Jedna je od nama najpoznatijih osobina Nijemaca njihovo ponašanje pri plaćanju. Svatko plaća svoje. Svoje piće, svoje jelo. Sigurno ste se i vi barem jednom smijali tome kako svatko plaća svoje.
Sada se sjetite neke neugodne situacije koju ste doživjeli pri plaćanju prema našem običaju. Kako ste se osjećali kada je trebalo platiti “rundu”, a svi su gledali u pod dok niste izvukli novčanik? Kako ste se osjećali kada vas je netko pozvao na piće, baš tada kada ste u novčaniku imali za 1 piće, ali ne više? Rado biste porazgovarali s tom osobom, podružili se malo, ali odbijate poziv jer vas je sram što nećete moći počastiti ili ne želite biti počašćeni. Koliko ste puta bili ljuti na nekoga tko svaki, ali baš svaki, put “nema” novčanik sa sobom i tako izbjegava platiti rundu?
Koliko sam sada nabrojali negativnih situacija? Čemu to? Zar nema onda ipak i nečeg pozitivnog u tome da svatko naruči što želi i plati što je naručio i uz to uživa u društvu?
Nijemci su narod koji se ujutro pozdravlja s Wunderschönen Guten Morgen (prekrasno dobro jutro). Grle se i ljube. Vole, pomažu. I vrlo su društveno aktivni. U Njemačkoj postoji vrlo mnogo udruga i vjerojatno je svaki Nijemac član barem jedne udruge.
Postoje udruge za uljepšavanje mjesta (gradova, općina), pa do brojnih sportskih udruga i klubova. Postoje mjesta u kojima je učlanjivanje u neku udrugu obavezno. Zahtijeva se društveno angažiranje. Zvuči možda okrutno, kao i njemački jezik?
Pogledajmo i to s druge strane. Čovjek je biće koje je stvoreno za život u zajednici. Brak je zajednica, obitelj također, postoje stambene zajednice, mjesne zajednice, dalje općine, gradovi, država. U svakoj zajednici postoje neka pravila kako bi svaka zajednica mogla funkcionirati i kako bi se mogla razvijati da svakom članu zajednice bude dobro. Ako bi svi stanovnici u općini npr. rekli da im se ne da u slobodno vrijeme dolaziti na vatrogasne vježbe ili na neke druge skupove udruga, mjesna zajednica/općina/grad ne bi imali dovoljno ljudi koji bi se brinuli o sigurnosti, zabavi, sportu, glazbi i kulturi uopće.
Ima onda ipak neke logike. Pogotovo je za nas došljake zanimljivo i korisno čim prije uključiti se jer se tako brže upoznaje mjesto u kojem se živi, a time i njegovi stanovnici.
Nijemce često opisujemo kao hladne, rezervirane i stroge. Zatvoreni su. Pogotovo prema strancima. Svoje privatne stvari jednostavno neće podastrijeti nekoj nepoznatoj ili malo poznatoj osobi pred noge. Ne razgovara se o osobnim problemima, o nedaćama, o bolestima. To ne znači da nemaju problema, nedaće i da nisu bolesni. O jesu itekako! Bolnica, klinika, ljekarni ima koliko hoćeš.
Ljudskih priča i sudbina isto tako ima raznih. Ljudi koji su radi rastave roditelja sa 17 godina otišli od doma i školovali se dalje sami, onih koji nikada nisu upoznali svog oca, onih koji nisu našli ljubav svog života pa su čangrizavi i ljuti sami na sebe od jutra. Ljutnja – to bi bila jedna riječ koja se često povlači u susretu s Nijemcima.
Ima ih onih koji su ljuti što stranci rade u Njemačkoj, ne mogu reći da nema. To su oni koji su ljuti na svakoga tko je “bolji” od njih, pa i na svog šefa. Ima ih, ali su u manjini. A mogli su se već priviknuti na to s obzirom na to da stranci u Njemačku useljavaju već oko 70 godina, a i duže.
