Špajza

U svakodnevnom životu nerijetko se možemo naći u situaciji uvjeravanja druge osobe ili grupe ljudi u naše stajalište. Kako bismo povećali naše šanse za uspješno uvjeravanje važno je izbjeći argumentacijske pogreške. Slušatelji lako uoče kada je napravljena pogreška u argumentaciji pa je poželjno preduhitriti takvu situaciju i upoznati se najčešćim argumentacijskim pogreškama.

1) Argumentum ad traditionem – pozivanje na tradiciju, zato jer „je oduvijek bilo tako“ ili „nikad nije bilo tako“

– Na romantičnim sastancima su uvijek muškarci bili ti koji su plaćali. Taj običaj treba zadržati i danas.

Dvije pogrešne pretpostavke na kojima počiva ova greška su da je stari način razmišljanja/ponašanja bio dokazano ispravan odnosno da vrijedi i danas u novim okolnostima.

2) Post hoc ergo propter hoc („Nakon toga, dakle zbog toga“) – pogreška uzročnosti koja neutemeljeno pretpostavlja uzročnost samo zato što jedna stvar slijedi iza druge u vremenskom nizu.

– Velika većina ovisnika o heroinu su koristili marihuanu prije heroina. Dakle, konzumiranje marihuane vodi (je uzrok) heroinskoj ovisnosti.

Samo zato što su dva događaja u korelaciji ne znači da su odnosu uzročnosti. Potrebno je objasniti kako točno uzrok dovodi do posljedice. Ova pogreška je temelj mnogobrojnih praznovjerja ili pogrešnih vjerovanja.

3) Non causa pro causa (uz njega, dakle zbog njega) – pogreška uzročnosti koja miješa korelaciju i uzročnost

– Povećanje poreza i siromaštvo se pojavljuju zajedno, dakle povećanje poreza uzrokuje siromaštvo.

Dva događaja se mogu pojavljivati zajedno, a da među njima nema uzročnog odnosa

4) Argumentum ad hominem – napad na osobu koja iznosi argument, iznošenje irelevantnih zaključaka o osobi i impliciranje da je argument pogrešan

A tvrdi B.

Postoji nešto problematično s A.

Dakle, B nije točno.

Jedna od najčešćih pogrešaka. Ponekad ima formu uvreda i kleveta i kao takvo je najstrože zabranjeno u kvalitetnoj argumentaciji. U velikoj većini slučajeva, karakter autora nema nikakav utjecaj na valjanost argumenta

5) Argumentum ad populum – tzv. „svi to rade argument“;

– Moji najbolji prijatelji smiju ostati vani cijelu noć. Znači u redu je i da ja ostajem vani cijelu noć.

Sadrži pogrešnu pretpostavku da je popularnost nečega mjera ispravnosti ili kvalitete određene ideje odnosno argumenta.

Podvrsta ove pogreške oslanja se samo na broj odnosno većinu (argumentum ad numerum) da bi opravdala zaključak: Većina je glasala protiv ideje. Dakle, ideja je loša.

6) Argumentum ad ignorantiam – nešto je točno samo zato jer nije dokazano da nije točno

– Nitko nije uspio dokazati da vanzemaljci postoje. Znači, vanzemaljci sigurno postoje.

Dokazivanje da je određena teorija pogrešna nije isto što i dokazivanje da je neka druga ispravna.

Ad ignorantiam je logički ispravan u situacijama kada posjedujemo znanje uz pomoć kojega je razumno izvući zaključak na temelju nedostatka dokaza.

7) Cirkularni argument – točka s koje smo pošli i točka do koje smo došli je jedna te ista

– Treba voziti po desnoj strani jer tako kaže zakon, a zakon je zakon.

8) Argumentum ad verecundiam – pogrešan argument autoriteta; citira se osoba koja nema

stručne kvalifikacije potrebne za autoritet

– Vođa je rekao da je zemlja ravna.

Ovo su neke od najčešćih pogrešaka u govornoj komunikaciji i svakome se mogu dogoditi. Isto tako, povećavajući vlastitu svjesnost o njihovom postojanju izbjegavamo iznošenje nekvalitetnih argumenata, možemo brže uočiti kada netko drugi napravi pogrešku i možemo podići kvalitetu vlastitih tvrdnji.

Autor: Dubravko Šopar

Fotografija: Shelagh Murphy on Unsplash

Stavovi i mišljenja autora teksta osobni su i ne odražavaju nužno stavove udruge.

Članak je napisan u sklopu projekta “Lokalni info-centar za mlade Zagor”. Projekt sufinancira europska unija iz Europskog socijalnog fonda i Ministarstvo za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku.

Do sada sam više puta pisao o primjerima aktivnosti i projekata u Hrvatskoj na kojima su sudjelovali mladi iz drugih zemalja a ponešto i o projektima na kojima su sudjelovali volonteri ili mladi iz Hrvatske u nekoj drugoj Europskoj zemlji.

Ovaj put priča je malo drugačija i prati mlade lidere od 22 – 30 godina iz Hrvatske, Bugarske, Poljske i Slovenije koji su zajedno sa osobama koje rade sa mladima iz Španjolske i Grčke zajedno sudjelovali na treningu čija je tema bila rad sa mladima u ruralnim sredinama.

Trening se održao u Poljskoj u gradu Leszno (Lešno se izgovara) koji se nalazi u širem centru Poljske a riječ je o gradu sa 64.000 stanovnika. Zašto je to bitno u ovoj priči?

E pa zato što je Leszno jedini veći grad između Poznana i Wroclava, između kojih se pružaju gotovo beskrajne ravnice plodne zemlje i glavna industrijska grana je poljoprivreda. Zbog svega navedenog oko Leszno-a je veliki broj mali / ruralnih mjesta izrazito oslonjenih na poljoprivredu. Upravo zbog toga ovdje postoje dobri uvjeti i potreba za razvoj rada sa mladima u ruralnim sredinama.

Osim što je grad uređen uređena su i sela. Sela imaju komunalnu infrastrukturu, dobre ceste, kuće čak i one stare su energetski obnavljane a po dvorištima kuća vidi se da ljudi rade i da uređuju svoj životni prostor. Pri tome želim napomenuti da smo bili u posjeti u 2 sela. Jedno se zove Šibiševo (ne pitaj te me kako se to piše na Poljskom) a drugo je Lasocice (Lasoćice po Hrvatskom). Ta oba sela zajedno imaju nešto tek preko 1000 stanovnika i oni imaju dosta sličnih problema kao i sela u RH kao što su: nedovoljno linija javnog prijevoza, nedostatak infrastrukture (ambulanta, banka, administrativni poslovi / obveze u općinama, nedostatak mjesta za socijalizaciju, organizirani šport i društvene aktivnosti i sl.).

Ova sela su izabrana zato što su dobar primjer kako se može doprijeti do mladih, do cijelog sela te kako se mogu organizirati različite aktivnosti i kako ljudi kada se slože mogu živjeti i opuštenim i kvalitetnim životom a pri tome još doprinose boljoj kvaliteti života u svojim selima.

Naš partner iz Poljske C.A.T. Fundacja intenzivno radi na promicanju aktivizma mladih u tim selima i nakon višegodišnjeg truda rezultati se vide a upravo su zato tamo i bili naši mladi lideri kako bi vidjeli i prenijeli barem neke ideja i aktivnosti i u Hrvatsku kako bi i naši životi nadamo se bili kvalitetniji. Bili smo prisutni na njihovom žetvenom festivalu na kojem se po 1 ekipa iz svakog sela natjecala u duhovitim igrama pogodnim za ruralno poljoprivredno područje. U tim igrama sudjeluju svi i stari i mladi, žene, djeca i muževi a gledaju ih oba sela kao i mi i sve su nas razveselili. Uz to prikupljaju i prihod za tombolu koji se koristi za seoski proračun a ljudi zauzvrat primaju najrazličitije poklone. Ti pokloni su od sponzora a ove godine bila je ½ velike traktorske prikolice svega i svačega i svi su nešto dobili te bili sretni i zadovoljni.

Upravo u organizaciji tog festivala je sudjelovala i lokalna udruga mladih, koja nam je dan kasnije prezentirala što sve rade i svi smo ostali zapanjeni. Ljudi koji vode tu udrugu su najstariji u njoj i imaju 23 godine, sve rade volonterski i koliko im slobodno vrijeme dozvoli a lokalna pa i regionalna zajednica je to prepoznala i pomaže im kad god treba. Kako su nam rekli problem sa financiranjem nemaju a samim tim nemaju ni potrebe za Europskim projektima niti žele imati zaposlene osobe jer je sve na bazi aktivizma. Pokupili smo od tih „klinaca“ hrpu ideja i pozitivnih utisaka na temelju čega će naši mladi lideri moći pokrenuti neke nove inicijative ili će uspjeti okupiti / pokrenuti dodatne mlade osobe u ruralnim područjima.

Evo i mi smo se malo osnažili i napunili baterije novim idejama pa se vraćamo sada poslu jačanju demokracije i građanskog sudjelovanja u hrvatskoj.

Autor: Borisz Negeli

Stavovi i mišljenja autora teksta osobni su i ne odražavaju nužno stavove udruge.

Članak je napisan u sklopu projekta “Lokalni info-centar za mlade Zagor”. Projekt sufinancira europska unija iz Europskog socijalnog fonda i Ministarstvo za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku.

Invaliditet i nasilje dva su međusobno povezana fenomena. Korijen se vidi kroz povijesni pregled gdje su osobe s invaliditetom često smatrane teretom društva i gdje nasilje prema njima nije bio rijedak slučaj. U novije vrijeme, događaju se značajne promjene, a posebice je to vidljivo kroz napuštanje medicinskog i jačanje socijalnog modela pristupa osobama s invaliditetom. No, nasilje nad osobama s invaliditetom i dalje je vrlo prisutan problem te zahtijeva ozbiljan pristup utemeljen na znanju kao osnovi kvalitetne borbe protiv nasilja.  Izloženi su i pratećim pojavama kao što su tjelesno, emocionalno i seksualno nasilje bilo od vršnjaka (ako se radi o mlađim osobama), ali često je ova pojava prisutna i u odrasloj populaciji, zbog pomanjkanja empatije. Zbog specifičnosti njihova oštećenja otežana im je samozaštita, prepoznavanje osoba koja ih je zlostavljala ili nametnula diskriminirajući odnos, bijeg iz neugodne ili nasilne situacije – a susreću se i s nerazumijevanjem okoline.). S jedne strane, osobe s invaliditetom teže se brane i zaštićuju od nasilja, a s druge strane su posebno osjetljive na nasilje potaknuto predrasudama i stereotipima prema njima kako potvrđuju brojna istraživanja Specifičnost nasilja prema osobama s invaliditetom (prema Krizmanić, 2010) potaknuta je tako postojanjem potencijalnih žrtava prema kojima se nasilje, naročito neki oblici nasilja (npr. izrugivanje), gotovo redovito može nekažnjeno manifestirati, ali i postojanjem potencijalnih nasilnika koji nasilje prema osobama s invaliditetom smatraju dopustivim, a u nekim slučajevima čak i poželjnim.

Postoje različite definicije nasilja, ali u većini se slučajeva govori o primjeni fizičke i psihičke sile koja drugoj sobi može prouzročiti osjećaj straha i boli. O nasilju možemo govoriti kao pojavi koja je ušla u sva područja života neovisno o različitosti njegovih definicija. Nasilje je ozbiljan problem za osobe s invaliditetom, koje se nalaze u većem riziku pojave nasilja od osoba bez invaliditeta (Sobsey i Doe, 1991; Hassouneh-Phillips i Curry, 2002; Powers i sur., 2002). Autori Sobsey i Calder (1999) navode kako do povezanosti invaliditeta i nasilja dolazi tek 60-ih godina prošlog stoljeća kada se istraživanjima utvrdila spoznaja o prisutnosti visoke stope razvojnih, fizičkih poremećaja i poremećaja u ponašanju među zlostavljanom djecom.

Osobe s invaliditetom mogu doživjeti iste vrste nasilja kao i osobe bez invaliditeta. No, osobe s invaliditetom mogu doživjeti i mnoge druge vrste nasilja koje može biti povezano s invaliditetom. Nasilje za osobe s invaliditetom može uključivati dodatne vrste kontrole ili suzdržanosti od odgovarajućeg djelovanja, primjerice uskraćivanje lijekova i pomagala, namjerno postavljanje prepreka koje otežavaju kretanje osoba s invaliditetom, nazivanje pogrdnim imenima i ismijavanje, isključivanje iz komunikacije, dovođenje u socijalnu izolaciju i slično. Na temelju iskustva možemo zaključiti da je među slijepim i slabovidnim ljudima najčešće prisutno psihičko nasilje, zatim ekonomsko i tjelesno, često praćeno zanemarivanjem, a da je najrjeđe seksualno nasilje.  Podaci o nasilju najvećim dijelom dolaze iz sustava socijalne skrbi gdje se navode u okviru anamnestičkih podataka i zatim ih djelatnici Registra usklađuju s Međunarodnom klasifikacijom bolesti ili bivaju uneseni u skladu s popisom MKB-šifri koje je načinilo tijelo vještačenja (zanemarivanje i napuštanje, drugi sindrom zlostavljanja, problemi u vezi s društvenom okolinom, teškoće vezane uz negativne događaje u djetinjstvu, problemi u vezi s odgojem djeteta, drugi problemi u vezi s osnovnom skupinom skrbnika, uključujući i okolnosti u obitelji).

U Registru su zabilježeni podaci za 136 osoba s invaliditetom koje su žrtve nekog oblika nasilja, od čega je 98 muških i 38 ženskih osoba. Problem nasilja nad osobama s invaliditetom je prisutan, s većim razmjerima od navedenih podataka. Društveni kontekst invaliditeta praćen nepristupačnošću, siromaštvom i izolacijom, te oslanjanjem na usluge podrške koje su manjkave i nisu dovoljne, imaju značajan utjecaj na osobe s invaliditetom koji su pod povećanim rizikom nasilja. Oblici nasilja koje osobe s invaliditetom često dožive uključuju fizički napad, verbalno i emocionalno zlostavljanje i financijsko iskorištavanje, uz zanemarivanje kao najčešći oblik nasilja. No, neki su istraživači procijenili (Baladerian, 2009) da će više od 90% osoba s invaliditetom osjetiti seksualno nasilje u nekom trenutku svoga života.

Nasilje nad osobama s invaliditetom je društveni problem kojemu se sve aktivnije pristupa. Temeljem rezultata istraživanja uočljivo je da se nasilje nad osobama s invaliditetom pojavljuje u različitim oblicima i da je počinjeno od različitih osoba. Teško ga je identificirati zbog niza razloga, te ostaje neprepoznato. Posljedice nasilja nad osobama s invaliditetom mogu se pojaviti u različitim oblicima i na različitim područjima. Jedan od značajnijih čimbenika koji doprinose takvom stanju je nedostatak informacija osoba s invaliditetom o njihovim pravima i načinima njihova ostvarivanja, ali i nedostatak informacija široj zajednici o sposobnostima osoba s invaliditetom koja dovode do predrasuda i stereotipa, pa čak i nasilja, te nedovoljna educiranost stručnjaka. Sami stručnjaci su u ovom istraživanju naveli da mogu prepoznati različite oblike nasilja i djelovati u skladu s nastalom situacijom. Također su naveli da su nedovoljno educirani u istom području, osobito kada se radi o nekim suptilnim oblicima nasilja i znakovima koji bi ih mogli upućivati da je nasilje doživljeno. Smatraju da je potrebna međusobna suradnja svih sudionika, od pojedinca do cjelokupnog društva, kako bi se kvalitetnije i adekvatnije borili s problematikom nasilja. Zato je potrebno najveći naglasak staviti na senzibilizaciju društva, samih osoba s invaliditetom i stručnjaka o problematici nasilja nad osobama s invaliditetom. Također, rezultati istraživanja ukazuju da stručnjaci bivaju izloženi nasilju kada pružaju zatraženu pomoć. Postojeća pravna regulativa temelji se na različitim međunarodnim i domaćim pravnim izvorima koji pristupaju nasilju nad osobama s invaliditetom na vrlo pragmatičan način. Stoga bi bilo poželjno dodatno razraditi protokole povezane s nasiljem koji bi se specifično odnosili na nasilje nad osobama s invaliditetom. Time bi se dodatno pospješio rad stručnjaka, osobito onih koji su, kao i sudionici ovog istraživanja, zaposleni u neprofitnom sektoru i koji prema opisu posla kod saznanja o nasilju mogu reagirati samo deklarativno i zatražiti pomoć drugih institucija. Prevenciji i suzbijanju nasilja potrebno je, sukladno rezultatima ovog istraživanja, pristupiti iz specifičnije pozicije invaliditeta kao društvene pojave koja je potencijalni temelj nasilja nad osobom.

Smatram da je svaki oblik nasilja loš, a pogotovo onaj prema osobama s invaliditetom jer su slabije od ostalih.  Možemo reći da nikad nije dobro vršiti nasilje prema nikome jer kako je istraživanje pokazalo to se većinom događa zbog neznanja. Kadgod nešto ne znaš ne ustručavaj se pitati jer će to pomoći i tebi da naučiš nove stvari, ali će pomoći i odnosu s tom osobom. Uvijek se sjeti one poslovice „Tko pita ne skita“.

Autor: Denis Marijon

Stavovi i mišljenja autora teksta osobni su i ne odražavaju nužno stavove udruge.

Članak je napisan u sklopu projekta “Lokalni info-centar za mlade Zagor”. Projekt sufinancira europska unija iz Europskog socijalnog fonda i Ministarstvo za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku.

Što su ciljevi za mlade, tko ih donosi i zašto oni uopće postoje? Ciljevi za mlade odgovor su na sve prikupljene informacije o problemima i potrebama mladih u društvu, odnosno na lokalnoj, nacionalnoj i europskoj razini. Ciljevi za mlade znače da je netko slušao, da je netko ulagao vrijeme, provodio konzultacije, propitkivao, pisao izvještaje i donosio zaključke što je na kraju rezultiralo konkretnim dokumentom koji je sve prethodno navedeno objedinio u jednu cjelinu. Pogađaš, riječ je o procesu strukturiranog dijaloga čiji je rezultat provedbe za razdoblje 2017. – 2018. objava ‘ciljeva za mlade’ koji predstavljaju mišljenja oko 50.000 mladih ljudi diljem Europe. Riječ je o 11 ciljeva kojima će se nastojati podići razina kvalitete života mladih u društvu, ali i potaknuti mlade na aktivno sudjelovanje!

Svaki od tih 11 ciljeva dobro je razrađen i opisan, a prvi od ciljeva je:

