Kada razgovaramo o nasilju, relativno često ćemo prije pomisliti na dečke i mlade muškarce kao sudionike nasilnih situacija, od uličnog nasilja do nasilja u odnosima. Ta činjenica ukazuje na to da je povezivanje muškaraca s agresijom dio kulturološkog shvaćanja uloga i prirode različitih spolova. Takvo shvaćanje povijesno je i dugotrajno, a prenosi se kroz odgoj i druge oblike socijalizacije. Tek u posljednjim desetljećima dolazi do trenda neutraliziranja društveno pripisanih osobina u kontekstu roda i spola. Ipak, na dječake se još uvijek polažu uvjerenja i očekivanja okoline o tom što to znači biti muškarac, a još bitnije, što to muškarca čini snažnim i sposobnim.
O agresivnosti i nasilju među muškarcima i od strane muškaraca, razgovarali smo s edukatorima iz udruge Status M, Mirsadom Dalipijem i Tinom Frančićem koji rade na prevenciji i rehabilitaciji nasilničkog ponašanja među muškarcima.
To podrazumijeva rad u školama, odgojnim ustanovama i zatvorima. Dio njihovog angažmana odnosi se i na rad s mladim očevima što smatraju izuzetno bitnom stavkom stvaranja zdravih i slobodnih muškaraca. Očevi su jedinstven izvor znanja o tome kako se muškarcem postaje i što to znači biti muškarac. Kada model oca u obiteljskom okruženju demonstrira nedostupnost, impulzivnost i agresiju u bilo kojem smislu to postaje izvor znanja i nažalost izvor negativnih vještina za dječake (djecu). Mirsad je istaknuo kako je u svijesti roditelja još uvijek nedovoljno potpuna slika podložnosti djece svim utjecajima iz okruženja. Tako navodi da su roditelji često selektivno toga svjesni te podcjenjuju učinak svog ponašanja na oblikovanje djece onda kada ponašanje nije usmjereno direktno na djecu. Tin je istaknuo da i u širem društvu izostaje konsenzus o neprihvatljivosti nasilja te da svi imamo razvijenu toleranciju na neke oblike nasilja.
U svom dosadašnjem radu s mladima koji već imaju etiketu „nasilnika“, a neki su i počinitelji ozbiljnih prekršaja i kaznenih djela, imali su priliku upoznati potrebu mladih muškaraca da se netko njima bavi onda kada im treba, te da s njima rade upravo muškarci, edukatori koji ih mogu razumjeti, a s druge strane im ponuditi neke nove alate za razumijevanje sebe i usmjeravanje svojih postupaka u konstruktivnijem smjeru. Specifično je za mlade počinitelje nasilja i kaznenih djela povezanih s nasiljem, kako nam navode edukatori, da se oni osim kao počinitelji trebaju promatrati i kao žrtve, neadekvatne okoline i neučinkovitog sustava te da u sebi često nose razočarenje figurama autoriteta i podrškom koja im je bila dostupna. Tako na svim stručnjacima koji rade s mladima bilo prevenciju nasilja ili rehabilitaciju, prije svega stoji odgovornost da izgrade često izgubljeno povjerenje, a onda na njihove potrebe odgovore kvalitetnim i dosljednim programom.
Pozitivno roditeljstvo, kao i društvo nulte tolerancije na nasilje osnovne su pretpostavke za rast zdrave djece, a tako i muškaraca slobodnih od stereotipnih, a neučinkovitih i destruktivnih metoda za kanaliziranje negativnih emocija i postizanje različitih ciljeva. Osim toga, potrebno je imati hrabrost i spremnost da se odbaci sve ono što nas više ne služi u trenutnom konceptu življenja, od uvjerenja do ponašanja, a pri tom je važno da svatko krene od sebe pošto mladi, kako nam tvrde iz Statusa M, uče i mijenjaju sebe ovisno o kvaliteti i uvjerljivosti vodstva i programa koji im se nude.
Autor: Denis Marijon
Stavovi i mišljenja autora teksta osobni su i ne odražavaju nužno stavove udruge.
Članak je napisan u sklopu projekta “Lokalni info-centar za mlade Zagor”. Projekt sufinancira Europska unija iz Europskog socijalnog fonda i Ministarstvo za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku.
Slika: Pixabay
