pitanja, kako bi i s drugima podijelila svoje iskustvo na što je, na sreću, pristala. Jelena je studentica ekonomije na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu te dolazi iz Krapinskih Toplica, a  njezini odgovori na pitanja i fotografije će zasigurno svakoga motivirati da razmisli o samoj mobilnosti i mogućnostima o putovanju kroz uključivanje u razne programe i projekte koji se danas nude.

Melita: Što te je potaknulo da se prijaviš  u program Erasmus? (Kako je tekao proces prijave? U kojim projektima u inozemstvu si sudjelovala i možeš li nam opisati svakog od njih).

Jelena: Bila sam 2 puta na studentskoj razmjeni po jedan semestar, prvo u Češkoj a onda u Poljskoj. Također sam sudjelovala i na 6 projekata (Poljska, Bugarska, Rumunjska, Turska, Makedonija, Grčka).

Uvijek me zanimalo kako je studirati u inozemstvu, pošto u Zagrebu  nakon nekog vremena jednostavno dosadi te sam se odlučila prijaviti. Naravno zato što je bilo toliko predivno iskustvo,  prijavila sam se na drugi Erasmus prije nego sam uopće predala sve papire nakon povratka s prvog. Natječaj je uvijek negdje krajem 1. mjeseca i ništa nije komplicirano. Pogledate  s kojim fakultetima vaš fakultet ima sporazum, prikupite papire i nestrpljivo čekate rezultate. 😊

Nakon što sam se vratila iz Češke, nakon 5 mjeseci nedostajalo mi je to internacionalno okruženje i stalno putovanje i onda sam prvi put čula za razmjene mladih, kako  se  ide na projekt na neku određenu temu u inozemstvu gdje se održavaju razne radionice (bez brige, zanimljivo je i zabavno). Smještaj i hrana su vam pokriveni, dok se putni troškovi refundiraju. Tu se ne može ići samostalno nego vas organizacija treba poslati kao hrvatskog sudionika, što znači da za prijavu nađete neku organizaciju koja traži hrvatske sudionike za neki projekt (ima ih stvarno puno) pogledate si datume, temu i mjesto i prijavite se.

Melita: U koje zemlje si putovala pomoću Erasmus+ programa i koje si destinacije vidjela tijekom svojih putovanja? Koliko dugo si boravila u nekoj zemlji?

Jelena: Uff.. pa do sada sam posjetila 26 zemalja, većinu upravo zahvaljujući Erasmusu+ programu. Nekad zbog projekta, nekad  jer je većina avionskih karta bila 20€ povratno. U Češkoj i Poljskoj boravila sam 5 mjeseci, dok sam u sklopu drugih  projekata provela nekih 7 do 10 dana.

Melita: Jesi li imala priliku za mobilnost i putovanje uz pomoć nekog drugog programa? (Ako jesi, kojih?)

Jelena: Ima dosta tih mogućnosti, ali ja sam išla samo preko Erasmus+ programa.

Melita: Koja iskustva si stekla tijekom svojih putovanja? Da li je bilo i negativnih iskustava? (Možeš li nam opisati svoje najljepše iskustvo prilikom putovanja u inozemstvo i sudjelovanja u projektu?)

Jelena: Uglavnom su to uvijek pozitivna iskustva. Mene uvijek oduševi velikodušnost nekih kultura i spremnost da ti pomognu u bilo kojoj situaciji. I da ti je, nažalost, nekad u ugodnije u nekoj stranoj zemlji nego u tvojoj.

 I naravno, prilikom sudjelovanja na Erasmusu odlično je čuti životne priče drugih ljudi te upoznati njihovu kulturu. Gledaš na stvari drugačije, razumiješ sve to bolje i sve te to polako gradi kao osobu.

I sve te zabavne i smiješne dogodovštine s ljudima. Kad organiziraš hrvatsku svadbu za nacionalnu večer i vidiš da onaj tko nije s Balkana bome ne zna s rakijom, otkriješ nove talente za koje prije nisi ni znao, ali mislim da je bolje da se ne priča previše o iskustvima, nego otiđite sami i vidjet ćete da će vam Erasmus+ promijeniti život, barem malo.

Melita: Kada posjetiš neku novu zemlju, što te najviše veseli upoznati u njoj te koji dijelovi putovanja su ti najdraži (da li je to upoznavanje ljudi, znamenitosti ili nešto drugo)?

Jelena: Sve je to bitno kao i priroda, hrana, znamenitosti i ljudi dakle sve zajedno čini neki sveukupni dojam. Makar moram priznati za svoja privatna putovanja su mi ipak draže zemlje s očaravajućom prirodom kao Norveška i Island, dok kod projekata mi zemlja nikad nije previše bitan faktor jer na kraju ono što ćete pamtiti su ljudi s kojima ste proveli tih desetak dana, učili i zabavljali se zajedno i nekad vam se stvarno posreći i upoznate prijatelje za život iz cijelog svijeta i onda imate svugdje nekog.

Melita: Da li su ti stečena iskustva pomogla u nekom periodu života i koliko su ta iskustva utjecala na tebe? (Na koji način ti je ovo iskustvo pomoglo.)

Jelena: Pa biti jedina Hrvatica u malom Češkom mjestu prilično osamostali i „prisili“ te usavršiti strani jezik, tj. engleski u mom slučaju. Jednostavno postaneš otvoreniji, naučiš surađivati  s različitim ljudima iz  različitih kultura, brišu se te neke barijere i sve je to na kraju neki plus za buduće radno mjesto. Pokazuje tu neku fleksibilnost, otvorenost, samostalnost, sposobnost radu u multikulturalnom timu što je u današnjem globaliziranom svijetu sve bitno.

Melita: Ako ti se pruži ponovno prilika za mobilnost, hoćeš li ju iskoristiti?

Jelena: Uvijek, takve prilike se nikad ne bi smjele propustiti zato se i upravo pakiram za Siciliju. 😀

Melita: Što bi poručila mladima kako bi slijedili tvoj primjer i odvažili se odazvati na natječaj za mobilnost?

