čips i pizdek

Svatko u životu ima mišju rupu koja se povećava kako i mi rastemo. (Autor nepoznat, vjerojatno između 2020 i 2023)
Mnogi ljudi kažu kako svaka cesta ima svoj smislen kraj: ulica bez izlaza završava u nečijem dvorištu, autoceste se pretapaju u magistrale ili županijske ceste, dok šumski puteljci završavaju u životinjskom brlogu. Ljudi kukaju i žale se da arhitektura i okoliš nisu učinili dovoljno za njih. Gledajući gore častivog i dolje nečastivog, psuju im krvave majke što nisu napravili svijet koji bi liječio njihovu tugu i nezadovoljstvo. Kako da se onda sretni i ispunjeni vrate kućama i gledaju ratne izvještaje pa nakon toga Zadrugu?
Mrmljaju oni pa mi mrmljam zbog njih
Ulicama šećemo, ponekad lutamo, ali svaka šetnja ima svoj početak i kraj. Najčešće sretnemo površne znance koje po nijednoj logici ne bi trebali biti tamo. Pa mumljaju, komentiraju, govore sebi u bradu…a mi nastavimo svojim putem da napravimo krug.
Možda su ljudi trebali napraviti krug s nama?
Jedan krug života u kojem bi, malo po malo, naši zalutali znanci shvaćali život običnih ljudi koji svakih 24 sata proživljuju još jedan dan; dan frustracije i tuge zbog globalne pandemije. Pojedinci kojih smo se ovdje sjetili promatraju ptice u proljetnom letu kada se u podne sjate na balkon života….i uprazno se nadaju da će ptice danas opjevati baš njih. Život je lijep, podsjeća nas naša svijest, dok podsvijest, drhti i šuti te pogledom pozdravlja ptice s balkona.
Hodamo svojim putevima, ali mentalni filter koji blokira šumove u kanalima često ne radi.. Ljudi često koriste riječ pizdek opisujući druge, obično one koji u točno vrijeme nisu napravili točno određenu stvar pa su sad maknuti na stranu. Što znači taj izraz? Kada se počeo koristiti? No, kad bolje pogledam, tijekom pandemije smo imali i više slobodnog vremena nego nam je potrebno…i zamišljali bacanje drvlja i kamenja na svakog tko je po nama odgovoran za širenje virusa: iz sebe smo izvlačili najkrvavije vulgarnosti i dodjeljivali ih vakserima, antivakserima, ministrima, imunolozima i onom smušenom susjedu koji nam je pizdekao na ulici jer smo se usudili nositi masku.
Ah da, sada shvaćam na koji način smo uveli tu riječ u naše živote. Ali, taj susjed i njegova dozivanja zbog maske…eh živote petparački teatre apsurda.
Maske su otkrivale naš pad, zatupile mirnu samoću kojom smo željeli napredovati preobrazivši nas u bezlične pizdeke koji nisu mogli disati duboko, slobodno, zahvaliti svojim plućima što danonoćno crnče za nas. Ne, disali smo poput robota netom škartiranih na odlagalište povijesnog otpada, ostavljeni da budemo primjer zastoja u napretku za generacije koje dolaze. A virus, opijen unutarnjom petljom koja hrani samu sebe i ojačava, smijao nam se u lice i izvodio stand up komediju pred narodima zemaljske kugle.
Virus izdajica nas je svakodnevno žvakao i lomio čeljustima poput čipsa uživajući u našoj letargiji i apatiji prema „onima tamo vani“. “Hrssssk! Nikad više nećeš slobodno koračati propalim svijetom pizdek jedan!”, nastavio se smijati dok smo bježali i lomili noge da se dočekamo našeg tehnološkog ognjišta.
Dajte kruha i igara, nekoć su skandirali potlačeni Rimljani znajući da će, ako bi se žešće pobunili, završiti kao igračka gladijatora u areni. Danas, kruh je postao čips, a igre svakodnevno prepucavanje između zastupnika 1001 idealističkog stava. No, možete li vjerovati da je ljudski rod tek prije koju godinicu po prvi put poimao beskonačnost? Da, otkrio je bezdan u vrećici čipsa koji se sve više produbljivao proporcionalno uvođenju novih emisija o virusu na nacionalnom programu! I tako, dok smo Einsteina činili ponosnim jer je beskonačnost ipak moguća za razliku od gluposti, postali smo pravi, originalni, nepatvoreni kućni čips pizdeki.
2023. godina je ljudi moji, budite zahvalni za hrskavo božanstvo koje držite u rukama jer nam svijet pruža mnoštvo novih čudesa. Zagurajmo ruku duboko u vrećicu i približimo se drugoj strani, onkraj beskonačnosti, onkraj blještave kugle vječne nedodirljivosti.

Kraj.

Kutak četvrte ulice trećeg rajona drugorazrednog grada u prvorazrednoj državi je odgovarao gornjem zaključku. Dok to mjesto još nije postojalo, današnji posjetitelji su bili mali poput miševa. No, godine su od njih učinili smjele borce koje se uvijek vraćaju kralju svih ratnika – čovjeku iza pulta i njegovom legendarnom čipsu u umaku od plodova mora.
Čak niti gazda nije znao kada je zalogajnica počela s radom, za njega je to bilo otprilike „kada se u predgrađu otvorila prva tvornica i još nije bilo dućana s prehranom“.