Author - Ivana

Ovaj članak možemo odmah započeti s jednim velikim “DA”. Ili možemo reći “Zašto ne?”, što je samo još jedan način za pristati na nešto, ali u ovom slučaju može biti puno bolji od jednostavnog, “Da”. Zašto? Recimo to ovako.

Zato jer je dobro propitkivati. Ako prije nego nešto napravimo prvo dobro provjerimo razloge zašto bismo to trebali ili ne bi trebali napraviti, veća je vjerojatnost da ćemo učiniti ispravnu stvar. Kad bih vam sad rekao da je znanstveno dokazano, vjerojatno biste svi ovo shvatili kao činjenicu, no nije pa ćete mi morati vjerovati na riječ. Ali dobro razmislite, ako se nešto što je potrebno odraditi direktno odnosi na neku treću osobu, ne bi li bilo u redu tu osobu pitati za njeno mišljenje oko čitave situacije? Kad dođete u restoran, pretpostavi li konobar što ćete jesti i jednostavno to donese na stol pred vas? Ili još bolje, pogleda vas, ode do kuhinje, nekoliko sati raspravlja s kolegama o tome što bi bilo najbolje za vas (iako vas nikad nije ni vidio ili imao prilike upoznati) i oni zajedničkim snagama donesu odluku o vašem obroku za danas. Da, to se nikome ne bi svidjelo i restorani bi vjerojatno zjapili prazni. Kad bi malo bolje razmislili, vjerojatno bismo mogli naći još mnoštvo ovakvih primjera, ali vjerujem da ste shvatili poantu. Isto je i s odlukama o programima za mlade, politikama za mlade, aktivnostima i sl. Kako ćemo znati što mladima treba ako ih nismo ni pitali? Zašto je lakše pretpostaviti da znate odgovore, a što će kad tad rezultirati negativnim posljedicama, bez da su mladi prethodno izrazili svoje mišljenje? Upravo je to ono što strukturirani dijalog pruža mladima. Priliku da se njihov glas čuje i da se na temelju njihovog stava, iskustva, razmišljanja, viđenja trenutnih situacija i sl. odlučuje o njihovoj sudbini. Neki su već bili motivirani, neki su se borili za ovakve promjene, a neki će tek shvatiti poantu i postati motivirani aktivno sudjelovati u društvu kroz strukturirani dijalog.

Kad pitate mlade što im je potrebno, dobit ćete široku paletu odgovora. Možda ćete s jedne strane imati osobu koja će htjeti auto, vikendicu i brdo novaca, a s druge strane osobu koja želi da se u njezinoj lokalnoj zajednici provodi određeni program za mlade koji će omogućiti kvalitetno provođenje slobodnog vremena kod mladih te će im dati priliku za dodatnim usavršavanjem, stjecanjem iskustva, zabavom i sl. Ali upravo je to čar ovog procesa, različita razmišljanja koja, kad ih spojimo, mogu dati realno stanje na temelju kojeg će se na kraju krajeva i donositi odluke o budućnosti mladih.

Tko pita, ne skita!

Autor: Renato Vuk

Vršnjačko nasilje je vrsta zlostavljanja, a radi se o tome da jedan ili više učenika stalno ili povremeno namjerno uznemiruje, napada ili vrijeđa drugog učenika/cu koji se od toga ne može obraniti. Oni koji zlostavljaju su obično zbog nečega moćniji od onoga kojeg napadaju. Ili su stariji ili veći i krupniji ili ih je više.

Pri tome je važno znati da bullying nije samo fizičko nasilje, već i razni drugi oblici nasilnog ponašanja. Nasilje među djecom može biti izravno i neizravno. Izravno nasilništvo uključuje; ruganje, ponižavanje, vrijeđanje, kritiziranje, naređivanje i zahtijevanje podređenosti, naguravanje, udaranje, čupanje. Neizravno je teže uočljivo (i njemu su sklonije djevojčice) kao npr. namjerno isključivanje djeteta iz grupnih igara, ogovaranje djeteta itd.

Najčešće se događa u školskim WC-ima, na hodnicima i u ostalim prostorijama izvan kontrole nastavnika i drugih odraslih osoba. Može se događati i u razredu, pred drugom djecom koja najčešće ne priskoče u pomoć žrtvi zbog nezainteresiranosti, straha ili nedostatka suosjećanja.

Osoba koja doživljava vršnjačko nasilje osjeća se odbačeno, prestrašeno, nevidljivo, posramljeno, ljutito ili pak imaju poteškoće u uspostavljanju bliskih prijateljstava. Ništa manje posljedice ne trpi ni dijete koje se nasilno ponaša, koje uči da su batine i povrede način da izrazi ljutnju i izbori se za sebe. I to dijete također ima niz posljedica u odrasloj dobi.

Bullying ili vršnjačko nasilje raširenije je nego ikada i to je zato što živimo u prilično nasilnom društvu pa dječje izrugivanje, gurkanje, ismijavanje ili ignoriranje odrasli rijetko vide kao nešto više od običnoga dječjeg nestašluka.

Djeca i tinejdžeri često se šale ili komuniciraju na načine koji uključuju ruganje ili gurkanje. Za razliku od dječje igre, u kojoj su dvije strane ravnopravne, ili se nadmoć izmjenjuje od situacije do situacije, bullying uključuje neravnotežu moći u kojoj je zlostavljač uvijek i stalno nadmoćan. Isto tako, kod dječje igre emocionalni ton izmjenjuje se od smijeha do ljutnje. Za razliku od toga, bullying uključuje trajnu i vrlo često intenzivnu uznemirenost, bespomoćnost i patnju žrtve, dok je zlostavljač obično hladan, okrutan i kontrolira situaciju.

Istraživanje koje je provela Poliklinika za zaštitu djece i mladih grada Zagreba na 4500 djece u Hrvatskoj pokazalo je da 27 posto djece svakodnevno ili gotovo svakodnevno doživljava nasilje u školi.

“Znači da je skoro svako treće dijete žrtva, a to znači da nasilja ima u svakoj školi u Hrvatskoj. Istraživanje koje smo mi proveli u Hrvatskoj pokazalo je i da se samo 11 do 16 posto djece koja su žrtve nasilja obrati školi za pomoć jer se boje da će im biti još gore i ne vjeruju da će im netko u školi pomoći. Osim toga, svjetsko istraživanje pokazalo je da 70 posto nastavnika ne poduzima ništa ili poduzima vrlo malo po pitanju nasilja u školi”, rekla je u razgovoru za Index ravnateljica Poliklinike za zaštitu djece i mladih Gordana Buljan Flander.

Nasilnici pronalaze žrtve koje su zbog nečega ranjive ili odskaču od druge djece (boja kože, način hoda, ime, veličina, religija ,naočale, obitelj, način odijevanja …). Često su to tiha, mirna, pasivna, anksiozna, nesigurna i oprezna djeca niskog samopouzdanja. Imaju malo prijatelja koji ponekad i stanu u njihovu obranu. Vrlo su povezani s roditeljima koji se često (ali ne uvijek) može opisati kao prezaštitničke.

Nasilničko ponašanje može izazvati brojne posljedice kao što su: usamljenost, depresivnost, tuga, uplašenost, nesigurnost, nisko samopouzdanje, pa i bolest, što se odražava u daljnjem životu. Važno je naglasiti da, ako se nasilničko ponašanje ne zaustavi i promijeni, nasilnici također imaju dugoročne posljedice od takvog ponašanja. Istraživanja su pronašla povezanost nasilničkog ponašanja za vrijeme školovanja s kriminalnim ponašanjem kasnije u životu.

Škola je odgovorna za nasilje koje se događa u školi i u blizini škole. Ravnatelj, nastavnici i stručni suradnici dužni su spriječiti i zaustaviti svaki oblik nasilja u školi te ako je potrebno, surađivati s centrom za socijalnu skrb i policijom.

Važno je da se škola pobrine za postojanje ”sigurnog” mjesta na koje se mogu skloniti oni koji se osjećaju žrtvama, da vlastitim primjerom (tj. ponašanjem zaposlenika škole) daje model nenasilnog i pozitivnog ponašanja, poštivanja učenika te da adekvatno nadgleda mjesta za koja učenici kažu da su potencijalna mjesta napada i zastrašivanja.

U konkretnom slučaju nasilje među djecom može se prijaviti:

• odgovornoj stručnoj osobi u školi – učitelju, stručnom suradniku škole (pedagogu, psihologu, socijalnom pedagogu, logopedu), ravnatelju škole
• neposredno i slanjem pisane obavijesti (koja može biti i anonimna) jednoj od institucija nadležnih za problem: centar za socijalnu skrb, policija, škola, učenički ili dom socijalne skrbi u kojem je dijete smješteno, pravobraniteljica za djecu.

Stručnu pomoć u slučaju nasilja među djecom dijete i njegovi roditelji mogu zatražiti pomoć kroz:

• savjetodavni razgovor sa stručnom osobom u školi
• upućivanje na traženje pomoći u centru za socijalnu skrb, domu socijalne skrbi u kojem je dijete smješteno, Poliklinici za zaštitu djece grada Zagreba, organiziranim savjetovalištima u okviru ustanova ili udruga.

Pomoć je potrebno pružiti djetetu koje je pretrpjelo nasilje, ali i djetetu počinitelju nasilja.

Autorica: Ivana Kuzmanić