 Jelena: Nema se tu što reći osim, svi vi koji niste još probajte i odite na tu jednu razmjenu na tih 10-tak dana i bit ćete oduševljeni. Prekrasno je iskustvo, od nove zemlje, kulture, hrane, svega naučenog na projektu i naravno ljudi.
Postoje neke stvari u životu koje ne možete naučiti u školi nego morate ići u svijet  i probati. A Erasmus+ je izvrsna stvar jer čak ako i nemate financijske mogućnosti možete ići jer kod studija imate stipendiju, a kod projekata je sve plaćeno. A za one koje je strah jezika, jedan razlog više da idete iznenadili bi se kako neki brzo steknu sigurnost u govoru i želju da zapravo nauče taj jezik.

I sretno vam, možda i vi sljedeće godine proputujete pola Europe, čekate  satima na -16C da vidite Auroru, hranite sobove, planinarite do Pulpit Rocka, vidite Poljsku pustinju, posjetite Island i upoznate najbolju ekipu u Rumunjskoj. 😉

 

Autorica: Melita Hršak

Pročitaj više...

Međunarodni dan tolerancije – intervju sa psihologom Tomislavom Čekoljem

Međunarodni dan tolerancije obilježava se 16. studenoga. To je dan koji nas podsjeća na poštovanje i uvažavanje drugačijih od nas. Dan koji nas potiče na snošljivost prema drugima. Generalna Skupština Ujedinjenih naroda je 1996. godine pozvala zemlje članice da ustanove Dan tolerancije u sladu s Deklaracijom o principima tolerancije koja je potpisana od strane članica 16.11.1995. godine. (Portal za škole – skole.hr)
Kako bismo obilježili ovaj dan, na temu tolerancije razgovarali smo sa psihologom Tomislavom Čekoljem iz Srednje škole Bedekovčina.
  1. Jesu li učenici/ce u vašoj školi tolerantni jedni prema drugima?

Možda prvo treba definirati toleranciju. Tolerancija se najjednostavnije može definirati kao uvjerenje prema  kojem svi ljudi na svijetu moraju imati jednaka prava jer su sami po sebi ljudi.  To je priznavanje prava čovječnosti, svjesnost da smo bazično gledajući svi jednaki te da većina nema više prava od manjine. Učenici npr. mogu biti tolerantni prema učenicima romske nacionalnosti, prema onima koji imaju drugačiju seksualnu orijentaciju, prema onima koji vole drugačiju muziku od većine, prema onima koji drugačije izgledaju, onima koji imaju određene psihičke karakteristike poput djece s posebnim potrebama  i sl.  U većini hrvatskih škola, a tako i u mojoj postoji nulta tolerancija na nasilje koje je usko povezano s neuvažavanjem tuđih različitosti. To znači da se ponašanje koje je povezano s netolerancijom strogom pedagoškom mjerom (ako nema reakcije roditelja, ta mjera je često samo simbolička), a prije toga djelatnici škole razgovaraju s učenicima i roditeljima kako bi ih osvijestili o posljedicama i štetnosti takvog ponašanja. U našoj školi takvih slučajeva nasilja uzrokovanog netolerancijom otkrijemo možda 10 -15 puta godišnje. Siguran sam da nasilja ima puno više, ali se ne prijavljuje. Radi se na tome da se djecu osvijesti da je nečinjenje jedan oblik suradnje u nasilništvu. Ono što zapravo hoću reći da je moguće da su učenici samo deklarativno tolerantni, iako u biti ne mijenjaju duboko ukorijene stavove koje su većinom stekli pod utjecajem svoje obitelji i šire kulturološki. To bi značilo, da se različite ne zlostavlja, ali pojedinci ih mogu npr. ignorirati, ne uključivati  u društveni život grupe što je također jedan oblik nasilja. Drugi problem su društvene mreže koje nisu toliko oku vidljive i na koje se danas većina nasilja zapravo i prenijela te promijenila svoje naličje u puno gori oblik. Isto tako, mislim da djeca često nisu u kontaktu s različitostima. Pitanje je kako bi reagirali da im u školu u razred dođe nekoliko imigranata koji još k tome imaju deklariranu homoseksualnost. To bi bio pravi test tolerancije i tek tada bih mogao bolje odgovoriti na ovo pitanje. U radioničkom radu s učenicima sa sličnim temama mogu reći da postoje ogromne razlike u postojanju stereotipa/predrasuda prema raznim društvenim skupina na individualnoj razini.

  1. Kako učenici/ce iskazuju netoleranciju ako postoji unutar škole?

Kao što sam naveo nesnošljivost prema različitostima može se manifestirati kroz dugotrajni oblik nasilja prema određenom pojedincu. U školi ne postoji manjinska supkulturna skupina koja bi se držala zajedno pa ne mogu govoriti o tome. To me i zabrinjava jer mi se čini da je današnja tendencija adolescenata proces „uprosječivanja“ u kojima se razlike gube i svi postaju više-manje slični jedni drugima. Tome sigurno pridonose i društvene mreže na kojima svi pregledavaju slične sadržaje odnosno svi su u doticaju sa sličnim stvarima.

