Preslaguješ stvari iz ormara. Stavljaš ih u kofer. Sve stvari koje su te na neki način veselile ovdje, pakiraš i nosiš sa sobom, a one najbitnije vrijednosti ostavljaš kod kuće. Djecu, ženu, roditelje, prijatelje, kuću, psa, mačku. Njih ne možeš povesti sa sobom. Zašto odlaziš? Zašto ostavljaš sve bitno za sobom i odlaziš raditi u inozemstvo? Zbog države, zbog novaca ili zbog sebe? Je li važnija država i plaćanje dugova koji zapravo nisu tvoji dugovi ili vlastita sreća? Odgovor na pitanje znamo. Da ga ne znamo, stvari koje se događaju posljednjih godina se ne bi događale. Žalosna činjenica je ta da ide samo na gore, a ne na bolje. I kada krivulja i postoci krenu prema gore, to je upravo zato jer broj mladih ljudi masovno odlazi iz države, pa se broj nezaposlenosti smanjuje jer nisu više prijavljeni na Hrvatsku burzu rada. Da, to predstavlja neki minimalistički pozitivni postotak no, kada bolje razmislite, koliko je to ustvari pozitivno? Koliko je pozitivna činjenica da svi dijelovi, a ponajviše istočni dio lijepe naše u potpunosti propada zbog nedostatka ljudi i međusobne motivacije, a nekad je prednjačio najbogatijim obiteljskim gospodarstvima? Nažalost, pozitivnost ostaje u magli, sve više i više. Ljudi smatraju da nemaju više izlaza. Krivi su za ono za što i nisu. Plaćaju ono za što se nisu zadužili, ne želite li ostati bez svega. No, bez toga ostaju u svakom slučaju čim kroče izvan Hrvatske, u drugu državu.
Motivacija za ostanak
Problem se riješi međusobnom slogom. Male stvari pokreću one veće dok se ne dođe do određenog cilja. No, otkud sloga? Glavno pitanje je kako doći do određene sloge kada živimo još u 1991.? I da nema sloge, potrebna je motivacija. Međutim, država je posustala kad je u pitanju motiviranje ljudi. Kako stvoriti određenu motivaciju prema građanima Republike Hrvatske kad oni na dobrim pozicijama ne mogu doći ni na vlastiti posao, a uzimaju dvije do tri plaće odjednom? Uvjeravanja da će biti bolje i da idemo prema boljem? Kojem boljem kad smo mi međusobno 25 godina unazad, a za svijetom zaostajemo dobrih 40?
Međuljudsko (ne)razumijevanje
Određeni ljudi rade po cijele dane. Po mraku otiđu, po mraku se vrate. Plaću nisu dobili 6 mjeseci, a i dalje rade. Rade i trude se za nešto za što neće biti plaćeni, čega zapravo nisu svjesni, a sve zbog visokih očekivanja od svojih poslodavaca i države. Upravo od tih od kojih to očekuju, im vrate suprotno, bez srama. Međutim, kako bez srama? Gdje je ljudskost? Gdje je njihov sram kada novce koji su trebali dati svojim radnicima da uzdržavaju obitelji na kraju zadrže i potroše na nešto što im je u potpunosti nepotrebno? Danas je sve moguće kupiti novcima. Novci jedu ljude. Oni koji ih imaju su nezasitni i traže i žele samo više i više. Dok postoje obični ljudi koji samo žele raditi i imati prosječnu plaću. Postoje ljudi koji ne žele razmišljati hoće li drugo jutro imati za kruh s čime bi prehranili svoju obitelj. Žele živjeti normalno, bez puno novaca, ali normalno da mogu priskrbiti sve životne potrebe sebi i svojim voljenima.
Uzrok
Uzrok izlazi iz više različitih slučajeva. Jedan od njih je pad rodnosti. Istina je da se pad rodnosti znatno smanjuje iz godine u godinu no, sve manje i manje ljudi ostaje ovdje koji bi taj postotak vratili u normalu. Oni koji su stvarno mladi, odlaze i osnuju svoje obitelji izvan Hrvatske. Oni koji ih imaju, u većini slučajeva se nakon nekog određenog vremena u potpunosti presele svi zajedno, opet u potrazi za boljim i kvalitetnijim životom. Odlaze negdje gdje se ljudi cijene. Cijeni se njihov rad, trud i napor. Ovdje se cijeni jedino činjenica ako imate nekog na visokoj poziciji tko bi vas mogao ugurati u bolji posao. Samim time dolazimo do prvog i nedostižnog uzorka ove teme. Nepoštovanje ljudi, njihovog rada, obitelji i kvalitetnijeg života kakvog su svi zaslužili. Zaslužio ga je svaki radnik koji radi mjesecima, a ne dobiva plaću. Svaki radnik koji radi, a jedino što na poslu dobiva je nepoštovanje. Svaki radnik prehrambenih trgovačkih lanaca koji je radio sve nedjelje i najveće blagdane. Apsolutno svaki radnik koji je sam zaslužan za svoj rad.
Idi prema svojim ciljevima
Za sad, rješenja nema. Ne gledaju se ljudske potrebe, ljude se ne smatra ljudima, izrabljuje ih se. Jedina trenutna motivacija su nam kreativni i mladi ljudi koji samostalno pokreću vlastita zanimanja i poslove te kreću od nule, pa ih se prepozna u cijelom svijetu po kvaliteti i inovativnosti. Uvijek pratite svoje ciljeve i budite dio njih. Vaše vlastito mišljenje će vas odvesti na pravi put, put života kakvog želite i priželjkujete. Ne posustajte jer bez obzira na situaciju, stvari mogu biti pozitivnije i bolje. Bez gledanja stvari i s one bolje, pozitivnije strane, nikad nećemo naći vlastitu sreću.
Autorica: Petra Sokolić