• Povezivanje Europske unije s mladima. Mladi ljudi su s vremenom izgradili određeni obrambeni mehanizam kojim se nastoje zaštititi od loših utjecaja, nerazumijevanja i nepostojanja odgovora na njihove aktualne potrebe i probleme u društvu. Iz tog je razloga potrebno ponovno izgraditi mostove, približiti se mladima te im otvoriti vrata za aktivno građanstvo na razini čitave Europe.
• Ravnopravnost svih rodova. Većina nas koji ovako nešto pročitamo, shvatit će taj problem olako. Zašto? Ne zato jer se s time ne slažemo, već zato jer se možda na nas do sada nije odnosio, nismo imali takvih problema ili smo jednostavno iz tog razloga mislili da živimo u savršenom svijetu. KRIVO! Rodna diskriminacija još uvijek ima znatan utjecaj na velik broj ljudi, posebice mladih te je problem protiv kojeg se treba boriti!
• Inkluzivna društva. Slično prethodnom problemu, odnosno cilju kojim se taj problem nastoji riješiti, samo što je ovdje riječ o diskriminaciji i isključivanju iz društva na bilo kakvoj osnovi. Mladi u Europi, čak štoviše, trećina njih je u riziku od siromaštva i socijalne isključenosti, a nerijetko su napadnuti zločinima iz mržnje i sl. Krajnje je vrijeme da se na to adekvatno reagira te da svi zajedno počnemo djelovati s ciljem sprječavanja bilo kakvih isključivanja, govora mržnje te zločina iz mržnje.
• Informacije i konstruktivni dijalog. Nešto poput medijske, odnosno informacijske pismenosti. Mladi su u moderno doba zatrpani velikom količinom informacija, a u tom moru informacija nisu u mogućnosti kritički razmišljati, razlikovati istinite od lažnih informacija/vijesti te im je na tom području potrebna stalna potpora, edukacija i stjecanje dodatnih znanja i vještina kako bi bili sposobni samostalno istraživati, biti kritični te i sami postati proizvođači informacija.
• Mentalno zdravlje. Zatvaranjem u tzv. „online prostor“i sve više vremena provedenog online umjesto druženjem s prijateljima, poznanicima, aktivnim sudjelovanjem i sl. dolazi i do problema s mentalnim zdravljem te dobrobiti mladih ljudi u društvu. Naravno, i prethodno navedeni ciljevi, odnosno problemi mladih mogu dovesti do ovih stanja, a često se kao razlog navodi i pritisak društva pa se iz tog razloga kao prijeka potreba pojavljuje očuvanje mentalnog zdravlja i dobrobiti mladih. Može se ostvariti raznim preventivnim mjerama, osiguravanjem pristupa odgovarajućoj zdravstvenoj skrbi, razgovorom s mladima, slušanjem i sl.
• Poticaj mladima iz ruralnih sredina. Problem koji se nekako konstatno nađe u društvu, posebice kod mladih ljudi koji nemaju iste mogućnosti kao i njihovi vršnjaci iz urbanih sredina. Kako zbog prometne povezanosti, tako zbog diskriminacije, isključivanja i sl., ali bez traženja razloga zašto je tome tako, potrebno je djelovati i omogućiti svima jednake prilike za sudjelovanjem te osigurati jednakost bez obzira na mjesto u kojem mladi žive.
• Kvalitetni poslovi za sve. Pronalazak posla sve je češća tema među mladima koji se suočavaju s visokim stopama nezaposlenosti te nepostojanjem mogućnosti za ostvarenje sigurnosti, stabilnosti i financijske neovisnosti što su preduvjeti za normalan život. S jedne strane postoje problemi nemogućih radnih uvjeta i velikih zahtjeva koji se postavljaju pred mlade, a problem postoji i s druge strane gdje se nalaze mladi koji ne rade na sebi, ne koriste prilike neformalnih edukacija i prilike za dodatnim usavršavanjem i stjecanjem novih znanja i vještina, ali to nas već dovodi do sljedećeg cilja. Ovim ciljem nastojat će se, između ostalog, ostvariti pravični uvjeti rada te naknada za rad koja omogućuje mladim ljudima dostojanstven i normalan život.
• Kvalitetno učenje. Potrebno je osigurati jednak pristup kvalitetnom učenju za sve, bez razmišljanja, a s druge strane mladi su ljudi također ti koji prilike koje im se nude moraju iskoristiti, gledati prema naprijed i shvatiti važnost i neformalnog obrazovanja kroz različite aktivnosti organizacija civilnog društva, različitih institucija i sl. aktera.
• Prostor i sudjelovanje za sve. Jednom riječju (ili dvije) – strukturirani dijalog. Mladi se često isključuju iz donošenja odluka koje ih se direktno tiču, a ovim ciljem i proces strukturiranog dijaloga to se nastoji svesti na, ne minimum, već na nulu, kako bi upravo mladi ljudi bili ti koje se pita i koji su uključeni u donošenje bitnih odluka kojima se usmjerava i planira njihova budućnost te njihov život u lokalnoj zajednici, ali i na razini cijele Europe.
• Održiva zelena Europa. Moderno društvo postalo je opasno za okoliš, iako postoji mnogo inicijativa kojima se nastoji spriječiti, blago rečeno, katastrofa. Potrebno je dati odgovor na klimatske promjene i ostale probleme koji štetno utječu na naš okoliš, a upravo su mladi ti koji moraju steći određenu dozu odgovornosti za svoje postupke kojima direktno utječu na svoj život i život budućih generacija.
• Organizacije mladih i europski programi. Iako su u organizacije mladih te u europske programe uključeni milijuni mladih ljudi, te su iste organizacije i programi još uvijek nedovoljno prepoznati, ali i nedovoljno financirani. Ono što je dobro i što funkcionira, širit će se i uvijek zahtjevati ‘još’ kako bi moglo opstati pa je i ovo dobar cilj kojim će se gledati u budućnost i opstanak programa za mlade te organizacija mladih koje odrađuju lavovski posao na dnevnoj bazi.

I to je to što se ciljeva tiče. Nadamo se kako ćemo svi zajedno nastaviti naporno raditi, a i u određenoj mjeri podići razinu rada na novu razinu i boriti se kako bi se ovi ciljevi uistinu počeli ostvarivati. Potrebno je zasukati rukave i baciti se na posao od strane svih aktera koji su uključeni u proces razvoja mladih, pomoći i podrške mladima, donošenje odluka o pitanjima važnima za mlade i sl., ali i od samih mladih koji su, na kraju krajeva, i zaslužni za donošenje ovih ciljeva.

Autor: Renato Vuk

Stavovi i mišljenja autora teksta osobni su i ne odražavaju nužno stavove udruge.

Članak je napisan u sklopu projekta “Lokalni info-centar za mlade Zagor”. Projekt sufinancira europska unija iz Europskog socijalnog fonda i Ministarstvo za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku.