Špajza

“Ako kontroliraš online vrijeme, možeš postati što god želiš”, geslo je kojim u centru nazvanom “The Internet Dream Vilage” (Izvor: https://www.youtube.com/watch?v=uOm5aXXjzzM )(klinici za odvikavanje) u Južnoj Koreji, motiviraju bivše ovisnike da prežive još jedan dan bez ekrana. Iako se glagol “preživjeti” u ovom smislu može činiti pretjeranim, nakon igranja video igara između 10 i 14 sati dnevno, pacijenti spomenute klinike uistinu uče preživljavati drugačije. Pritom prevladavaju duboki osjećaj anksioznosti, a svojim ponašanjem pokazuju sve simptome apstinencijske krize: grizu nokte, preosjetljivi su, svađaju se oko sitnica i mnogo psuju.

Sa igranjem igrica mnogi započinju iz zabave ili kako bi prevladali dosadu, no kada izgube osjećaj za vrijeme ili za stvarnost općenito, ovisnost o igranju igrica može biti jednako opasna kao i svaka druga ovisnost.  Pristupajući ovoj temi krajnje ozbiljno, stručnjaci u Japanu ovisnike o igranju igrica službeno su prozvali “hikikomori”. Naziv je to za igrače koji ne izlaze iz svojih domova, ne idu u školu niti na posao, već po cijele dane igraju igrice. Kad ne jedu i ne spavaju, onda igraju. Postepeno izgube pojam o vremenu pa neki od njih provedu i prestaju komunicirati sa osobama iz stvarnog života. Kada takvo ponašanje potraje duže od 6 mjeseci, postane jasno da će osoba vrlo teško izaći iz te situacije. Primjerice, Ryoji Tani u svojih 32 godine života 8 godina je bio hikikomori.

(Izvor: https://www.youtube.com/watch?v=wE1UIK85E3E)

Kada uzmemo u obzir koliko vremena pojedinci troše na igrice, logično je zapitati se zašto to uopće rade. Neki japanski stručnjaci smatraju da razlog tome (ne)funkcioniranje obitelji u toj zemlji. Naime, očevi često mnogo rade i nedovoljno su prisutni u odgoju djeteta, a majke su prisutne, ali fokusirane na to da svojoj djeci prenesu što više životnog znanja i osiguraju što bolje obrazovanje. U školi djeca nerijetko proživljavaju vršnjačko nasilje, koje može biti i jedan od razloga zašto “bježe” u virtualni svijet.

Kada svladaju vještinu igranja neke igrice i njihovi rezultati to počnu pokazivati, igrači dobivaju neku vrstu (lažnog) samopouzdanja. (Izvor: https://www.youtube.com/watch?v=EHmC2D0_Hdg) Mladi Korejac Changhee Bae, koji je odrastao u SAD-u, kao bivši ovisnik o igranju igrica, poštovanje drugih igrača navodi kao jedan od razloga zašto je igrao. (Izvor: https://www.youtube.com/watch?v=3U0bjF5ucg8) Osim toga, igrice su Baeu pružale prilike za socijalnu interakciju s ljudima koji imaju iste interese kao i on, a njihova bi povezanost dodatno rasla ako su govorili istim jezikom. Igrači u igricama imaju kontrolu nad događajima, npr. zapovijedaju u nekom izmišljenom carstvu, što nije nevažno ako ispred ekrana provode toliko vremena da sve manje razlikuju virtualni od stvarnog svijeta.

Kako ne bi došlo do ovakve situacije, ranije spomenuta klinika u Južnoj Koreji, korisnike uči komunicirati i izražavati svoje emocije. Mnogo pričaju o snovima za budućnost, a svoj skriveni unutarnji svijet izražavaju i kroz poeziju, pišući o ljubavi, obitelji i prirodi.  Bivši ovisnici o igranju igrica uče se i samokontroli. Njihov liječnik, dr. Shim Young Chool, naglašava da je sat ili dva sata igranja igrica dnevno sasvim dovoljno, a sve više od toga je previše.

Kada osoba shvati da je ovisna o igranju igrica, najprije mora to sama sebi priznati, objašnjava Changhee Bae. Nakon tog koraka, Bae je prestao gledati videa igranja igrica i deinstalirao sve povezano s igricama. Ono što je isprva bila zabava, postalo je ovisnost na vrlo jednostavan način, no za potpuni izlaz iz ovisnosti o igranju igara Baeu su trebale tri godine. Ni njemu, kao ni mnogima koji javno progovaraju o ovoj temi, nije bilo lako pronaći nove stvari koje ga zanimaju, ali sada u stvarnom životu.

Neki provode više vremena u prirodi, neki u teretani, a neki čitajući knjigu, no u svemu je ključ – ravnoteža. Promjena uzrokuje da postanemo jači i bolje se suočavamo sa svakodnevnim teškoćama, no ako ne uspostavimo životnu ravnotežu, ono što je nekoć bilo zabava i razonoda, s vremenom može postati zatvor sa nevidljivim rešetkama. Stoga, sa svime što ti je na raspolaganju postupaj oprezno, pazeći da to ne preuzme kontrolu nad tobom.

Autor članka: Denis Marijon

Stavovi i mišljenja autora teksta osobni su i ne održavaju nužno stavove udruge.

Članak je napisan u sklopu projekta “Lokalni info-centar za mlade Zagor”. Projekt sufinancira europska unija iz Europskog socijalnog fonda i Ministarstvo za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku.

Jedna od kratica koja nas prati svakodnevno, no vrlo mali broj ljudi ustvari zna što to znači Startup. Često se i brka pojam te ljudi nazivaju sve i svašta startupovima no jedna od definicija je kako je to razvojna tvrtka kreirana s namjerom traženja repetitivnih i skalabilnih poslovnih metoda.

Je li svaki startup uspješan? Nažalost nije. Velika većina startupova doživi neuspjeh, no oni koji uspiju imaju iznimno brz rast. Koliko brz? Više od 10% tjedno. Tvrtke koje nazivamo startupovima pretežito se bave inovacijama, novim rješenjima i novim tehnologijama, nove tehnologije su i okosnica istih. Sve pokretače povezuje ista nit vodilja: kako će na novi „svoj“ način riješiti probleme i pokoriti svijet.

Kada sagledamo faze „razvoja“ startupa pojavljuju se:

1. Ideja
2. Razvoj
3. Ostvarivanje prihoda
4. Točka pokrića
5. Izlaz

Startup ima nekoliko faza te kao potporu najčešće koristi različite poduzetničke/startup inkubatore, akceleratore, tehnološke parkove i dr. Zašto su važna ta mjesta? Jednostavno osobe koje pokreću neku ideju imaju određena znanja, najčešće dobro razrađenu poslovnu ideju i prototip proizvoda, ponekad čak i gotov proizvod, no za uspjeh im nedostaju neka specifična znanja i kapital. Tada se u priču uključuju poslovi anđeli. Faze imaju „rok trajanja“ a neki okvirni rok 1-5 faze je 10ak godina od ideje do prodaje.

Tko su i čemu služe poslovni anđeli?

Poslovni anđeli su najčešće uspješni poduzetnici koji financiraju startup projekte, s obzirom kako su to investicije visokog rizika oni ulaze u vlasnički udio, te osim kapitala ulažu i svoje znanje i pružaju pomoć timu. U Hrvatskoj su poslovni anđeli okupljeni u „Hrvatsku mrežu poslovnih anđela“ (CRANE), neprofitnu organizaciju koja okuplja privatne i institucijske investitore koji imaju interesa u ulaganje u inovativne tvrtke u ranom stadiju razvoja. Do sada je to jedina takva platforma u Hrvatskoj, a ujedno je i jedna od najuspješnijih u Europi.

Startup u Hrvatskoj?

Kad bi trebali definirati nekoliko uspješnih startupova u Hrvatskoj pojavljuju se nezaobilazna imena kao što je npr. Rimac Automobili. Rimac Automobili su razvili Concept One električni automobil a krenuli su doslovce iz garaže, do danas bilježe samo uspjehe u svom području te su inovatori i jedna od uspješnica zbog koje u Hrvatsku dolazi velik broj stručnjaka.

Nedavno je novi hrvatski startup „ReversingLabs“ osvojio nagradu „Black Unicorn 2019“ na specijaliziranoj konferenciji o cyber-sigurnosti Black Hat USA, u Las Vegasu. Njihov razvojni centar je u Zagrebu, te trenutno broji oko 78 zaposlenika. Naravno tvrtka globalno posluje, a važna činjenica je kako imaju strateško partnerstvo s In-Q-Tel-om, VC fondom od CIA-e te ugovore s brojnim američkim državnim institucijama.

Hrvatski jednorog?

Kako bi postigli titulu jednoroga startup treba imati valuaciju od milijardu dolara. Nekima se od same cifre provuče misao kako smo mi daleko od toga, no trenutno u hrvatskoj postoji barem 5 startupova koji bi se u narednom periodu mogli približiti toj tituli, a za sada je najizgledniji InfoBIp.

Kako krenuti?

U samom startu potrebno je shvatiti kako se pogreške događaju, one su nezaobilazne ali i vrlo važne, iz njih treba izvući maksimalno. Treba uvijek biti na oprezu, vagati i preispitivati odluke, analizirati i stvarati različite planove, proći sve ideje i odvažiti se. Još jedan mali savjet, dobar tim je polovica uspjeha, no isto tako može biti glavni kamen spoticaja.

Autor: Dubravko Šopar

Stavovi i mišljenja autora teksta osobni su i ne održavaju nužno stavove udruge.

Članak je napisan u sklopu projekta “Lokalni info-centar za mlade Zagor”. Projekt sufinancira europska unija iz Europskog socijalnog fonda i Ministarstvo za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku.

Ako želiš uistinu iskoristiti dan, tjedan, mjesec ili pak čitavu godinu, onda bi definitivno trebao proučiti Erasmus+ program, istražiti o čemu je riječ, na koji način funkcionira te, naravno, kako se priključiti.

Na temelju dosadašnjeg iskustva, možemo reći kako je gotovo svaka ili barem svaka druga osoba nakon iskustva s Erasmus+ programom isto odlučila ponoviti ili preporučiti nekom trećem dok će većina ljudi, posebice mladih, prema ovakvom iskustvu isprva biti zatvorena. Koji je razlog tome? Je li to, posebice u današnje vrijeme, strah od putovanja zbog opasnosti o kojima čitamo iz medija, je li to općenito strah od nepoznatog, sram, nelagoda zbog osjećaja nedovoljnog poznavanja engleskog jezika ili pak nešto sasvim deseto? E pa sa svakim se od tih strahova valja suočiti, jer kako ćemo inače probuditi onog avanturista u sebi koji će iskoristiti priliku i putovati, upoznati ljude iz svih mogućih krajeva Europske Unije i šire, raditi i živjeti u interkulturalnom okruženje, raditi na sebi, razvijati se, učiti, umrežavati se i na kraju krajeva shvatiti da smo, unatoč mnogim različitostima, zapravo prilično slični. Posebice se to odnosi na mlade ljude. Shvatiš da je i ona mlada osobe iz Poljske, Malte, Rumunjske ili pak Finske jednako otkačena, voli putovanja, voli se zabavljati, družiti, ali i raditi s mladima, volontirati i sl. kao i ti. Engleski jezik? Najmanja briga. A zašto je Erasmus+ program tu? I to je jedan od njegovih bitnih dijelova, a i jedna od ključnih kompetencija koje se steknu sudjelovanjem. Mnogi će pokleknuti pred ovim izazovom no jednom kad se okušaš shvatiš da, kao i sve prethodno navedeno, i znanje engleskog jezika nam je zajedničko. Na koji način? Na način da nije svima lako pričati engleski i nisu svi na najvišoj mogućoj razini kao što ćeš si vjerojatno misliti i razbijati glavu prije nego kreneš putem Erasmusa. Ali, to su motivirani ljudi koji će ovo shvatiti kao izazov i nebrojeno mnogo puta, upravo zbog Erasmusa dići razinu znanja engleskog jezika na višu razinu. Ponekad smo i sami svjedoci nevjerojatnih napredaka gdje pojedine osobe od izrazito niske razine znanja engleskog kroz nekoliko sudjelovanja na projektima Erasmus+ programa toliko podignu ljestvicu da su gotovo neprepoznatljivi jednom kad počnu pričati. Nezavisna je udruga mladih proteklog tjedna provodila glavne aktivnosti još jednog u nizu projekata Erasmus+ programa, a ovoga puta riječ je bila o treningu za osobe koje rade s mladima pod nazivom ActiveOpoly. 29 osoba iz čak 8 zemalja 9 je dana u Šibeniku intenzivno radilo, učilo, ali i odlično se zabavljalo! Tema projekta bilo je aktivno građanstvo te kreiranje novih alata za rad s mladima s posebnim naglaskom na društvene mreže kao alata za rad s mladima. Jedan od ciljeva projekta bio je i kreirati nove alate, odnosno društvene igre za rad s mladima. Možda ti ovo trenutno zvuči nemoguće i mislit ćeš kako je uopće moguće samo tako osmisliti društvenu igru, ali ekipa u Šibeniku odradila je odličan posao i kroz svega nekoliko dana osmislila čak 5 društvenih igara s 5 različitih tematika koje mogu pomoći u radu s mladima. Eto, ovakve se stvari događaju kad se motivirani ljudi iz različitih krajeva Europe nađu na jednom mjestu.

Uz taj rad i učenje, mladi se upoznaju, stvaraju prijateljstva od kojih će poneka trajati i cijeli život, neki se čak zaljubljuju (ne samo u drugu osobu već i u sam program), neki počnu putovati, neki iz sasvim drugih profesija uđu u svijet rada s mladima i sl. Ako te do sad nismo motivirali, što još moramo napraviti da se pokreneš?

Autor: Renato Vuk

Stavovi i mišljenja autora teksta osobni su i ne održavaju nužno stavove udruge.

Članak je napisan u sklopu projekta “Lokalni info-centar za mlade Zagor”. Projekt sufinancira europska unija iz Europskog socijalnog fonda i Ministarstvo za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku.

Do sada smo dosta pisali o programima za mobilnost mladih kao i praktičnim primjerima I iskustvima mlnogih mladih koji su individualno ili grupno sudjelovali u mobilnosti. No međutim to nije cijela slika!

Da bi se slika međunarodne mobilnosti mladih upotpunila moramo navesti da postoji i mobilnost za osobe koje rade sa mladima. Te mobilnosti također mogu biti različite, kao što su: podijela osoblja, studijske posjete, stručni seminari, konferencije te treninzi. Svi ovi tipovi podaktivnosti su neophodni kako bi se razvila partnerstva, politike i/ili inicijative za mlade, mreže udruga mladih, programi za mlade i slično.

Ovo je zapravo sve ono prije što se izdešava prije nego što mladi odu na neki projekt mobilnosti jer bez politika za mlade, partnerstava ili programa za mlade ne bi bilo ni mogućnosti za organiziranu mobilnost mladih.

Želim vam odmah navesti primjer mobilnosti osoba koje rade sa mladima. Riječ je o treningu koji se održao u Lorca-I u Španjolskoj, na kome su radnici sa mladima educirali za korištenje digitalnih alata za rad sa mladima, s fokusom na digitalnim alatima za gejmifikaciju odnosno učenje kroz igranje. Tijekom 8 dana treninga 12 radnika sa mladima je učilo, testiralo i kreiralo svoje digitalne alate za rad sa mladima. Digitalni alati koje su koristili najviše su: ActionBound i Open Badgets

Tijekom treninga nismo samo učili o digitalnim alatima nego smo i testirali neke platforme i učili kako da ih sami napravimo kako bi slične stvari mogao raditi svaki partner u svojoj lokalnoj / regionalnoj zajednici.

Autor: Borisz Negeli

Stavovi i mišljenja autora teksta osobni su i ne održavaju nužno stavove udruge.

Članak je napisan u sklopu projekta “Lokalni info-centar za mlade Zagor”. Projekt sufinancira europska unija iz Europskog socijalnog fonda i Ministarstvo za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku.