MLA-DOST.DOBRO MAGAZINE

Čuvarice Vremena

1. Could you introduce yourself? I can see your success and influence on many important issues, I would like to get to know you from your point of view.
IVANA: Čuvarice vremena su grupa zaljubljenica u povijest koja široj publici nastoji približiti manje poznate sudbine ljudi bez obzira na njihov društveni položaj ili “zloglasnost”. To činimo kroz niz rubrika u kojima prikazujemo teme vezane uz povijesnu svakodnevnicu, žensku povijest, umjetnost, književnost, sport, zabavu, znanost i politiku.
ANA: Za nas povijest nije samo niz godina, događaja, političkih odluka i osoba koje treba memorirati, onako kako se često prezentira u obrazovnom procesu, nego niz ljudskih sudbina, ljudskih života, nekih poznatih, a nekih manje poznatih, koji su utjecali na oblikovanje povijesti i svijeta koji danas znamo.
MARTINA H. V.: Naša ekipa sastoji se trenutno od 6 članica: Nede Novosel, Ivane Kuhar, Martine Piškor, Ane Zbiljski, Đurđice Vitković i Martine Hukavec Vlašić.

2. Can you tell us a bit about the history and mission of Čuvarice vremena, and how you came up with the idea to start this organization?
IVANA: Većinom smo se upoznale preko aktivnosti vezanih uz Memorijalni stan Marije Jurić Zagorke, a okupile smo se za vrijeme lockdowna. Čuvarice su postale naš odgovor na pandemijsku otuđenost te pokušaj okupljanja radi očuvanja zdravog razuma koji nas je do danas održao.
NEDA: Da, sve nas je zapravo okupila Zagorka, sve smo se njezinim životom, radom, romanima bavile više ili manje, a naše je ljepilo i Ana. Ona nam je isprva svima bila poveznica i potaknula nas da sve ono čime se inače volimo baviti ne ostane samo za nas, nego da u obliku kratkih objava dijelimo s drugima koje bi ovakvo što moglo zanimati. Tako je nastao facebook i instagram profil Čuvarica. Budući da nam je uskoro treći rođendan, kroz ovo smo vrijeme, putem (zbog privatnih obaveza) izgubile dvije Čuvarice, ali su nam se pridružile i dvije nove. I sve imamo osjećaj kao da se znamo već dugo.
ĐURĐICA: Volimo reći da je misija Čuvarica vremena otkrivanje nepoznate i manje poznate povijesti s naglaskom na žensku povijest te njezina prezentacija javnosti.
MARTINA P.: Povijest se često percipira kao dosadna, a mi smo htjele pokazati da to nije istina. Povijest je zanimljivija od bilo kojeg romana i ljudska mašta ne može izmisliti nešto tako ludo i nevjerojatno kao što su istinite povijesne priče. Kroz godine smo stekle zaista mnogo znanja, te smo našu percepciju povijesti i ono što znamo htjele podijeliti s drugima.

 

3. How does Čuvarice vremena go about researching historical oddities, and what are some of the most interesting discoveries you’ve made?
MARTINA H. V.: Istražujemo preko hrpetine knjiga kojima smo opremile svoje privatne knjižnice i za koje gotovo više nema mjesta, istražujemo kroz periodiku, preko internetskih izvora, članaka, radova stranih i domaćih i sl. Posjećujemo i događanja poput predavanja, izložbi i slično na kojima uvijek saznamo nešto novo.
MARTINA P.: Obično si prvo odredimo temu tjedna, pa kroz brainstorming dođemo do ideja za pojedine dane. Svaka od nas vrsna je u određenom području, te tako ideje pršte same od sebe, jer je neka nešto negdje pročitala, čula, gledala, ili se prisjetimo predavanja s fakulteta. Onda kreće daljnje istraživanje. Uvijek se iznova iznenadimo koliko su žene zapostavljene i zaboravljene. Iako pišemo i o poznatim ženama u svijetu, trudimo se što više osvijetliti živote žena u Hrvatskoj, o kojima se i dalje jako malo zna i piše. Pisale smo tako o prvoj ženi koja je kod nas položila vozački ispit, Almi pl. Balley, a za kojom su njezini suvremenici s omalovažavanjem vikali “bježite, ide vještica Alma!” kada god bi se vozila u svom autu. Tu su i hrvatske vladarice iz doba narodnih vladara, prije ulaska u uniju s Ugarskom, o kojima postoji jako malo zapisa, tu i tamo neki nadgrobni spomenik, kameni ulomak, upis njenog imena u knjizi hodočasnika. Zanimljiva nam je bila i jedna Dubrovkinja iz 16. stoljeća, Marija Gundulić Gučetić, koja je u knjizi svog supruga objavila tekst (pod svojim imenom) u kojem proziva svoje sugrađane za lažni moral i mizoginiju, te se zalaže za ravnopravnost. Nije to mala stvar, napisati takav tekst u vremenu kada žene nisu imale nikakvih prava.
ĐURĐICA: Budući da se za sve tematske cikluse i teme unutar njih dogovaramo zajedno, definitivno se međusobno inspiriramo i kroz zajednički rad otkrivamo nove povijesne poslastice. Svaka od nas ima svoje interese, ali kroz zajednički rad na temama uspijevamo izvući najbolje jedna od druge. Kako je već Martina spomenula, naši privatni i poslovni životi ispunjeni su s puno knjiga, periodika, članaka i sl., a svaka od nas ima svoj modus operandi kada se radi o istraživanju teme o kojoj piše. Ipak, čini mi se da nam je svima zajedničko da se previše uživimo u svoja istraživanja jer smo znatiželjne po prirodi i zbilja volimo ovo čime se bavimo, kao što i volimo dijeliti spoznaje naših istraživanja s drugima. Što se tiče do sad obrađenih tema, teško je izdvojiti najzanimljivije, ali ona koja mi je svakako ostala urezana u sjećanje je tekst o gospođi Krafni, odnosno o Cäciliji Krapf i legendi o tome kako je krafna nastala.
ANA: Osim navedenog, meni je ostao u sjećanju tjedan eponima, kada smo zapravo pisale o tome odakle neke riječi, koje danas svakodnevno koristimo potječu. Na primjer, Bluetooth je dobio ime po danskom kralju Haraldu Bluetoothu iz 10. stoljeća, a njegov logo je je nastao spajanjem dvije skandinavske rune, slova H i slova B. Iako se planiralo dati proizvodu neko cool tehnološko ime nakon faze testiranja, naziv Bluetooth zaživio je toliko brzo među korisnicima da više nije imalo smisla mijenjati ga.
NEDA: Luda je priča i o nastanku riječi panika, koja svoje podrijetlo vuče od grčkog boga Pana, koji je izazivao paniku zbog svog izgleda (kozje noge, uši i rogovi, dlakavo čovjekoliko tijelo). Pa je prema mitovima preplašio i svoju majku kada ga je rodila, a priče su išle i do toga da bi plašio usamljene putnike, te bi znao biti prilično opasan ako bi ga se probudilo.
IVANA: Bilo je tu i različitih ludih izuma tijekom 20. stoljeća poput sprave koja je oblikovala nos (zvala se nose sharper) za “brzu, trajnu i bezbolnu korekciju nosa”. Našlo se tu i pomagalo koje je trebalo svojim korisnicima stvoriti rupice na obrazima (kad se nasmiju), ali i kavez za zračenje djeteta, koji bi se stavio na prozor i omogućavao da djeca koja su živjela u zgradama bez dvorišta, mogu provesti vrijeme na suncu i zraku.

4. Marija Jurić Zagorka was a prominent Croatian author and feminist who lived in the late 19th and early 20th centuries. How has her work influenced Čuvarice vremena, and what do you think her legacy is for women’s rights in Croatia and beyond?
MARTINA H.: Kao što smo već spomenule, Zagorka nas je spojila, bez nje se ne bismo upoznale i danas Čuvarice vremena ne bi postojale. Gotovo sve smo Zagorku čitale, a dosta nas se i bavilo njezinim životom i radom.
NEDA: Smatramo Zagorku fenomenom, ne samo zbog njezina doprinosa književnosti (koji je često devaloriziran od kritičara, ali nažalost i nje osobno) koji je nesumnjivo velik i važan za daljnje proučavanje i interpretacije, nego upravo zbog njezina aktivizma, feminizma, društvenog i političkog angažmana. Treba ponavljati više puta da se Zagorka bavila ženskim radničkim pravima u vrijeme kada se rijetko tko bavio ženskim ljudskim pravima uopće, tako da ona organizira prvu žensku sindikalnu organizaciju na ovim prostorima, nazvanu “Kolo radnih žena” u kojoj okuplja četrdestak radnica, kako sama kaže, iz tiskare, tvornice duhana i kože, učiteljice i dr. Naravno da je protuzakonito bilo osnivati takvo društvo, ali su se one i po zabrani nastavile nalaziti po njihovim kućama, stanovima i raspravljati, ali i aktivistički djelovati.

ĐURĐICA: Zagorka je i prva hrvatska profesionalna novinarka, politička novinarka, parlamentarna izvjestiteljica i zapravo žena s terena. Da bi mogla prisustvovati demonstracija protiv bana Khuen-Hedervaryja u vrijeme Austro-Ugarske i nametane mađarizacije i germanizacije, Zagorka se preoblačila i maksirala u muškarca, jer se tako mogla sigurnije kretati. Bio je to jedini način da žena djeluje u muškom javnom prostoru. Naime, sloboda kretanja žena bila ograničena, uglavnom promenadno i u pratnji muškarca s kojim je u užem srodstvu ili guvernante, dadilje ili udane žene, a izlazak iz okvira ili bilo kakvo “neženstveno” djelovanje kažnjavano je marginalizacijom i isključenjem iz “uglednog društva”. U svojim novinskim tekstovima, a posebno u romanima, Zagorka često progovara o ovim pitanjima. Njezine junakinje služe kao uzor ženama, kao poziv na buđenje, poziv na borbu za ravnopravnost, za pravednije društvo. Ona osnažuje i žene i muškarce da odbace društveno nametnute uloge i ravnopravno nastupaju na privatnoj i javnoj pozornici života slijedeći ideale za koje vrijedi živjeti i boriti se.
ANA: S obzirom da se mi bavimo povijesnim istraživanjima, moram definitivno spomenuti i Zagorkin rad na povijesnim dokumentima, u arhivima za svaki svoj roman. Ona je također željela obrazovati hrvatsko stanovništvo o vlastitoj povijesti, o vlastitoj kulturi, a pritom uvijek naglašavajući i važnost žena u toj istoj povijesti, koja ih često zaobilazi i zaboravlja. Koliko je Zagorka bitna, ne samo nama nego i mnogim svojim čitateljima i obožavateljima, svjedoči i činjenica da kada govorimo o njoj često je nazivamo “našom Zagorkom”. Rijetko se događa da neka osoba, kako za svog života, tako i nakon smrti ima toliko bitno mjesto u životu toliko ljudi da uz nju vežu tolike emocije, da je smatraju svojom.
MARTINA P.: Zagorka, osim što je bila apsolutno genijalna novinarka, najčitanija hrvatska književnica i aktivistkinja, jednostavno je bila ispred svog vremena. Na “svoje” bi došla tek danas. Njezin život i borba bili su inspiracija za generacije žena, a inspiracija su i za nas danas.
IVANA: Marija Jurić Zagorka predstavlja naš kamen temeljac. Osobno sam svoja prva povijesna istraživanja temeljila na njezinim djelima i otuda nastavila dalje. Za mene sve počinje i završava s Marijom Jurić Zagorkom.

