Autorski članci

Već smo dosta odmakli od završetka jubilarnog 10. izdanja Jailhouse festivala, no aktivizam mladih koji je od samog početka temelj Jailhouse festivala uvijek je aktualna tema. Iako Nezavisna udruga mladih tijekom godine organizira pregršt aktivnosti na kojima je moguće volontirati, upravo je Jailhouse festival taj koji pobuđuje najveći interes kod mladih.

Jailhouse festival ove je godine oborio rekorde posjećenosti na gotovo svim aktivnostima koje su u sklopu njega održane, a velik je interes bio i među volonterima kojih se ove godine za volontiranje prijavilo više od 30! Jailhouse festival prepun je zabavnih aktivnosti tijekom nekoliko dana trajanja, a uz volontiranje i odrađivanje posla od početka do kraja uz dozu profesionalnosti i odgovornosti, uvijek je prisutna i velika količina smijeha, zabave i dobrih emocija. Ono što je najvažnije, ovdje nema podjele na organizatore i volontere jer je cijela organizacija temeljena na volonterstvu pa tako svi zajedno, uključujući upravljačka tijela Udruge i zaposlenika, rade na svim poslovima jednako, bez obzira na to radi li se o promociji Festivala ili pak težim fizičkim poslovima, čišćenju nakon svakog pojedinog dana i sl. Svi zajedno zasučemo rukave i borimo se da Jailhouse festival svake godine diže ljestvicu u odnosu na onaj prethodni, a da mladi u našoj lokalnoj zajednici, ali i šire, te ostali sugrađani provedu nekoliko vrućih ljetnih dana u Lepoglavi uz pozitivu, veselje, smijeh i zabavu. Tako to biva u civilnom društvu, ali onaj tko nikad nije probao, nikad neće ni znati. Nerijetko se događa da mladi koji su uključeni u volontiranje na pojedinim manifestacijama ili različitim aktivnostima različitih organizatora volontiranja rade sami, dok su organizatori ili i dalje posvećeni organizacijskim poslovima ili pak s druge strane odluče odmoriti jer će netko drugi odraditi taj posao za njih. Da se razumijemo, u podjeli poslova i ovakvom načinu rada nema ničeg lošeg, no prednost civilnog društva i ovakve manifestacije je upravo to – zajedništvo!

I zato nije ni čudo da jednom kad mlada osoba dođe, iskusi volontiranje u sklopu ovakve manifestacije, upozna ekipu i shvati da ima priliku učiti, rasti, razvijati se i uz to se odlično zabaviti, odluči nastaviti svoj rad u civilnom društvu, nastaviti volontirati, učlaniti se u organizaciju i sl.

Autor: Renato Vuk

Stavovi i mišljenja autora teksta osobni su i ne odražavaju nužno stavove udruge.

Članak je napisan u sklopu projekta “Lokalni info-centar za mlade Zagor”. Projekt sufinancira Europska unija iz Europskog socijalnog fonda i Ministarstvo za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku.

U posljednjih desetak godina značajno je porasla dostupnost različitih programa razmjene studenata i učenika, a time i važnost takvih iskustava za izgradnju osobnog i profesionalnog identiteta kod mladih. Mnogo češće se u medijskom prostoru ističu studentske razmjene, a nešto manje one učeničke. U nastavku vam donosimo tri platforme preko kojih je moguće, već u srednjoj školi, iskoristiti mogućnosti stjecanja internacionalnog iskustva u obrazovanju, ali i drugim aspektima života, poput socijalnog i kulturalnog.

Školska godina u SAD-u

Hrvatsko-američko društvo, od svog osnutka provodi programe upoznavanja djece i mladih s kulturom i običajima Sjedinjenih Američkih Država. Program je namijenjen visoko motiviranim učenicima srednjih škola koji žele proširiti svoje međunarodno iskustvo i globalno razumijevanje različitosti te se osobno usavršavati. Prijaviti se mogu srednjoškolci (bez obzira koju srednju školu pohađaju), koji u trenutku odlaska u SAD imaju najmanje 15, a najviše 18,5 godina. Uvjet je također da imaju solidno opće obrazovanje (prosjek ne manji od dobar) te predznanje engleskog jezika. Za prijavu je potrebno nazvati neki od ponuđenih kontakt telefona na službenim stranicama Hrvatsko – američkog društva te položiti ispit engleskog jezika. Sam program pokriva većinu troškova, a troškovi koje snosi sam polaznik su oni povezani sa stjecanjem VISA–e te džeparac za osobne potrebe tijekom boravka u SAD-u. Rok za prijavu je do 1. ožujka tekuće školske godine. Više informacija o cijelom programu možete pronaći na linku na kraju članka.

