Sabina Mešnjak: Zašto volontiram?

Sabina Mešnjak dolazi iz Konjščine te voli volontirati, družiti se s malom djecom i životinjama te čitati knjige. Iznimno mi je drago što sam provela intervju sa Sabinom jer smo  sudjelovale u nekim zajedničkim volonterskim aktivnostima pa mi je drago da sam mogla malo više doznati o njezinom iskustvu.

Melita: Kada si počela volontirati i što te potaknulo na volontiranje?

Sabina: Počela sam volontirati u 3. razredu srednje škole. U školi postoji volonterski klub koji povremeno provodi razne akcije. Razmišljala sam o uključivanju još u 1. razredu, no nisam htjela sama pa sam se učlanila u 3. razredu zajedno s prijateljicama iz razreda. Oduvijek sam htjela pomagati drugima i ovo se činila kao odlična prilika. Voditeljica kluba nam je preporučila Mrežu udruga Zagor i tamo sam nastavila volontirati.

Melita: Možeš li u par riječi opisati volonterske akcije u kojima si sudjelovala? Koja vrsta volonterskih akcija ti je najdraža?

Sabina: Sudjelovala sam u akciji „Bez promila“, u uređivanju prostora i na nekim konferencijama. U Volonterskom klubu, dvije godine za redom sudjelovala sam u akcijama prikupljanja sredstava za azile i prodavala sam narcise kako bi se skupila sredstva za oboljele od raka. Od svih akcija u kojima sam sudjelovala, nedvojbeno mi je najdraže volontiranje u Odgojnom domu u Bedekovčini. Pomagala sam djeci osnovnoškolske dobi u rješavanju zadaća i učenju te smo zajedno osmislili razne igre.

Melita: Koje vještine si stekla tijekom volontiranja i jesu li ti navedene vještine i iskustva pomogla u nekim situacijama? Ako jesu, molim te da mi opišeš te situacije.

Sabina: Volontiranje mi je pomoglo da razumijem probleme drugih. Naučila sam da svaki problem trebam sagledati sa svih strana. Od kad volontiram komunikativnija sam i opuštenija. Više mi nije problem prići nekoj nepoznatoj osobi i pitati ju za pomoć, a prije sam imala velikih poteškoća s tim.

Melita: Možeš li opisati svoje najljepše iskustvo koje si stekla volontiranjem?

Sabina: Jako mi je drago što sam ostala u odličnim odnosima s djecom i djevojkama iz doma. Povremeno se čujemo i presretna sam što me se sjete s vremena na vrijeme. Jedva čekam kamp koji je u 8. mjesecu da se ponovo vidimo. Svako iskustvo mi je dragocjeno jer sam preko volontiranja odabrala željeno zanimanje i vjerujem da će mi biti od velike pomoći u daljnjem radu s djecom.

Melita: Što bi poručila mladima kako bi ih potaknula na volontiranje?

Sabina: Smatram da je to kvalitetno iskorišteno slobodno vrijeme. Meni nema ljepšeg od toga da vidim da su ljudi kojima pomažem zadovoljni i sretni. Svakako bih preporučila svima da odvoje malo vremena za volontiranje jer rade uslugu i sebi i drugima. I za kraj, nadam se da se vidimo na nekoj akciji. 🙂

Autorica: Melita Hršak

Stavovi i mišljenja autora teksta osobni su i ne odražavaju nužno stavovi udruge.

Intervju je proveden u sklopu projekta “Informiraj i kreiraj! 5.0”. Projekt financira Ministarstvo za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku.

 

Pročitaj više...

Intervju: Lucija Gorički

U ovom intervju možete pročitati zanimljivosti pokretanja vlastitog posla Lucije Gorički, odnosno što ju je sve potaknulo na pokretanje navedenoga.

Moje ime je Lucija Gorički i rođena sam prije 25 godina. Živim u Brestovcu Orehovičkom. Oduvijek sam znala da želim na fakultet pa sam nakon osnovne škole upisala Gimnaziju Antuna Gustava Matoša u Zaboku. Završila sam Filozofski fakultet u Zagrebu (Informacijske znanosti) pa nosim titulu magistre bibliotekarstva i magistre edukacije informatike. Trenutno radim na mjestu školske knjižničarke u Osnovnoj školi Bedekovčina, a i vlasnica sam obrta za uljepšavanje i promidžbu pod nazivom Lux Lucis.

Kristina: Kada i zašto si se počela baviti šminkanjem?

Lucija: Intenzivnije sam se počela šminkati krajem 3. razreda srednje škole kada sam postala jedna od autorica na tada najčitanijem beauty portalu u regiji. Ustvari me prvotno zanimao nail art (radila sam svakakve lijepe motive na noktima), ali je to onda preraslo i u ljubav prema makeupu.

Kristina: Kada si počela sa snimanjem videa za youtube? Kako su te prihvatili ljudi?

Lucija: U početcima mog bloganja (2012. godina) jedina platforma bio mi je blog i pisana riječ, ali s razvojem medija i trendova shvatila sam da je video oblik najinteraktivniji i ljudi u njemu najviše uživaju. Blog sam otvorila prije 6 i pol godina, a za YouTube snimam oko 3 godine.

Snimanje videa na YouTubeu u svijetu je normalna stvar već jedno desetljeće pa se nikad nisam toga bojala. Ljudi kod mene prvenstveno prepoznaju moju dobru energiju i pristupačnost i jako im se sviđa što predstavljam „curu iz susjedstva“, a ne nekog nedostižnog idola.

Kristina: Na kojim si sve društvenim mrežama osim youtubea prisutna i koliko te ljudi prati?

YouTube (Lux Lucis) mi je trenutno najvažnija platforma na kojoj me prati najviše ljudi i na kojoj već više od godinu dana redovito objavljujem dva videa tjedno. Tamo imam više od 34 tisuće pretplatnika.

Druga društvena mreža koju jako volim i svakodnevno koristim je Instagram (@_luxlucis_) na kojoj trenutno imam preko 12 tisuća pratitelja, a nadam se da će i ta brojka porasti jer i u taj sadržaj ulažem jako puno vremena i truda.

Kristina: Baveći se ovim poslom da li si imala priliku od putovati u neku drugu zemlju odnosno koje sve prilike su ti se otvorile?

Lucija: Iza mene su jako lijepa putovanja unutar i izvan Hrvatske, a izdvojila bih svoje prvo putovanje u Ljubljanu s Avonom, dvodnevno putovanje u Niš u Srbiji s Aura kozmetikom, trodnevno putovanje u Sarajevo s Avonom i izlaganje na tamošnjoj konferenciji. Osim toga, držala sam predavanje u Zagrebu u Oriflame centru, bila sam gošća u emisiji „Mali i veliki svijet“ na radiju Zlatar, davala intervjue za razne online portale i hrvatske časopise te nedavno gostovala u emisiji „Žene povjerljivo“ na HTV-u.

Kristina: Koja iskustva si stekla baveći se ovim poslom? Da li su ti postignuta iskustva pomogla u nekom periodu života i koliko su ta iskustva utjecala na tebe?

Lucija: Mogu reći da mi je bavljenje ovim poslom prvenstveno pomoglo da se karakterno izgradim i postanem osoba kakva sam danas. Pritom mislim da sam naučila kako komunicirati s ljudima i suradnicima; ali i kako reagirati i uvažavati razna mišljenja i stavove. Osim toga, primjećujem da sam jako poboljšala i gotovo usavršila vještinu izlaganja / održavanja govora i u potpunosti izgubila tremu što mi je puno značilo i tijekom školovanja i na sadašnjem radnom mjestu.

Kristina: Kako si se odlučila na pokretanja svog vlastitog obrta?

Lucija: Na otvaranje vlastitog obrta potaknuo me moj (tadašnji) hobi. Izgradila sam veliku zajednicu na YouTubeu pa su se počele otvarati različite poslovne prilike. Velik broj brendova iskazao je zanimanje za surađivanje sa mnom. S obzirom na to da su se tu istovremeno pokazale i moje vještine u šminkanju, djevojke su me počele tražiti da ih šminkam za svečane prilike. Po završetku studija otvaranje obrta činilo mi se kao idealno rješenje.

Kristina: Koji su tvoji planovi za budućnost?

Lucija: Planiram se nastaviti baviti svime što trenutno radim. Želim uvijek imati sigurnost posla za kojeg sam se školovala i do daljnjeg ću nastaviti raditi u struci, ali ne isključujem opciju da mi obrt bude jedini izvor prihoda. Jako sam sretna i zadovoljna.

Kristina: Što želiš poručiti mladima koji razmišljaju o bavljenju sličnim poslovima?

Lucija: Preporučila bi im da sve što rade rade isključivo zato što to iskreno vole. Ja sve čime se bavim jako volim i nikada nisam htjela odustati od svojih nauma i želja iako ih mnogi smatraju riskantnima i drugačijima. Uvijek se vodim za onom da se samo jednom živi, a naša obaveza je da se u životu bavimo samo onim u čemu iskreno uživamo jer to znači da smo u potpunosti iskoristili sve što nam život pruža.

Pročitaj više...

Intervju: Tamara Sinković

Koliko puta smo živčanili gledajući neki sportski događaj kada je neki tim ili osoba za kojeg smo navijali gubio i uz to govorili: ”Tko je tebe stavio u igru, nemaš pojma”? Tijekom gledanja, a niti nakon njega, ako se ne zamislimo, uopće niti ne znamo što stoji iza svakog sportaša kojeg imamo priliku gledati. Da bi čovjek nešto u životu postigao, ne samo u sportu, već na bilo kojem području, nije dovoljan samo talent, već su uz njega potrebni težak i  naporni rad, odricanje i još mnoge stvari. Koje su još te stvari te informacije iz prve ruke o tome kako je to biti sportaš, dobila sam od uspješne kuglašice Tamare Sinković koja je svojim radom i uspjehom zaslužila da joj se postavi nekoliko pitanja o njezinim postignućima.

Melita: Kada i kako si se počela baviti kuglanjem?

Tamara: S kuglanjem sam se prvi puta upoznala u četvrtom razredu osnovne škole kad nas je učiteljica na dan sporta odvela na kuglanu. Bilo je jako zabavno te sam s društvom odlučila dolaziti na treninge.

Melita: Koliko često imaš treninge?

Kristina: Treniram tri puta tjedno na kuglani, a ostala dva dana provodim u teretani. Vikendom obično imamo utakmicu prve hrvatske kuglačke lige i različita državna natjecanja.

Melita: Na koji način aktivno bavljenje kuglanjem utječe na tvoje slobodno vrijeme? Što je ključno kod usklađivanja svih tvojih obaveza?

Tamara: Uz dobru organizaciju sve je moguće. Slobodno vrijeme uvijek iskoristim za svoju obitelj i  prijatelje. Ponekad je to malo teže zbog školskih obaveza, ali kada imam slobodan vikend uvijek volim otići van i dobro se zabaviti.

Melita: Koji su tvoji kuglaški uspjesi?

Tamara: Imam jako puno medalja i pehara s državnih natjecanja i zagrebačkih turnira, ali najdraži uspjesi su mi ipak oni s državnom reprezentacijom na svjetskim prvenstvima. Na prvom svjetskom prvenstvu u Novigradu, osvojila sam ekipno u23 srebro. Na drugom svjetskom prvenstvu u Njemačkoj, osvojila sam ekipno u18 zlato i ekipno seniorsko srebro, a na trećem svjetskom prvenstvu u Rumunjskoj, osvojila sam zlato u parovima u18 i ekipno u23 zlato.

Melita: Koje natjecanje bi izdvojila da ti je ostalo posebno u sjećanju?

Tamara: Natjecanje koje mi je posebno ostalo u sjećanju i koje ću pamtiti cijeli život je definitivno svjetsko prvenstvo u Njemačkoj gdje sam zajedno s četiri cure osvojila zlato. Izgledalo je toliko nestvarno da tjedan dana kasnije još uvijek nisam znala što smo mi to uopće napravile za sebe, a pogotovo za hrvatsko kuglanje. Predivan je osjećaj bio baciti zadnju kuglu, pustiti suze i skočiti ekipi u zagrljaj. Taj trenutak, taj pritisak, te suze, neizvjesnost do zadnje kugle, te cure, pa tek hrvatska himna… To je ono što se pamti cijeli život. Biti kapetanica najbolje ekipe na svijetu, neopisiv je osjećaj.

Melita: Tko ti najviše pomaže i tko te sve podržava?

Tamara: Najveću podršku u svemu imam od svoje obitelji bez koje ovo sve ne bi bilo moguće. Roditelji su mi omogućili i pružili sve što sam željela i ono najvažnije bili su uz mene u svim trenucima i sve smo proživljavali zajedno. Također, veliku podršku imam i od trenera i prijatelja.

Melita: Koji su tvoji ciljevi u budućnosti?

Tamara: Cilj mi je završiti fakultet, i dalje biti u hrvatskoj reprezentaciji, trenirati, raditi što više i imati dobre rezultate.  Kad se sve to uskladi, naravno da mi je cilj pobjeđivati.

Melita:  Koja je tvoja poruka drugima?

Tamara: Moj poruka drugima je da budu uporni u tome što rade i da ne odustaju  jer je svaki početak težak i ništa ne dolazi preko noći. Sve je stvar volje i koliko si spreman uložiti truda u ostvarivanje. Jer na kraju, uvijek se sve isplati.

 

Intervju provela: Melita Hršak

Pročitaj više...

Međunarodna mobilnost mladih? – Razmjena mladih!

U prošlom članku predstavili smo primjer međunarodne mobilnosti mladih koristeći program „Europske Volonterske Službe“ kao jedan od najčešćih programa koji mladi koriste. Drugi rekao bih najzgodniji program za međunarodnu mobilnost mladih jesu razmjene mladih.

Razmjena mladih je u biti slijed nekih aktivnosti / programa osmišljenih od strane mladih ili za mlade uz pomoć osoba koje rade s mladima. Aktivnosti se detaljno opišu u formi projekta u okviru kojega surađuju različite udruge, mada se u posljednje vrijeme ohrabruju i pojavljuju neformalne grupe mladih koje također sudjeluju u projektima.

Pod neformalnom skupinom mladih u Erasmus+ programu se podrazumijeva najmanje 5 mladih od kojih je barem jedna osoba punoljetna, iako je takva formacija zapravo ponekada ograničena u pristupu nekim natječajima. Za djelovanje neformalne skupine mladih koji imaju  zajedničke ideje i interese nije potrebno registrirati udrugu. Takva neformalna skupina mladih može prijaviti svoje aktivnosti koje žele provoditi ili se uključiti u aktivnosti drugih udruga.

Kako bi se razmjena mladih realizirala potrebno je imati najmanje 1 inozemnog partnera te najmanje 16 mladih koji sudjeluju u planiranim aktivnostima. Teme projekta – razmjene mladih mogu biti raznolike ali je uvijek bitno pratiti uputstva programskog vodiča za Erasmus+ i uvijek se možete posavjetovati sa djelatnicima agencije za EU programe i mobilnost, više na www.mobilnost.hr

Program razmjene mladih je naročito pogodan za srednjoškolce koji nisu imali priliku putovati u strane zemlje i upoznati različite kulture i jezike. Ovakav program je posebno važan za mlađe srednjoškolce čiji se roditelji ponekada boje kako će se njihova djeca snaći tijekom putovanja i boravka u stranoj državi jer skupinu mladih prati voditelj. Voditelj mora biti punoljetna osoba, najčešće osoba koja već ima iskustva u sličnim projektima ili je riječ o osobi koja radi s mladima. Skupina koja sudjeluje na razmjeni mladih sastoji se od najmanje 4 osobe, ali može ih biti i puno više, ovisno o kakvom tipu aktivnosti se radi i koji broj partnerskih zemalja sudjeluje u razmjeni. U svakom slučaju uz svaku skupinu sudjeluje i voditelj. To pruža određenu sigurnost kako mladima tako i njihovoj obitelji da su mladi u sigurnom okruženju i da je netko zadužen za brigu o njima, a da pri tome mladi ipak imaju određenu slobodu.

Program razmjene mladih najlakše ćete naći u svojoj lokalnoj udruzi mladih ili udruzi za mlade, a ukoliko nema takve udruge u vašoj lokalnoj zajednici možete aplicirati za program razmjene i sami kod drugih udruga / pravnih lica. Također programe mobilnosti mladih možete naći i na već spomenutoj stranici www.mobilnost.hr a naročito na https://www.salto-youth.net/, osim ovih stranica postoje i mnoge druge tako da je dosta da u tražilicu ukucate traženi pojam i malo istražite što se nudi..

Međunarodna mobilnost je fora i savjetujemo svima da je probaju barem na kratko. Uključite se i vi  u neki program međunarodne mobilnosti mladih, sigurni smo da će to biti životno iskustvo koje ćete pamtiti!

 

Autor: Borisz Negeli

Pročitaj više...

Proces strukturiranog dijaloga

Proces strukturiranog dijaloga pomno je razrađen, organiziran i, naravno, strukturiran. Taj se proces odvija na 3 razine – lokalnoj, nacionalnoj i europskoj, a provodi se u svim državama članicama Europske unije. Dakle, procesom se nastoji obuhvatiti mlade iz čitave Europske unije te ih potaknuti na kritičko razmišljanje i aktivno sudjelovanje u kreiranju planova i strategija za mlade te pri donošenju odluka.

U ovom se slučaju radi o jednom nizu konzultacija s mladima koje su organizirane kroz 18 – mjesečne cikluse koji su pak dodatno podijeljeni u 3 šestomjesečne faze. Sad već zasigurno shvaćaš zašto je strukturirani dijalog nazvan strukturirani, ali to nije sve. Ovaj ciklus, odnosno faze ciklusa, podudaraju se s rotirajućim predsjedavanjima Europskom unijom. Ako se sad pitaš što to ipak znači, na sljedećoj je web stranici to odlično objašnjeno – https://bit.ly/2Domjws pa prije nego što nastavimo, predlažem da baciš oko. 3 su države članice koje kroz 18- mjesečne cikluse predsjedavaju Unijom, a upravo su one jedan od aktera koji odabiru teme koje će biti u centru pažnje kroz čitav jedan ciklus strukturiranog dijaloga te će se o njima raspravljati, donositi odluke, odvijati konzultacije te donositi zajedničke preporuke. Dakle, to će biti teme koje su istaknute kao teme od zajedničkog interesa za mlade na području Europske unije u danom trenutku te će se za njih pokušati identificirati problemi i dati konstruktivni odgovori, odnosno rješenja za te probleme. Uz 3 zemlje koje kroz 18 mjeseci predsjedavaju Unijom, o tematskim prioritetima za jedan ciklus strukturiranog dijaloga odlučuju i Europska komisija te Europski forum mladih koji svi zajedno čine Europsku radnu skupinu za strukturirani dijalog. S druge strane, koordinator za strukturirani dijalog na razini država članica je Nacionalna radna skupina za strukturirani dijalog koju čine ministarstvo koje je zaduženo za mlade u određenoj državi članici, krovna organizacija mladih i dr. udruge te stručnjaci, istraživači i sl.

Sve navedeno zajedno čini pozadinu procesa strukturiranog dijaloga, a cilj im je neometano odvijanje i prolazak kroz 3 šestomjesečne faze uz što bolje i konkretnije rezultate s kojima bi se nastavilo raditi na razvoju mladih na razini čitave Europe.

 

Autor: Renato Vuk

Izvor: Strukturirani dijalog s mladima, Mreža mladih Hrvatske

Pročitaj više...

Elektroničko nasilje – Cyberbulling

Posljedice cyberbullyinga su razorne, jer se žrtva osjeća bespomoćno, živi u strahu, povlači se u sebe, ima lošu sliku o sebi, osjeća se nesigurno, gubi povjerenje sebe i druge. Nažalost te posljedice mogu biti dugoročne i rezultirati težim poremećajima.

Elektroničko nasilje (engl. cyberbullying) je svaka komunikacijska aktivnost putem Interneta, videa ili mobilnih telefona koja služi kako bi se neko dijete ponizilo, zadirkivalo, uvrijedilo, ogovaralo,  prijetilo mu se ili ga se teroriziralo na neki drugi način. Uključuje verbalni ili psihičko uznemirivanje od strane pojedinca ili skupine prema žrtvi koja se ponavlja.

Specifičnost elektroničkog nasilja je dostupnost, može biti prisutno 24 sata dnevno, 7 dana u tjednu. Čineći djecu izloženim i kod kuće. Publika koja svjedoči ovakvom obliku nasilja može bit velika, a određena anonimnost koju Internet omogućava često smanjuje osjećaj odgovornosti za svoje ponašanje kod počinitelja. Djeca nemaju izravan kontakt sa žrtvom te često nemaju uvid u posljedicu i štetu koju mogu nanijeti. Često i poruke koje djeca šalju iz šale, bez loše namjere, mogu nekoga povrijediti.

Igor Kanižaj, profesor na Fakultetu političkih znanosti navodi podatak, prema portalu medijskapismenost.hr (https://www.medijskapismenost.hr/4-razredu-bila-zrtva-elektronickog-nasilja-osjecala-se-bezvrijedno/),  da 34 posto djece u dobi od 10 do 14 godina jednom mjesečno doživi neki oblik cyberbullyinga. Elektroničko nasilje razlikuje od fizičkog nasilja jer nema fizičkog kontakta, odnosno ne ostavlja doslovno modrice, ali ostavlja velike štete na pojedinca koji trpi nasilje, narušava ugled žrtve, vrijeđa ponižava, te u ekstremnim uvjetima može dovesti do samoubojstva žrtve.

Roditelji mogu zaštiti djecu na način da sami nauče više o Internetu i osnovnim pojmovima koje se koriste u virtualnom svijetu, dogovoriti sa svojom djecu pravila o korištenju kompjutera i Interneta, upoznati se sa djetetovim načinom korištenja Interneta i mobitela, podučiti svoju djecu da ne prosljeđuju niti komentiraju  sadržaje koje mogu nekoga povrijediti, osigurati osjećaj povjerenja i sigurnosti kako bi im se djeca povjeravala te informirati se o programima  koji filtriraju web stranice za koje ne žele da budu dostupne djetetu.

Škole također imaju veliku ulogu sprječavanja  cyberbullying: škole bi trebale aktivno promicati svijest o kaznama za cyberbullying;  prijavljivanje cyberbullyinga bi trebalo uvelike olakšati; nove tehnologije razvijaju se konstantno, zbog čega bi škole trebale uvijek biti informirane o upotrebama tehnologije kod mladih ljudi; učenike bi trebalo podsjećati na potrebu za uključivanjem u odgovorno online ponašanje. Djeci i mladima treba pomoći da shvate što je zapravo bullying u njegovim raznim oblicima, te upozoriti na njegov utjecaj kroz sastanke i radionice. Djeci bi trebalo dati savjete o tome kako reagirati i informirati ih kome se mogu obratiti za pomoć. Za učitelje, ne-učiteljsko osoblje i roditelje trebali bi postojati regularni anti-bullying informativni treninzi. Jedna osoba, obično školski ravnatelj, trebala bi preuzeti vodstvo u razvoju anti-bullying mjera.

stvari koje učenici mogu napraviti kad su žrtve bullyinga:

1)  Razgovarajte s nekim kome možete vjerovati i recite im što se dogodilo.

2)  Zadržite kopije bilo kakvih uvredljivih tekstova, e-mailova, poruka koje ste dobili, a koji sadrže datum i vrijeme.

3)  Pokušajte ne odgovarati na poruke jer će to samo dati povod zlostavljaču.

4)  Koristite opciju blokiranja pojedinih osoba na raznim društvenim mrežama ako je to potrebno. Ako se zlostavljanje nastavi, a vi ste već prijavili dotičnu osobu, razmislite o privremenom gašenju profila, ili čak trajnom brisanju.


https://www.youtube.com/watch?v=ln3G2FK3UWc&feature=youtu.be

 Izvor: youtube kanal DeleteCyberbullying HR

 

 

Autorica: Ivana Kuzmanić

 

 

 

 

 

Pročitaj više...

Volontirati mogu svi, pokušaj i ti!

U sklopu volonterskog programa Centra za socijalnu skrb Zabok  djeca s poteškoćama u razvoju su zajedno s volonterima/kama Srednje škole Zabok izrađivala vesele mobile kojima je ukrašen dječji odjel Opće bolnice Zabok. Svoju podršku prilikom održavanja kreativnih radionica pružalo je i Društvo „Naša djeca“ Zabok. Što volontiranje predstavlja mladima i kakvu ulogu igra u njihovim životima pročitajte u zanimljivom članku u kojem su svoje dojmove i iskustva podijelile tri volonterke iz Srednje škole Zabok. Članak je napisala naša volonterka novinarka Melita Hršak.

„Ovo je bilo moje prvo iskustvo u volontiranju s djecom. Na početku sam bila zabrinuta kako će se to sve odvijati, no kasnije sam shvatila kako je s njima još lakše raditi jer su djeca puna ljubavi, pažnje i dobrote. Zajedno zabavljajući se jedni s drugima, sati su nam prolazili brzo. Tražili smo zabavu u svakom kutku, i zajedno ju i pronašli. Bilo je crtanja, smijanja, izrezivanja, zabavljanja i svega što ti može poboljšati dan. Volim rad s drugima, a posebno s djecom, jer u dvoje je bolje. Želim sudjelovati u još ovakvih radionica, jer osmjesi djece su najbolji lijek za tmurne dane, a toga na ovakvim radionicama ima za svakog. Također bih željela da i drugi osjete taj slatki doživljaj koji možeš samo pronaći na radionicama s djecom. Pa pozivam sve koji imaju slobodno vrijeme, a žele stvoriti nova iskustva i prijateljstva s djecom i drugim volonterima, da dođu te da izgrade zajedno s nama dječju radost i zabavu.“ (Ana Sinković)

„Kada sam čula da se u našoj školi priča kako netko volontira odmah sam se počela raspitivati jer nikad prije nisam imala priliku volontirati, a jako sam to željela. Pomoći nekome ili olakšati, a da ništa ne da, osim svog osmijeha. Moje iskustvo u volonterskim vodama ne bi mijenjala ni za što. Jako me se dojmilo. Inače obožavam djecu, a sudjelujući u ovim volonterskim aktivnostima imala sam priliku upoznati i raditi s djecom s poteškoćama. Djeca s kojom sam radila imaju poteškoće, ali ni po čemu drugom nisu drugačija od ostale djece.“ (Ema Frigan)

„Volontiranje u suradnji sa Centrom za socijalnu skrb moje je prvo volontiranje takve vrste. U samom početku nisam znala što očekivati i kako će sve izgledati pošto mi je bilo nepoznato. Ali već kod samog ulaska djece obuzeo me je osjećaj kojeg je teško opisati riječima. Shvatila sam da je toj djeci potrebno vrlo malo kako bi bila sretna, a to su razumijevanje i strpljenje. A još veća sreća je kada shvatite da ste upravo vi nekome uljepšali dan. Druženje je proteklo uz mnogo smijeha i međusobnog pomaganja, a najvažnije je da su djeca otišla kući sretna i ispitujući: „Mama, hoćemo doći opet?“. Preporučila bih svim mladim osobama da se više uključe u volontiranje jer je ono najbolji način za kvalitetno provođenje vremena. Ako ste osoba koja voli stjecati nove prijatelje i  isprobati nove stvari u životu, a da pri tome imate utjecaj i na druge ljude, volontiranje je idealno rješenje. Svojom dobrom voljom možete nekome uljepšati dan i pobuditi u njemu osjećaj da je važan kao i svaki drugi čovjek i da ne vrijedi manje. (Sandra Hercigonja)

Osim sudionica/ca koje su podijelile dojmove, ostale volonterke koje su sudjelovale u izradi mobila su Petra Sačer, Tihana Đurđević, Melita Hršak (volonterke Srednje škole Zabok) i Lorena Benko (volonterka DND Zabok). Ovo je samo jedna od brojnih volonterskih akcija u kojim je vidljivo kako su djeca ona mala bića koja unose radost i boje u tmurnu i crno-bijelu svakodnevnicu. Sudjelovanjem u ovim volonterskim aktivnostima s djecom s poteškoćama u razvoju, svaki volonter nije bogat samo za još jedno volontersko iskustvo, već za niz uspomena koje su vrijedne čuvanja i prisjećanja jer su upravo u tim trenucima izazvali osmijeh i lijep događaj u životu te dječice. A što je još ljepše, dijeljenje osmijeha i lijepih trenutaka bilo je obostrano.

 

Autorica: Melita Hršak

 

 

 

 

 

Pročitaj više...

Intervju: Jana Borovčak – Volontiranje i mladi

Volontiranjem se, u smislu Zakona o volonterstvu, smatra dobrovoljno ulaganje osobnog vremena, truda, znanja i vještina kojima se obavljaju usluge ili aktivnosti za dobrobit druge osobe ili za opću dobrobit. Osim za koristi za društvo u cjelini, volontiranje ima i cijeli niz pozitivnih učinaka na samog pojedinca. Što volontiranje predstavlja mladima i kakvu ulogu igra u njihovim životima pročitajte u zanimljivom intervju koji je provela naša volonterka novinarka Melita Hršak. Intervju je proveden s Janom Borovčak kojoj je dodijeljeno priznanje za “Volonterku godine” za 2017.godinu, priznanje koje dodjeljuje Krapinsko-zagorska županija.

Melita: Možeš li nam za početak reći nešto o sebi? (od kud si,  čime se baviš, koji su ti hobiji)?

Jana: Moje ime je Jana, studentica sam Filozofskog fakulteta u Zagrebu. U slobodno vrijeme se bavim s djecom i mladima, volontiram u DND-u. 🙂

Melita: Gdje i kada si se prvi put susrela s volontiranjem? Odnosno što je tebe potaknulo da kreneš volontirati?

Jana: Prvi puta sam se susrela s volontiranjem u osnovnoj školi kada smo ukrašavali zid kod Vatrogasca.  To je bila akcija u organizaciji DND-a Zabok te moram priznati kako me bojanje i oslikavanje raznih površina prati u volonterskom stažu! Moram priznati kako baš volim bojati i oslikavati.

Melita:  Koja sve iskustva, znanja i vještine si stekla tijekom volontiranja? Da li su ti postignuta iskustva pomogla u nekom periodu života?

Jana: Tijekom volontiranja sam stekla kompetencije rada s ljudima, komunikacijske vještine, organizacijske vještine, vještine rada s djecom i mladima, kreativne kompetencije. Ta mi stečena iskustva i znanja pomažu u svakodnevnom životu.

Melita: U kakvim sve volonterskim akcijama si sudjelovala, te koje volonterske akcije su ti najdraže?

Jana: Sudjelovala sam u raznim volonterskim akcijama, a najdraže volonterske akcije su mi bile: oslikavanje dječjeg odjela OB Zabok te oslikavanje kanti za smeće.  🙂

Melita: Jesi li prilikom sudjelovanja u nekoj volonterskoj akciji doživjela neugodno iskustvo?

Jana: Tijekom volonterskog staža nikada nisam doživjela neugodno iskustvo, volontiranje je pozitivno, samo pozitivno. 🙂

Melita: Što za tebe predstavlja priznanje “Najvolonterke 2017. godine”?

Jana: Priznanje predstavlja veliko hvala za uložen trud i vrijeme svih volontera u KZŽ, ali i šire. 🙂

Melita: Što želiš poručiti mladima da ih potakneš na volontiranje?

Jana: Tijekom volonterskih aktivnosti uvijek steknemo neko novo znanje, iskusimo nešto novo i upoznamo hrpu zanimljivih ljudi. 🙂

Volontiranje je super, volontiraj i ti! 😀

 

Pročitaj više...

Intervju: Lucija Strugar – Volontiranje i mladi

Volontiranjem se, u smislu Zakona o volonterstvu, smatra dobrovoljno ulaganje osobnog vremena, truda, znanja i vještina kojima se obavljaju usluge ili aktivnosti za dobrobit druge osobe ili za opću dobrobit. Osim za koristi za društvo u cjelini, volontiranje ima i cijeli niz pozitivnih učinaka na samog pojedinca. Što volontiranje predstavlja mladima i kakvu ulogu igra u njihovim životima pročitajte u zanimljivom intervju koji je provela naša volonterka novinarka Melita Hršak. Intervju je proveden s Lucijom Strugar kojoj je dodijeljeno priznanje za “Volonterku godine” za 2016.godinu, priznanje koje dodjeljuje Krapinsko-zagorska županija.

U intervju možete pročitati što je Luciju potaknulo da počne volontirati, koja su njezina iskustva te što poručuje mladima.

Melita: Možeš li nam za početak reći nešto ukratko o sebi (od kud dolaziš, koju školu pohađaš, koji su ti hobiji)?

Lucija: Zovem se Lucija Strugar, učenica sam 4. razreda medijskih tehničara u Školi za umjetnost, dizajn, grafiku i odjeću Zabok. Dolazim iz malenog mjesta po imenu Krušljevo Selo. Bavim se filmom, fotografijom i općenito umjetnošću. U slobodno vrijeme igram badminton i plivam. Obožavam putovati i družiti se s obitelji te pokušavam što više ispuniti svoje slobodno vrijeme. Osim toga, volim raditi s djecom i volontirati.

Lucija: Gdje i kada si se prvi put susrela s volontiranjem, odnosno što je tebe potaknulo da kreneš volontirati?

Prvi put sam se susrela s volontiranjem u prvom razredu srednje kada nas je profesorica pitala tko bi se želio pridružiti volonterima te sam se prijavila zajedno sa svojim prijateljima. Želja za volonterstvom se pojavila još u osnovnoj školi kada sam bila u grupi Crvenog križa i hodala na natjecanja, ali nikada nisam znala kako i gdje se prijaviti, pa mi se u srednjoj pokazala idealna prilika. Prvo sam volontirala u igraonici Kutić slikovnica, a nakon toga sam počela i dolaziti na “Čitaj mi” u gradskoj knjižnici u Zaboku. Kako sam sve duže volontirala to sam se i u više akcija priključivala koje je organizirao DND Zabok. Ne znam koja mi je najveća i glavna motivacija za volontiranjem, jednostavno to volim. Osjećam se ispunjeno nakon volontiranja i nakon spoznaje da sam korisno iskoristila slobodno vrijeme te nekome pomogla.

Melita: Da li ti je bitna vrsta akcija u kojim volontiraš? Molim te da objasniš.

Lucija: Nije mi bitna akcija u kojoj volontiram, ali do sada sam većinom radila s djecom zato što sam volotirala za DND Zabok. Mislim da nije stvar u kakvoj akciji volontiraš, nego je stvar u tome da si na bilo koji način doprinjeo zajednici te pomogao na najbolji mogući način.

Melita: Koja iskustva, znanja i vještine si stekla volontiranjem? Da li je bilo i negativnih iskustava?

Lucija: Kroz volontiranje sam upoznala jako drage ljude i stekla nove prijatelje, postala sam otvorenija osoba i komunikativnija. Naučila sam raditi s različitim tipovima ljudi, razvijala svoju kreativnost i snalažljivost jer često puta se dogodilo da sam morala improvizirati u trenutku zbog iznenadnih promjena ili nečega. Osim toga učila sam kako raditi u timu. Volotiranjem na Kiki festivalu sam usavršavala svoje poznavanje filma i proučavala nove tehnike snimanja iz različitih dijelova svijeta.

Melita: Da li su ti postignuta iskustva pomogla u nekom periodu života?

Lucija: Postignuta iskustva mi svakodnevno pomažu, kada sam na snimanju nije mi problem raditi, pomagati, naučena sam raditi u timu te samo usavršila sposobnost organizacije. S lakoćom komuniciram s ljudima kada sam na festivalima ili bilo gdje drugdje.

Melita: Smatraš li da se dovoljno tvojih vršnjaka uključuje u volonterske akcije?

Lucija: Mislim da ih je dosta uključeno, ali volontera nikad neće biti dovoljno, tako da uvijek ih se može više uključiti. Mislim da je problem s mladima što ne shvaćaju volontestvo ozbiljno ili jednostavno nisu dovoljno informirani o svim postojećim akcijama, a nekima se jednostavno neda.

Melita: Što za tebe znači nagrada “Naj volonterka godine”?

Lucija: Jako teško pitanje. Nagrada “Naj volonterka godine” je nešto posebno za mene i to vam ne mogu opisati. Svaki put kada je vidim na svome zidu se razveselim. Drago mi je da su ljudi osjetili moju ljubav prema volonterstvu i izabrali me za naj volonterku. Mislim da nitko ne može zaista opisati što za njega znači ta nagrada. To je kao da pitate redatelja što za njega znači Oscar.

Melita: Što želiš poručiti mladima kako bi ih potaknula na volontiranje?

Lucija: Budite primjer zajednici, iskoristite slobodno vrijeme tako da pomognete nekome. Danas se sve vrti oko materijalnog, budite primjer da čovjeku ne treba materijalno da bude sretan jer čovjek je ispunjen tek kada pomogne drugome.

Pročitaj više...

Intervju: Tena Mikša, Iskustva s međunarodnom mobilnošću

Putem Erasmus+ programa za područje mladih dostupne su brojne mogućnosti grupne i pojedinačne mobilnosti mladih i osoba koje rade s mladima. Mladi imaju priliku otići na razmjenu, volontirati, komunicirati s donositeljima odluka ili biti dio inicijative mladih.

Nadamo se da će vas intervju koji smo proveli s Tenom potaknuti na korištenje tih europskih mogućnosti 😊

Intervju je provela naša Kristina, a o svojim iskustvima govori Tena Mikša iz Radoboja.

 Kristina: Kada i kako si čula za mogućnost mobilnosti mladih u svrhu učenja/volontiranja diljem Europe i izvan nje, odnosno za Erasmus+?

Tena: Za Erasmus+ program prvi sam put čula 2013. preko kolege s fakulteta koji je sudjelovao u youth exchange projektima. Isprva sam bila skeptična, no ubrzo sam se počela prijavljivati te sam već iduće godine sudjelovala na svojoj prvoj razmjeni u Rumunjskoj.

Kristina: Erasmus+ nudi mogućnosti sudjelovanja u inozemnim aktivnostima, koju mogućnost si ti koristila? Da li si putovala pomoću Erasmus+ kao pojedinac ili kao osoba koja radi s mladima?

Tena: Sudjelovala sam na 8 međunarodnih projekata razmjene mladih te na jednom treningu. Na razmjenama mladih iz svake države sudionice obično sudjeluje po 5-6 osoba, dok je na treninzima taj broj nešto manji, po 2-3 osobe. Prijavljivala sam se kao pojedinac te sam svaki sam put bila dio neke grupe sastavljene od pojedinaca koji se nisu poznavali otprije.

Kristina: Kako si se odlučila na cijelu priču? Koji su bili tvoji poticaji da kreneš putovati u svrhu učenja?

Tena: Moja osnovna motivacija za sudjelovanjem bila je mogućnost putovanja bez velikih troškova. Sudionicima je osiguran smještaj i hrana te se pokrivaju troškovi putovanja do određenog iznosa (koji je najčešće dovoljan da bi se došlo do odredišta na kojem se projekt održava). Osim toga, obično se može izorganizirati ostajanje 2-3 dana nakon projekta ili raniji dolazak pa se može iskombinirati posjećivanje drugih odredišta o vlastitom trošku. Nadalje, na projektima ste okruženi s 25-30 osoba svoje dobi iz raznih država što je uvijek zanimljivo iskustvo. Bez ustezanja se može reći da sudjelovanje u ovim programima uključuje i znatnu količinu zabave 😉 I zadnje ali ne manje bitno, usput možete nešto i naučiti, ako ste motivirani možete izvući neku korist, a od štete zasigurno nije.

Kristina: U koje zemlje si putovala pomoću Erasmus+ i koje si destinacije vidjela tijekom svojih putovanja? Koliko dugo si boravila u nekoj zemlji?

Tena: Bila sam u Rumunjskoj (dvaput), Slovačkoj, Njemačkoj, Bugarskoj, Turskoj, Litvi, Poljskoj i Belgiji. Trajanje svakog projekta bilo je između 8 i 10 dana pa je uz raniji dolazak i kasniji odlazak svaki posjet trajao otprilike dva tjedna. Projekti se obično održavaju u nekim manjim mjestima što smatram prednošću jer je cjelokupno iskustvo tako manje turistički orijentirano. Osim toga, većinu tih destinacija teško da bih posjetila da nije bilo tih programa jer to obično nisu mjesta koja vam padnu na pamet pri spomenu na neku zemlju. Primjerice, u Turskoj sam bila na jugoistoku zemlje, u gradiću Bireciku, na obalama Eufrata što baš i nije turska top destinacija, ali je svakako bilo interesantno biti tamo. Naravno da sam se prije i poslije projekta zadržala malo u Istanbulu tako da sam uglavnom uspijevala spojiti sudjelovanje na projektima te osobne putničke motive.

Kristina: Koja iskustva si stekla tijekom svojih putovanja? Da li je bilo i negativnih iskustava?

 Tena: Budući da je filozofija Erasmus+ programa promicanje neformalnih metoda učenja, sudjelovanje u tim projektima pruža odmak od klasičnog sjedenja na predavanjima, a može rezultirati i kojekakvim kreativnim uradcima. Primjerice, nerijetko je zadatak sudionika snimanje kratkog filma na neku temu, osmišljavanje foto priče ili pak treasure hunt – rješavanje niza zagonetki i zadataka da bi se došlo do nekog cilja. Budući da se ti zadaci obično obavljaju u nasumično oformljenim timovima, prilagođavanje različitim osobama s kojima morate surađivati može predstavljati izazov, ali dugoročno unapređuje interkulturalne kompetencije te jača toleranciju i fleksibilnost. Posebno mi se sviđao veći naglasak na suradništvu nego na natjecanju pa nema straha od evaluacije.

Od negativnih iskustava izdvojila bih različitu kvalitetu projekata. Naime, vrijednost sudjelovanja u znatnoj mjeri ovisi o stupnju u kojem i sami organizatori ozbiljno pristupaju projektu, tj. koliko su aktivnosti kvalitetno osmišljene. S obzirom na to da sam na Erasmus+ projektima sudjelovala za vrijeme svog studiranja, nekad su mi se zadane aktivnosti činile prejednostavnim, tj. primjerenijim za neku mlađu dob. Osim toga, bilo je situacija kada se stjecao dojam da ni samim organizatorima nije osobito stalo do kvalitete rezultata. Primjerice, u jednoj situaciji nam je prilikom izvršavanja nekog zadatka rečeno da nije važno kako to napravimo, glavno da se nešto napravi. Iz razgovora s mladima koji su sudjelovali u većem broju razmjena saznala sam da je bilo projekata na kojima im je doslovce rečeno ‘evo vam papir i flomasteri, pravite se da nešto radite da vas možemo poslikati, a onda imate slobodno vrijeme’.

Kristina: Da li su ti postignuta iskustva pomogla u nekom periodu života i koliko su ta iskustva utjecala na tebe?

Tena: Smatram da me sudjelovanje u Erasmus+ programima ohrabrilo na kasnije organiziranje samostalnih putovanja. Primjerice, ovo sam ljeto propješačila Camino de Santiago (del Norte i Primitivo). Koliko god Camino bio strukturiran, organiziran i turistički, sumnjam da bih se usudila sama otići pješačiti da nikad prije nigdje nisam bila.

Kristina: Da li si se susretala s problemima prilikom putovanja ili u zemljama u kojima si boravila?

Tena: Ne pada mi na pamet baš neka problematična situacija. Upravo suprotno, obično se domaćini (organizatori projekta) trude prikazati u čim boljem svijetlu. Bilo je naravno standardnih turističkih pokušaja prevara, no to smatram uobičajenim.

Kristina: Ako ti se pruži ponovno prilika za mobilnost, hoćeš ju iskoristiti?

Tena: Trenutno nemam namjere sudjelovati u projektima razmjene, no voljela bih otići na EVS u neku manje razvikanu zemlju.

Kristina: Na koji način ti je ovo iskustvo pomoglo (za posao, volontiranje i sl.)?

Tena: Prije bih rekla da mi je pomoglo na osobnom, nego na profesionalnom planu. Sudjelovanje u Erasmus+ programima stoji mi kao sporedna crtica u životopisu, no ne mislim baš da mi je to znatna komparativna prednost prilikom zapošljavanja. Neformalne metode učenja koje se koriste na tim programima jesu nešto što bi se moglo primijeniti u nekom radu s djecom, no ja u okviru svog trenutnog posla nemam takvih mogućnosti.

Kristina: Jesi li koristila Youthpass?

Tena: Nisam koristila Youthpass, no ako ću se prijavljivati na EVS, dosadašnje sudjelovanje na projektima razmjene mi je svakako prednost.

Kristina: Što želiš poručiti mladima koji razmišljaju putovati u sklopu programa Erasmus+?

Tena: Svakako bih im preporučila da barem jednom odu na neki od programa. Velika većina ljudi s kojima sam sudjelovala na Erasmus+ projektima imala je pozitivan dojam, a mnogi su otišli i više puta. Razmjene mladih smatram primjerenijim za neku mlađu dob (srednjoškolski uzrast te mlađa punoljetnost), dok training course programi mogu biti zanimljivi i nešto ozbiljnijim sudionicima.

 

Pročitaj više...