Kroz volontiranje, čovjek dolazi do nekih spoznaja koje može otkriti samo kroz pomaganje drugima. Jedan od primjera tih ljudi je mlada i pozitivna Lorena Martinić. Studentica Učiteljskog fakulteta na trećoj godini obožava provoditi svoje slobodno vrijeme sa svojim društvom i najmilijima, a ono što je još posebnije, isto to slobodno vrijeme nesebično ulaže u dobrobit zajednice kroz volontiranje. Osim što je volonterka koja sudjeluje u raznim volonterskim akcijama, Lorena je i voditeljica Igraonice „Kutić slikovnica“ i programa “Bajkaonica”.
Sudjelovala sam s Lorenom u puno volonterskih akcija, ali najviše pri održavanju Igraonice. Njezina volja i sreća koje ulaže prilikom volontiranja, a pogotovo u rad s djecom te njezino strpljivo vođenje programa potaknuli su me da joj postavim nekoliko pitanja, u nadi da će okolina shvatiti pravu vrijednost volonterstva te dobiti prikaz kako su Lorenin, a i rad svakog volontera vrijedni ponosa i divljenja.
Melita: Gdje i kada si se prvi put susrela s volontiranjem?
Lorena: Prvi sam se put s volontiranjem susrela u Društvu „Naša djeca“ Zabok gdje sam i danas aktivna članica. Na volontiranje me potaknulo članstvo u DND-u Zabok – isprva sam i sama pjevala u Zabočkim mališanima i bila članica Dječjeg foruma i tako sam, nakon što sam napunila godine za napustiti navedene aktivnosti, vidjela šansu da i ja sama mogu pomagati u nekim aktivostima u DND-u. Od osnovne sam škole bila volonterka i u samoj školi, ali i nakon nje svoju sam aktivnost u volonterskim akcijama nastavila u zabočkoj Gimnaziji. Većina volonterskih akcija bila je zajednička i s DND-om pa sam se tako sve više upuštala u pomaganje unutar DND-a.
Melita: Što ti je bitno kada se uključuješ u volontersku akciju odnosno što je presudno da se odlučiš za uključivanje u tu određenu volontersku akciju? Molim te da objasniš.
Lorena: Već na sam spomen neke volonterske akcije znam da ću biti prisutna u njoj. Jednostavno mi je sudjelovanje u takvim akcijama postalo normalno, prirodno. Kada čujem da se provodi neka akcija unutar našeg DND-a odmah se angažiram i maksimalno potrudim da na njoj budem prisutna koliko god to uz fakultet i ostale obaveze mogu. Za uključivanje u neku od volonterskih akcija presudna je uvijek misao vodilja „pomagati drugima“.
Melita: Voditeljica si Igraonice „Kutić slikovnica“ i programa “Bajkaonica”, možeš li nas upoznati s radionicama?
Lorena: Igraonica „Kutić slikovnica“ namijenjena je djeci od 3 do 6 godina koja ne idu u vrtić. Ove je godine igraonicu pohađalo sveukupno 17-ero djece. Tijekom igraonice djecu pokušavam potaknuti na aktivno slušanje priče, zatim na sudjelovanje u kreativnoj radionici vezanoj uz priču, a na kraju i na zajedničku igru. U svakom se segmentu igraonice bavim time da su uključena sva djeca u svakoj radnji. Evo primjera jedne igraonice „Kutić slikovnica“:U početnom dijelu igraonice djeci pročitam priču „Pinokio“ o kojoj zatim malo popričamo da vidimo koliko smo zapamtili i koliko nam je bila zanimljiva. Nakon toga imamo kreativnu radionicu u kojoj smo nakon priče „Pinokio“ izrađivali drvene lutkice nalik na Pinokia. Budući da su djeca uvijek vrijedna, preostalo vrijeme igraonice (najčešće pola sata od ukupnih sat i pol koliko traje igraonica) igramo neke zajedničke igre kao što su Glazbene stolice, Ide maca oko tebe, Naokolo šalata i slično. Naravno, uz svaki posebniji datum kao što je to za Božić, Valentinovo, Noć vještica i drugo imamo i priče i radionice vezane uz povezane događaje. Jako volim ulogu voditeljice igraonice „Kutić slikovnica“ jer u tih nekoliko mjeseci, koliko se djeca i ja družimo (od listopada do svibnja), postanemo jedna mala povezana „obitelj“ kojoj se jako teško rastati na zadnjoj igraonici. Jedva čekam listopad kako bi i ove godine mogla započeti s novim ciklusom svoje igraonice!