  1. Kako bi učenici/ce mogli unaprijediti svoju toleranciju prema drugima?

Mislim da je najbolji način doticaj s različitostima. U pozadini netolerancije često se nalazi uvjerenje da su određene skupine opasne, strah od različitosti odnosno neznanje ili pomanjkanje vještina u reagiranju na različitost. Npr. djeca s posebnim potrebama se mogu ignorirati zato što ljudi misli da s njima neće znati razgovarati ili se pak ljudi boje vlastitih emocija koje bi se mogle evocirati u doticaju. U doticaju s različitima često se otkrije da su strahovi pretjerani te ljudi uvide da se i njih može promatrati kao cjelinu sa svi pozitivnim i negativnim karakteristikama koje imaju.  U podlozi može biti i nedovoljno razvijena empatija koja bi prvenstveno treba biti poticana do 5. godine unutar obitelji, a kasnije sustavno kroz vrtić te osnovnu i srednju školu. Sama edukacija o takvim temama nikad ne smije biti bazirana na znanju i informacijama, već na posebnim tehnikama u kojima pojedinac uči vještine i dolazi direktno u kontakt sa svojim emocijama. U srednju školu učenici već dolaze donekle formirani te je sve teže utjecati na stavove i emocije pojedinaca. Što je pojedinac stariji, sve više se usmjerava na podražaje u okolini koji samo dodatno učvršćuju njihove stavove, dok one koji se ne uklapaju odbacuju ili ih ne primjećuju. Poruke ljubavi koje npr. šalju neki rokeri u našim pjesmama bi zapravo trebale postojati u muzici drugačijeg tipa pa da ljubav stigne i do ljudi koji misle da su rokeri prljavi narkomani. Nažalost, naš školski sustav, još uvijek ne prepoznaje važnost uvrštavanja ovakvih sadržaja u kurikulume. Za takve teme previđena je sramotna satnica u školama pa se često samo površno  obrade na satovima razrednika i među predmetnim temama (ne krivnjom djelatnika škola!).  Od škola se očekuje da osim edukacije, odgajaju i roditelje, a ne samo djecu. Pitanje empatije i općenito emocionalnih kompetencija jedna je od ključnih tema za razvoj tolerancije i zdravog društva općenito. Toliko o stvarnoj brizi političkih elita o djeci i njihovim potrebama.

  1. Postoje li istraživanja vezana uz toleranciju na razini Hrvatske i svijeta? Ako da, molim navedite neke zanimljive podatke iz istraživanja.

U pozadini postojanja netolerancije su zapravo stavovi prema određenim društvenim skupinama koji pak imaju veze s njihovim uvjerenjima o postojanju opasnosti za pojedinca ili društvo općenito. Tako mogu izdvojiti istraživanje na jednom projektom koji zapravo usko ima veze s tolerancijom. Surađivao sam s udrugom CESI na projektu smanjivanja nasilja u maloljetnim vezama. U jednom istraživanju iz 2007. godine koje je rađeno na 1041 učenika srednje škole u Hrvatskoj otkrilo se da 38 posto mladića misli da je prava žena pasivna kućanica, dok čak 24 posto žena to isto očekuje od svoje ženske uloge. Čak 50 posto mladića misli da žena treba paziti da ne izazove muškaraca, a 35 posto djevojaka također ne misli da je to pametno. Nasilje i netolerancija se često događaju ako postoje rigidna uvjerenja o tome kakvi ljudi trebaju biti i kako se trebaju ponašati. Ako se osoba ponaša suprotno od onog što očekujemo možemo postati ljuti. Ako se na ljutnju spoji i kolerični temperament, alkohol i društvena klima koja odobrava nasilje, javljanje destruktivnih ponašanja je gotovo izvjesno.

  1. Koji čimbenici utječu na netoleranciju? Povezati s istraživanjem ako je moguće.

Svi se rađamo s određenim potencijalom prema razvoju određenih osobina ličnosti koje kasnije utječu na naše ponašanje. Već jako mala djeca više preferiraju rasu s kojom su odrasla i to iz čistog razloga jer su navikla na određenu boju kože u svojoj okolini. Neka genetička istraživanja rađena na uspoređivanju jednojajčanih i dvojajčanih blizanaca nam govore da se čak i politički stavovi (liberalno-konzervativno) mogu predvidjeti genetikom. To znači da ako bi teoretski imali informaciju o genetskom kodu neke osobe mogli predvidjeti hoće li ona na izborima glasati za lijevu  ili desnu opciju.  Općenito, istraživanja nam govore da se oko 50 posto razlika među ljudima u osobinama ličnosti poput društvenosti ili emocionalne stabilnosti mogu povezati s genetikom, a 50 posto s okolinom. Netolerancija je usko povezana s osobinom ličnosti koju nazivamo „otvorenost prema iskustvu“. Ljudi koji su otvoreniji prema iskustvu vole upoznavati nove ljude, kreativniji su, fleksibilniji i vrijednosno više teže doživljajima nego materijalizmu. Ipak, bez utjecaja okoline, genetska predispozicija nam malo znači. Mi možemo imati genetski potencijal da budemo manje otvoreni prema iskustvu, ali ako rastemo u okolini koja je tolerantna,  postat ćemo tolerantne osobe. Zato je ključno od vrtića kod djece razvijati empatiju te suočavati djecu sa što više različitosti kako bi mozak prihvatio činjenicu da u principu svi ljudi imaju pravo na sigurnost, ljubav i poštovanje.

  1. Primjenjuju li osobe koje su netolerantne neki oblik nasilja?

Ne nužno, ovisi o temperamentu osobe, postoji li zaštita grupe i o percepciji ugroženosti osobe različitom skupinom. Ako se osoba u medijima hrani pričama o imigrantima koji siluju, ubijaju, kradu, u stvarnom kontaktu s imigrantom može reagirati nasilno. Treba razumjeti da je takva reakcija za tu osoba svojevrsna samozaštita jer su joj uvjerenja o imigrantskoj skupini u startu iskrivljena.

  1. Jesmo li mi kao društvo generalno tolerantni/netolerantni?

Vidjeli smo kako smo se ponašali prije 4,5 godina kada je kroz Hrvatsku prolazio imigrantski val. Bilo je puno pozitivnih primjera, no to je bio tranzitivni val,  pravi test bi bila naša reakcija ukoliko bi svi ti ljudi ovdje ostali živjeti nekoliko godina. Generalno, rekao bih 50/50. Ljudi o sebi vole misliti pozitivno. Ali mišljenje i ponašanje ponekad ne idu u istu ruku. Npr. osoba vam može reći da nema ništa protiv homoseksualaca, ali bi se možda borila sa šefom da zajedno ne sjede u  istoj kancelariji.

Pročitaj više...

Lorena Martinić: Zašto volontiram?

U ciklusu intervjua mladih koji volontiraju posljednji u nizu je intervju s Lorenom Martinić koja je izabrana za najbolju volonterku 2018. godine.

Lorena Martinić ima 22 godine te živi u Zaboku gdje je završila osnovnoškolsko i srednjoškolsko obrazovanje. Sada je studentica 4. godine Učiteljskog fakulteta u Zagrebu gdje pohađa Učiteljski studij s modulom informatike. Uz fakultet pjeva u zboru te se aktivno bavi volontiranjem. Najdraži hobi joj je volontiranje s djecom kojem je u potpunosti posvećena, te je zahvaljujući tome izabrana za Naj volonterku Krapinsko – zagorske županije za 2018. godinu.

 

Melita: Kada si počela volontirati i što te potaknulo na volontiranje?

Lorena: Još u osnovnoj školi odlučila sam biti učiteljica kako bi učila i pomagala djeci. Ta ljubav prema djeci zapravo me i dovela do volontiranja. Na to me dodatno potaknulo članstvo u Društvu „Naša djeca“ Zabok koje sam započela već u osnovnoj školi kao članica dječjeg zbora Zabočki mališani (u kojem i danas rado surađujem s novim klincima zborašima na njihovim nastupima i izletima) i Dječjeg foruma, zatim sam nastavila u srednjoj školi te sam upisala Učiteljski fakultet i uz svu ljubav prema djeci, radosno i s veseljem volontiram i dalje. Mislim da nema ništa ljepše, nego svojim dobrovoljnim radom uveseljavati djecu, njihove roditelje, pomagati im kad je to potrebno. Redovito se uključujem u volonterske akcije koje se održavaju na Učiteljskom fakultetu jer putem njih upoznajem sve više svojih kolega i profesora koji također zdušno pomažu drugima. Posebno je lijepi osjećaj kad znaš da sudjeluješ u humanitarnoj akciji za djecu koja su u domu ili bolnici. To mi daje puno elana i nekih novih ideja za sljedeće volonterske angažmane. Kroz volontiranje razvijam samopouzdanje i izgrađujem svoj stav. Osjećam se dobro, jer radim ono što volim, stječem stalno nova prijateljstva i jako sam zadovoljna i ispunjena pozitivnom energijom.

Melita: Možeš li u par riječi opisati volonterske akcije u kojima si sudjelovala? Koja vrsta volonterskih akcija ti je najdraža?

Lorena: Već na sam spomen neke volonterske akcije znam da ću biti prisutna u njoj. Jednostavno mi je sudjelovanje u takvim akcijama postalo normalno i prirodno. Kada čujem da se provodi neka akcija unutar našeg DND-a odmah se angažiram i maksimalno potrudim da na njoj budem prisutna koliko god to uz fakultet i ostale obaveze mogu. Za uključivanje u neku od volonterskih akcija presudna je uvijek misao vodilja „pomagati drugima“. Kao volonter najviše volim raditi s djecom. Zahvaljujući članstvu u DND Zabok taj mi je rad zaista maksimalno omogućen. Najviše me zanimaju aktivnosti koje provodimo s djecom i mladima. Jedna od meni najdražih aktivnosti je moja Igraonica „Kutić slikovnica“ budući sam njezina voditeljica. Također, provodim i NIVEIN program Bajkaonice u kojem pričam bajke pa mi je to još jedna od dražih volonterskih aktivnosti. Uz sve to izuzetno volim voditi igre povodom Noći vještica, Dana igara, Dječjeg fašnika, tijekom Dječjeg tjedna i slično. Sudjelovala sam i u projektu „Prebaci na volontiranje“ i volonterske akcije zamjene i oslikavanja panoa na Trgu K.Š. Đalski u Zaboku koji se u 2018. godini provodio s članovima i članicama Dječjeg gradskog vijeća i Dječjeg foruma. Također, sudjelovala sam i u oslikavanju zida kod OŠ K.Š. Gjalskog Zabok i bojanju kanti za smeće u volonterskoj akciji „Kante kulerice – ako se kanta smije nasmij se i ti pa u nju smeće ubaci.  U okviru dječjeg zbora „Zabočki mališani“ pomagala sam prilikom nastupa u Zaboku te odlaska na nastupe izvan Zaboka i pripremi godišnjeg koncerta Zabočkih mališana. Pripremala sam i pomagala u izradi novih igara koje su izrađene u prošloj godini povodom Europske godine kulturne baštine, na igrama u Dječjem tjednu, likovno-kreativnim radionicama za Noć vještica te Vještičjih igara, pomagala sam i na podjeli poklona povodom Svetog Nikole te kićenju bora u Gradskoj knjižnici u Zaboku s mojim klincima iz igraonice. Naravno, to su samo neke izdvojene aktivnosti, ali svaka volonterska akcija posebno mi je draga i  u svaku se rado uključujem jer znam da će moj rad pridonijeti nečemu ugodnom i korisnom te ostati zapamćen.

Melita: Koje vještine si stekla tijekom volontiranja i jesu li ti navedene vještine i iskustva pomogla u nekim situacijama? Ako jesu, molim te da opišeš te situacije.

Lorena: Za potrebe volontiranja u Društvu „Naša djeca“ Zabok završila sam nekoliko edukacija u organizaciji DND-a Zabok i Saveza DND Hrvatske za vođenje Igraonice „Kutić slikovnica“ i  Programa „Bajkaonica“ te sam stekla znanja i vještine potrebne za provođenje radionica i igraonica s djecom predškolske dobi te pričanja i pripovijedanja bajki i priča za djecu predškolske i osnovnoškolske dobi. U sklopu projekta VolontirAJMO sudjelovala sam u snimanju filma „Kaj volontiraš“ o razvoju volonterstva i promociji volontiranja u Krapinsko-zagorskoj županiji.
Najviše iskustva stekla sam kao voditeljica Igraonice „Kutić slikovnica“ za djecu od tri do šest godina koja ne pohađaju dječji vrtić s ciljem da se djeci predškolskog uzrasta, koja nisu obuhvaćena nijednim oblikom predškolskog odgoja, omogući da budu uključena u određen oblik organiziranog odgojno-obrazovnog rada. Također sam voditeljica novog Programa u DND-u Zabok pod nazivom „Bajkaonica“ koji uključuje pisanje priča s klincima te pripovijedanje bajki i priča djeci u igraonici, dječjem odjelu Opće bolnice Zabok i Osnovnoj školi K.Š. Gjalskog Zabok.

Iz svega navedenog stekla sam razne vještine i iskustva kao što su dobra komunikacija s drugima, dobra organiziranost i suradnja, sposobnost za rad s drugima i tome slično. Sve stečeno i naučeno zasigurno će mi pomoći u mojem budućem poslu učiteljice te u daljnjem radu s djecom, ali i u svakoj idućoj vrsti mojeg volonterskog angažmana.

Melita: Možeš li opisati svoje najljepše iskustvo koje si stekla volontiranjem?

Lorena: Budući da svakom volonterskom akcijom i novim volonterskim angažmanom steknem neko novo životno iskustvo, teško je izdvojiti najljepše. No ono koje mi je najviše priraslo srcu je povezanost s djecom i njihove pozitivne reakcije na moj rad. Nešto najljepše što u svojem radu mogu osjetiti jest dječja toplina, ljubav i energija koju mi pružaju u radu s njima. Nisam još nikada doživjela negativan dječji stav prema mojim radionicama i to mi pruža dodatni poticaj da se i dalje trudim raditi s njima. Najljepši je osjećaj kada me moji klinci s Igraonice po završetku svake od njih dođu zagrliti i izljubiti s oduševljenjem i rečenicom kako se vesele ponovnom susretu. Mogu reći da najljepše iskustvo koje sam stekla volontirajući s djecom nije ništa materijalnog ili posebnog, već samo višestruko uzvračena dječja ljubav koju mi klinci neprestano pružaju.

Uz dječju ljubav, jedno od najljepših volonterskih iskustava ipak je postati Najvolonterkom godine u svojoj županiji. Naravno, da nije bilo djece i njihove ugodne suradnje i želje za rad sa mnom, ne bih to uspjela postati.

Melita: Što bi poručila mladima kako bi ih potaknula na volontiranje?

Lorena: Većina mojih prijatelja zapravo i ne volontiranju. Uglavnom svi imaju ispunjeno vrijeme bilo to fakultetskim obavezama i učenjem, nekim drugim aktivnostima ili jednostavno imaju svoj bilo studentski ili pravi posao. U svojem društvu uglavnom sam jedina aktivna volonterka. Kad god pronađem neki dobar razlog, pozovem sa sobom što više prijateljica da se zajedno sa mnom uključe u neku volontersku akciju. Svi su moji prijatelji zaista ponosni na moj volonterski rad i često znam čuti pitanja „Kako ti se da raditi nešto takvo od čega nemaš zarade?“ ili „Pa zar si opet u tom DND-u, nikad te čovjek ne može uloviti za kavu.“ Naravno, svi se šale i znaju da je moja ljubav naš DND Zabok i da volim svoje slobodno vrijeme maksimalno provesti u njemu. Kad naša tajnica Jasenka objavi na Facebook profilu i Instagramu fotke koje pokazuju što smo sve postigli na nekoj od akcija, svi se vesele i ponosni su na mene što sam to vrijeme provela tamo radeći nešto korisno. Smatram da je premalo mojih vršnjaka uključeno u volonterske akcije. Volonterskih akcija ima velik izbor, ne samo ove naše vezane uz rad s djecom, nego su dostupne na različitim područjima interesa. Kao volonterka i sama pokušavam svoje prijateljice i prijatelje uključiti u što više akcija koje se nude. Sigurna sam da bi se svaki od mojih vršnjaka mogao pronaći barem u jednoj od njih. Mladima bih poručila da se čim više uključuju u volonterske akcije jer to je najbolji način korisnog provođenja slobodnog vremena. Sudjelovanje u takvim akcijama pruža dobrobit i nama, ali i onima za koje radimo nešto dobro te pruža osjećaj ispunjenosti i sreće, a mislim da mladi danas, uz sve obaveze koje nose na leđima, nisu ni svjesni da taj osjećaj mogu postići.

Melita: Kako je biti naj volonterka?  

Lorena: Biti naj volonterka velika je čast. Jako mi je drago nositi tu titulu i ponosna sam što sam za Najvolonterku godine odabrana baš ja. Isto tako smatram da su i svi ostali kandidati koji su bili predloženi za naj volontere, kao i svi oni volonteri koji nisu nigdje istaknuti, vrijedni i marljivi ljudi. Ovo priznanje mi je samo jedan dobar vjetar u leđa za moj daljnji volonterski rad, da budem još aktivnija u društvu i sigurna sam da ću i dalje dobar dio svojeg slobodnog vremena provesti volontirajući.

 

Autorica: Melita Hršak

Stavovi i mišljenja autora teksta osobni su i ne odražavaju nužno stavovi udruge.

Intervju je proveden u sklopu projekta “Informiraj i kreiraj! 5.0”. Projekt financira Ministarstvo za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku.

Pročitaj više...

Sabina Mešnjak: Zašto volontiram?

Sabina Mešnjak dolazi iz Konjščine te voli volontirati, družiti se s malom djecom i životinjama te čitati knjige. Iznimno mi je drago što sam provela intervju sa Sabinom jer smo  sudjelovale u nekim zajedničkim volonterskim aktivnostima pa mi je drago da sam mogla malo više doznati o njezinom iskustvu.

Melita: Kada si počela volontirati i što te potaknulo na volontiranje?

Sabina: Počela sam volontirati u 3. razredu srednje škole. U školi postoji volonterski klub koji povremeno provodi razne akcije. Razmišljala sam o uključivanju još u 1. razredu, no nisam htjela sama pa sam se učlanila u 3. razredu zajedno s prijateljicama iz razreda. Oduvijek sam htjela pomagati drugima i ovo se činila kao odlična prilika. Voditeljica kluba nam je preporučila Mrežu udruga Zagor i tamo sam nastavila volontirati.

Melita: Možeš li u par riječi opisati volonterske akcije u kojima si sudjelovala? Koja vrsta volonterskih akcija ti je najdraža?

Sabina: Sudjelovala sam u akciji „Bez promila“, u uređivanju prostora i na nekim konferencijama. U Volonterskom klubu, dvije godine za redom sudjelovala sam u akcijama prikupljanja sredstava za azile i prodavala sam narcise kako bi se skupila sredstva za oboljele od raka. Od svih akcija u kojima sam sudjelovala, nedvojbeno mi je najdraže volontiranje u Odgojnom domu u Bedekovčini. Pomagala sam djeci osnovnoškolske dobi u rješavanju zadaća i učenju te smo zajedno osmislili razne igre.

Melita: Koje vještine si stekla tijekom volontiranja i jesu li ti navedene vještine i iskustva pomogla u nekim situacijama? Ako jesu, molim te da mi opišeš te situacije.

Sabina: Volontiranje mi je pomoglo da razumijem probleme drugih. Naučila sam da svaki problem trebam sagledati sa svih strana. Od kad volontiram komunikativnija sam i opuštenija. Više mi nije problem prići nekoj nepoznatoj osobi i pitati ju za pomoć, a prije sam imala velikih poteškoća s tim.

Melita: Možeš li opisati svoje najljepše iskustvo koje si stekla volontiranjem?

Sabina: Jako mi je drago što sam ostala u odličnim odnosima s djecom i djevojkama iz doma. Povremeno se čujemo i presretna sam što me se sjete s vremena na vrijeme. Jedva čekam kamp koji je u 8. mjesecu da se ponovo vidimo. Svako iskustvo mi je dragocjeno jer sam preko volontiranja odabrala željeno zanimanje i vjerujem da će mi biti od velike pomoći u daljnjem radu s djecom.

Melita: Što bi poručila mladima kako bi ih potaknula na volontiranje?

Sabina: Smatram da je to kvalitetno iskorišteno slobodno vrijeme. Meni nema ljepšeg od toga da vidim da su ljudi kojima pomažem zadovoljni i sretni. Svakako bih preporučila svima da odvoje malo vremena za volontiranje jer rade uslugu i sebi i drugima. I za kraj, nadam se da se vidimo na nekoj akciji. 🙂

Autorica: Melita Hršak

Stavovi i mišljenja autora teksta osobni su i ne odražavaju nužno stavovi udruge.

Intervju je proveden u sklopu projekta “Informiraj i kreiraj! 5.0”. Projekt financira Ministarstvo za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku.

 

Pročitaj više...

Intervju: Lucija Gorički

U ovom intervju možete pročitati zanimljivosti pokretanja vlastitog posla Lucije Gorički, odnosno što ju je sve potaknulo na pokretanje navedenoga.

Moje ime je Lucija Gorički i rođena sam prije 25 godina. Živim u Brestovcu Orehovičkom. Oduvijek sam znala da želim na fakultet pa sam nakon osnovne škole upisala Gimnaziju Antuna Gustava Matoša u Zaboku. Završila sam Filozofski fakultet u Zagrebu (Informacijske znanosti) pa nosim titulu magistre bibliotekarstva i magistre edukacije informatike. Trenutno radim na mjestu školske knjižničarke u Osnovnoj školi Bedekovčina, a i vlasnica sam obrta za uljepšavanje i promidžbu pod nazivom Lux Lucis.

Kristina: Kada i zašto si se počela baviti šminkanjem?

Lucija: Intenzivnije sam se počela šminkati krajem 3. razreda srednje škole kada sam postala jedna od autorica na tada najčitanijem beauty portalu u regiji. Ustvari me prvotno zanimao nail art (radila sam svakakve lijepe motive na noktima), ali je to onda preraslo i u ljubav prema makeupu.

Kristina: Kada si počela sa snimanjem videa za youtube? Kako su te prihvatili ljudi?

Lucija: U početcima mog bloganja (2012. godina) jedina platforma bio mi je blog i pisana riječ, ali s razvojem medija i trendova shvatila sam da je video oblik najinteraktivniji i ljudi u njemu najviše uživaju. Blog sam otvorila prije 6 i pol godina, a za YouTube snimam oko 3 godine.

Snimanje videa na YouTubeu u svijetu je normalna stvar već jedno desetljeće pa se nikad nisam toga bojala. Ljudi kod mene prvenstveno prepoznaju moju dobru energiju i pristupačnost i jako im se sviđa što predstavljam „curu iz susjedstva“, a ne nekog nedostižnog idola.

Kristina: Na kojim si sve društvenim mrežama osim youtubea prisutna i koliko te ljudi prati?

YouTube (Lux Lucis) mi je trenutno najvažnija platforma na kojoj me prati najviše ljudi i na kojoj već više od godinu dana redovito objavljujem dva videa tjedno. Tamo imam više od 34 tisuće pretplatnika.

Druga društvena mreža koju jako volim i svakodnevno koristim je Instagram (@_luxlucis_) na kojoj trenutno imam preko 12 tisuća pratitelja, a nadam se da će i ta brojka porasti jer i u taj sadržaj ulažem jako puno vremena i truda.

Kristina: Baveći se ovim poslom da li si imala priliku od putovati u neku drugu zemlju odnosno koje sve prilike su ti se otvorile?

Lucija: Iza mene su jako lijepa putovanja unutar i izvan Hrvatske, a izdvojila bih svoje prvo putovanje u Ljubljanu s Avonom, dvodnevno putovanje u Niš u Srbiji s Aura kozmetikom, trodnevno putovanje u Sarajevo s Avonom i izlaganje na tamošnjoj konferenciji. Osim toga, držala sam predavanje u Zagrebu u Oriflame centru, bila sam gošća u emisiji „Mali i veliki svijet“ na radiju Zlatar, davala intervjue za razne online portale i hrvatske časopise te nedavno gostovala u emisiji „Žene povjerljivo“ na HTV-u.

Kristina: Koja iskustva si stekla baveći se ovim poslom? Da li su ti postignuta iskustva pomogla u nekom periodu života i koliko su ta iskustva utjecala na tebe?

Lucija: Mogu reći da mi je bavljenje ovim poslom prvenstveno pomoglo da se karakterno izgradim i postanem osoba kakva sam danas. Pritom mislim da sam naučila kako komunicirati s ljudima i suradnicima; ali i kako reagirati i uvažavati razna mišljenja i stavove. Osim toga, primjećujem da sam jako poboljšala i gotovo usavršila vještinu izlaganja / održavanja govora i u potpunosti izgubila tremu što mi je puno značilo i tijekom školovanja i na sadašnjem radnom mjestu.

Kristina: Kako si se odlučila na pokretanja svog vlastitog obrta?

Lucija: Na otvaranje vlastitog obrta potaknuo me moj (tadašnji) hobi. Izgradila sam veliku zajednicu na YouTubeu pa su se počele otvarati različite poslovne prilike. Velik broj brendova iskazao je zanimanje za surađivanje sa mnom. S obzirom na to da su se tu istovremeno pokazale i moje vještine u šminkanju, djevojke su me počele tražiti da ih šminkam za svečane prilike. Po završetku studija otvaranje obrta činilo mi se kao idealno rješenje.

Kristina: Koji su tvoji planovi za budućnost?

Lucija: Planiram se nastaviti baviti svime što trenutno radim. Želim uvijek imati sigurnost posla za kojeg sam se školovala i do daljnjeg ću nastaviti raditi u struci, ali ne isključujem opciju da mi obrt bude jedini izvor prihoda. Jako sam sretna i zadovoljna.

Kristina: Što želiš poručiti mladima koji razmišljaju o bavljenju sličnim poslovima?

Lucija: Preporučila bi im da sve što rade rade isključivo zato što to iskreno vole. Ja sve čime se bavim jako volim i nikada nisam htjela odustati od svojih nauma i želja iako ih mnogi smatraju riskantnima i drugačijima. Uvijek se vodim za onom da se samo jednom živi, a naša obaveza je da se u životu bavimo samo onim u čemu iskreno uživamo jer to znači da smo u potpunosti iskoristili sve što nam život pruža.

Pročitaj više...

Intervju: Tamara Sinković

Koliko puta smo živčanili gledajući neki sportski događaj kada je neki tim ili osoba za kojeg smo navijali gubio i uz to govorili: ”Tko je tebe stavio u igru, nemaš pojma”? Tijekom gledanja, a niti nakon njega, ako se ne zamislimo, uopće niti ne znamo što stoji iza svakog sportaša kojeg imamo priliku gledati. Da bi čovjek nešto u životu postigao, ne samo u sportu, već na bilo kojem području, nije dovoljan samo talent, već su uz njega potrebni težak i  naporni rad, odricanje i još mnoge stvari. Koje su još te stvari te informacije iz prve ruke o tome kako je to biti sportaš, dobila sam od uspješne kuglašice Tamare Sinković koja je svojim radom i uspjehom zaslužila da joj se postavi nekoliko pitanja o njezinim postignućima.

Melita: Kada i kako si se počela baviti kuglanjem?

Tamara: S kuglanjem sam se prvi puta upoznala u četvrtom razredu osnovne škole kad nas je učiteljica na dan sporta odvela na kuglanu. Bilo je jako zabavno te sam s društvom odlučila dolaziti na treninge.

Melita: Koliko često imaš treninge?

Kristina: Treniram tri puta tjedno na kuglani, a ostala dva dana provodim u teretani. Vikendom obično imamo utakmicu prve hrvatske kuglačke lige i različita državna natjecanja.

Melita: Na koji način aktivno bavljenje kuglanjem utječe na tvoje slobodno vrijeme? Što je ključno kod usklađivanja svih tvojih obaveza?

Tamara: Uz dobru organizaciju sve je moguće. Slobodno vrijeme uvijek iskoristim za svoju obitelj i  prijatelje. Ponekad je to malo teže zbog školskih obaveza, ali kada imam slobodan vikend uvijek volim otići van i dobro se zabaviti.

Melita: Koji su tvoji kuglaški uspjesi?

Tamara: Imam jako puno medalja i pehara s državnih natjecanja i zagrebačkih turnira, ali najdraži uspjesi su mi ipak oni s državnom reprezentacijom na svjetskim prvenstvima. Na prvom svjetskom prvenstvu u Novigradu, osvojila sam ekipno u23 srebro. Na drugom svjetskom prvenstvu u Njemačkoj, osvojila sam ekipno u18 zlato i ekipno seniorsko srebro, a na trećem svjetskom prvenstvu u Rumunjskoj, osvojila sam zlato u parovima u18 i ekipno u23 zlato.

Melita: Koje natjecanje bi izdvojila da ti je ostalo posebno u sjećanju?

Tamara: Natjecanje koje mi je posebno ostalo u sjećanju i koje ću pamtiti cijeli život je definitivno svjetsko prvenstvo u Njemačkoj gdje sam zajedno s četiri cure osvojila zlato. Izgledalo je toliko nestvarno da tjedan dana kasnije još uvijek nisam znala što smo mi to uopće napravile za sebe, a pogotovo za hrvatsko kuglanje. Predivan je osjećaj bio baciti zadnju kuglu, pustiti suze i skočiti ekipi u zagrljaj. Taj trenutak, taj pritisak, te suze, neizvjesnost do zadnje kugle, te cure, pa tek hrvatska himna… To je ono što se pamti cijeli život. Biti kapetanica najbolje ekipe na svijetu, neopisiv je osjećaj.

Melita: Tko ti najviše pomaže i tko te sve podržava?

Tamara: Najveću podršku u svemu imam od svoje obitelji bez koje ovo sve ne bi bilo moguće. Roditelji su mi omogućili i pružili sve što sam željela i ono najvažnije bili su uz mene u svim trenucima i sve smo proživljavali zajedno. Također, veliku podršku imam i od trenera i prijatelja.

Melita: Koji su tvoji ciljevi u budućnosti?

Tamara: Cilj mi je završiti fakultet, i dalje biti u hrvatskoj reprezentaciji, trenirati, raditi što više i imati dobre rezultate.  Kad se sve to uskladi, naravno da mi je cilj pobjeđivati.

Melita:  Koja je tvoja poruka drugima?

Tamara: Moj poruka drugima je da budu uporni u tome što rade i da ne odustaju  jer je svaki početak težak i ništa ne dolazi preko noći. Sve je stvar volje i koliko si spreman uložiti truda u ostvarivanje. Jer na kraju, uvijek se sve isplati.

 

Intervju provela: Melita Hršak

Pročitaj više...

Međunarodna mobilnost mladih? – Razmjena mladih!

U prošlom članku predstavili smo primjer međunarodne mobilnosti mladih koristeći program „Europske Volonterske Službe“ kao jedan od najčešćih programa koji mladi koriste. Drugi rekao bih najzgodniji program za međunarodnu mobilnost mladih jesu razmjene mladih.

Razmjena mladih je u biti slijed nekih aktivnosti / programa osmišljenih od strane mladih ili za mlade uz pomoć osoba koje rade s mladima. Aktivnosti se detaljno opišu u formi projekta u okviru kojega surađuju različite udruge, mada se u posljednje vrijeme ohrabruju i pojavljuju neformalne grupe mladih koje također sudjeluju u projektima.

Pod neformalnom skupinom mladih u Erasmus+ programu se podrazumijeva najmanje 5 mladih od kojih je barem jedna osoba punoljetna, iako je takva formacija zapravo ponekada ograničena u pristupu nekim natječajima. Za djelovanje neformalne skupine mladih koji imaju  zajedničke ideje i interese nije potrebno registrirati udrugu. Takva neformalna skupina mladih može prijaviti svoje aktivnosti koje žele provoditi ili se uključiti u aktivnosti drugih udruga.

Kako bi se razmjena mladih realizirala potrebno je imati najmanje 1 inozemnog partnera te najmanje 16 mladih koji sudjeluju u planiranim aktivnostima. Teme projekta – razmjene mladih mogu biti raznolike ali je uvijek bitno pratiti uputstva programskog vodiča za Erasmus+ i uvijek se možete posavjetovati sa djelatnicima agencije za EU programe i mobilnost, više na www.mobilnost.hr

Program razmjene mladih je naročito pogodan za srednjoškolce koji nisu imali priliku putovati u strane zemlje i upoznati različite kulture i jezike. Ovakav program je posebno važan za mlađe srednjoškolce čiji se roditelji ponekada boje kako će se njihova djeca snaći tijekom putovanja i boravka u stranoj državi jer skupinu mladih prati voditelj. Voditelj mora biti punoljetna osoba, najčešće osoba koja već ima iskustva u sličnim projektima ili je riječ o osobi koja radi s mladima. Skupina koja sudjeluje na razmjeni mladih sastoji se od najmanje 4 osobe, ali može ih biti i puno više, ovisno o kakvom tipu aktivnosti se radi i koji broj partnerskih zemalja sudjeluje u razmjeni. U svakom slučaju uz svaku skupinu sudjeluje i voditelj. To pruža određenu sigurnost kako mladima tako i njihovoj obitelji da su mladi u sigurnom okruženju i da je netko zadužen za brigu o njima, a da pri tome mladi ipak imaju određenu slobodu.

Program razmjene mladih najlakše ćete naći u svojoj lokalnoj udruzi mladih ili udruzi za mlade, a ukoliko nema takve udruge u vašoj lokalnoj zajednici možete aplicirati za program razmjene i sami kod drugih udruga / pravnih lica. Također programe mobilnosti mladih možete naći i na već spomenutoj stranici www.mobilnost.hr a naročito na https://www.salto-youth.net/, osim ovih stranica postoje i mnoge druge tako da je dosta da u tražilicu ukucate traženi pojam i malo istražite što se nudi..

Međunarodna mobilnost je fora i savjetujemo svima da je probaju barem na kratko. Uključite se i vi  u neki program međunarodne mobilnosti mladih, sigurni smo da će to biti životno iskustvo koje ćete pamtiti!

 

Autor: Borisz Negeli

Pročitaj više...

Proces strukturiranog dijaloga

Proces strukturiranog dijaloga pomno je razrađen, organiziran i, naravno, strukturiran. Taj se proces odvija na 3 razine – lokalnoj, nacionalnoj i europskoj, a provodi se u svim državama članicama Europske unije. Dakle, procesom se nastoji obuhvatiti mlade iz čitave Europske unije te ih potaknuti na kritičko razmišljanje i aktivno sudjelovanje u kreiranju planova i strategija za mlade te pri donošenju odluka.

U ovom se slučaju radi o jednom nizu konzultacija s mladima koje su organizirane kroz 18 – mjesečne cikluse koji su pak dodatno podijeljeni u 3 šestomjesečne faze. Sad već zasigurno shvaćaš zašto je strukturirani dijalog nazvan strukturirani, ali to nije sve. Ovaj ciklus, odnosno faze ciklusa, podudaraju se s rotirajućim predsjedavanjima Europskom unijom. Ako se sad pitaš što to ipak znači, na sljedećoj je web stranici to odlično objašnjeno – https://bit.ly/2Domjws pa prije nego što nastavimo, predlažem da baciš oko. 3 su države članice koje kroz 18- mjesečne cikluse predsjedavaju Unijom, a upravo su one jedan od aktera koji odabiru teme koje će biti u centru pažnje kroz čitav jedan ciklus strukturiranog dijaloga te će se o njima raspravljati, donositi odluke, odvijati konzultacije te donositi zajedničke preporuke. Dakle, to će biti teme koje su istaknute kao teme od zajedničkog interesa za mlade na području Europske unije u danom trenutku te će se za njih pokušati identificirati problemi i dati konstruktivni odgovori, odnosno rješenja za te probleme. Uz 3 zemlje koje kroz 18 mjeseci predsjedavaju Unijom, o tematskim prioritetima za jedan ciklus strukturiranog dijaloga odlučuju i Europska komisija te Europski forum mladih koji svi zajedno čine Europsku radnu skupinu za strukturirani dijalog. S druge strane, koordinator za strukturirani dijalog na razini država članica je Nacionalna radna skupina za strukturirani dijalog koju čine ministarstvo koje je zaduženo za mlade u određenoj državi članici, krovna organizacija mladih i dr. udruge te stručnjaci, istraživači i sl.

Sve navedeno zajedno čini pozadinu procesa strukturiranog dijaloga, a cilj im je neometano odvijanje i prolazak kroz 3 šestomjesečne faze uz što bolje i konkretnije rezultate s kojima bi se nastavilo raditi na razvoju mladih na razini čitave Europe.

 

Autor: Renato Vuk

Izvor: Strukturirani dijalog s mladima, Mreža mladih Hrvatske

Pročitaj više...