Kada promatram Nijemce s malom djecom, moram priznati da ih ne promatram uvijek baš blagonaklono. Opušteni su i tu. Zato mi i nije lako kada majka s djecom prolazi preko ceste ne držeći ih za ruke! Meni je to malo previše jer sam sama svoju djecu držala uz sebe i “štitila” ih dok god sam mogla. Ili sam mislila da ih štitim. Danas vjerujem da sam ih načinom na koji sam brinula o njima omatala u slojeve nesigurnosti. Te iste nesigurnosti koju prepoznajem kod drugih stanovnika Hrvatske. Vratimo se na Nijemce. Odgajaju djecu na način “vlastito iskustvo”. Djeca pomažu u svakom trenutku od malih nogu, stvarno i oni najmanji. Slažu stvari na pokretnu traku u trgovini, roditelj im uruči novac i oni sami obave transakciju plaćanja. Uče se komunikaciji u svakoj životnoj situaciji. Mama s bebicom od oko godinu dana na semaforu pokazuje kada se smije prelaziti i kada ne. Na bicikle posjedaju djecu čim mogu nogama doseći do poda. Vrlo su popularne prikolice za bicikle. U njima roditelji često voze djecu iz vrtića i u vrtić ili kada idu na vožnju. Roditelji su tako brži i fleksibilniji u prometu. Naravno i zato jer je u svakom pa i najmanjem mjestu označena biciklistička staza. Nije to uvijek na samom pločniku, ponekad je označena isprekidanom crtom na kolniku.
Jedna meni zanimljiva opcija učenja djeteta vožnji bicikla izgleda kao tandem bicikl. Roditelj upravlja istovremeno svojim biciklom i biciklom djeteta tako da je djetetov bicikl, prednjim kotačem odignutim od poda, nekim držačem priključen na zadnji roditeljev kotač. I zadnja etapa jest kada dijete samo ispred ili pored roditelja tjera svoj biciklić. Djeca su inače vrlo izdržljiva pa me tako ne čudi da jedan sedmogodišnjak može na izletu biciklirati i nešto manje od 30km. Naravno, radi se o jednodnevnom izletu.
Ako ste u kategoriji državljana Lijepe naše koja si priušti koje putovanje diljem Europe ili izvan Europe, upoznati ste s činjenicom da nema mjesta na Zemaljskoj kugli gdje nećete naići na Nijemce. Top destinacija jest Tajland. Tamo odlaze umirovljenici zimi. Zašto? Zato što im je povoljnije, toplije i ugodnije. Najskuplji je let tamo i natrag, sve je drugo u Tajlandu Nijemcima povoljno. Provedu 2 – 3 zimska mjeseca u Tajlandu, ne plaćaju troškove grijanja, ne moraju čistiti snijeg i sl. Daleki je istok raj za njihove umirovljenike. I ne samo Nijemce. Tamo rado odlaze svi sjevernjaci, Šveđani, Norvežani, Danci, Nizozemci. Nijemci obožavaju Italiju, njihova jela i njihove gradove. Talijani sele trbuhom za kruhom u Njemačku jednako kao i mi.
Prošli smo vikend odlučili posjetiti jedan Outlet village u blizini. Prvo što nas je impresioniralo bila je veličina parkirališta. Toliko je veliko da zaposlenici u fluorescentnim vestama preusmjeravaju promet, kao kod nas na Mariji Bistrici. Outlet podsjeća na naš zagorski, samo je nekoliko brojeva veći. U životu sam imala prilike vidjeti fancy trgovine iznutra, ali ovako nešto nikada. U tom sam Outletu marke trgovina poznavala uglavnom iz časopisa. Cijene neću komentirati. To je jedan od pokazatelja kolika je kupovna moć u Njemačkoj.
Po šopingiranju se ne razlikuju od nas. Pogotovo su subotama trgovine krcate. Vjerojatno i iz razloga što u velikoj većini Njemačke trgovine nedjeljama ne rade. I to nam je na početku bila činjenica na koju se trebalo priviknuti. U Hrvatskoj sam se stvarno trudila ne odlaziti nedjeljom ili praznikom u trgovinu, ali nisam bila baš potpuno dosljedna u tome. Valjda zato što imaš mogućnost i jednostavno je koristiš. (Pada mi na pamet, je li kod nas toliko prisutna korupcija jer postoji svjesnost o tome da je to jedna opcija pa zašto je ne iskoristiti?) Uglavnom, može se preživjeti i ako trgovine ne rade nedjeljama. Pogotovo one s neprehrambenim proizvodima. Jedna moja prijateljica uvijek ponavlja da se vikendima ponašamo kao da će smak svijeta pri kupovini hrane, a da nas netko zatvori u kuće/stanove, 3 dana imali bi što jesti. Vjerujem da to nije daleko od istine.
Znači vikendom je subota određena za šoping, nedjelja za odmor. Kao u svakoj većinom kršćanskoj državi.
Nije baš tako da baš nigdje ništa nedjeljom ne radi. Ugostiteljski su lokali krcati. Može se vidjeti i ponekog poljoprivrednika da obavlja radove na polju s nekim od svojih ogromnih strojeva.
Poštuje se red. Poštuju se ograničenja brzina na prometnicama koja su većinom postavljena sa smislom, a ponekad i ne. Do sada nisam nigdje čula ružne riječi pri čekanju u redu na blagajni ili kod liječnika ili na općini. Jednostavno se čeka. Znam da je u Zagrebu slično, više je ljudi i time je duže vrijeme čekanja. Kad to uspoređujem sa našim malim mjestima u Zagorju, razlike su u odnosima ogromne.
Poštuju čovjeka. Nisam doživjela da me netko pita nešto o mom privatnom životu. Nitko, ni kolege na poslu. Tek u trenutku kada sami odlučite nešto podijeliti o sebi s drugima, otvarate tu sferu. Trebate slobodan dan (naravno pod uvjetom da imate raspoložive dane godišnjeg ili prekovremenih sati)? Ne morate obrazlagati iz kojeg “vrlo važnog” razloga ga trebate. Ja sam navikom iz svog prošlog poslovnog života pri dogovoru za godišnji odmor u ovoj godini (koji se dogodio u studenom prošle godine) s grčem u želucu krenula objašnjavati i obrazlagati svaki posebice. Moj je pretpostavljeni¸, čim sam spomenula svoju kćer, ispruženih ruku ispred sebe odbio čuti bilo što dalje. Ja imam pravo na godišnji odmor, zaboga! To je moje vrijeme i moje pravo! A što i zašto ne tiče se nikoga pa ni mog neposredno pretpostavljenog. Kada sam nedavno primila isplatnu listu, zahvalila sam pretpostavljenom, na što je on izjavio: „Gospođo, nemate zašto zahvaljivati. Vi ste to zaslužili! Ja trebam Vama zahvaliti na svemu što radite.”
Znam da u Hrvatskoj postoje i tvrtke i organizacije u kojima je jednak slučaj, ali ja na žalost nemam takvih iskustva. Mislim da svi oni koji također rade kod privatnika u Hrvatskoj dijele ista ili slična iskustva sa mnom. U Hrvatskoj je Zakon o radu nešto čega se treba držati kako bi zadovoljio formu i držao si razne inspekcije dalje od vrata. Ništa drugo. Pauze, godišnji odmori, nagrade zaposlenicima, isplate plaća, regresi, božićnice, radno vrijeme na žalost se često u praksi ne poštuju. O tome se ne govori. O tome se šuti. Kada bi se progovorilo, ostalo bi se bez posla. Jednom sa pročitala da ako od svog poslodavca čujete “Budi sretan što uopće radiš”, treba od njega otići. Brzinom munje. Znam i da naša sveopća svjesnost nije na tom nivou da bi to napravili. Poslodavac bez zaposlenika ne može proizvesti niti zaraditi.
To je ono što čini život u Njemačkoj prekrasnim. Nema ružnih riječi. Nema ponižavanja od strane pretpostavljenih. Nedavno sam čula za jedan tako ružan slučaj ponižavanja žena u Zagorju, koje rade za minimalac ( koji iznosi cca. 2000 – 2500 kn, a ne kako se piše 3500 kn) da sam vrlo zahvalna što sada živim i radim u Njemačkoj. Život bez ogovaranja i toga tko je koga ili možda još nije, ali bude, tko si je što kupio, kako izgleda i sl. vrlo je ugodan. Činjenica kako je tko obučen, ima li stare ili nove tenisice, prekratke ili preduge hlače ne komentiraju se. Svatko može biti ono što želi, pa i muškarac u suknji.
Svi smo različiti i raznoliki. Nitko nije savršen, ali smo svi jedinstveni.
Sve što sam napisala isključivo su moja viđenja i moja mišljenja i moji doživljaji. A priča i doživljaja ima i bit će.
Autorica: Karolina Cesarec
Fotografija: Pixabay
