Autorski članci

Do sada sam više puta pisao o primjerima aktivnosti i projekata u Hrvatskoj na kojima su sudjelovali mladi iz drugih zemalja a ponešto i o projektima na kojima su sudjelovali volonteri ili mladi iz Hrvatske u nekoj drugoj Europskoj zemlji.

Ovaj put priča je malo drugačija i prati mlade lidere od 22 – 30 godina iz Hrvatske, Bugarske, Poljske i Slovenije koji su zajedno sa osobama koje rade sa mladima iz Španjolske i Grčke zajedno sudjelovali na treningu čija je tema bila rad sa mladima u ruralnim sredinama.

Trening se održao u Poljskoj u gradu Leszno (Lešno se izgovara) koji se nalazi u širem centru Poljske a riječ je o gradu sa 64.000 stanovnika. Zašto je to bitno u ovoj priči?

E pa zato što je Leszno jedini veći grad između Poznana i Wroclava, između kojih se pružaju gotovo beskrajne ravnice plodne zemlje i glavna industrijska grana je poljoprivreda. Zbog svega navedenog oko Leszno-a je veliki broj mali / ruralnih mjesta izrazito oslonjenih na poljoprivredu. Upravo zbog toga ovdje postoje dobri uvjeti i potreba za razvoj rada sa mladima u ruralnim sredinama.

Osim što je grad uređen uređena su i sela. Sela imaju komunalnu infrastrukturu, dobre ceste, kuće čak i one stare su energetski obnavljane a po dvorištima kuća vidi se da ljudi rade i da uređuju svoj životni prostor. Pri tome želim napomenuti da smo bili u posjeti u 2 sela. Jedno se zove Šibiševo (ne pitaj te me kako se to piše na Poljskom) a drugo je Lasocice (Lasoćice po Hrvatskom). Ta oba sela zajedno imaju nešto tek preko 1000 stanovnika i oni imaju dosta sličnih problema kao i sela u RH kao što su: nedovoljno linija javnog prijevoza, nedostatak infrastrukture (ambulanta, banka, administrativni poslovi / obveze u općinama, nedostatak mjesta za socijalizaciju, organizirani šport i društvene aktivnosti i sl.).

Ova sela su izabrana zato što su dobar primjer kako se može doprijeti do mladih, do cijelog sela te kako se mogu organizirati različite aktivnosti i kako ljudi kada se slože mogu živjeti i opuštenim i kvalitetnim životom a pri tome još doprinose boljoj kvaliteti života u svojim selima.

Naš partner iz Poljske C.A.T. Fundacja intenzivno radi na promicanju aktivizma mladih u tim selima i nakon višegodišnjeg truda rezultati se vide a upravo su zato tamo i bili naši mladi lideri kako bi vidjeli i prenijeli barem neke ideja i aktivnosti i u Hrvatsku kako bi i naši životi nadamo se bili kvalitetniji. Bili smo prisutni na njihovom žetvenom festivalu na kojem se po 1 ekipa iz svakog sela natjecala u duhovitim igrama pogodnim za ruralno poljoprivredno područje. U tim igrama sudjeluju svi i stari i mladi, žene, djeca i muževi a gledaju ih oba sela kao i mi i sve su nas razveselili. Uz to prikupljaju i prihod za tombolu koji se koristi za seoski proračun a ljudi zauzvrat primaju najrazličitije poklone. Ti pokloni su od sponzora a ove godine bila je ½ velike traktorske prikolice svega i svačega i svi su nešto dobili te bili sretni i zadovoljni.

Upravo u organizaciji tog festivala je sudjelovala i lokalna udruga mladih, koja nam je dan kasnije prezentirala što sve rade i svi smo ostali zapanjeni. Ljudi koji vode tu udrugu su najstariji u njoj i imaju 23 godine, sve rade volonterski i koliko im slobodno vrijeme dozvoli a lokalna pa i regionalna zajednica je to prepoznala i pomaže im kad god treba. Kako su nam rekli problem sa financiranjem nemaju a samim tim nemaju ni potrebe za Europskim projektima niti žele imati zaposlene osobe jer je sve na bazi aktivizma. Pokupili smo od tih „klinaca“ hrpu ideja i pozitivnih utisaka na temelju čega će naši mladi lideri moći pokrenuti neke nove inicijative ili će uspjeti okupiti / pokrenuti dodatne mlade osobe u ruralnim područjima.

Evo i mi smo se malo osnažili i napunili baterije novim idejama pa se vraćamo sada poslu jačanju demokracije i građanskog sudjelovanja u hrvatskoj.

Autor: Borisz Negeli

Stavovi i mišljenja autora teksta osobni su i ne odražavaju nužno stavove udruge.

Članak je napisan u sklopu projekta “Lokalni info-centar za mlade Zagor”. Projekt sufinancira europska unija iz Europskog socijalnog fonda i Ministarstvo za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku.

Invaliditet i nasilje dva su međusobno povezana fenomena. Korijen se vidi kroz povijesni pregled gdje su osobe s invaliditetom često smatrane teretom društva i gdje nasilje prema njima nije bio rijedak slučaj. U novije vrijeme, događaju se značajne promjene, a posebice je to vidljivo kroz napuštanje medicinskog i jačanje socijalnog modela pristupa osobama s invaliditetom. No, nasilje nad osobama s invaliditetom i dalje je vrlo prisutan problem te zahtijeva ozbiljan pristup utemeljen na znanju kao osnovi kvalitetne borbe protiv nasilja.  Izloženi su i pratećim pojavama kao što su tjelesno, emocionalno i seksualno nasilje bilo od vršnjaka (ako se radi o mlađim osobama), ali često je ova pojava prisutna i u odrasloj populaciji, zbog pomanjkanja empatije. Zbog specifičnosti njihova oštećenja otežana im je samozaštita, prepoznavanje osoba koja ih je zlostavljala ili nametnula diskriminirajući odnos, bijeg iz neugodne ili nasilne situacije – a susreću se i s nerazumijevanjem okoline.). S jedne strane, osobe s invaliditetom teže se brane i zaštićuju od nasilja, a s druge strane su posebno osjetljive na nasilje potaknuto predrasudama i stereotipima prema njima kako potvrđuju brojna istraživanja Specifičnost nasilja prema osobama s invaliditetom (prema Krizmanić, 2010) potaknuta je tako postojanjem potencijalnih žrtava prema kojima se nasilje, naročito neki oblici nasilja (npr. izrugivanje), gotovo redovito može nekažnjeno manifestirati, ali i postojanjem potencijalnih nasilnika koji nasilje prema osobama s invaliditetom smatraju dopustivim, a u nekim slučajevima čak i poželjnim.

Postoje različite definicije nasilja, ali u većini se slučajeva govori o primjeni fizičke i psihičke sile koja drugoj sobi može prouzročiti osjećaj straha i boli. O nasilju možemo govoriti kao pojavi koja je ušla u sva područja života neovisno o različitosti njegovih definicija. Nasilje je ozbiljan problem za osobe s invaliditetom, koje se nalaze u većem riziku pojave nasilja od osoba bez invaliditeta (Sobsey i Doe, 1991; Hassouneh-Phillips i Curry, 2002; Powers i sur., 2002). Autori Sobsey i Calder (1999) navode kako do povezanosti invaliditeta i nasilja dolazi tek 60-ih godina prošlog stoljeća kada se istraživanjima utvrdila spoznaja o prisutnosti visoke stope razvojnih, fizičkih poremećaja i poremećaja u ponašanju među zlostavljanom djecom.

Osobe s invaliditetom mogu doživjeti iste vrste nasilja kao i osobe bez invaliditeta. No, osobe s invaliditetom mogu doživjeti i mnoge druge vrste nasilja koje može biti povezano s invaliditetom. Nasilje za osobe s invaliditetom može uključivati dodatne vrste kontrole ili suzdržanosti od odgovarajućeg djelovanja, primjerice uskraćivanje lijekova i pomagala, namjerno postavljanje prepreka koje otežavaju kretanje osoba s invaliditetom, nazivanje pogrdnim imenima i ismijavanje, isključivanje iz komunikacije, dovođenje u socijalnu izolaciju i slično. Na temelju iskustva možemo zaključiti da je među slijepim i slabovidnim ljudima najčešće prisutno psihičko nasilje, zatim ekonomsko i tjelesno, često praćeno zanemarivanjem, a da je najrjeđe seksualno nasilje.  Podaci o nasilju najvećim dijelom dolaze iz sustava socijalne skrbi gdje se navode u okviru anamnestičkih podataka i zatim ih djelatnici Registra usklađuju s Međunarodnom klasifikacijom bolesti ili bivaju uneseni u skladu s popisom MKB-šifri koje je načinilo tijelo vještačenja (zanemarivanje i napuštanje, drugi sindrom zlostavljanja, problemi u vezi s društvenom okolinom, teškoće vezane uz negativne događaje u djetinjstvu, problemi u vezi s odgojem djeteta, drugi problemi u vezi s osnovnom skupinom skrbnika, uključujući i okolnosti u obitelji).

U Registru su zabilježeni podaci za 136 osoba s invaliditetom koje su žrtve nekog oblika nasilja, od čega je 98 muških i 38 ženskih osoba. Problem nasilja nad osobama s invaliditetom je prisutan, s većim razmjerima od navedenih podataka. Društveni kontekst invaliditeta praćen nepristupačnošću, siromaštvom i izolacijom, te oslanjanjem na usluge podrške koje su manjkave i nisu dovoljne, imaju značajan utjecaj na osobe s invaliditetom koji su pod povećanim rizikom nasilja. Oblici nasilja koje osobe s invaliditetom često dožive uključuju fizički napad, verbalno i emocionalno zlostavljanje i financijsko iskorištavanje, uz zanemarivanje kao najčešći oblik nasilja. No, neki su istraživači procijenili (Baladerian, 2009) da će više od 90% osoba s invaliditetom osjetiti seksualno nasilje u nekom trenutku svoga života.

Nasilje nad osobama s invaliditetom je društveni problem kojemu se sve aktivnije pristupa. Temeljem rezultata istraživanja uočljivo je da se nasilje nad osobama s invaliditetom pojavljuje u različitim oblicima i da je počinjeno od različitih osoba. Teško ga je identificirati zbog niza razloga, te ostaje neprepoznato. Posljedice nasilja nad osobama s invaliditetom mogu se pojaviti u različitim oblicima i na različitim područjima. Jedan od značajnijih čimbenika koji doprinose takvom stanju je nedostatak informacija osoba s invaliditetom o njihovim pravima i načinima njihova ostvarivanja, ali i nedostatak informacija široj zajednici o sposobnostima osoba s invaliditetom koja dovode do predrasuda i stereotipa, pa čak i nasilja, te nedovoljna educiranost stručnjaka. Sami stručnjaci su u ovom istraživanju naveli da mogu prepoznati različite oblike nasilja i djelovati u skladu s nastalom situacijom. Također su naveli da su nedovoljno educirani u istom području, osobito kada se radi o nekim suptilnim oblicima nasilja i znakovima koji bi ih mogli upućivati da je nasilje doživljeno. Smatraju da je potrebna međusobna suradnja svih sudionika, od pojedinca do cjelokupnog društva, kako bi se kvalitetnije i adekvatnije borili s problematikom nasilja. Zato je potrebno najveći naglasak staviti na senzibilizaciju društva, samih osoba s invaliditetom i stručnjaka o problematici nasilja nad osobama s invaliditetom. Također, rezultati istraživanja ukazuju da stručnjaci bivaju izloženi nasilju kada pružaju zatraženu pomoć. Postojeća pravna regulativa temelji se na različitim međunarodnim i domaćim pravnim izvorima koji pristupaju nasilju nad osobama s invaliditetom na vrlo pragmatičan način. Stoga bi bilo poželjno dodatno razraditi protokole povezane s nasiljem koji bi se specifično odnosili na nasilje nad osobama s invaliditetom. Time bi se dodatno pospješio rad stručnjaka, osobito onih koji su, kao i sudionici ovog istraživanja, zaposleni u neprofitnom sektoru i koji prema opisu posla kod saznanja o nasilju mogu reagirati samo deklarativno i zatražiti pomoć drugih institucija. Prevenciji i suzbijanju nasilja potrebno je, sukladno rezultatima ovog istraživanja, pristupiti iz specifičnije pozicije invaliditeta kao društvene pojave koja je potencijalni temelj nasilja nad osobom.

Smatram da je svaki oblik nasilja loš, a pogotovo onaj prema osobama s invaliditetom jer su slabije od ostalih.  Možemo reći da nikad nije dobro vršiti nasilje prema nikome jer kako je istraživanje pokazalo to se većinom događa zbog neznanja. Kadgod nešto ne znaš ne ustručavaj se pitati jer će to pomoći i tebi da naučiš nove stvari, ali će pomoći i odnosu s tom osobom. Uvijek se sjeti one poslovice „Tko pita ne skita“.

Autor: Denis Marijon

Stavovi i mišljenja autora teksta osobni su i ne odražavaju nužno stavove udruge.

Članak je napisan u sklopu projekta “Lokalni info-centar za mlade Zagor”. Projekt sufinancira europska unija iz Europskog socijalnog fonda i Ministarstvo za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku.

Što su ciljevi za mlade, tko ih donosi i zašto oni uopće postoje? Ciljevi za mlade odgovor su na sve prikupljene informacije o problemima i potrebama mladih u društvu, odnosno na lokalnoj, nacionalnoj i europskoj razini. Ciljevi za mlade znače da je netko slušao, da je netko ulagao vrijeme, provodio konzultacije, propitkivao, pisao izvještaje i donosio zaključke što je na kraju rezultiralo konkretnim dokumentom koji je sve prethodno navedeno objedinio u jednu cjelinu. Pogađaš, riječ je o procesu strukturiranog dijaloga čiji je rezultat provedbe za razdoblje 2017. – 2018. objava ‘ciljeva za mlade’ koji predstavljaju mišljenja oko 50.000 mladih ljudi diljem Europe. Riječ je o 11 ciljeva kojima će se nastojati podići razina kvalitete života mladih u društvu, ali i potaknuti mlade na aktivno sudjelovanje!

