Stariji studenti koji su to već prolazili ili moji vršnjaci koji su tek ove godine upisali fakultet znat će o čemu govorim. Ovaj članak namijenjen je njima i onima koje to tek čeka. Za one koji su već u tome ili koji su tek sada krenuli, namjena da se sjete kako je njima bilo na početku, a za one koji još nisu krenuli namjena je da znaju što ih čeka i da to što ih čeka nije strašno kao što sam ja mislila (barem se nadam da će dobiti takav dojam).
Krenimo od početka. U višim razredima trudiš se imati dobre ocjene i ostvariti uspjeh koji je dovoljan za upis u željenu srednju školu. Nakon toga, trudiš se tijekom cijele srednje škole s istim ciljem kao i u osnovnoj, samo s malim promjenama – trudiš se za upis za željeni fakultet. No, uz to dolazi još nešto. Matura. Za neke bezbolno razdoblje, a za druge (većinu) razdoblje s 1001 malim živčanim slomom. Nakon mature i dolaska njenih rezultata, gledaš kakvi su ti izgledi za fakultete i nadaš se da ćeš upasti u željeni. Ako ne željeni, nadaš se da imaš šanse za rezervu. Bilo kako bilo, ako je sve dobro prošlo, upišeš fakultet. Željeni ili ne, upisao si ga. Nakon upisa, ako si daleko od doma, pokušavaš pronaći smještaj. Bio to studentski dom ili neki stan, bitno da imaš gdje spavati, a za ostalo se snalaziš.
To je nekako općenito, a sada slijede informacije iz prve ruke, točnije moji dojmovi nakon prva 4 tjedna na fakultetu. Nakon svih onih procedura od osnovne škole, završene srednje ekonomske škole i mature, našla sam se na Ekonomskom fakultetu Zagreb, smjer poslovna ekonomija. I nakon posjeta fakultetu povodom upisa, 2 mjeseca prije samog početka semestra nisam bila svjesna što me sve čeka, što trebam očekivati, a što je najgore, nisam bila svjesna da neću živjeti kao prije. Doći kući svojoj obitelji i svojim hobijima nakon škole, provoditi svaki trenutak kada sam bila u mogućnosti sa svojim prijateljima i posvetiti svoje slobodno vrijeme volonterskim aktivnostima u kojima sam najviše uživala. Pošto je moj fakultet podosta udaljen od mjesta u kojem živim, od trenutka kada sam odlučila da ću upisati fakultet, znala sam da putovanje svakog dana nema smisla te da ću morati pronaći smještaj u studentskom domu. Nažalost, spletom okolnosti, nisam dobila mjesto, ali zato sam sa svojom prijateljicom iz srednje škole pronašla stan u kojem sada zajedno živimo. Nakon što smo uspjele pronaći stan, sagledala sam cijelu situaciju i razmišljala koje su prednosti i nedostatci između te dvije mogućnosti smještaja. Zaključila sam kako većina prednosti naginje na stranu stana. Dok si u potrazi stana, a u tome si zajedno s osobom s kojom se odlično slažeš i razumiješ, puno ti je lakše jer znaš da ćeš s tom osobom odlično funkcionirati u nekoliko zajedničkih kvadrata. Naravno, može se odabrati i cimer za sobu u studentskom domu ili upoznati odličnu osobu koju si dobio za cimericu ili cimera, ali nekako mi se čini da ako pronalaziš i dijeliš čitavi stan, na tebi je veća odgovornost i bolja mogućnost za osamostaljenje. Velika prednost stana jest bolja mogućnost učenja, pogotovo za one koji pri učenju imaju problema s koncentracijom i ako moraju učiti na glas ili derati se dok uče (nažalost, poput mene. Ovim putem šaljem isprike cimerici zbog toga.). Možda nije primjerena prednost, ali budite svjesni da je u istom gradu vaše staro društvo s kojim jedva čekate sastanke, stoga prednost stana jest da vas stane puno više i ne moraš strahovati hoće li te netko upozoriti zbog moguće buke. Samo za primjer, kod nas, jedno druženje sadrži minimalno 11 ljudi tako da je definitivno lakše naći se u stanu nego u sobici u studentskom domu (makar nam i to nije problem). No, jedna veeelika prednost doma jest ona financijska jer zasigurno ćeš dati puno manju svotu novca za jedan mjesec u studentskom domu, nego za jedan mjesec u stanu u nekom, npr. zagrebačkom kvartu, ali što je tu je.
Inače sam jako emotivna osoba i vezana za spomenute obitelji i prijatelje, hobije itd. I zbog toga mi je bilo izrazito teško pakirati stvari i napustiti sve to. Možda pretjerujem jer je to ipak samo 5 dana odvojenosti, ali činjenica da će tako biti sljedećih 5 godine me užasavala. I nakon 4. tjedna i dalje mi je tako i uvijek napuštam dom uz par suza, ali nakon nekog vremena, proći će i to. Tehnologija omogućuje i meni i drugima koji su odvojeni od doma da vode razgovor u trajanju minimalno sat vremena sa svojim roditeljima i prijateljima. Volonterske aktivnosti bez kojih ne mogu, obavljam kako stignem, kada se vratim kući. Što se tiče mojih hobija (slikanje, sviranje, crtanje…) stvari su se smirile jer sam se tu snašla. Možda sam i za to pretjerala, ali nisam si mogla pomoći. Sva moja oprema za slikanje i instrument su lijepo u stanu sa mnom (još jedna prednost stana). Ali nažalost, kada sada pogledam nemam toliko vremena za hobije kao što sam imala u srednjoj školi. Tu prelazimo na čari studiranja.
Prije početka semestra došla sam u zgradu fakulteta na upise i po indeks. Tada sam vidjela da je ta zgrada velika. Počeo je semestar i predavanja i tek onda sam ja shvatila koliko ta zgrada nije velika. Ogromna je! Dobila sam raspored na kojem lijepo piše termin u kojem mi predavanje traje, tko ga drži i gdje se održava. Dobila sam sve informacije, ali najapstraktnija mi je bila npr. D24. Dvorana 24, razumijem. Ali kako doći do te dvorane uz toliko hodnika, prolaza, toliko dvorana, i toliko stepenica. E, to nisam razumjela. Uz brojne strelice postavljene po hodnicima i prolazima te uz brojna vraćanja na početno mjesto, uspjela sam pronaći dvoranu. I nije samo za tu, već za svaku koja se nalazila na tom rasporedu. No, sada je već bolja situacija. Shvatila sam kako ne moram ići skroz do ulaza kako bih vidjela strelice gdje se koja dvorana nalazi ili da ne postoji samo jedan wc zbog kojeg moram proći cijelu zgradu fakulteta, već da ih je više. O snalaženju po gradu bolje da i ne govorim. Saznala sam i naučila gdje je što i kamo trebam ići na način da sam uvijek krivo otišla i propustila tramvaj koji trebam. Ili ga jednostavno čekala na krivo strani ili krivoj stanici. Snalaženje u prostoru bio je jedan od problema. Slijedi drugi.
Prvo mi je bilo šokantno kako moram slušati jedan predmet 3 puna sata, ali tako stvari s predavanjima funkcioniraju. Na tim predavanjima slušala sam, bilježila bitne stvari i sl. No, još jedan šok slijedio je kada sam stigla u stan s hrpetinom debelih knjiga. Odlučivši da ću naučiti sve što smo taj dan obradili, misleći da smo obradili nekih petnaestak stranica iz knjižurine sa sitnim fondom, otvorila sam knjigu i shvatila da smo zapravo obradili 70 stranica. Tada sam vidjela kako će ovo biti drugačije nego što je bilo u srednjoj školi. I tako je bilo svaki put kada dođem kući s predavanja. Već nakon trećeg dana shvatila sam kako bih se trebala malo manje šokirati, a više primiti posla. Tako je i bilo. Redovito učenje pomoglo mi je da odlazim da predavanja mirnija i bez straha da neću sve stići naučiti do kolokvija, a glavna motivacija mi je doći s predavanja, naučiti sve što imam i ostatak vremena provesti s društvom i imati puno više slobodnog vremena za vikend koji ću provesti sa svojim najmilijima.
Još jedan od problema koji me mučio jest društvo. Jedan od najvećih strahova prije nego što sam krenula na fakultet bio je da neću pronaći društvo s kojim ću moći družiti se na fakultetu, no ispalo je da je svaki takav strah bio besmislen i nepotreban. Društvo se uvijek pronađe, samo moraš biti otvoren, komunikativan i svoj jer svaki fakultet je pun divnih ljudi koji isto tako žele pronaći nekog s kim će provoditi vrijeme.
No, nakon problema slijedi jedna od divota studentskog života: x-ica, a uz nju dolazi menza. Možda misliš prije odlaska na fakultet da ćeš smršavjeti 10 kg, pošto nema roditelja i bake koji će ti kuhati. Uz menzu, dobit ćeš tih 10 kg viška, a ne manjka. Dovoljna informacija jest da sam svoj prvi obilni ručak platila 6,74 kn. Tako da je hrana najmanje čime trebate razbijati glavu tijekom studentskog života.
Nadam se da sam studentima koji ovo čitaju uspjela vratiti osjećaje, sjećanja i uspomene koje imaju na prve dane studiranja, a da buduće studente nisam prestrašila, imajte na umu da za svaki problem ili strah postoji nekakvo rješenje. Ja sam tek na početku i to su samo početni dojmovi, a tko zna kakvi će biti nakon nekog vremena, kada ću biti dulje u tome svemu. Do tada ću pustiti svoj studentski život da ide svojim tokom, a kada ću shvatiti da sam njime nešto i postigla, uzet ću ovaj članak i pročitati ga te sjetiti se svog početka studiranja.
Autorica: Melita Hršak
Fotografija: Pikxaby.com