Program Bajkaonice noviji je segment u DND-u. Bajkaonicu pokreće Savez društava „Naša djeca“ Hrvatske u sklopu NIVEA projekta. Budući da se u današnje vrijeme sve manje čitaju i pričaju priče, ovaj je program pravi pokretač oživljavanja pričanja bajki. Izabrana sam za voditeljicu Bajkaonice iz razloga što sam kao volonterka DND-a Zabok pokazala zainteresiranost za vođenje tog programa te sam završila edukacije prošle i ove godine u organizaciji Saveza DND-a. Bajkaonicu provodimo tijekom godine na različitim mjestima. Prvu sam Bajkaonicu održala mališanima – polaznicima igraonice „Kutić slikovnica“, zatim jednu u Gradskoj knjižnici i u OŠ Ksavera Šandora Gjalskog za vrijeme svoje stručno-pedagoške prakse. Od samog početka Bajkaonice u planu nam je posjetiti i dječji odjel Opće bolnice Zabok i jako se veselim svojim pripovijedanjem bajki usrećiti i razveseliti bolesne mališane koji se tamo zateknu.
Melita: Kako se osjećaš nakon što volontiraš kao voditeljica radionica?
Lorena: Nakon svake radionice koju sam održala osjećala sam se sretnom, ispunjenom pozitivnom energijom i spremnom na pripremanje za neku novu radionicu. Volim taj posao i, kao buduća učiteljica, stvarno sam se pronašla u tome. To je ono što me zaista ispunjava jer kad vidim oduševljena i sretna dječja lica tijekom i nakon radionica znam da sam uspjela i da mi trud nije bio uzaludan. Djeca su pravi, iskreni pokazatelji uspješnosti jer svaku primjedbu koju imaju izreku na licu mjesta bez oklijevanja, a to je ono što mi je potrebno za svoje usavršavanje. Jako mi je drago da takvim radionicama mogu pristupati kao volonterka bez ikakve nadoknade jer tek tada pokažem i sebi i drugima kako to radim iz velike ljubavi prema djeci i svemu što nam rad s djecom pruža.
Melita: Koja iskustva, znanje i vještine si stekla volontiranjem? Da li je bilo i negativnih iskustava?
Lorena: Volontiranjem sam se upoznala s različitim oblicima rada s djecom budući da najviše volontiram u DND-u, najveći dio mog volontiranja posvećen je upravo radu s njima. Jako sam zahvalna što mogu puno raditi s klincima budući da će moj budući posao biti upravo svakodnevno provođenje nastave s djecom u školi. Mislim da sam nakon toliko godina volontiranja s djecom stekla mnogo vještina i znanja kojima djeci mogu zaokupiti slobodno vrijeme zanimljivim aktivnostima, zabaviti ih i razveseliti. Dakako, sva stečena znanja i vještine želim nadopunjavati da bi se što bolje mogla posvetiti i prilagoditi dječjim interesima i zanimanjima. Naravno, kao i u svakom poslu, tako i u volontiranju postoje i negativna iskustva. Ponekad mi se to dogodi u igraonici „Kutić slikovnica“ da neko dijete baš ne želi slušati priču, pa ta ideja povede većinu djece i krenu se zabavljati s igračkama dok ja pokušavam na zanimljiv način ispričati priču ili pak tijekom „Bajkaonice“ kada treba ispričati priču bez greške na zanimljiv i primamljiv način da bi djeca slušala, a meni se baš onda desi neki „blef“ zaborava teksta ili izjava neke krive rečenice pa djeca uz cijelu priču primijete baš tu jednu pogreškicu koju pamte do kraja priče kako bi me pitali nešto baš o njoj. To sve nisu neka velika neugodna iskustva, već su to šaljive nezgode tipične za svaki rad s djecom i publikom jer se za svako od njih lako pronađe način kojim se odgovorima i rješenjima neprimjetno „izvući“ iz takvih situacija. Ove su mi aktivnosti i stečena iskustva pomogli smanjiti osjećaj srama i neugode te će mi olakšati provedbu javnih satova u školama koji me čekaju na narednim godinama studija.
Melita: Smatraš li da se dovoljno tvojih vršnjaka uključuje u volonterske akcije?
Lorena: Smatram da je premalo mojih vršnjaka uključeno u volonterske akcije. Volonterskih akcija ima velik izbor, ne samo ove naše vezane uz rad s djecom, nego su dostupne na različitim područjima interesa. Kao volonterka i sama pokušavam svoje prijateljice i prijatelje uključiti u što više akcija koje se nude. Sigurna sam da bi se svaki od mojih vršnjaka mogao pronaći u jednoj od njih.
Melita: Što bi poručila mladima kako bi ih pozvala da sudjeluju u volonterskim akcijama?
Lorena: Mladima bih poručila da se čim više uključuju u volonterske akcije jer to je najbolji način korisnog provođenja slobodnog vremena. Sudjelovanje u takvim akcijama pruža dobrobit i nama, ali i onima za koje radimo nešto dobro te pruža osjećaj ispunjenosti i sreće, a mislim da danas mladi, uz sve obaveze koje nose na leđima, nisu ni svjesni da taj osjećaj mogu postići.
Autorica: Melita Hršak