Svaki od tih 11 ciljeva dobro je razrađen i opisan, a prvi od ciljeva je:

• Povezivanje Europske unije s mladima. Mladi ljudi su s vremenom izgradili određeni obrambeni mehanizam kojim se nastoje zaštititi od loših utjecaja, nerazumijevanja i nepostojanja odgovora na njihove aktualne potrebe i probleme u društvu. Iz tog je razloga potrebno ponovno izgraditi mostove, približiti se mladima te im otvoriti vrata za aktivno građanstvo na razini čitave Europe.
• Ravnopravnost svih rodova. Većina nas koji ovako nešto pročitamo, shvatit će taj problem olako. Zašto? Ne zato jer se s time ne slažemo, već zato jer se možda na nas do sada nije odnosio, nismo imali takvih problema ili smo jednostavno iz tog razloga mislili da živimo u savršenom svijetu. KRIVO! Rodna diskriminacija još uvijek ima znatan utjecaj na velik broj ljudi, posebice mladih te je problem protiv kojeg se treba boriti!
• Inkluzivna društva. Slično prethodnom problemu, odnosno cilju kojim se taj problem nastoji riješiti, samo što je ovdje riječ o diskriminaciji i isključivanju iz društva na bilo kakvoj osnovi. Mladi u Europi, čak štoviše, trećina njih je u riziku od siromaštva i socijalne isključenosti, a nerijetko su napadnuti zločinima iz mržnje i sl. Krajnje je vrijeme da se na to adekvatno reagira te da svi zajedno počnemo djelovati s ciljem sprječavanja bilo kakvih isključivanja, govora mržnje te zločina iz mržnje.
• Informacije i konstruktivni dijalog. Nešto poput medijske, odnosno informacijske pismenosti. Mladi su u moderno doba zatrpani velikom količinom informacija, a u tom moru informacija nisu u mogućnosti kritički razmišljati, razlikovati istinite od lažnih informacija/vijesti te im je na tom području potrebna stalna potpora, edukacija i stjecanje dodatnih znanja i vještina kako bi bili sposobni samostalno istraživati, biti kritični te i sami postati proizvođači informacija.
• Mentalno zdravlje. Zatvaranjem u tzv. „online prostor“i sve više vremena provedenog online umjesto druženjem s prijateljima, poznanicima, aktivnim sudjelovanjem i sl. dolazi i do problema s mentalnim zdravljem te dobrobiti mladih ljudi u društvu. Naravno, i prethodno navedeni ciljevi, odnosno problemi mladih mogu dovesti do ovih stanja, a često se kao razlog navodi i pritisak društva pa se iz tog razloga kao prijeka potreba pojavljuje očuvanje mentalnog zdravlja i dobrobiti mladih. Može se ostvariti raznim preventivnim mjerama, osiguravanjem pristupa odgovarajućoj zdravstvenoj skrbi, razgovorom s mladima, slušanjem i sl.
• Poticaj mladima iz ruralnih sredina. Problem koji se nekako konstatno nađe u društvu, posebice kod mladih ljudi koji nemaju iste mogućnosti kao i njihovi vršnjaci iz urbanih sredina. Kako zbog prometne povezanosti, tako zbog diskriminacije, isključivanja i sl., ali bez traženja razloga zašto je tome tako, potrebno je djelovati i omogućiti svima jednake prilike za sudjelovanjem te osigurati jednakost bez obzira na mjesto u kojem mladi žive.
• Kvalitetni poslovi za sve. Pronalazak posla sve je češća tema među mladima koji se suočavaju s visokim stopama nezaposlenosti te nepostojanjem mogućnosti za ostvarenje sigurnosti, stabilnosti i financijske neovisnosti što su preduvjeti za normalan život. S jedne strane postoje problemi nemogućih radnih uvjeta i velikih zahtjeva koji se postavljaju pred mlade, a problem postoji i s druge strane gdje se nalaze mladi koji ne rade na sebi, ne koriste prilike neformalnih edukacija i prilike za dodatnim usavršavanjem i stjecanjem novih znanja i vještina, ali to nas već dovodi do sljedećeg cilja. Ovim ciljem nastojat će se, između ostalog, ostvariti pravični uvjeti rada te naknada za rad koja omogućuje mladim ljudima dostojanstven i normalan život.
• Kvalitetno učenje. Potrebno je osigurati jednak pristup kvalitetnom učenju za sve, bez razmišljanja, a s druge strane mladi su ljudi također ti koji prilike koje im se nude moraju iskoristiti, gledati prema naprijed i shvatiti važnost i neformalnog obrazovanja kroz različite aktivnosti organizacija civilnog društva, različitih institucija i sl. aktera.
• Prostor i sudjelovanje za sve. Jednom riječju (ili dvije) – strukturirani dijalog. Mladi se često isključuju iz donošenja odluka koje ih se direktno tiču, a ovim ciljem i proces strukturiranog dijaloga to se nastoji svesti na, ne minimum, već na nulu, kako bi upravo mladi ljudi bili ti koje se pita i koji su uključeni u donošenje bitnih odluka kojima se usmjerava i planira njihova budućnost te njihov život u lokalnoj zajednici, ali i na razini cijele Europe.
• Održiva zelena Europa. Moderno društvo postalo je opasno za okoliš, iako postoji mnogo inicijativa kojima se nastoji spriječiti, blago rečeno, katastrofa. Potrebno je dati odgovor na klimatske promjene i ostale probleme koji štetno utječu na naš okoliš, a upravo su mladi ti koji moraju steći određenu dozu odgovornosti za svoje postupke kojima direktno utječu na svoj život i život budućih generacija.
• Organizacije mladih i europski programi. Iako su u organizacije mladih te u europske programe uključeni milijuni mladih ljudi, te su iste organizacije i programi još uvijek nedovoljno prepoznati, ali i nedovoljno financirani. Ono što je dobro i što funkcionira, širit će se i uvijek zahtjevati ‘još’ kako bi moglo opstati pa je i ovo dobar cilj kojim će se gledati u budućnost i opstanak programa za mlade te organizacija mladih koje odrađuju lavovski posao na dnevnoj bazi.

I to je to što se ciljeva tiče. Nadamo se kako ćemo svi zajedno nastaviti naporno raditi, a i u određenoj mjeri podići razinu rada na novu razinu i boriti se kako bi se ovi ciljevi uistinu počeli ostvarivati. Potrebno je zasukati rukave i baciti se na posao od strane svih aktera koji su uključeni u proces razvoja mladih, pomoći i podrške mladima, donošenje odluka o pitanjima važnima za mlade i sl., ali i od samih mladih koji su, na kraju krajeva, i zaslužni za donošenje ovih ciljeva.

Autor: Renato Vuk

Stavovi i mišljenja autora teksta osobni su i ne odražavaju nužno stavove udruge.

Članak je napisan u sklopu projekta “Lokalni info-centar za mlade Zagor”. Projekt sufinancira europska unija iz Europskog socijalnog fonda i Ministarstvo za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku.

U svibnju ove godine u Hrvatsko Zagorje je iz Češke stigla vijest vrijedna divljenja. Naime, Zabočanin Toni Ljubić, inače polaznik Škole za umjetnost, dizajn, grafiku i odjeću, smjer Web Dizajn, postao je svjetski prvak u kuglanju. Odgovorivši na nekoliko pitanja, dopustio nam je da doznamo nešto više o njemu i njegovom sportskom uspjehu te kako je došlo do toga da postane ponos i još jedan u nizu uspješnih mladih ljudi Zagorja. 🙂

Melita: Kada i kako si se počeo baviti kuglanjem?

Toni: Počeo sam se baviti kuglanjem prije otprilike 10 godina i sve se desilo slučajno. Prijatelj je na igralištu pričao da hoda na kuglanje i meni se to činilo stvarno zanimljivo. Odmah drugi dan sam krenuo na trening, opet dan poslije toga i rodila se ljubav.

Melita: Koliko često imaš treninge?

Toni: Treniram 3 do 4 puta tjedno, a kada ne treniram kuglanje hodam u teretanu i trčim zbog održavanja kondicije.

Melita: Na koji način aktivno bavljenje kuganjem utječe na tvoje slobodno vrijeme? Što je ključno kod usklađivanja svih tvojih obaveza?