 

5. In what ways do you think that Čuvarice vremena can help to preserve and promote cultural heritage, both in Croatia and internationally?
ĐURĐICA: Ponekad nam se čini da se povijest svodi na učenje godina, imena i ratova što nerijetko utječe na motivaciju ljudi da se dodatno informiraju i razvijaju svoje interese tom pogledu. Čuvarice vremena svojim radom nastoje približiti povijest i kulturnu baštinu široj publici te pokazati kako u našoj prošlosti postoji nešto interesantno za svakoga. Trudimo se prezentirati manje poznate teme i to na način na koji će ljude navesti da požele saznati više. Društvene mreže su se po ovom pitanju pokazale kao vrlo koristan alat koji nam omogućuje da atraktivno prezentiramo povijesne zanimljivosti i to na način koji omogućava njihovu dostupnost široj i diverzificiranoj publici. Navedeno nam omogućuje podizanje svijesti o važnosti očuvanja kulturne baštine, ali i spoznaje odakle dolazimo. Poseban nam je gušt kada nam se jave ljudi koji kažu da inače ne vole povijest, ali da rado prate Čuvarice jer su im objave vrlo zanimljive.
MARTINA H. V: Nacionalna povijest često je jednostrana i postoje neki mitovi i diskursi u koje se ne dira. Mi pokušavamo sve sagledati objektivno, pa često donosimo i neka u javnom diskursu neuobičajena promišljanja o događajima i osobama važnim za nacionalnu povijest. Također, slavenska mitologija kojoj Hrvatska “pripada” zaista je neistražena i nije toliko poznata domaćoj javnosti. Ovdje nastupamo mi, da ljudima približimo jednu nevjerojatnu kulturu kojoj su naši preci pripadali.

6. How do you see the role of women in organizations like Čuvarice vremena, and what do you think can be done to encourage more women to get involved in historical research and activism? How do you see the intersection between historical research and women’s rights activism, and how does Čuvarice Vremena strive to incorporate both into its work?

MARTINA P.: Čuvarice vremena čine isključivo žene, i ta platforma je naše sigurno mjesto putem kojeg živimo dio svojih profesionalnih snova. Ženska ekipa koja najčešće piše o ženskoj povijesti, povijesti svakodnevice i kulturnoj povijesti, odnosno “neozbiljnoj” povijesti. Povijest žena je povijest nevidljivih i potlačenih, a mi smo ovdje da je konačno predstavimo široj publici. Kroz istraživanja smo otkrile nevjerojatne žene koje su na razne načine mijenjale povijest, te njihova borba protiv tadašnjeg društva (a žene koje imamo zabilježene u povijesti najčešće su zabilježene jer su buntovnice i radile su nešto za to doba neuobičajeno) inspirira i nas danas da se borimo za bolje društvo.
ĐURĐICA: Od samih svojih početaka Čuvarice skrbe i s posebnom ljubavlju obrađuju teme iz ženske povijesti kako unutar rubrike Vještice i svetice tako i kroz sve ostale rubrike. Želimo prikazati povijest koja je puno više od one koju su ispisali muškarci, a na koju se i dalje ne obraća dovoljno pozornosti. Štoviše, ni na fakultetima nema puno kolegija koji se bave isključivo poviješću žena. Primjerice, dok postoje mnogi predmeti koji se fokusiraju na rad i djelo književnika, kolegiji koji bi se fokusirali na književnice vrlo će rijetko biti odobreni, posebice ako kolegij nosi njezino ime. Kroz naš rad nastojimo informirati ljude o načinima na koje su žene živjele, preživljavale i oponirale društvu i sustavima u kojem su se nalazile. Još važnije, nastojimo probuditi trajni interes za beskrajno fascinantnu temu ženske povijesti. Razumijevanje ženske povijesti je neodvojivo povezano s borbom za ženska prava iz više razloga. Poznavanje naše povijesti ukazuje nam na korijene i dugotrajnost štetnih društvenih obrazaca koji se ponavljaju sve do našeg vremena, ukazuje nam na načine otpora i borbe naših prethodnica, ali i inspirira nas da nastavimo s radom koji su one započele kako bismo onima koje dolaze ostavile pravednije i ravnopravnije društvo.
ANA: Još jedna bitna stvar nam je da humaniziramo povijest i po. Kao što smo već spomenule, povijest su pisali i stvarali ljudi, osobe od krvi i mesa. Nekima znamo ime, nekima ne znamo, ali svatko od njih imao je svoj život, svoje probleme, svoju sreću, tugu, bol. Svatko od njih bio je osoba, kao i mi, a ne samo ime i prezime, ili još češće, samo broj (kada govorimo o žrtvama ratova, bolesti, progona, poreznih obveznika i sl.). Kada pak govorimo o poznatim osobama, često prevladava crno-bijeli način prikazivanja i pogled na povijest iz današnje perspektive, što može potaknuti, ali i, nažalost, potiče netoleranciju i nerazumijevanje.

7. What has been the biggest challenge that Čuvarice vremena has faced since its founding, and how did you overcome it?
IVANA: Iz moje perspektive, najveći izazov za našu grupicu je logističke prirode. Teško je uskladiti poslovne i obiteljske obveze s malo preostalog slobodnog vremena.
MARTINA P.: Mi smo prije svega žene koje vole povijest i ovo sve radimo volonterski. Ljubav i reakcije naših čitatelja/pratitelja jedina su nam plaća, ali to je zaista velika plaća. Sve vodimo svoje užurbane i zaposlene živote, tu su i obiteljske obaveze tako da često nemamo vremena za sve što bismo htjele. Nema smisla lagati, i u ovom kolektivu ima nervoze i ponekog neslaganja (iako vrlo, vrlo rijetko), često nam je ovo i stres. Ali taj gušt kada smo prešle na dvoznamenkasti broj lajkova, kada nas poprati nama neka važna institucija ili osoba, kada dobijemo pohvale za svoj rad (nedavno mi je jedan momak rekao kako su Čuvarice jedna od dvije stvari koje redovito prati na društvenim mrežama, a za sve ostalo je ugasio obavijesti), i sada kada smo na Facebooku stigle do 1000 pratitelja, sva muka, žrtva privatnog života i poneka frustracija se isplate.

8. Finally, what are your hopes for the future of Čuvarice Vremena, and what do you think the organization’s legacy will be? What are some of the upcoming projects or events that Čuvarice Vremena is working on, and how can people get involved or support your work?
MARTINA H. V.: Nadam se da ćemo uskoro postati udruga jer na tome i radimo te da ćemo kao udruga proširiti svoje članstvo u smislu okupljanja žena s istim ili barem sličnim interesima, organizirati skupove, tribine, izložbe, predavanja, tematske večeri i sl., imati svoj stalan prostor i od svega toga nekako zarađivati. Osobno, da se to dogodi, odmah bi dala otkaz na poslu.
NEDA: Reklo nam je više ljudi koji nas prate da bi bilo dobro da napravimo neku publikaciju jer imamo puno odličnoga sadržaja za kojega je šteta do ostane samo na društvenim mrežama. Tako da bismo voljele i to u budućnosti, a nedavno smo krenule s našom prvom turom vezanom, naravno, za Zagorku, ali prvenstveno za lokacije na kojima ljudima prenosimo segmente njezina života i rada u Donjem gradu baš zato što ju svi više smještamo u Gornji. Za termine ture popratite nas na društvenim mrežama.
ANA: U međuvremenu smo, kao što je Martina i spomenula, u procesu osnivanja udruge, kreiranja web stranice, smišljanja i planiranja potencijalne izložbe, a vidjet ćemo kuda nas trud i rad oko Čuvarica i život još odnese. Ovom prilikom pozivamo sve koji bi htjeli s nama podijeliti neku zanimljivost iz svoje lokalne zajednice, nešto što nije općepoznato, da nam se jave u inbox (ili mailom) ili pak ako bi htjeli da se pozabavimo određenom temom u našem rasporedu kroz godinu, slobodno se javite.
IVANA: Nade za budućnost… da ostanemo na okupu i korak po korak ostvarimo zacrtane ciljeve vezane uz podizanje mrežne stranice, pronalaženja prostora za okupljanje i daljnje djelovanje.
ĐURĐICA: Osim svega što su cure već navele, nadam se da će nas razvoj Čuvarica odvesti i na put koji će nam omogućiti provođenje aktivnosti s raznim dobnim skupinama, od onih najmlađih do najstarijih kako bismo mogle poticati interes za cjeloživotno učenje o povijesti i kulturi te pokazati da povijest može biti itekako zanimljiva.
MARTINA P.: Da se nadovežem na cure, imamo zaista puno planova. Ova uskoro treća godina nam je ključna i kritična, jer iz nekih svojih uhodanih staza, odnosno društvenih mreža proširujemo svoju “djelatnost”. Svjesne smo da smo si zadale puno posla, ali ovo je doslovce sad ili nikad moment. Imamo pregršt ideja, imamo elana, vremena nešto manje, a ljubavi prema ovome što radimo najviše. I ljudi su to konačno osjetili. Pratite nas na društvenim mrežama, spremamo puno toga novog i jedva čekamo vidjeti gdje će nas ovaj put odvesti!

Neda Novosel, Ivana Kuhar, Martina Piškor, Ana Zbiljki, Đurđica, Martina Hukavec Vlašic.

Vintage Photo Souvenir

 

Processes of Extinction

“All things move towards their end.”

Just as in the natural world, the process of extinction can be slow or sudden. This quote is from Nick Cave’s songs. Nick Cave used this phrase in two different songs. One of them is important to me, it’s called “Do you love me?”   I can’t remember how I realized these words, but I can feel the emotion that moved me.  “All things move towards their end” I repeated over and over again. When the songs I listen to remind me of feelings I have felt before, it gives me a different sense of connectedness and peace. It makes me feel like we’re not alone. Sometimes I think we share the same fate in different lives.

This statement, “All things move towards their end,” is often referred to as the concept of entropy in thermodynamics. This means that the universe is constantly moving towards a state of greater disorder and that all things will ultimately come to an end.

Before I write about what the ending means to me, I would like to say that this is not the only thing from Nick Cave that gives me this feeling. Nick Cave made me who I am today. I have been listening to him since 2011. In fact, I can not only listen but also read and watch. He is very versatile and has produced hundreds of things so far. I feel lucky to have met such a person in the process of finding myself and I know that this is an essential but difficult detail for many people to realize.

~The ending part

I know that everything has an end, but at the same time, there is no end. It never ends, they just turn into something else. Science calls it the ‘first law of thermodynamics’ and we apply it to everything in the world. Love turns into hate and death somehow turns into life for other living beings. We just need to realize it, it can make it easy to live without chaos.

Many of the emotions we feel are related to endings. Our fears, the way we make decisions, and even the way we feel happiness, are all about endings that we think about without even realizing it. I would say that the endings we avoid keep us alive, but at the same time, they make our lives more difficult.

The end is exactly what survival is all about. Our evolution is based on survival. The brain is always trying to find something dangerous to become stronger. This makes us fear ends. We are afraid because fear keeps us alive. But I know that understanding the cause of our fear makes us stronger than being afraid. So, I just try to develop a new perspective on the end.

 

~Leftovers

Everything that ends leaves something behind. It is sometimes difficult to accept what are leftovers, but it is the best way to find peace. As time goes by, that’s all you remember. The life we live and the person we are is the accumulation of all these things. I’m glad things are over. Despite everything, I’m okay with what’s left. It’s the endless things that scare me. The feeling of unfinishedness is like torture that will never end. Without realizing it, we are looking for an end to unfinished things, sometimes only in our heads and sometimes all over our lives.

It’s important to process and address these “leftovers” in order to maintain good mental and emotional health. This can involve a variety of strategies, such as therapy, journaling, or practicing mindfulness. It’s important to work through these feelings and experiences to help make sense of them and to find ways to release them so that they no longer have a negative impact on one’s life.

~Sense of incompleteness

This feeling can be distressing and can cause an individual to fixate on what is missing, rather than focusing on what has been accomplished or what they have. It’s killing me. I’m always thinking about how it could end. I can’t stop imagining different scenarios. One piece of advice for me: please don’t start if you can’t finish. I’m trying to understand what made me give up. The emotions that stop me from accepting certain endings can prevent me from seeing the end of the situation I am in.

The sense of incompleteness can be a result of the expectation that everything in life should be neat and tidy, but this is not always possible or realistic. The reality is that life is full of unresolved issues, unfinished business, and emotional baggage that we carry with us. It’s important to learn to live with this sense of incompleteness and to accept that life is a journey, not a destination.

~The moment you’re in

The greatest challenge is to live in the moment. Living in the moment, focusing on it, accepting it in all its fullness… It is often said that the present moment is the only time that truly exists, as the past is gone and the future is yet to come. It can be seen as a reminder to focus on the present and let go of worries about the future or regrets about the past. I think this is the best situation in life. But it’s not as easy as it seems. Sometimes we miss the process because we focus too much on the result.

I prefer to take pictures with my analog camera because of the feeling it gives me. But there’s more to it than that, it’s an analog process, and no matter how fast you want it to be, you have to wait to see the result. I enjoy that waiting. I am aware of this then I realize that in the ordinary flow of life, I forget to enjoy the process so much. I need to remember that life is not different.

In summary, “The moment you’re in” is a reminder to focus on the present and to let go of the past and future, to be fully engaged, and to find peace in the present.

“All things move towards their end” All things have a beginning and an end. This doesn’t have to be seen as a negative thing, but rather as a reminder that we should cherish and make the most of the time we have with the people we love. It can also be interpreted as the idea that everything in life is temporary and fleeting, including our romantic relationships. This can serve as a reminder to appreciate the beauty and joy in the present moment, knowing that it will eventually come to an end.

 

Aysenur Kursun

Museum Of Broken Relationships

https://brokenships.com/

 

More than just a museum, the Museum of Broken Relationships in Zagreb, Croatia, is a sanctuary for the heartbroken. Founded in 2010 by Olinka Vistica and Drazen Grubisic, the museum features exhibits that include a wide variety of items such as love letters, photographs, and personal memorabilia donated by people from all over the world. Each exhibit tells a different story of love, loss, and heartbreak, and visitors can explore the memories and emotions associated with them.

 

Each object on display is a tangible representation of someone’s past relationship and the emotions associated with it. Visitors can’t help but feel a sense of intimacy as they read love letters or look at photographs. As you walk through the exhibits, you’re transported into a world of heartbreak and longing, but also of hope and healing.

 

For me, visiting the Museum of Broken Relationships is like taking a long walk by the sea. I can hear the waves and I mean that. I feel deeply at home. In my opinion, the feelings that the Museum of Broken Relationships evokes are important. The museum reminds us of the emotions we try to avoid with a calm touch, like the wave that hits our feet when we walk by the sea. It’s a place where I can go to escape the noise and chaos of everyday life and just be with my thoughts. It’s a place where I can reflect on my own experiences and emotions and see how they relate to the stories on display.

 

The museum also features a variety of artworks, including sculptures, paintings, and installations that explore the theme of broken relationships in different ways. These artworks are often as personal and emotional as the exhibits and add a further layer of depth to the overall theme of the museum. From abstract representations of heartbreak to humorous takes on failed relationships, the artworks on display will leave you with a wide range of emotions .

 

One of the most unique and special aspects of the museum is the explanatory cards, where you can read the stories and feelings of the donors behind the exhibits, a powerful reminder that everyone goes through heartbreak and that it is possible to come out on the other side.

 

The founders of the Museum of Broken Relationships, Olinka Vistica and Drazen Grubisic said they wanted to create a space where people could share their stories and find comfort in knowing they were not alone in their experiences. They also wanted to   the traditional idea of a museum, which is often seen as a place to admire art or artifacts, not to share personal experiences.

 

Museum staff also play an important role in the visitor’s experience. Anja and Mia, who I met and who work at the museum, are a testament to this. Their kindness and peacefulness helped to create a welcoming and comfortable atmosphere, making it even easier to connect with the exhibits and the emotions they evoke. They were more than willing to help me with anything and that made me feel comfortable. Their willingness to talk about the museum and the feelings it evoked added a personal touch to the experience and made it even more meaningful.

 

I find myself wanting to return to the museum every week to be reminded of the healing power of sharing and understanding one’s feelings. I like to find a ‘safe place’ to feel my emotions and focus on my feelings and thoughts. This museum is my safe place to be myself. It’s a sanctuary for the brokenhearted, where the raw and personal nature of the exhibits, along with the artwork and the personal touch of the staff, all work together to create a unique and special experience.

 

You can see some photos of the museum, but I must say that you have to visit the Museum of Broken Relationships and understand it deeply.

 

The Museum of Broken Relationships in Zagreb, Croatia is a powerful and deeply emotional institution that has a profound impact on its visitors. It’s not only a place to explore the emotions associated with broken relationships, but also a sanctuary for the broken-hearted. The exhibits, artworks, and the personal touch of the staff, all work together to create a unique and special experience. It’s a place where visitors can find closure, healing and hope. For you, the museum became even more special because of the kind and peaceful staff who helped and talked about the museum and the feelings it inspires, making it a truly personal and memorable experience.

 

Aysenur Kursun

Zdrav život

Kada se spomene zdrav život odma se povezuje sa prehranom. Zdravog života nema bez pravilne i uravnotežene prehrane. Pored prehrane potrebna je i tjelesna aktivnost jer pridonosi održavanju tjelesnog I duševnog zdravlja. Kako se dokazuje nepravilna prehrana i neaktivnost može dovesti do kroničnih bolesti. Preporučuje se da svaki čovjek uvede mediteransku prehranu i preporučuje se minimalno 30 minuta tjelesne aktvnosti. Zbog toga danas sve više mladih odlazi u teretane i paze na pravilnu prehranu

 

©Autor: Karolina Tušek

©Fotografija: Pixabay.com

Krasuljci Recept

KRAŠULJCI

SASTOJCI
250 g margarina
200 g šećera
2 jaja
1 prašak za pecivo
550 g glatkog brašna
200 g nasjeckane čokolade za kuhanje
malo naribane limunove korice i soka
malo meda

PRIPREMA
1. U posudu staviti margarin nasjeckan na male kockice i 200 g šećera, koje rukama
dobro razmrvimo i sjedinimo.
2. Dodajemo 2 jaja te nastavimo mijesiti rukama
3. Dodajemo ostale sastojeke: 1 prašak za pecivo, 550 g glatkog brašna, 200 g
nasjeckane čokolade za kuhanje te naribane korice limuna, sok i med. Nastavimo
mijesiti rukama.
4. Nakon što smjesa postane kompaktna, ostavimo je na zraku 15 do 20 min.
5. Kuglice oblikujemo rukama, promjera oko 1,5 cm. Moramo imati na umu da se
kuglice spljošte i rašire.
6. Staviti krašuljce u prethodno zagrijanu pećnicu na 200°, gornji i donji ventilator i peći
10ak minuta.

Autor: Petra Sente
Fotografija: Petra Sente

ANALOGUE

Analog photography of Izmir 

“It’s like painting, but with lights. Literally.”

The procedure of analog photography makes me curios. There are no screens, SD card or some way of seeing photo. You have 36 chances to create perfect photo. After taking all the photos and careful developing, you have finally the chance to see the peace of art you have created. It makes it
valuable to me.
All the photos you see on these pages are taken in hometown city Izmir. The way that they were taken are with black and white film. In addition, it is not easy to destroy photographic film and they can be stored for a long time. Even if you ditch them voluntarily, it could end up in someone else’s hands. We can say eternity in a way. There are many stories about abounded films, and some of the stories have beautiful ending.
I think everyone should try at least once in their life to take analog photography to understand the procedure and to simply enjoy the excitement of seeing the final result.
©Autor: Aysenur Kursun

POEM

UMORNE OČI

umorne oči okolinu posmatraju
no ono što i vide, na to se ne osvrtaju
zašto ti srce preskače tako?
lupa, kuca, iskače
tjeskoba kao da te tjera i dostiže
morbidna figura u daljini se okreće
najzad se oči zatamne
i zaplaču

netko odlazi

Poet: Stina Lončarević

Ja ću i dalje kasniti

Pitaš me koliko dana nisam spavala
Zar ti izgledam kao netko tko broji?
Broji minute, dane, godine
Zar stvarno broj nešto znači?
Pa kad je meni brojenje bilo važno
Možeš li brojem izraziti misli
Izraziti emocije
Može li ti broj reći koliko voliš
Žudiš
Maštaš
Ako želiš
Ti samo broji
Mene će i dalje voditi niti stihova
Ja ću i dalje kasniti
Ja ću i dalje živjeti
Ja ne želim brojiti

Poet: Tina Gmajnić

Fotografija: Pixaby

A training journey

Once opon a time, which, for sure, was not one month ago, in a magical peace of earth, in a parallel universe not so far far away from ours, lies a mystical, veiled land. I presume that now you’re wondering: “Is this some anciant kingdom?” and so the answer that i can give
you is: “Nope!”. And, i guess, you also want to know what’s so supernatural about this place and you, absolutely, have the right to ask. So the answer is that, it is so mystical, that even the people living somewhere around it, doesn’t realy know where it is, for it’s so misterius, that you can never find it, if you’re one of those, whom’s intentions are not clean and hearts not pure. Noone can never find it, unless it does not decide to reveal itself to somebody. “The city of wanders” will remain hidden from those, who does’nt know precisely where to look and how to. No maps or compasses can ever show you the right way. No trains or horses are gonna take you there, unless they feel that your soul is in the right place. No bird or beast, my friend, will never lead or tell you the secret location, neighter to the way for the old, croation city of…
Orahovica. Or, as i like to call it – “The -if you know, you now- town”.

This was the goal, the point, the final destination of my training journey. No, the
journey, itself, was not a training for some bigger road trip or wild adventure. At least, in the beginnig, when i went on it, i did’nt knew it was. From the town named Zabok, i got on an iron horse to get me, directly, to the “if you know-you know town”, but, as i told you, no machine or living thing will take you there, uless your heart is purer the hightes mountain lake, and so i traveled. I traveled hard and long ultill i got to elder capital, called Zagreb, where i had to leave the train and swap it for another one, who was supposed to know better where to take me. But, apparenlty, i was too late. It have left the station two minets before my arrival there and so ducked was I by these circumstances and had to wait for two more hours for the next one to get seasoned and ready. Two hours have passed, three coffees have been drunk and i was ready to go back to my adventure. Hurrying i was, to get to the train, so i don’t miss it and then, fortunately, i did not. I was in the train, expecting it to be the one it should have been, but my hopes and expectations was destroyed when a man, at the rank of a conductor, came and saw my ticket.
Surprised, he asked me where am i going and so i told him where, back then, i did’nt now that the place i was going to is not an ordinary place for mortals to go to. If Orahovica does’nt want you to go there, fella, then, you just ain’t going! But i did not gave up so easy. Yes, i have been in train, taking me in the opposite direction, but was this enough to bring me down ? Absolutely not! So i abandoned this device at the very next station it stoped at. A village by the name of Dugo Selo. A very peaceful and quite empty place. At least, i tough so. But then, this guardian appeared. Probably, i’ll never know if he was a conductor, machinist or some angel, dressed like human, but i know he did his best to help me. I told him all about my plan and what i’ve been trough, since i got on the first train, untill now. His reaction confirmed me that, the place i was heading to, is not known by those who does’nt know it. But he still tryied to
help me solve my situation. He went inside an old, short building, which had a long, blue sign on it, where was wroten: “Dugo Selo”, with white letters. I was waiting for him outside, infront the door. I could hear him speaking with someone in there, of course, i could’nt understaned what they were saying to each other, because it was in their secret, almost dworven, language, but, after not too long, he came back, bringing just a tiny peace of paper in his right hand. On the paper he have wroten an elder magic, instructing me how to get to where i wished to. I could’nt read it, yes, for i was not inscribed in their croatish magic words, so he explained me. The magic said that i must wait there, for three whole hours, for another train, which shall take me to city Virovitica and there to wait for one more hour, for another train, which was supposed to take me to Osijek. But i should’nt get of there! I should get of at the stop before, at station by the name of Zdenci-Orahovica. And so, my waiting begane. When the first hour passed, i started to feel a little cold. Apparently, this place was runned by some evil forces, i could feel it! After the second hour passed, the daylight died and the night got birth to darkness. My stomach was protesting and rejecting to remain empty, but there was not a lot that could be done to fix this drama. Nor trademan, neigher animal was felt by me back then, but the fight was growing bigger, so something had to be done. That’s why, i finished the little burning elexir i had left, to cure my inner wounds and it helped a little bit against the hunger and the cold, but it did’nt gave me the ability of night vision. Nothing could! I struggled long and painfuly, the evil force’s spells were, slowly, tooking my all faith away. My will to fight was fading more and more with every minute. I could not keep resisting anymore. It was over! I was done! The evilness was winning. I was just about to give up, but then….It happend! I saw the light lighting stronger and stronger, cutting trough the darkness. I heard the great, loud sound of the lord’s horn, calling in the night, screaming my name, encouraging my victory and then. And then it came! It was astounding and powerful!
Gingantic! It’s scrapping, metal sound was blowing up, causing the darkness to squeak in suffering…. The train of the trains have came to save me from my doom and i, gladly, accepted it metalic hand.
From the moment i got in, everything changed. It was cold no more. I, still was feeling hungry, but not weak, infact, much stronger then before. But i was tired. Devastated. I managed to send a mailing dove to my best advisor – Matija, a might wizard, based in the national agency’s hightower, to inform her what i have been trough, where i am going and that i survived in good health of the body and the spirit. She knew about my journey and it’s destination. She was begging me not to go, but she knew i had to. Shortly after the dove flew away, my tiredness succeeded and took control over me. I tryied to fight, but it was pointless. Sleepness was my mind’s master now!
I have no clue how much time i have been dreaming, for it was so dark outside and i could’nt see my destiny, but my dreams got scattered by the comeback of the dove. I had an answer from Matija. Apparently, she had connections with the jedi-masters in Orahovica i
was going to, so she have informed them about my struggles trough the way there and, luckly, one of them- Master Bojan, have agreed to meet me at the stop in Virovitica, to pick me up and show me the secret way.
After not long riding on the secret path, me and Bojan arrived in the red cross temple, where the Orahovica’s jedi conceal is. I was starving, but my luck showed up once again, for we arrived right on time for dinner. The food was freshly catched and very tasty. I felt refreshed. Revived! My strength came back to me. Right there, at the dinner table, i met compatriots. Other fellows whit missions similar to mine. As it came out, they also were upholders of the burning elexirs, so, after dinner, we went together to the sacred trader and supplied ourselves with enough elexir for
the night.
While the elexir was burning our troubles, we spoke about each others missions here, in the jedi orden, our journies and tribulations trough the road. Time had passed and the wanders of the sleep submited all of us.
The morning after was the first official day of our training. It became immediatly. There was’nt any time to lose. We was sharp and quick as brazzers! Every night, since then, the food was like a blessing and the elexirs were growing stronger. There we learned how to fight against the forces of desaster, fear and loneliness.
There we became a real fellowship. Of caurse, as every fellowship, we’ve passed trough
difficulties and conflicts, but we never falled apart or under the power of hatred or despare. We stood strong, grouped, a real team, during all the obstacles, trough the whole time! We lived together, laughed and cried together and improved ourselves together. At the end, we had became one whole.
The training was completed in five days and everyone of us had to go back to their realms to protect it from harm and loath, untill the end of his service, so we splited our paths. But our connection as a group still remains strong and rooted as a mountain and, from now on, it can never be broken!
©Author: Yordan Andonov
©Photo: Yordan Andonov

ZNAJU LI MLADI UČITI?

Učenje je aktivnost koja zahtijeva punu pažnju, odmornost, koncentraciju i naravno, dobru pripremu. Većina hrvatskih učenika ima krivi pristup istom. Zanimaju ih ocjene i rezultati, a manje sam proces koji ih do toga dovodi. Važno im je zadovoljiti standarde, upisati željenu srednju školu ili studij, usrećiti roditelje… Manjka ima volje za napretkom i znanjem. Stoga je često učenje, odnosno neučenje, izvor nezadovoljstva i frustracija. Mnogi kažu kako im nedostaje motivacije, no ona nije i neće uvijek biti prisutna, zato je važno biti discipliniran.

Škole bi trebale biti zaslužne da prije svega, usmjere učenike na ono krucijalno. Mislim da je uz to i veliki problem nesamostalnost djece i mladih. No, ništa nije nerješivo, učenje se da naučiti!

Evo nekoliko savjeta:

  1. SAMOSTALNOST = ODGOVORNOST

Najbolje se uči na svojim greškama. Ukoliko ne nauče na prošli ispit i ocjena ih ne zadovoljava, djeca/mladi potrudit će se za idući put.

  1. POSTAVLJANJE CILJEVA

Važno je postaviti željene i realne ciljeve, a prije toga ;analizirati sebe, otkriti način na koji funkcioniramo da se možemo prilagoditi ciljevima i poboljšati u poljima koja su nam slabija, a ostati ustrajan.

  1. ORGANIZACIJA – Priprema je pola posla!

Za učenje je važno biti naspavan i koncentriran. Moramo početi na vrijeme i podijeliti gradivo u više dijelova da sve upijemo i naučimo, pa i ponovimo naknadno nekoliko uta.

  1. PAUZE

Za svakih od 20 do 30 min učenja preporučljivo je napraviti pauzu od 5 do 10 min.

  1. UDOBNOST

Ako nam je udobno (stolica, temperatura sobe, tišina, rasvjeta, unutarnje zadovoljstvo …) onda neće biti distrakcija. Potrebno je imati dobru rutinu spavanja, vježbanja te pravilne i hranjive obroke!

 

Važno je učiti svakodnevno, na različite načine. Učenje ne mora biti zamorno, neprestano čitanje iz knjige ili skripte. Možemo pogledati edukativni film, pohađati radionice, slušati podcaste … Prema istraživanju koje je objavljeno u časopisu European Journal of Social Psychology, potrebno je između 18 i 254 dana da se formira određena navika. Dakle, do novog polugodišta ili semestra stignemo usvojiti rutinu učenja!

Autor: Petra Sente

Fotografija: Pixabay.com

Ovisnost o alkoholu

“Recite NE alkoholu i spriječite loše navike i posljedice.”

 

Alkohol stvara veliku ovisnost u svim dobnim skupinama. Ljudi često posežu za alkoholom zbog raznih situacija s kojima se susreću u današnjici. Na primjer: poslovni problemi, ljubavni problemi, problemi u obitelji itd. Ako postoji ovisnost, potrebno je potražiti stručnu

medicinsku pomoć psihijatra. Osoba koja je ovisna, sama mora pristati na pomoć koja joj je potrebna uz pomoć i potporu svojih bližnjih. Ne podržavam alkohol jer smatram da je alkoholizam bolest. Stvara osobu nasilnom , a to može dovesti do narušavanja mira u obitelji, ali i u okolini.

Kako alkohol nije dobar za okolinu, tako nije dobar ni za samog čovjeka jer stvara niz bolesti. Ljudi često misle da će utjehu naći u alkoholu, ali to nije tako jer na kraju se uvijek suoče sa stvarnošću. Neki posežu za alkoholom zbog društva, ali ako vam je netko pravi prijatelj neće vas tjerati na nešto što ne želite.Isto je i sa drugim situacijama u životu. Nemojte biti povodljivi, radite samo što vi želite i što mislite da je najbolje za vas. Recite NE alkoholu i spriječite loše navike i posljedice

 

Autor: Jasmina Marušić Piškor

Fotografija: Pixabay.com