AFS program razmjene

AFS program razmjene je program neformalnog obrazovanja i interkulturnog učenja. Cilj interkulturalnog učenja je brisanje stereotipa, predrasuda i diskriminacija među različitim državama, kulturama i religijama. Tijekom programa razmjene učenik je smješten u obitelji domaćinu koja ne prima nikakvu novčanu naknadu i sama je na programu interkulturalnog učenja kao i učenik. Obitelji domaćini su različitog ekonomskog, kulturnog, vjerskog i etničkog podrijetla te žive u urbanim i ruralnim mjestima. Svaka obitelj domaćin je drugačija i zato svaki učenik na razmjeni doživi jedinstveno iskustvo. Ono što je zajedničko svim obiteljima domaćinima jest da im je stalo do obrazovanja mladih ljudi, da žele upoznati drugu kulturu, sagledati vlastitu kulturu iz druge perspektive i obogatiti svoju obiteljsku svakodnevicu tako da prime novog člana u svoju obitelji, AFS učenika ili učenicu! AFS program razmjene je i dobra prilika da se upozna strani školski sustav. Učenik tijekom programa razmjene pohađa državnu ili privatnu gimnaziju gdje se nastava odvija na jeziku zemlje domaćina. AFS programi razmjene imaju preporuku Ministarstva znanosti obrazovanja i sporta RH, a studenti ovisno o ekonomskom statusu obitelji imaju mogućnost stipendiranog boravka na razmjeni. Postoje tri tipa programa razmjene: godišnji školski program (Austrija, Danska, Filipini, Finska, Kina, Italija..), tromjesečni školski program (Belgija, Francuska, Portugal, Češka, Rusija, Velika Britanija).. i intenzivni/kratki program (Francuska i Paragvaj).  Više informacija o uvjetima prijave i cijelom programu možete naći na linku na kraju članka.

ERASMUS + za srednje škole

Unutar programa ERASMUS+ postoji veliki spektar mogućnosti umrežavanje i razmjene kako učenika tako i profesora i to putem partnerstva koja se mogu sklopiti između dvije ili više škola u različitim zemljama. U slučaju ostvarenog partnerstva, razmjene su u trajanju od 2 do 12 mjeseci, ali sve ovisno o tome kakav oblik suradnje je među školama osmišljen. Učenici s navršenih 14 godina života i stariji od te dobi, a upisani u školu koja sudjeluje u partnerstvu prilikom razmjene su smješteni u obiteljima učenika iz škole partnera te pohađaju obrazovni program u školi-partneru. Neki od ciljeva ovakve vrste Erasmus + programa su jačanje suradnje među školama, profesionalni i osobni razvoj učenika, poticanje korištenja eTwinninga za rad te naglašavanje europske dimenzije poimanja zajedništva. Za više informacija o samom programu potrebno je dobro proučiti sve uvjete i mogućnosti na službenim Erasmus+ stranicama ili stranicama Agencije za mobilnost i programe EU.

Možda baš vi možete potaknuti stvaranje takvog partnerstva u vašoj školi, ali se svakako prije dobro informirajte i sugerirajte omiljenom profesoru, psihologu ili ravnatelju da razmotre vaš prijedlog. Sretno!

TEKST

https://www.afs.hr/razmjena/

http://cas.hr/skolska-godina-u-sad-u/

http://www.mobilnost.hr/

Autor: Denis Marijon

Stavovi i mišljenja autora teksta osobni su i ne odražavaju nužno stavove udruge.

Članak je napisan u sklopu projekta “Lokalni info-centar za mlade Zagor”. Projekt sufinancira Europska unija iz Europskog socijalnog fonda i Ministarstvo za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku.

Tehnološki napredak uvelike pomaže i ubrzava sve sfere našeg života, no što je s obrazovanjem? Koliko se ono promijenilo u zadnjem stoljeću? Učimo li na isti način na koji su učili naši očevi i djedovi?

Kada pogledamo u povijest, osvrnemo se negdje malo više od 3500 godina prije Krista u vrijeme razvoja pisma i stavimo to kao našu početnu točku ulazimo u svijet učenja. U početku obrazovanje je bilo rezervirano samo za manje skupine, slobodno možemo reći kako je bilo rezervirano samo za elitu. U starom Egiptu samo djeca bogatih te profesionalci: zapisničari, liječnici te administratori u hramovima su imali pristup obrazovanju.

Kroz povijest postepeno se razvijao sustav i način obrazovanja te se malo po malo povećavala dostupnost obrazovanju. U Hrvatskoj prema popisu stanovništva iz 2011. možemo vidjeti kako 30,8% stanovništva ima završenu samo osnovnu školu, 52,6% srednju školu, dok je visokoobrazovanih 16,4%. Stoga danas možemo reći kako smo na dobrom putu prema krajnjem cilju: obrazovanju dostupnom svima.

No kako je sve to vezano uz tehnologiju?

Tehnologija u obrazovanju je veliki i ključni korak, te najveća promjena u učenju koju možemo vidjeti i pratiti. Godinama smo svjedočili malim koracima prilikom uvođenja tehnologije u nastavni proces, način na koji su obrazovni djelatnici vagali pozitivne i negativne strane u uvođenju tehnologije u obrazovanje. Lomila su se koplja potiče li tehnologija nastavnom procesu na veću uključenost ili samo odvlači pažnju, te u konačnici omogućava varanje na provjerama znanja.

Ako krenemo od negativne strane i promatramo tehnologiju kroz prizmu odvlačenja pažnje i varanja, te zabranimo korištenje prijenosnih računala, tableta ili mobilnih uređaja u nastavnom procesu kažnjavamo one koji će upravo tim alatima izvući najviše. Svaki učenik ima mogućnost odabira, hoće li riješiti zadatak, otvoriti društvene mreže ili igrati igricu, no taj odabir možemo stimulirati kroz uključivan nastavni proces.

S pozitivne strane, ukoliko je učenik spriječen doći fizički iz bilo kojeg razloga na nastavu, on može uspješno pratiti nastavni proces kroz razne alate, webminare i sustave vrednovanja znanja.

Sve do prije nekoliko godina ljudi su bili skeptični prema „MOOC“ (masovni otvoreni online tečaj), podložni su varanju, teško je kontrolirati prisutnost, no srećom s vremenom su ljudi uvidjeli razne prednosti. Učenje od kuće ili bilo kojeg kutka planete, individualan pristup, mogućnost mentoriranja, praćenje programa prema vlastitom slobodnom vremenu.

Danas možemo zahvaljujući tehnologiji bez obzira na obveze (posao, obitelj i dr.) te dnevna opterećenja koja su možda prije onemogućavala upis željenog fakulteta ili dostizanja stupnja obrazovanja ispuniti svoj potencijal. Većina fakulteta nudi „učenje na daljinu“ gdje upravo korištenjem modernih tehnologija i alata ostvarujemo pristup obrazovanju, tempom koji sami određujemo, te uz pomoć tehnologije dolazimo do svog krajnjeg cilja.

Autor: Dubravko Šopar

Stavovi i mišljenja autora teksta osobni su i ne održavaju nužno stavove udruge.

Članak je napisan u sklopu projekta “Lokalni info-centar za mlade Zagor”. Projekt sufinancira europska unija iz Europskog socijalnog fonda i Ministarstvo za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku.

U tijeku je VII. ciklus strukturiranog dijaloga, odnosno Dijaloga EU s mladima koji se nastavlja na proces strukturiranog dijaloga od 2019. godine. Do sada je provedeno 6 punih ciklusa strukturiranog dijaloga koji su polučili zanimljive i korisne rezultate kojima se nastavilo raditi na boljoj budućnosti i zajednici, odnosno Europi otvorenoj mladima. Nedavno smo u prethodnom članku komentirali ulogu Republike Hrvatske u novom ciklusu, a u ovom ćemo se više posvetiti samoj temi i podtemama Dijaloga.

Tema VII. ciklusa Dijaloga EU s mladima je „Stvaranje mogućnosti za mlade“ uz tri podteme na kojima će biti fokus:

• Kvalitetno zapošljavanje
• Rad s mladima
• Mogućnosti za mlade u ruralnom području

U tom će periodu Hrvatska biti zadužena za 3. temu, odnosno stvaranje mogućnosti za mlade iz ruralnih područja, dok će Rumunjska i Finska, države koje predsjedaju EU zajedno s Hrvatskom u ovom razdoblju, biti zadužene za preostale dvije teme. Hrvatska je zemlja prepuna ruralnih sredina i mladim osobama koje se u tom trenutku, svjesno ili nesvjesno, isključuju iz različitih prilika i mogućnosti koje su postavljenje pred mlade iz urbanih sredina i sredina koje su sa njima u dovoljnoj mjeri povezane. Iz tog je razloga naša zemlja i idealan kandidati za navedenu temu. No, vratimo se malo na glavnu temu ovog ciklusa Dijaloga – stvaranje mogućnosti za mlade. Kad god se dotaknemo teme strukturiranog dijaloga ili dijaloga EU s mladima, ističemo kako su uz pomoć njega upravo mladi ti koji odlučuju o svojoj sudbini te su oni kreatori vlastite budućnosti. Uz ovu temu, to bi moglo ili trebalo u najboljoj mogućoj mjeri izaći na vidjelo. Da, mladi su ti koji gotovo svakodnevno komentiraju lošu situaciju u državi, žale se kako se u mlade ne ulaže već ih se u većoj mjeri tjera da bolju situaciju potraže diljem Europe i napuste svoj dom, osvrću se na situaciju kako mladi u ruralnim sredinama ostaju zakinuti što se tiče aktivnog sudjelovanja, i tako dalje i tako bliže. E pa, ovo je 5 minuta koje bi mladi trebali iskoristiti. Stvaranje mogućnosti za mlade, da, zvuči kao zadatak čiji će rezultati osigurati blagostanje i bolji život za mlade u čitavoj Europi, ali ništa od toga neće biti ukoliko se mladi ne odvaže i prionu na posao. Konzultacije su u punom jeku, događaju se na razini čitave države u mnogim sredinama, a dostupne su i u online obliku pa tako opravdanja za nesudjelovanje gotovo i ne postoje. Ovo je vrijeme u kojem treba jasno i glasno reći tko smo i što želimo, ali postoji u tome i jedna kvaka. Moramo napregnuti moždane vijuge i ne samo reći da želimo kvalitetno zapošljavanje, želimo da se s mladima više radi i posvećuje više pažnju ili da žemo više mogućnosti za mlade u ruralnom području, ne, moramo ujedno biti i ti koji će predložiti na koji način bismo to željeli ostvariti. Moramo biti odlučni i konkretni u svom pristupu kako bi takav bio i konačan rezultat ovog ciklusa te kako bismo u određenoj mjeri te rezultate mogli i osjetiti, kako bismo uistinu podigli razinu zaposlenosti, ali ne samo toga već i kvalitetu radnog mjesta i radnih uvjeta, kako bismo uistinu podigli razinu kvalitete rada s mladima i kadra koji radi s mladima te kako bismo postigli veću uključenost i mogućnosti za mlade iz ruralnih sredina. Posljednja tema posebno je zanimljiva budući da je za nju zadužena Republika Hrvatska. Tema je direktno vezana uz 6. cilj za mlade, a to je poticaj mladima iz ruralnih sredina. Što želimo učiniti? Postići inkluzivno društvo i omogućiti i mladima iz tih sredina pristup informacijama, aktivno sudjelovanje u društvu, ostvarivanje potencijala i sl. Kako? E tu već dolazimo do problema, ali upravo zato ovo i radimo. Odgovor na kako je zasukati rukave (ali one moždane) i razmisliti o tome što zapravo želimo postići. Možemo li surađivati s predstavnicima lokalnih i regionalnih vlasti, možemo li kako u to uključiti i ostale aktere, možemo li na njih imati određeni utjecaj, možemo li mi postati akterima koji će provoditi određene aktivnosti i sl. kako bi se ostvario konačni cilj? Odgovor je, naravno, da. A što ćemo raditi? Pa ovako na prvu odmah pada na pamet nekoliko problema. Ruralne sredine uvijek se bore s problemom prometne povezanosti. Što možemo učiniti?  Istražiti koliko mladih ljudi zapravo ima taj problem i koliko ih ga je željno riješiti, koliko će mladih zapravo koristiti rješenje tog problema i sl. Zašto ovakav pristup? Zato jer je jedno od mogućih rješenja uvesti veći broj linija javnog prijevoza. Organizacija mladih, savjet mladih ili neki drugi akter koji će se za navedeno boriti mora napraviti konkretan prijedlog prije nego će njega podnijeti donositeljima odluka. Ukolio iz vedra neba kažemo potrebno je ovo i ono, a na kraju se ispostavi da će nove linije koristiti 1 osoba svaka 2 mjeseca, u tom slučaju to nije konkretno rješenje navedenog problema jer to rješenje neće biti bazirano na činjenicama već na samom razmišljanju. Potrebno je poduzeti nekoliko koraka od čega je 1. istraživanje na lokalnoj razini, razvijanje strategije, predlaganje konkretnih mjera. Što još možemo učiniti po tom pitanju? Ajmo apelirati na organizatore aktivnosti, odnosno organizacije mladih, da organiziraju aktivnosti u sklopu kojih će biti organiziran i prijevoz do mjesta događanja. Još nešto?  Možda bi bilo lakše da se osigura decentralizacija aktivnosti pa se određene aktivnosti provode u centrima u tim sredinama pa će tako mladi imati mogućnosti sudjelovati. I tako u roku od par sekundi padne na pamet nekoliko ideja koje mogu započeti priču i na koje se nadovezuje još mnogo drugih, jednako dobrih ideja koje se uzimaju u obzir, spremaju u obliku različitih izvještaja i na temelju kojih se nakon toga dolazi do konkretnih mjera. Poanta priče je da je velik broj problema već identificirano, a cilj je ovog članka motivacija na konkretno djelovanje. Problem je što mladi nemaju dovoljno mogućnosti, a rješenje je u svima nama, mladim ljudima koji su spremni nešto poduzeti, za razliku od onoga koji će sjediti i čekati. Možda se baš u svakom od nas krije potencijalno rješenje i odgovor koji će nam svima zajedno omogućiti bolji život i svjetlu budućnost, a gdje ćemo završiti ako ga nikad nismo s nikime podijelili? Pa vjerojatno na početku, gdje smo i sad J

Ponekad se procesi poput Dijaloga EU s mladima shvaćaju neozbiljnima i pustim pričama, a tek nakon što se odlučimo uistinu uhvatiti u koštac s njima, shvatimo njihovu važnost i ozbiljnost s kojom im se pristupa. Uključujemo se u proces danas, a stvaramo bolje sutra, za svoju zajednicu, za naše mlade ljude, za mlade ljude diljem Republike Hrvatske, za mlade ljude čitave Europske unije. Identificirali smo probleme, a sad je vrijeme za konkretna rješenja. Neka ovaj ciklus bude sretan broj 7, neka poluči odlične rezultate za bolju budućnost mladih u Europi.

Autor: Renato Vuk

Stavovi i mišljenja autora teksta osobni su i ne odražavaju nužno stavove udruge.

Članak je napisan u sklopu projekta “Lokalni info-centar za mlade Zagor”. Projekt sufinancira Europska unija iz Europskog socijalnog fonda i Ministarstvo za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku.

As a project of mine I took it upon myself to begin teaching English to a few people who struggled with their grammar. I have had some experience with tutoring as a couple of years ago I tutored a girl who was dyslexic back home. However, tutoring a native English speaker is a lot different than those whose first language is not English. Teaching English is not as simple as just going through vocabulary. I realised I have to help them understand the language efficiently and effectively as the grammar can be very confusing to those who have not learned it from being a child.

In preparation of my lessons I would put my own knowledge to the test by creating work booklets for the people I would teach. I found it easy because what I was teaching was quite simple, for example; different tenses, sentence structure and dictation exercises. Although, teaching was easy actually preparing the work was more difficult. Putting the exercises in a decent order and making it not too strenuous was very time consuming. It would usually take me the majority of the working day to create the work booklets which I did not mind as it was going to benefit somebody else in the long run.

During the start of the classes I noticed a few students were a bit shy about saying any verbal answers in case they were wrong. At this point I realised it was important to reassure them it is not a bad thing because it shows they are willing to learn and correcting mistakes is a way of learning. I learned that method of teaching from my own teachers from when I was in college as they wanted us to be more motivated to learn rather than be scared to.

When tutoring feedback is always key because even I, as the tutor, needs to learn and reflect back on what I am teaching. At the end of lessons I would ask the pupils what they would want to go through next time therefore I could prepare the work. Personally I think that is what some teachers lack; basic feedback. It is important to always listen to your student as that is your only source of constructive criticism.

Another tactic of learning I used other than work booklets was presentations. I had made a presentation on how English grammar is and can be used. This proved to be helpful since I would have to verbally explain tenses and show examples rather than the group reading and having to figure out what certain topics meant themselves. I think this was a good opportunity for them to ask me questions and to discuss amongst each other to compare their opinions and see that was correct.

In closing to what has been said I think my English lessons have been beneficial and will carry on being useful the more I do. This goes for me and the people who I teach because i believe we can all learn from this experience.

As a project of mine I took it upon myself to begin teaching English to a few people who struggled with their grammar. I have had some experience with tutoring as a couple of years ago I tutored a girl who was dyslexic back home. However, tutoring a native English speaker is a lot different than those whose first language is not English. Teaching English is not as simple as just going through vocabulary. I realised I have to help them understand the language efficiently and effectively as the grammar can be very confusing to those who have not learned it from being a child.

In preparation of my lessons I would put my own knowledge to the test by creating work booklets for the people I would teach. I found it easy because what I was teaching was quite simple, for example; different tenses, sentence structure and dictation exercises. Although, teaching was easy actually preparing the work was more difficult. Putting the exercises in a decent order and making it not too strenuous was very time consuming. It would usually take me the majority of the working day to create the work booklets which I did not mind as it was going to benefit somebody else in the long run.

During the start of the classes I noticed a few students were a bit shy about saying any verbal answers in case they were wrong. At this point I realised it was important to reassure them it is not a bad thing because it shows they are willing to learn and correcting mistakes is a way of learning. I learned that method of teaching from my own teachers from when I was in college as they wanted us to be more motivated to learn rather than be scared to.

When tutoring feedback is always key because even I, as the tutor, needs to learn and reflect back on what I am teaching. At the end of lessons I would ask the pupils what they would want to go through next time therefore I could prepare the work. Personally I think that is what some teachers lack; basic feedback. It is important to always listen to your student as that is your only source of constructive criticism.

Another tactic of learning I used other than work booklets was presentations. I had made a presentation on how English grammar is and can be used. This proved to be helpful since I would have to verbally explain tenses and show examples rather than the group reading and having to figure out what certain topics meant themselves. I think this was a good opportunity for them to ask me questions and to discuss amongst each other to compare their opinions and see that was correct.

In closing to what has been said I think my English lessons have been beneficial and will carry on being useful the more I do. This goes for me and the people who I teach because i believe we can all learn from this experience.

Ellie Leacy

Međunarodni dan mira obilježava se svake godine 21. rujna. Poznat i kao Svjetski dan mira, dan je posvećen jačanju kohezije i mira među svim ljudima širom svijeta. Nepostojanje rata i nasilja glavni je cilj. Međunarodni dan mira obilježen je prvi put 1982. Mnoge zemlje, političke i vojne skupine poštuju taj dan.  Svake godine obilježavanje je posvećeno specifičnoj temi. Tako je npr. godine 2013. glavni tajnik Ujedinjenih naroda posvetio Međunarodni dan mira mirovnom obrazovanju. Cilj je bio minimizirati rat i sukobe, potičući vrijednost mira kod učenika. Ove godine Međunarodni dan mira je posvećen klimatskim promjenama i to zato što se smatra da su klimatske nepogode aktualna, ali i dugoročna prijetnja miru u svijetu.

Kako je došlo do Međunarodnog dana mira?

Generalna skupština Ujedinjenih naroda izdala je 1981.  deklaraciju kojom je određeno kada će se slaviti spomendan  mira. Datum se u početku podudarao s otvaranjem godišnjeg zasjedanja Generalne skupštine UN-a,  no s vremenom je dobio svoju jedinstvenu proslavu. Glavna poruka prvog obilježavanja 1982. bila je “pravo na mir svih ljudi.”

Ostali događaji koji su oblikovali Dan mira

Kultura mira, kojom se teži ka stvaranju snažne povezanosti među organizacijama, projektima i ljudima, inicirana je kao pokret 1983. godine. Cilj je bio povećati mir nadolazećim generacijama, kako je najavio tadašnji generalni tajnik UN-a , kao i dodatno učvrstiti izvornu viziju slavljenja mira kao internacionalne vrijednosti. Godine 1996.  na međunarodnom susretu u Irskoj , u razgovor o miru i obilježavanju Međunarodnog dana mira uključen je i pojam pomirenja.

Generalni tajnik Kofi Annan napisao je 2001. godine poruku u čast Međunarodnog dana mira. Tom prilikom su unesene sve izmjene i dopune originalnih zapisa, a kao jedinstven dan obilježavanja Međunarodnog dana mira,  određen je 21. rujna. Opća skupština proglasila je Dan mira trenutkom globalnog primirenja i slavlja nenasiljem.

Zvono mira

Ujedinjeno zvono mira, napravljeno od kovanica koje su donirala djeca širom svijeta, simboličan je alat ceremonije slavlja Dana mira. Zvono je postavljeno u sjedište UN-a, u New Yorku.  Zvuk zvona između ostalog, podsjeća na velike troškove rata i različitih vojnih misija po svijetu. Na bočnim stranama zvona nalaze se riječi koje zagovaraju mir. Od postavljanja zvona, njime su zvonili Kofi Annan, Ban Ki-moon, António Guterres i raniji glavni tajnici UN-a. Inače, zvono je poklon Japanskog predstavništva pri UN-u, a osim na Dan mira njime se zvoni još i na Prvi dan proljeća.

Aktivnosti tijekom Dana mira

Tijekom Dana mira, ljudi širom svijeta bave se aktivnostima usmjerenim na promicanje mira. Događaji uključuju međuvjerske mirovne obrede, paljenje svijeća, zborove koji pjevaju pjesme mira, konvoje automobila za mir, sadnju drveća ili umjetničke izložbe kojima se promiče i sugerira ideja mira i nenasilja.

Autor: Denis Marijon

Stavovi i mišljenja autora teksta osobni su i ne održavaju nužno stavove udruge.

Članak je napisan u sklopu projekta “Loklani info-centar za mlade Zagor”. Projekt sufinancira Europska unija iz Europskog socijalnog fonda i Ministarstvo za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku.

Korišteni izvori:

Miaschi, John. “What And When Is The International Day Of Peace?” WorldAtlas, www.worldatlas.com/articles/what-and-when-is-the-international-day-of-peace.html .

Ftotografija: www.pixabay.com

Voliš nešto raditi. Pronašao si se u tome i to što radiš promijenilo te na više načina. Pronalaziš sreću i veselje u svemu što se nalazi oko tebe, veliku vrijednost u malim stvarima. I na kraju, netko to prepozna i za to te želi nagraditi. Nije li to prekrasno i vrijedno svake uložene minute?

To nešto o čemu sam počela pisati može se primijeniti za mnoge stvari, npr. neki hobi, sport, posao, no u ovom slučaju radi se o volontiranju.

Velika mi je želja potaknuti što više ljudi na volontiranje. Da dožive taj osjećaj koji je vrijedan od samog trenutka kada su se odlučili sudjelovati u nekoj volonterskoj akciji. I drago mi je da nisam jedina kojoj je to cilj. Oko mene ima mnogo divnih ljudi koji žele postići isto to.  Stoga, odlučila sam napraviti ciklus članaka s mladim vrijednim ljudima koji volontiraju i na taj način daju svoj doprinos zajednici.

U nastavku možete pročitati članak Gabrijele Očić koja nas je odlučila upoznati sa svojom volonterskom pričom koja nikog ne ostavlja ravnodušnim.

Ja sam Gabrijela Očić imam 19 godina i dolazim iz Svetog Križa Začretja. Ove godine završila sam četvrti razred gimnazije Antuna Gustava Matoša u Zaboku, a moj volonterski put započeo je u mojoj srednjoj školi. Naime, s volontiranjem sam započela početkom trećeg razreda. Povod time je bio višak vremena i jednostavno nedostatak nekog hobija, naravno uz veliku želju da potrošim to slobodno vrijeme na nešto dobro što bi ostavilo trag. Moje prve volonterske akcije su bile kraće, ali slatke. Volontirala sam u akciji „Bez promila“ gdje sam pomoću raznih igara učenicima Srednje škole Bedekovčina nastojala približiti djelovanje alkohola na naš mozak. Neke još akcije u kojima sam sudjelovala je bilo volontiranje u skloništima za napuštene životinje i prodaja narcisa, a moj najveći angažman oko volontiranje je zapravo započeo krajem ljeta 2018. godine. Tada sam se prijavila za volonterku u Odgojnom domu Bedekovčina. Tjedan dana tih ljetnih praznika provela sam u ljetnom kampu u tom domu. To je definitivno bilo jedno od mojih ljepših iskustva u mojem životu. Svakog dana su u dom dolazila djeca iz okolnih osnovnih škola i zajedno s još dvadesetak volontera iz cijeloga svijeta sam provodila razne igre s djecom i naravno još neke sitnije volonterske akcije tipa čišćenje Bedekovčanskih jezera. Nakon završetka kampa ubrzo je započela i nova školska godina u kojoj sam nastavila s volontiranjem u domu te sam svaki drugi tjedan hodala pomagati djeci koja su tamo dolazila na dnevni boravak u učenju i rješavanju domaćih zadaća. Ova akcija je u meni probudila još veću želju za volontiranjem i potaknula me da upišem studij u tom smjeru. Smatram da sam nakon tog volontiranja stekla jako veliko iskustvo u radu s djecom, a u svakom slučaju učinilo me je i boljom osobom jer djeca su ipak ta u čijim očima vidiš iskrenost i čistoću. Nakon tog iskustva osjećala sam se jako ispunjeno i to je osjećaj koji se teško može zamijeniti. Upravo zbog toga osjećaja, zbog te sreće koju vidiš na licima onih kojima si pomogao i za koje si odvojio svoje slobodno vrijeme preporučila bih svakome da odvoji bar jedan sat svojeg slobodnog vremena i pomogne nekome kome je to potrebno jer time nećete samo ostaviti trag na tuđim srcima već ćete napraviti i veliki korak za sebe.

Autorica: Melita Hršak

Stavovi i mišljenja autora teksta osobni su i ne odražavaju nužno stavove udruge.

Intervju je proveden u sklopu projekta “Informiraj i kreiraj! 5.0”. Projekt financira Ministarstvo za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku.

Voliš nešto raditi. Pronašao si se u tome i to što radiš promijenilo te na više načina. Pronalaziš sreću i veselje u svemu što se nalazi oko tebe, veliku vrijednost u malim stvarima. I na kraju, netko to prepozna i za to te želi nagraditi. Nije li to prekrasno i vrijedno svake uložene minute?

To nešto o čemu sam počela pisati može se primijeniti za mnoge stvari, npr. neki hobi, sport, posao, no u ovom slučaju radi se o volontiranju.

Velika mi je želja potaknuti što više ljudi na volontiranje. Da dožive taj osjećaj koji je vrijedan od samog trenutka kada su se odlučili sudjelovati u nekoj volonterskoj akciji. I drago mi je da nisam jedina kojoj je to cilj. Oko mene ima mnogo divnih ljudi koji žele postići isto to.  Stoga, odlučila sam napraviti ciklus članaka s mladim vrijednim ljudima koji volontiraju i na taj način daju svoj doprinos zajednici.