Toni: Aktivno bavljenje kuglanjem mi ne predstavlja velike problem i imam vremena za sve. Naime, nisam predobar učenik u školi jer sam više sportski i tip za zabavu nego za školu, ali sve se stigne. Za izlaske također imam vremena svaki vikend kako bi se maknuo od svih umaranja pa otiđem se zabavljati s prijateljima.

Melita: Koji su tvoji kuglaški uspjesi?

Toni: Moji kuglački uspjesi su dosta širok pojam. Imam bronce, srebra i zlata iz svih kategorija do 18 godina, također i medalje s Prvenstava Hrvatske do 23 godine, a najdraža medalja iz PH mi je iz kategorije Sprint – zlato. Najveće postignuće se dogodilo ove godine 2019., kada sam u Češkom gradu Rokycany osvojio svjetsko zlato u kategoriji Sprint do 18 godina.

Melita: Kako si se osjećao u trenutku kada si shvatio da si postao svjetski prvak?

Toni: Kada sam postao svjetski prvak, u meni je bio osjećaj koji se ne može opisati riječima. To je doživljaj koji se pamti do kraja života. U meni je bilo toliko emocija od kojih sam bio izgubljen. Osjećao sam se izvanredno i stvarno posebno, a kada je zasvirala hrvatska himna i digla se hrvatska zastava, potekla je i pokoja suza radosnica.

Melita: Tko ti najviše pomaže i tko te sve podržava?

Toni: Što se tiče samog kuglanja, najveće zasluge svih mojih uspjeha idu Kuglačkom klubu Zabok, treneru Željku i trenerici Iri Šutini, i najviše Zdenku Sušcu (treneru reprezentacije) koji je na svakim pripremama intenzivno radio sa mnom. Sve to zahtijeva također puno truda moje obitelji, pošto me često treba negdje voziti, tako da su i oni jedan od važnih čimbenika mojih postignuća.

Melita: Koji su tvoji ciljevi vezani za tvoju sportsku karijeru u budućnosti?

Toni: Moji ciljevi za sportsku budućnost su, naravno, otići na još svjetskih prvenstava, osvojiti još medalja i nastaviti pisati sportsku povijest grada Zaboka jer smo malen, ali veoma uspješan sportski grad.

Melita: Koja je tvoja poruka mladima kako bi ih potaknuo na bavljenje sportom?

Toni: Moja poruka svim mladima je da se čim prije počnu baviti nekim sportom (ako se već ne bave istim) jer je jako dobro za zdravlje, a uz to upoznaje se mnogo ljudi i time se šire poznanstva. Trenirajte i bavite se nečime, a manje budite zatvoreni kod kuće jer to vas neće dovesti nigdje. Širimo sportski duh!

Intervju provela: Melita Hršak

Interes za druge

Uspostavljanje toplog uzajamnog odnosa jedan je od univerzalnih ljudskih interesa. Da bi se isti i uspješno ostvario, potrebne su nam određene vještine i poznavanje različitih faza odnosa. Neke od najvažnijih bi bile vještine pokazivanja iskrenog zanimanja za drugu osobu, vještina aktivnog slušanja te razvoj uzajamnog povjerenja i suradnje. Prije svega, prvo na red dolazi uspostavljanje veze, odnosno prvi kontakt između dvije osobe.

Za uspješan prvi kontakt poželjno je koristiti 2 do 3 od navedenih gesti: kontakt očima, iskreni smiješak, pružanje pomoći kad je netko zatraži, prijateljski pozdrav, uvažavanje, komentar ili pitanje koje pokazuje interes, a nije nametljivo te prijateljsko, ljubazno ponašanje.

Prvi dojmovi

Prvi stvaranju prvih dojmova uglavnom tražimo sličnosti sa drugom osobom i usmjeravam se na zajednička obilježja. U pravilu cijenimo ljude koji imaju slične vrijednosti i uvjerenja kao i mi sami. S druge strane, ono što je različito i drugačije može biti uznemirujuće. Ponekad nam nije ugodno prihvatiti pomisao da bi netko sa drugačijim stavovima, netko drugi, mogao biti “u pravu”, a da smo mi “u krivu”. Kada se susretnemo sa takvom situacijom, naš mozak je sklon dobaciti spasonosne izjave kao što su “to je dosadno”, “on je budala” ili “to je glupost”. Na taj način se ne moramo brinuti i preispitivati jesmo li zaista mi ti koji su “u pravu”.

Kako razvijamo vještine u odnosima s ljudima, tako postajemo svjesni kako su to normalne reakcije, ali ne nužno i točne reakcije. Na taj način, postajemo sposobniji prihvatiti širi raspon različitosti kod drugih ljudi. Učimo pronaći nešto što nam je interesantno u tome što je netko drugačiji od nas i počinjemo cijeniti različitost. K tome, prestajemo gledati na svijet u terminima “dobro-loše”, “točno-pogrešno”, već ga počinjemo gledati kao bogatu paletu najrazličitijih nijansi.

Stvaranje dojmova

Neki od dojmova utemeljeni su na našem stvarnom poznavanju osoba, no većina dojmova stvorena je ”na brzinu” kao i stvaranje prvog dojma. Ovakvi dojmovi često su stvoreni na osnovi nekog izoliranog postupka koji može biti potpuno netipičan za tu osobu ili na temelju onoga što nam je netko rekao o toj osobi. Uz sve ovo, naš dojam može biti obojan i našim predrasudama što se očituje kroz samoispunjavajuće proročanstvo.

Samoispunjavajuće proročanstvo opisuje proces usklađivanja očekivanja i ponašanja. Kada ljudi imaju očekivanje o tome kakva je druga osoba, to očekivanje utječe na njihovo ponašanje prema toj osobi. To ponašanje dovodi do toga da se ta osoba ponaša u skladu s tim ponašanjem i početnim očekivanjima, čineći tako da se ta očekivanja pokažu istinitima. To ponašanje nije svjesno i namjerno, nego automatsko. Ponekad nismo ni svjesni toga koja je naša vlastita uloga u tome da ponašanje druge osobe potvrđuje naša očekivanja. Uz osvještavanje postojanja samoispunjavajućeg proročanstva, pomoć u njegovom izbjegavanju može biti i razvijanje iskrenog interesa za druge ljude.

Koje su koristi od toga da pronađemo nešto što nam je interesantno u drugim ljudima? Otkrivamo da je svijet oko nas mnogo zanimljiviji, dosada nestaje  i naše životno iskustvo postaje bogatije, osjećamo se mnogo ugodnije u društvu nepoznatih osoba i drugi ljudi se osjećaju ugodnije u društvu s nama.

Sve ovo dovodi i do toga da bolje razumijemo što se oko nas događa i razloge zašto drugi čine to što čine te se možemo bolje snaći u društvenim situacijama. Interes za druge je dio svakodnevnog života, a kada ga upotpunimo sa spoznajama o stvaranju dojmova, upotpunjavamo i naše socijalne vještine i životno iskustvo.

Autor: Dubravko Šopar

Stavovi i mišljenja autora teksta osobni su i ne odražavaju nužno stavove udruge.

Članak je napisan u sklopu projekta “Lokalni info-centar za mlade Zagor”. Projekt sufinancira Europska unija iz Europskog socijalnog fonda i Ministarstvo za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku.

Kada razgovaramo o nasilju, relativno često ćemo prije pomisliti na dečke i mlade muškarce kao sudionike nasilnih situacija, od uličnog nasilja do nasilja u odnosima. Ta činjenica ukazuje na to da je povezivanje muškaraca s agresijom dio kulturološkog shvaćanja uloga i prirode različitih spolova. Takvo shvaćanje povijesno je i dugotrajno, a prenosi se kroz odgoj i druge oblike socijalizacije. Tek u posljednjim desetljećima dolazi do trenda neutraliziranja društveno pripisanih osobina u kontekstu roda i spola. Ipak, na dječake se još uvijek polažu uvjerenja i očekivanja okoline o tom što to znači biti muškarac, a još bitnije, što to muškarca čini snažnim i sposobnim.

O agresivnosti i nasilju među muškarcima i od strane muškaraca, razgovarali smo s edukatorima iz udruge Status M, Mirsadom Dalipijem i Tinom Frančićem koji rade na prevenciji i rehabilitaciji nasilničkog ponašanja među muškarcima.

To podrazumijeva rad u školama, odgojnim ustanovama i zatvorima. Dio njihovog angažmana odnosi se i na rad s mladim očevima što smatraju izuzetno bitnom stavkom stvaranja zdravih i slobodnih muškaraca. Očevi su jedinstven izvor znanja o tome kako se muškarcem postaje i što to znači biti muškarac. Kada model oca u obiteljskom okruženju demonstrira nedostupnost, impulzivnost i agresiju u bilo kojem smislu to postaje izvor znanja i nažalost izvor negativnih vještina za dječake (djecu).  Mirsad je istaknuo kako je u svijesti roditelja još uvijek nedovoljno potpuna slika podložnosti djece svim utjecajima iz okruženja. Tako navodi da su roditelji često selektivno toga svjesni te podcjenjuju učinak svog ponašanja na oblikovanje  djece onda kada ponašanje nije usmjereno direktno na djecu. Tin je istaknuo da i u širem društvu izostaje konsenzus o neprihvatljivosti nasilja te da svi imamo razvijenu toleranciju na neke oblike nasilja.

U svom dosadašnjem radu s mladima koji već imaju etiketu „nasilnika“, a neki su i počinitelji ozbiljnih prekršaja i kaznenih djela, imali su priliku upoznati potrebu mladih muškaraca da se netko njima bavi onda kada im treba, te da s njima rade upravo muškarci, edukatori koji ih mogu razumjeti, a s druge strane im ponuditi neke nove alate za razumijevanje sebe i usmjeravanje svojih postupaka u konstruktivnijem smjeru. Specifično je za mlade počinitelje nasilja i kaznenih djela povezanih s nasiljem, kako nam navode edukatori, da se oni osim kao počinitelji trebaju promatrati i kao žrtve, neadekvatne okoline i neučinkovitog sustava te da u sebi često nose razočarenje figurama autoriteta i podrškom koja im je bila dostupna. Tako na svim stručnjacima koji rade s mladima bilo prevenciju nasilja ili rehabilitaciju, prije svega stoji odgovornost da izgrade često izgubljeno povjerenje, a onda na njihove potrebe odgovore kvalitetnim i dosljednim programom.

Pozitivno roditeljstvo, kao i društvo nulte tolerancije na nasilje osnovne su pretpostavke za rast zdrave djece, a tako i muškaraca slobodnih od stereotipnih, a neučinkovitih i destruktivnih metoda za kanaliziranje negativnih emocija i postizanje različitih ciljeva.  Osim toga, potrebno je imati hrabrost i spremnost da se odbaci sve ono što nas više ne služi u trenutnom konceptu življenja, od uvjerenja do ponašanja, a pri tom je važno da svatko krene od sebe pošto mladi, kako nam tvrde iz Statusa M, uče i mijenjaju sebe ovisno o kvaliteti i uvjerljivosti vodstva i programa koji im se nude.

Autor: Denis Marijon

Stavovi i mišljenja autora teksta osobni su i ne odražavaju nužno stavove udruge.

Članak je napisan u sklopu projekta “Lokalni info-centar za mlade Zagor”. Projekt sufinancira Europska unija iz Europskog socijalnog fonda i Ministarstvo za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku.

Slika: Pixabay

Što se to točno očekuje od mladih kada se od njih očekuje da budu aktivni građani? Pa očekuje se upravo to, da budu aktivni. Očekuje se da budu aktivni sudionici u društvu te da doprinose promjenama, a ne da čekaju da netko drugi poduzme nešto umjesto njih. Očekuje se da sudjeluju u raspravama, da budu nositelji aktivnosti i inicijativa kojima se rješavaju određeni problemi u društvu, očekuje se da komuniciraju te da budu dio donošenja odluka koje se tiču i mladih i društva u cjelini.

A kako to najbolje napraviti? Jedan od načina jest uključivanje u rad organizacija civilnog društva, posebice, naravno, organizacija mladih koje se bore za prava i položaj mladih u društvu. Ali, vratimo se malo na početak, što to uistinu za mladu osobu znači biti aktivna? Pa to bi trebalo značiti da napuštaju ulogu onog koji priča, koji sjedi negdje na kavi i diže svoj glas među grupom ljudi o tome kako situacija u lokalnoj zajednici nije najbolja, koji se ne slaže s odabirima i odlukama koje su donesene o pitanjima važnima za mlade i odluče preći na onu drugu stranu, stranu koja kontinuirano radi, koja se različitim neformalnim vrstama edukacija dodatno educira kako bi prikupila što veću količinu znanja i vještina, koja osluškuje probleme i potrebe mladih u društvu i koja na njih pokušava odgovoriti, bilo organizacijom različitih vrsta aktivnosti (radionice, predavanja, zabavne aktivnosti, sportske, kulturne i sl.), bilo uključivanjem u savjete mladih u njihovim lokalnim zajednicama koji promiču i zagovaraju prava, potrebe i interese mladih na lokalnoj i regionalnoj razini ili će pak odabrati nešto treće što nudi mogućnost aktivnog građanstva i sudjelovanja mladih u životu lokalne zajednice i, na taj način, diže glas tamo gdje će se on uvažiti i biti jedna od komponenti na temelju kojih će se donositi bitne odluke. Laganim koracima sve prethodno navedeno dovodi nas do volontiranja, jer upravo to je ono što rad u organizacijama civilnog društva u velikoj mjeri ili barem jednom određenom periodu i jest. Što bi to trebalo mlade motivirati da svoje slobodno vrijeme u nešto ulažu, a da za to nisu plaćeni? Ponekad je teško shvatiti koliko pozitivnog nam nešto može donijeti, a da mi to svaki mjesec u određeno vrijeme ne možemo opipati, ne možemo se počastiti, kupiti si nešto što smo oduvijek željeli ili pak negdje otputovati. Već kroz prvi dio članka mogao si naslutiti kako ti se sve što radiš vraća. Prvenstveno to dovodi do jedne zadovoljštvine, osjećaa ponosa i osjećaja da si svojim radom i zalaganjem uspio doprinijeti podizanju kvalitete života mladih u društvu, izborio si se za određena prava mladih koja su doprinijela njihovom razvoju, a pritom si stjecao iskustvo, učio, upoznavao nove ljude i umrežavao se. Naravno, kad bi sve stalo samo na osjećaju zadovoljstva, vjerojatno bi puno manji broj ljudi od očekivanog bio motiviran upuštati se u nešto takvo. Dolazimo do druge strane, one koja će u budućnosti stvarno biti opipljiva. Radom u organizacijama civilnog društva ti stječeš izuzetno bogato iskustvo koje nećeš samo spomenuti prijatelju ili se pohvaliti roditeljima, već ćeš ga redovito upisivati u svoj životopis i čekati da ga potencijalni poslodavci prepoznaju. I već ćeš se tu na jedan način izdvojiti od ostalih kandidata koji će se prijaviti za isti taj posao. Iz tvog životopisa vidjet će se da si aktivno sudjelovao, doprinosio, educirao se i sl. za razliku od samog sjedenje i čekanja da se javiš na neki oglas. To radi veliku razliku. Možda si putem pokupio i pokoji certifikat, potvrdu o sudjelovanju na određenim projektima i edukacijama koja je baš za tog poslodavca vrlo bitna. A sad, ako se pitaš koja konkretna znanja ti može donijeti rad u organizacijama civilnog društva, a bit će od posebne važnosti prilikom zaposlenja? Definitivno ćeš raditi na komunikaciji i izražavanju, a ponekad ne samo na hrvatskom jeziku. Velik broj organizacija bavi se i projektima međunarodnih razmjena na kojima tjedan ili više dana imaš priliku živjeti i raditi u međunarodnom okruženju gdje ćeš dodatno izbrusiti svoju komunikaciju na engleskom jeziku, učiti iz iskustava mladih ljudi i njihovih organizacija iz različitih krajeva Europe, a uz to ćeš se sasvim sigurno i dobro zabavljati. Što još možeš raditi? Sigurno ćeš imati prednost pri sudjelovanju na određenim edukacijama i to, pazi sad, po vlastitom izboru. Imat ćeš priliku učiti i raditi na prijavljivanju projekata na natječaje raznih nacionalnih donatora što uključuje osmišljavanje, pripremu, izradu projektnih prijedloga, komunikaciju s partnerima, prijavu i dr. Imat ćeš priliku te iste projekte i provoditi, organizirati i voditi aktivnosti i sl. Ako ta organizacija organizira određene manifestacije koje mogu biti dugovječne i prepoznatljive na lokalnoj, ali i regionalnoj i nacionalnoj razini, bit ćeš dio tima organizacije takvih manifestacija. Možeš se baviti i marketingom, bilo to za navedene manifestacije ili ćeš voditi profile na društvenim mrežama za organizaciju koje si član te u sklopu toga ući malo dublje u funkcioniranje mreža poput Facebooka ili Instagrama, proučavati analitiku, razvijati strategije objava, pisati objave, kreirati sadržaje i sl. Kad smo kod kreiranja sadržaja, imat ćeš priliku učiti fotografirati, služiti se određenim alatima za obradu fotografija, videa, animacija… Ugl., ako je bitno za organizaciju, imat ćeš priliku stjecati iskustvo iz različitih područja koja će ti itekako biti korisna u budućnosti i što se sasvim sigurno biti prepoznato od strane potencijalnih poslodavaca.  Bit će tu i administrativnih, financijskih poslova i sl., a nakon što si se i sam dovoljno educirao, možda ćeš upravo ti biti taj koji educira i prenosi svoje iskustva na druge. I još jedan od načina na koje si taj koji sudjeluje u procesu donošenja odluka i davanja odgovora na pitanja bitna za mlade ljude u lokalnim, ali i međunarodnim i europskim zajednicama jest uz pomoć strukturiranog dijaloga. Možeš volontirati ili raditi na njegovoj provedbi, a možeš biti i sudionik na temelju čijeg se razmišljanja formiraju preporuke koje će biti podloga za donošenje konačnih odluka.

Sve u svemu, sudjelovanje u radu organizacija civilnog društva, korištenje prilike za dodatno usavršavanje kroz razne edukacije i aktivnosti koje organizacije provode ili na koje mogu poslati svoje članove sve čini aktivnu mladu osobu koja ne sjedi prekriženih ruku već koristi svaku priliku kako bi dala svoj doprinos lokalnoj zajednici i mladima koji u njoj obitavaju, ali i doprinos na nacionalnoj ili međunarodnoj razini.

Autor: Renato Vuk

Stavovi i mišljenja autora teksta osobni su i ne odražavaju nužno stavove udruge.

Članak je napisan u sklopu projekta “Lokalni info-centar za mlade Zagor”. Projekt sufinancira Europska unija iz Europskog socijalnog fonda i Ministarstvo za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku.

Članak je napisan konzultiranjem nekoliko izvora i članaka na teme koje se kroz njega pojavljuju. Određeni dijelovi članka pisani su kao razmišljanja autora koja su subjektivna te ne moraju predstavljati stvarnu situaciju.

Svaki pojedinac posjeduje svoj jedinstveni osobni prostor – i fizički i psihološki. Poštivanje nečijeg osobnog prostora znači poštivanje nečijeg fizičkog teritorija i imovine, ali i dopuštanje osobi da bude onakva kakva jest. Stvaranjem nekog odnosa između dvoje ili više ljudi, stvara se i socijalni prostor koji pripada isključivo njima. Često je vrlo teško zadržati odgovarajuću emocionalnu i vrijednosnu udaljenost od socijalnog prostora drugih ljudi. Gdje prestaje zajednički socijalni prostor, a počinje osobni prostor svake osobe?

Zdravi međuljudski odnosi su oni u kojima jedna osoba ne ometa fizički, emocionalni i vrijednosni prostor druge osobe. Neizbježno je da će drugi ljudi povremeno narušavati naš osobni prostor, osim ako ga sami ne branimo. Asertivnost je jedan od načina na koji osoba može braniti svoj osobni prostor i utjecati na druge ljude na nedestruktivan način. Asertivno obraćanje drugima je zauzimanje za svoja prava, a da istovremeno ne narušavamo prava drugih.

Osobe koje se ponašaju submisivno:

• pokazuju nedovoljno poštivanje svojih vlastitih potreba i prava koje imaju.
• ne izražavaju svoje iskrene osjećaje, potrebe, vrijednosti i probleme.
• dopuštaju drugima da povrijede njihov osobni prostor, uskrate im njihova prava i ne obaziru se na njihove potrebe.
• rijetko govore o svojim željama, iako je u velikom broju situacija samo to potrebno da bi im se udovoljilo.

Druge submisivne osobe izražavaju svoje potrebe, ali to čine uz toliko ispričavanja i toliko plaho da ih se ne shvaća ozbiljno. Submisivna osoba šalje poruku: ”Nije važno. Možeš me iskorištavati koliko hoćeš, ja ću sve to podnositi. Moje potrebe su beznačajne – tvoje su važne. Moji osjećaji su nebitni, važno je kako se ti osjećaš. Ja nisam važan.”

Submisivno ponašanje je nevjerojatno često u našem društvu – više od 80% ljudi neće reći ni riječ da se izbori za svoja prava ili da ostvari svoje potrebe. U jednom istraživanju promatrani su studenti koji su učili dok ih je jedna osoba smetala puštajući preglasnu glazbu. 80% studenata ju je toleriralo i nije učinilo ništa. 15% studenata je zamolilo osobu da utiša muziku, ali kad ona to nije učinila, nisu ponovili svoj zahtjev. Samo 5% studenata je zamolilo dva puta i postiglo ono što im je trebalo – glazba je utišana!

Kao suprotnost submisivnoj osobi, agresivna osoba izražava svoje osjećaje i potrebe na štetu druge osobe:

• govori glasno i može biti uvredljiva, gruba i sarkastična.
• inzistira na tome da njena riječ uvijek bude zadnja.
• teži nadvladati druge osobe.

Njeno polazište je sljedeće: ”Ovo je to što ja hoću, to što ti hoćeš je manje važno – ili uopće nije važno.”

Asertivna osoba koristi metode komunikacije koje joj omogućuju da zadrži samopoštovanje, zadovolji svoje potrebe, ostvari svoja prava i obrani svoj osobni prostor tako da istovremeno ne iskorištava ili ne dominira drugim ljudima. Asertivnim ponašanjem potvrđujemo svoju vlastitu vrijednost i dostojanstvo uz istovremeno poštivanje vrijednosti i dostojanstva drugih. Asertivno komuniciranje znači zalaganje za svoja prava na jasan, direktan i prikladan način.

Većina ljudi preferira jedan od ovih interpersonalnih stilova ponašanja nad drugima. Neki ljudi će biti submisivni u nekim situacijama i s nekim osobama, dok će s drugima izabrati jedan od ostala dva stila ponašanja. Kod nekih ljudi određeni stil dominira njihovim cjelokupnim interpersonalnim ponašanjem, bez obzira na situaciju.

Druge osobe će nas najbolje razumjeti (i najvjerojatnije nam udovoljiti) ako se izražavamo u obliku JA-poruka. Dobra JA poruka sastoji se od tri dijela:

• opisa ponašanja koje nam smeta, bez osuđivanja
• izražavanja svojih osjećaja
• pojašnjavanja konkretnih i stvarnih posljedica opisanog ponašanja

Iako se može činiti lakim, nije lako oblikovati ni jedan od tri dijela ovakve poruke. Možda je najteže opisati konkretno ponašanje koje nas smeta bez da drugu osobu optužujemo. Optuživanje odmah podiže tenzije, a sugovornik se počinje braniti (vračajući uvredu, navodeći izlike i opravdanja, povlačenjem iz razgovora i sl.). Cilj poruke nije reći osobi da je ona kriva za nešto, nego istaknuti kako je nama. U opisu ponašanja važno je izbjegavati generalizirane izraze poput nikad ili uvijek (”Ti uvijek kasniš!”), te oblike izražavanja koji imaju negativnu konotaciju. Važno je da opis ponašanja bude što jasniji i kraći te da se odnosi na specifičnu situaciju.

Glavni razlog uspjeha trodijelne poruke je u tome što ona opisuje kako ponašanje druge osobe utječe na pošiljatelja poruke. Ljudi su u načelu spremni promijeniti svoje ponašanje ako im se pokaže da ugrožavaju nečije legitimne potrebe. Zbog toga su najuvjerljivije konkretne, stvarne, ”opipljive” posljedice koje na nas ima nečije ponašanje.

Sve ovo može se ilustrirati i primjerom:

Konkretno ponašanje  –  Kada ne dođeš na vrijeme na naš sastanak

Osjećaji – jako se razljutim

Posljedice – jer je to za mene nepotreban gubitak vremena.

Upotrebom Ja-poruka ističemo kako se mi osjećamo u konkretnoj situaciji te se zalažemo za osobni integritet. Ovakva komunikacija uključuje iskreno izražavanje i otvorenost što podiže kvalitetu interakcija. Iskrenim i asertivnim izražavanjem, dugoročno doprinosimo stvaranju kvalitetnih odnosa te svojim modelom pomažemo drugima da iskreno komuniciraju s nama.

Autor: Dubravko Šopar

Stavovi i mišljenja autora teksta osobni su i ne odražavaju nužno stavove udruge.

Članak je napisan u sklopu projekta “Lokalni info-centar za mlade Zagor”. Projekt sufinancira Europska unija iz Europskog socijalnog fonda i Ministarstvo za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku.

Udruga IKS četvrtu godinu zaredom „Socijala festival“ u Petrinji. Riječ je o festivalu koji je nastao kao potreba za socijalizaciju i ljetni program za mlade u Petrinji i okolici a nastao je upravo kao inicijativa aktivnih mladih lokalnih volontera.

S’obzirom da mladi nisu imali financijsku podršku festival su kreirali tako da je on „socijalni“ odnosno da sve što naprave i što se dešava na festivalu je dobrovoljno, volonterski odnosno bez ikakve financijske kompenzacije svim onima koji sudjeluju u festivalu.

Lokalni volonteri su se bacili na posao a vrlo brzo su im se pridružili i međunarodni volonteri Europske Volonterske Službe (EVS) koji tijekom 2 mjeseca boravka u Petrinji od srca pomažu u pripremi festivala.

Osim što pomažu lokalnim volonterima, međunarodni volonteri pripremaju i svoj program te na taj način obogaćuju sadržaj i doživljavaju zaista vrijedno životno iskustvo.

„Socijala festival“ svake godine okuplja oko 10 EVS volontera iz različitih zemalja, trenutno imamo volontere iz: Italije, Portugala, Španjolske i Francuske. Često su to mladi iz zemalja u kojima je osjećaj za volonterstvo razvijeno i gdje mladi svako ljeto traže prilike za besplatno i korisno međunarodno iskustvo tijekom ljetnih praznika. Organizacija festivala za druge mlade i sudjelovanje u istom kroz spoj glazbe, zabave i različitih edukativno-kreativno- sportskih aktivnosti je odličan recept za kvalitetno provedeno vrijeme tijekom ljeta a uz to upoznaš i puno novih ljudi, stekneš nove međunarodne prijatelje i svašta nešto naučiš / iskusiš.

Tako se to radi pa hajte i vi mladi iz RH nemojte sjediti doma, odite i vi negdje volontirati i upoznajte čari zajedničke Europe.

Autor: Borisz Negeli

Stavovi i mišljenja autora teksta osobni su i ne odražavaju nužno stavove udruge.

Članak je napisan u sklopu projekta “Lokalni info-centar za mlade Zagor”. Projekt sufinancira Europska unija iz Europskog socijalnog fonda i Ministarstvo za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku.

Elektroničko nasilje definira se kao agresija koja se namjerno i opetovano provodi u elektroničkom kontekstu (putem e-maila, twittera, instagrama,snapchata i tekstualnih poruka) protiv osobe koja se ne može lako braniti. (npr., Kowalski, Giumetti, Schroeder, & Lattanner, 2014). Prema istraživanju Američkog psihološkog udruženja (APA) o stresu u Americi, 58% roditelja izjavilo je da brine o utjecaju društvenih medija na fizičko i mentalno zdravlje njihovog djeteta (APA, 2017).

Obilježja elektroničkog nasilja:

• počinitelj ima namjeru povrijediti žrtvu;
• postoji neravnoteža moći između počinitelja i žrtve. To je kod klasičnog nasilja lako uočiti, ali je teže definirati u svijetu interneta. Dokaz te neravnoteže moći može ležati u činjenici da nasilnik ili nasilnici često ostaju anonimni i imaju veliku moć kad gotovo u trenu imaju pristup široj publici dok objavljuju materijal koji može nekoga osramotiti ili povrijediti;
• postoji element ponavljanja ili kontinuirane prijetnje daljnjom agresijom. Jednokratni komentari ili prijetnje, nazivaju se flaming ili trolling i ne smatraju se elektroničkim nasiljem. Ipak treba biti oprezan jer u svijetu interneta, jednokratna agresija koja dolazi od strane više korisnika ili istog korisnika i masovno se dijeli s drugima, prerasta u elektroničko nasilje;
• konačno, najočitije obilježje elektroničkog nasilja jest da uključuje uporabu informacijske i komunikacijske tehnologije (mobiteli, računala, tableti i sl.) i, naravno, interneta.

Prema istraživanju (Kowalski, Giumetti, Schroeder i Lattanner, 2014), internetsko zlostavljanje povezano je s tjeskobom, depresijom, zlouporabom droga, poteškoćama sa spavanjem, povećanim tjelesnim simptomima, smanjenim učinkom u školi, izostajanjem i izostajanjem, napuštanjem škole, i samoubojstvo. Istraživanje također navodi da je vjerojatnije da će djevojčice koristiti društvene medije za komunikaciju, što bi ih moglo izložiti negativnim ishodima kao što je internetsko zlostavljanje (APA, 2017).

SPOLNO ZLOSTAVLJANJE I UZNEMIRAVANJE

Podrazumijeva slanje neželjenih poruka, komentara ili multimedijalnog materijala čiji je sadržaj seksualne prirode; objavljivanje ili prosljeđivanje intimnih fotografija, ili multimedijalnog materijala bez pristanka osobe koja je na slici; ili širenje glasina koje se odnose na seksualnost žrtve, silovanje, bludne radnje, zadovoljenje pohote pred djecom ili mamljenje djece za zadovoljenje spolnih potreba, uključivanje djece u snimanje pornografskog materijala i sudjelovanje u pornografskim predstavama pomoću informacijsko – komunikacijske tehnologije.

UZNEMIRAVANJE I ZASTRAŠIVANJE

Vrijeđanje porukama (engl. flaming) nerijetko je prerastalo u ratovanje tekstom, kojem je bio cilj povrijediti jednu osobu ili cijelu skupinu (Willard, 2007). Opetovano slanje poruka obično prerasta u online uznemiravanje (engl. online harassment) koje Berna i Li (2005) definiraju kao prijeteće radnje kojima je cilj prisiliti nekoga da bude u ponižavajućoj poziciji ili prisilnoj podređenosti, dok počinitelj demonstrira svoju moć i dominaciju. Online intenzivno uznemiravanje koje uključuje brojne akcije kao što su zastrašivanje i prijetnje, primjerice fizičkim ozljeđivanjem, a što može rezultirati dugotrajnim osjećajem straha, naziva se elektroničko zastrašivanje (engl. cyberstalking)

OBJAVLJIVANJE NEISTINA

Među oblicima elektroničkog nasilja osobito je popularno i rašireno slanje i objavljivanje tračeva ili glasina koje mogu naštetiti ugledu osobe, što se obično naziva elektroničko klevetanje (engl. cyber denigration).Willard (2007) spominje i druge slične oblike kao što je dezinformiranje  (engl. misinformation) koje se odnosi se na širenje neistinitih informacija preko e-pošte ili web-stranica te objavljivanje “preuređenih” fotografija. U ovu skupinu može spadati i elektroničko razotkrivanje (engl. outing) koje podrazumijeva otkrivanje tajni, dijeljenje osjetljivih, neugodnih privatnih informacija i fotografija koje su najčešće prikupljene dok su osobe bile u bliskom kontaktu. Svi ovi oblici danas cvjetaju na popularnim društvenim mrežama. Njihov je cilj žrtvu prikazati u lošem svjetlu, učiniti je neprivlačnom, ružnom i sl. i tako joj prouzročiti neugodnosti i bol te naštetiti njezinom ugledu.

SPECIFIČNI OBLICI ELEKTRONIČKOG NASILJA

Kao što u realnom svijetu djecu pogađa odbacivanje od vršnjačke skupine, tako im i u virtualnom svijetu veliku bol nanosi namjerno isključivanje iz online grupa, ili brisanje popisa prijatelja, koje se naziva online isključivanje/ostracizam (engl. exclusion). Osobito ozbiljne, konkretne posljedice u offline svijetu može izazvati krađa  identiteta       (engl. impersonation), krađa lozinki ili lažno predstavljanje, a zatim slanje materijala da se žrtva dovede u opasnost ili da se našteti njezinu ugledu (Willard, 2007). U Hrvatskoj je poznat slučaj djevojke koja je nakon svađe s dečkom uzela njegovu lozinku i ispisala ga sa svih fakulteta na koje se prijavio.

OSTALI OBLICI ELEKTRONIČKOG NASILJA

Relativno nov oblik elektroničkog nasilja, u kojem su žrtve drugi vršnjaci, a nerijetko i profesori, je videosnimanje napada (engl. happy slapping). Dok nekoliko učenika najčešće fizički napada žrtvu jedan od njih sve snima (mobitelom, kamerom),a zatim šalje ili objavljuje vidoesnimke napada. Iako u izvornom značenju sadržan izraz happy, što implicira da se radi o šaljivom videu, obično se iza toga krije više puta ponavljano nasilje. Naime, radi se o kombiniranom obliku nasilja, koje se može dogoditi jednom u realnom svijetu i višestruko ponavljati u virtualnom, a što žrtvu dovodi u osobito neugodnu poziciju (Campbell, 2006). U ovu skupinu možemo uvrstiti i sekstiranje (engl. sexsting), koje se opisuje kao slanje, primanje i prosljeđivanje golih i polugolih fotografija, videomaterijala i eksplicitnih tekstualnih poruka seksualnog sadržaja korištenjem različitih elektroničkih uređaja, a oni čije se snimke i fotografije na takav način distribuiraju mogu biti javno ismijavani, sramoćeni, ali i ucjenjivani (Winkelman i sur., 2014).

Savjeti za roditelje o sprječavanju nasilja

Zaustavite nasilje prije nego što počne

Obrazujte svoju djecu o nasilju. Moguće je da vaše dijete ima problema s čitanjem društvenih znakova i da ne zna što čini. Podsjetite dijete da zlostavljanje drugih može imati pravne posljedice. Upoznajte svoje dijete s tim što se ne treba tolerirati i kada treba potražiti pomoć odrasle osobe.

Učinite svoj dom “bully-free”

Djeca uče ponašanje od roditelja. Biti izložen agresivnom ponašanju, omalovažavanju ili pretjerano strogom okruženju kod kuće čini djecu sklonijima nasilju (i u ulozi počinitelja i ulozi žrtve). Roditelji i skrbnici trebaju modelirati pozitivne primjere za dijete u  odnosima s drugim ljudima i s njima. Razmislite i o tom kako vi komunicirate putem interneta.

Budite svjesni samopoštovanja svog djeteta

Djeca s niskim samopoštovanjem često zlostavljaju kako bi se „bolje“ osjećali. Čak i djeca koja izgledaju „popularno“ i sigurno unutar socijalnog okruženja, mogu biti i počinitelji i žrtve nasilja. Osjećaj za vlastitu vrijednost, privatnost i uvažavanje u bliskom okruženju značajni su prediktori ranjivosti djeteta, mlade osobe u virtualnom svijetu.

Budite upoznati i u kontroli „online“ života svoga djeteta

Dok je osoba maloljetna, roditelji i skrbnici zakonski su odgovorni za privatni život svog djeteta. Zbog toga je zavirivanje roditelja u online aktivnosti, razgovore i kontakte djeteta, stvar roditeljske i pravne odgovornosti. Naravno da je pritom važno da roditelj bude transparentan i jasan u namjeri, a ne da takvu ulogu koristi kako bi demonstrirao nadmoć i kontrolu, koja izlazi iz okvira brige.

Autor: Denis Marijon

Stavovi i mišljenja autora teksta osobni su i ne odražavaju nužno stavove udruge.

Članak je napisan u sklopu projekta “Lokalni info-centar za mlade Zagor”. Projekt sufinancira Europska unija iz Europskog socijalnog fonda i Ministarstvo za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku.

Izvori: 

Slike: https://pixabay.com/

Tekst:

Psychologytoday.com: https://www.psychologytoday.com/us/blog/the-race-good-health/201705/preventing-cyberbullying-among-children-and-adolescents

Medijskapismenost.hr :https://www.medijskapismenost.hr/oblici-obiljezja-elektronickog-nasilja/