Međunarodni dan tolerancije – intervju sa psihologom Tomislavom Čekoljem

Međunarodni dan tolerancije obilježava se 16. studenoga. To je dan koji nas podsjeća na poštovanje i uvažavanje drugačijih od nas. Dan koji nas potiče na snošljivost prema drugima. Generalna Skupština Ujedinjenih naroda je 1996. godine pozvala zemlje članice da ustanove Dan tolerancije u sladu s Deklaracijom o principima tolerancije koja je potpisana od strane članica 16.11.1995. godine. (Portal za škole – skole.hr)

Kako bismo obilježili ovaj dan, na temu tolerancije razgovarali smo sa psihologom Tomislavom Čekoljem iz Srednje škole Bedekovčina.

1. Jesu li učenici/ce u vašoj školi tolerantni jedni prema drugima?

Možda prvo treba definirati toleranciju. Tolerancija se najjednostavnije može definirati kao uvjerenje prema  kojem svi ljudi na svijetu moraju imati jednaka prava jer su sami po sebi ljudi.  To je priznavanje prava čovječnosti, svjesnost da smo bazično gledajući svi jednaki te da većina nema više prava od manjine. Učenici npr. mogu biti tolerantni prema učenicima romske nacionalnosti, prema onima koji imaju drugačiju seksualnu orijentaciju, prema onima koji vole drugačiju muziku od većine, prema onima koji drugačije izgledaju, onima koji imaju određene psihičke karakteristike poput djece s posebnim potrebama  i sl.  U većini hrvatskih škola, a tako i u mojoj postoji nulta tolerancija na nasilje koje je usko povezano s neuvažavanjem tuđih različitosti. To znači da se ponašanje koje je povezano s netolerancijom strogom pedagoškom mjerom (ako nema reakcije roditelja, ta mjera je često samo simbolička), a prije toga djelatnici škole razgovaraju s učenicima i roditeljima kako bi ih osvijestili o posljedicama i štetnosti takvog ponašanja. U našoj školi takvih slučajeva nasilja uzrokovanog netolerancijom otkrijemo možda 10 -15 puta godišnje. Siguran sam da nasilja ima puno više, ali se ne prijavljuje. Radi se na tome da se djecu osvijesti da je nečinjenje jedan oblik suradnje u nasilništvu. Ono što zapravo hoću reći da je moguće da su učenici samo deklarativno tolerantni, iako u biti ne mijenjaju duboko ukorijene stavove koje su većinom stekli pod utjecajem svoje obitelji i šire kulturološki. To bi značilo, da se različite ne zlostavlja, ali pojedinci ih mogu npr. ignorirati, ne uključivati  u društveni život grupe što je također jedan oblik nasilja. Drugi problem su društvene mreže koje nisu toliko oku vidljive i na koje se danas većina nasilja zapravo i prenijela te promijenila svoje naličje u puno gori oblik. Isto tako, mislim da djeca često nisu u kontaktu s različitostima. Pitanje je kako bi reagirali da im u školu u razred dođe nekoliko imigranata koji još k tome imaju deklariranu homoseksualnost. To bi bio pravi test tolerancije i tek tada bih mogao bolje odgovoriti na ovo pitanje. U radioničkom radu s učenicima sa sličnim temama mogu reći da postoje ogromne razlike u postojanju stereotipa/predrasuda prema raznim društvenim skupina na individualnoj razini.

2. Kako učenici/ce iskazuju netoleranciju ako postoji unutar škole?

Kao što sam naveo nesnošljivost prema različitostima može se manifestirati kroz dugotrajni oblik nasilja prema određenom pojedincu. U školi ne postoji manjinska supkulturna skupina koja bi se držala zajedno pa ne mogu govoriti o tome. To me i zabrinjava jer mi se čini da je današnja tendencija adolescenata proces „uprosječivanja“ u kojima se razlike gube i svi postaju više-manje slični jedni drugima. Tome sigurno pridonose i društvene mreže na kojima svi pregledavaju slične sadržaje odnosno svi su u doticaju sa sličnim stvarima.

3. Kako bi učenici/ce mogli unaprijediti svoju toleranciju prema drugima?

Mislim da je najbolji način doticaj s različitostima. U pozadini netolerancije često se nalazi uvjerenje da su određene skupine opasne, strah od različitosti odnosno neznanje ili pomanjkanje vještina u reagiranju na različitost. Npr. djeca s posebnim potrebama se mogu ignorirati zato što ljudi misli da s njima neće znati razgovarati ili se pak ljudi boje vlastitih emocija koje bi se mogle evocirati u doticaju. U doticaju s različitima često se otkrije da su strahovi pretjerani te ljudi uvide da se i njih može promatrati kao cjelinu sa svi pozitivnim i negativnim karakteristikama koje imaju.  U podlozi može biti i nedovoljno razvijena empatija koja bi prvenstveno treba biti poticana do 5. godine unutar obitelji, a kasnije sustavno kroz vrtić te osnovnu i srednju školu. Sama edukacija o takvim temama nikad ne smije biti bazirana na znanju i informacijama, već na posebnim tehnikama u kojima pojedinac uči vještine i dolazi direktno u kontakt sa svojim emocijama. U srednju školu učenici već dolaze donekle formirani te je sve teže utjecati na stavove i emocije pojedinaca. Što je pojedinac stariji, sve više se usmjerava na podražaje u okolini koji samo dodatno učvršćuju njihove stavove, dok one koji se ne uklapaju odbacuju ili ih ne primjećuju. Poruke ljubavi koje npr. šalju neki rokeri u našim pjesmama bi zapravo trebale postojati u muzici drugačijeg tipa pa da ljubav stigne i do ljudi koji misle da su rokeri prljavi narkomani. Nažalost, naš školski sustav, još uvijek ne prepoznaje važnost uvrštavanja ovakvih sadržaja u kurikulume. Za takve teme previđena je sramotna satnica u školama pa se često samo površno  obrade na satovima razrednika i među predmetnim temama (ne krivnjom djelatnika škola!).  Od škola se očekuje da osim edukacije, odgajaju i roditelje, a ne samo djecu. Pitanje empatije i općenito emocionalnih kompetencija jedna je od ključnih tema za razvoj tolerancije i zdravog društva općenito. Toliko o stvarnoj brizi političkih elita o djeci i njihovim potrebama.

4. Postoje li istraživanja vezana uz toleranciju na razini Hrvatske i svijeta? Ako da, molim navedite neke zanimljive podatke iz istraživanja.

U pozadini postojanja netolerancije su zapravo stavovi prema određenim društvenim skupinama koji pak imaju veze s njihovim uvjerenjima o postojanju opasnosti za pojedinca ili društvo općenito. Tako mogu izdvojiti istraživanje na jednom projektom koji zapravo usko ima veze s tolerancijom. Surađivao sam s udrugom CESI na projektu smanjivanja nasilja u maloljetnim vezama. U jednom istraživanju iz 2007. godine koje je rađeno na 1041 učenika srednje škole u Hrvatskoj otkrilo se da 38 posto mladića misli da je prava žena pasivna kućanica, dok čak 24 posto žena to isto očekuje od svoje ženske uloge. Čak 50 posto mladića misli da žena treba paziti da ne izazove muškaraca, a 35 posto djevojaka također ne misli da je to pametno. Nasilje i netolerancija se često događaju ako postoje rigidna uvjerenja o tome kakvi ljudi trebaju biti i kako se trebaju ponašati. Ako se osoba ponaša suprotno od onog što očekujemo možemo postati ljuti. Ako se na ljutnju spoji i kolerični temperament, alkohol i društvena klima koja odobrava nasilje, javljanje destruktivnih ponašanja je gotovo izvjesno.

5. Koji čimbenici utječu na netoleranciju? Povezati s istraživanjem ako je moguće.

Svi se rađamo s određenim potencijalom prema razvoju određenih osobina ličnosti koje kasnije utječu na naše ponašanje. Već jako mala djeca više preferiraju rasu s kojom su odrasla i to iz čistog razloga jer su navikla na određenu boju kože u svojoj okolini. Neka genetička istraživanja rađena na uspoređivanju jednojajčanih i dvojajčanih blizanaca nam govore da se čak i politički stavovi (liberalno-konzervativno) mogu predvidjeti genetikom. To znači da ako bi teoretski imali informaciju o genetskom kodu neke osobe mogli predvidjeti hoće li ona na izborima glasati za lijevu  ili desnu opciju.  Općenito, istraživanja nam govore da se oko 50 posto razlika među ljudima u osobinama ličnosti poput društvenosti ili emocionalne stabilnosti mogu povezati s genetikom, a 50 posto s okolinom. Netolerancija je usko povezana s osobinom ličnosti koju nazivamo „otvorenost prema iskustvu“. Ljudi koji su otvoreniji prema iskustvu vole upoznavati nove ljude, kreativniji su, fleksibilniji i vrijednosno više teže doživljajima nego materijalizmu. Ipak, bez utjecaja okoline, genetska predispozicija nam malo znači. Mi možemo imati genetski potencijal da budemo manje otvoreni prema iskustvu, ali ako rastemo u okolini koja je tolerantna,  postat ćemo tolerantne osobe. Zato je ključno od vrtića kod djece razvijati empatiju te suočavati djecu sa što više različitosti kako bi mozak prihvatio činjenicu da u principu svi ljudi imaju pravo na sigurnost, ljubav i poštovanje.

6. Primjenjuju li osobe koje su netolerantne neki oblik nasilja?

Ne nužno, ovisi o temperamentu osobe, postoji li zaštita grupe i o percepciji ugroženosti osobe različitom skupinom. Ako se osoba u medijima hrani pričama o imigrantima koji siluju, ubijaju, kradu, u stvarnom kontaktu s imigrantom može reagirati nasilno. Treba razumjeti da je takva reakcija za tu osoba svojevrsna samozaštita jer su joj uvjerenja o imigrantskoj skupini u startu iskrivljena.

7. Jesmo li mi kao društvo generalno tolerantni/netolerantni?

Vidjeli smo kako smo se ponašali prije 4,5 godina kada je kroz Hrvatsku prolazio imigrantski val. Bilo je puno pozitivnih primjera, no to je bio tranzitivni val,  pravi test bi bila naša reakcija ukoliko bi svi ti ljudi ovdje ostali živjeti nekoliko godina. Generalno, rekao bih 50/50. Ljudi o sebi vole misliti pozitivno. Ali mišljenje i ponašanje ponekad ne idu u istu ruku. Npr. osoba vam može reći da nema ništa protiv homoseksualaca, ali bi se možda borila sa šefom da zajedno ne sjede u  istoj kancelariji.