Prvi intervju iz spomenutog ciklusa je intervju s Nikolom Kranjčecom iz Gornjeg Jesenja, magistru informatike koji radi u struci kao programer IT aplikacija. U slobodno vrijeme voli gledati serije, čitati knjige, kuhati i uživati u ukusnoj hrani.

Melita: Kada si počeo/ volontirati i što te je potaknulo na volontiranje?

Nikola: Prve službene volonterske sate upisao sam tijekom 2018. godine, a pošto Predsjednicu Udruge distrofičari Krapina, Mirjanu Janžek, znam već jako dugo, i dobri smo prijatelji, i prije sam volontirao ukoliko im je trebala pomoć oko nečega. Ništa posebno me nije potaknulo na volontiranje. Našao sam se u takvoj okolini u kojoj sam mogao nekome nešto pomoči i učiniti nešto za nekog drugog, a kome je pomoć potrebna. U početku sam počeo s prijateljske strane, a kasnije je to preraslo i u volontiranje.

Melita: Možeš li u par riječi opisati volonterske akcije u kojima si sudjelovao? Koja vrsta volonterskih akcija ti je najdraža?

 Nikola: Kulinarske i kreativne radionice – članovi udruge i volonteri svakog se četvrtka okupljaju u prostorijama udruge gdje se zajedno družimo i provodimo radionice. Na kreativnim radionicama, raznim tehnikama izrađujemo razne predmete kojima se udruga predstavlja na raznim događajima i sajmovima. Uvijek netko od volontera ili članova udruge pripremi nešto za pojesti pa se uvijek i počastimo nečim finim. Lampioni, sada već tri godine organiziramo puštanje lampiona na Badnjak prije polnoćke. Članovi udruge i volonteri nabave lampione koje mještani općine mogu kod nas preuzeti. Osim lampiona pripremimo i kuhano vino, čaj i fritule te organiziramo druženje za sve mještane općine. Ovu akciju bih naveo i kao najdražu. Bilo je tu još raznih događaja koje sam s udrugom ili organizirao ili posjetio, ali ove dvije akcije bih izdvojio.

Melita: Koje vještine si stekao tijekom volontiranja i jesu li ti te vještine i iskustva pomogla

u nekim situacijama? Ako jesu, molim te da mi opišeš te situacije.

Nikola: Ne mogu se sad sjetiti neke konkretne situacije u kojoj su mi steknute vještine pomogle, ali sigurno ih ima. Kako sam volontirao za vrijeme studija, kao informatičar pomagao sam oko računala i sl. gdje sam mogao primijeniti vještine stečene na fakultetu, pa volontiranje mogu smatrati i svojevrsnom praksom. Organiziranje radionica i akcija sigurno je poboljšalo moje organizacijske vještine koje svakodnevno primjenjujem privatno i poslovno.

Melita: Možeš li opisati svoje najljepše iskustvo koje si stekao volontiranjem?

Nikola: Udruga distrofična Krapina trenutno sudjeluje kao partner u projektu Ključ kulture za sve generacije u sklopu kojeg u prostorije udruge dolazi profesorica Mirjana Drempetic H. Smolic gdje uz njenu pomoć i savjete upoznajemo različite slikarske tehnike i izrađujemo mala umjetnička djela 🙂

Melita: Što bi poručio mladima kako bi ih potaknuo na volontiranje

Nikola: Mladima bih poručio da ukoliko imaju vremena i priliku za volontiranje, da svakako počnu. Kroz volontiranje mogu upoznati nove i zanimljive ljude i steći nove prijatelje. Volontiranje također pruža razna iskustva koja im također mogu pomoći u budućnosti tijekom studiranja ili prilikom traženja posla jer poslodavci gledaju i na volontiranje kao stavku životopisa.

Autorica: Melita Hršak

Stavovi i mišljenja autora teksta osobni su i ne odražavaju nužno stavove udruge.

Intervju je proveden u sklopu projekta “Informiraj i kreiraj! 5.0”. Projekt financira Ministarstvo za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku.

S početkom rujna i početkom školske godine počinju i naše fokusiranje aktivnosti sa mladima i za mlade. Jedna od takvih aktivnosti je promidžba volonterstva kako lokalnog tako i međunarodnog.

Upravo smo naše međunarodne EVS volontere uputili da promoviraju volonterstvo, bilo da se mladi u Petrinji odluče za međunarodne programe mobilnosti kao i one ili možda još bolje prvo steknu nešto iskustva kroz lokalno volontiranje i onda nastave dalje. Tako su Ana Macias, Diana Nemes i Margarida Rodriguez uronuli u problematiku promoviranja volonterstva mladima u Petrinji. Naš je rad započeo razmišljanjem koji bi bio najbolji način da dobijemo pažnju mladih ljudi te pronalaženje prostora  na kojem možemo napraviti dobru promociju. Nakon dva mjeseca provedena u Petrinji, još uvijek ne razumijemo dovoljno interese mladih ljudi a iskustvo nas je naučilo da ne možemo čekati da oni dođu do nas, nego mi moramo doći njima. Zato smo odlučili otići do njih. Uz pomoć naših partnera napravili smo letke u kojima smo vrlo kratkim riječima objasnili prednosti volontiranja. 16. i 17. rujna otišli smo pred vrata Srednje škole u Petrinji da  podijelimo letke, gdje smo razgovarali s mladima koji odlaze ili idu na nastavu te smo im objasnili u kratkim riječima što smo stavili u letak i ponudili da dođu u Udrugu IKS  gdje mogu  dobiti više informacija o volonterskim programima. Također sve informacije mogu pronaći na facebooku i na web stranici Udruge IKS. Kao volonteri, smatramo da je sudjelovanje mladih bitno za promjene u svijetu, počevši od vašeg doma,  grada ili  zemlje. Mi znamo da se uz dobru volju mogu učiniti mnoge stvari kako bi se poboljšala zajednica i da male promjene imaju  velikog značaja, ali prva promjena mora započeti u nama. Potičemo mlade iz Petrinje da sudjeluju u volontiranju koje Udruga IKS nudi, ne samo da poboljšaju svoju situaciju, već da doprinesu i pomognu ljudima širom svijeta i obogate svoje iskustvo koje im može promijeniti život.

Autor: Borisz Negeli

Članak je napisan u sklopu projekta “Lokalni info-centar za mlade Zagor”. Projekt sufinancira Europska unija iz Europskog socijalnog fonda i Ministarstvo za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku.

U svakodnevnom životu nerijetko se možemo naći u situaciji uvjeravanja druge osobe ili grupe ljudi u naše stajalište. Kako bismo povećali naše šanse za uspješno uvjeravanje važno je izbjeći argumentacijske pogreške. Slušatelji lako uoče kada je napravljena pogreška u argumentaciji pa je poželjno preduhitriti takvu situaciju i upoznati se najčešćim argumentacijskim pogreškama.

1) Argumentum ad traditionem – pozivanje na tradiciju, zato jer „je oduvijek bilo tako“ ili „nikad nije bilo tako“

– Na romantičnim sastancima su uvijek muškarci bili ti koji su plaćali. Taj običaj treba zadržati i danas.

Dvije pogrešne pretpostavke na kojima počiva ova greška su da je stari način razmišljanja/ponašanja bio dokazano ispravan odnosno da vrijedi i danas u novim okolnostima.

2) Post hoc ergo propter hoc („Nakon toga, dakle zbog toga“) – pogreška uzročnosti koja neutemeljeno pretpostavlja uzročnost samo zato što jedna stvar slijedi iza druge u vremenskom nizu.

– Velika većina ovisnika o heroinu su koristili marihuanu prije heroina. Dakle, konzumiranje marihuane vodi (je uzrok) heroinskoj ovisnosti.

Samo zato što su dva događaja u korelaciji ne znači da su odnosu uzročnosti. Potrebno je objasniti kako točno uzrok dovodi do posljedice. Ova pogreška je temelj mnogobrojnih praznovjerja ili pogrešnih vjerovanja.

3) Non causa pro causa (uz njega, dakle zbog njega) – pogreška uzročnosti koja miješa korelaciju i uzročnost

– Povećanje poreza i siromaštvo se pojavljuju zajedno, dakle povećanje poreza uzrokuje siromaštvo.

Dva događaja se mogu pojavljivati zajedno, a da među njima nema uzročnog odnosa

4) Argumentum ad hominem – napad na osobu koja iznosi argument, iznošenje irelevantnih zaključaka o osobi i impliciranje da je argument pogrešan

A tvrdi B.

Postoji nešto problematično s A.

Dakle, B nije točno.

Jedna od najčešćih pogrešaka. Ponekad ima formu uvreda i kleveta i kao takvo je najstrože zabranjeno u kvalitetnoj argumentaciji. U velikoj većini slučajeva, karakter autora nema nikakav utjecaj na valjanost argumenta

5) Argumentum ad populum – tzv. „svi to rade argument“;

– Moji najbolji prijatelji smiju ostati vani cijelu noć. Znači u redu je i da ja ostajem vani cijelu noć.

Sadrži pogrešnu pretpostavku da je popularnost nečega mjera ispravnosti ili kvalitete određene ideje odnosno argumenta.

Podvrsta ove pogreške oslanja se samo na broj odnosno većinu (argumentum ad numerum) da bi opravdala zaključak: Većina je glasala protiv ideje. Dakle, ideja je loša.

6) Argumentum ad ignorantiam – nešto je točno samo zato jer nije dokazano da nije točno

– Nitko nije uspio dokazati da vanzemaljci postoje. Znači, vanzemaljci sigurno postoje.

Dokazivanje da je određena teorija pogrešna nije isto što i dokazivanje da je neka druga ispravna.

Ad ignorantiam je logički ispravan u situacijama kada posjedujemo znanje uz pomoć kojega je razumno izvući zaključak na temelju nedostatka dokaza.

7) Cirkularni argument – točka s koje smo pošli i točka do koje smo došli je jedna te ista

– Treba voziti po desnoj strani jer tako kaže zakon, a zakon je zakon.

8) Argumentum ad verecundiam – pogrešan argument autoriteta; citira se osoba koja nema

stručne kvalifikacije potrebne za autoritet

– Vođa je rekao da je zemlja ravna.

Ovo su neke od najčešćih pogrešaka u govornoj komunikaciji i svakome se mogu dogoditi. Isto tako, povećavajući vlastitu svjesnost o njihovom postojanju izbjegavamo iznošenje nekvalitetnih argumenata, možemo brže uočiti kada netko drugi napravi pogrešku i možemo podići kvalitetu vlastitih tvrdnji.

Autor: Dubravko Šopar

Fotografija: Shelagh Murphy on Unsplash

Stavovi i mišljenja autora teksta osobni su i ne odražavaju nužno stavove udruge.

Članak je napisan u sklopu projekta “Lokalni info-centar za mlade Zagor”. Projekt sufinancira europska unija iz Europskog socijalnog fonda i Ministarstvo za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku.