Kada čovjek nešto jako, jako želi a to mu se ne ostvari, teško mu je, no nakon nekog vremena se s time pomiri jer pretpostavlja kako je to upravo ono što mu se trebalo dogoditi. U mom slučaju radi se o upisu na neželjeni fakultet. Tijekom tog razdoblja trudila sam se pred svima biti dobro, a i sebi dokazati da je sve u redu, no znala sam da nije bilo.
Svima se to barem jednom u životu dogodilo i zna se da unatoč toj pomirbi, ta neostvarena želja će uvijek biti tu, makar u podsvijesti. Moja nije bila u podsvijesti. Bila je toliko jaka da se ne bih čudila da sam se ujutro probudila, pogledala u ogledalo i vidjela ju napisanu posred čela. Ta želja bila je upisati fakultet i smjer koji sada studiram: Edukacijsko-rehabilitacijski fakultet, smjer rehabilitacija (ne uključuje zgodne sportaše, kako dosta ljudi misli, radi se o edukacijskoj rehabilitaciji).
Nakon rezultata divne mature i te divne ljestvice poretka za fakultete, nedostajalo mi je jako jako malo za željeni fakultet (čitaj: jedno mjesto), stoga upisala sam svoju rezervu Ekonomski fakultet. I tako sam krenula na fakultet koji nisam željela no s vremenom sam počela poduzimati neke stvari vezano za tu muku koju sam vukla. Nisam ostavila ekonomiju, učila sam i polagala redovito, ali sam uz to počela gledati kako bi bilo kada bih se prebacila na željeni fakultet. I najgore od svega, kako bih ponovno pisala maturu.
Nije da pratim i vjerujem u horoskop, ali kažu kako su vage neodlučne. Ako je stvarno tako, a iz svog primjera vidim da postoji veelika mogućnost da je, onda sam ja najveća i najgora moguća vaga koja hoda po svijetu. Kada bi bilo pametno napraviti popis sa stvarima i rječicom ili između tih stvari i dati taj popis drugoj osobi da odlučuje umjesto mene, prva bih to napravila. Budući da se stalno dvoumim oko nečega i „važem“ skroz nebitne stvari, poput: hoću li danas obući bijele ili crne čarape ili hoću li taj dan ići tramvajem broj 3 ili tramvajem broj 13 (a oba tramvaja voze u istom smjeru), odluka prebacivanja na drugi fakultet je za mene bio mali čovječuljak koji stalno prebacujući se s jedne strane na drugu mom mozgu nije dao spavati i normalno razmišljati, kao niti mojim plućima normalno disati. Zbog toga sam se bacila u istraživanje.
Nekih mjesec dana u komadu sam se raspitivala gdje i koga god sam stigla za neki savjet. Gotovo svaku osobu sam pitala: „Si ti zadovoljan/zadovoljna s tim što si upisao/la? Bi se usudio/la prebaciti na drugi fakultet? Bi ti bilo žao što si potrošio/la jednu godinu na jednom fakultetu i sad bi na drugi?“ I naravno, pitanje koje sam najčešće i s najvećim strahom svakog pitala: „BI SE TI PONOVNO USUDIO/LA PISATI MATURU?“
Nakon nekog vremena, kada sam shvatila da sam već dosadna i sebi i narodu oko sebe, došlo mi je do glave da koliko god ispitivala druge, odluka je samo na meni. Nakon iscrpnog razmišljanja i puno neprospavanih noći, uvjeravajući se kako nemam ništa za izgubiti (osim ponovno pasti u emocionalnu komu nakon drugog neuspjelog pokušaja), odlučila sam probati još jednom prijaviti se na Postani student i pisati maturu iz hrvatskog. U tom trenutku, nisam znala koja od tih dviju stvari mi predstavlja goru noćnu moru.
Uz tu gomilu informacija, doznala sam kako željenom fakultetu, ako ga upišeš, treba dati određenu svotu novca (nije mito, to je obveza u takvoj situaciji), stoga sam stresu u stresu prekrivenog s još malo stresa, dodala još jedan stres i počela raditi. Motivacija mi je bila: sama si si kriva, hoćeš to, sad malo trpi i nadaj se da će se isplatiti. I isplatilo se.
Upisala sam toliko željeni fakultet i kada me netko pita kako je sad, kažem mu riječ preporod. Jer se stvarno tako i osjećam. Prošle godine sam svaki dan išla na fakultet u nadi da ću se pronaći među tim ljudima, predmetima, zapravo cijeloj okolini, no nije išlo. Svaki dan slušala predavanja zbog kojih mi se vrtjelo u glavi jer to nije ono što želim slušati, a kao dodatni šamar, svaki put kada bi profesor ili profesorica rekli: „To je ono čime ćete se u životu baviti. Ovaj problem postoji, no zato ste vi tu da ga u budućnosti riješite.“, najradije bi digla ruku i rekla: „JAA NEEĆU.“ Ove godine, svaki put idem sretna na fakultet jer osjećam da tamo pripadam. Tu su ljudi koji imaju iste interese kao i ja i osjećam se prihvaćeno. Isto tako, tu su predmeti koji me zanimaju i za koje imam volju slušati i učiti. Naravno, nije sve od početka sve bilo bajno. Na primjer, učiti anatomiju, nakon što si zadnje sate biologije odslušao u prvom srednjem, nije bilo nimalo lako. No, to su bile slatke (laž) muke jer kada znaš da si na pravom mjestu, cijeli svijet ti je ružičast.
Isto tako, puno ti znači kada su drugi sretni zbog tebe jer vide koliko si i ti sretan. I prijatelji kao prijatelji, najradije će te zafrkavati jer si ponovno brucoš i izbijati šale da si pao godinu, ali vidiš da im je drago i da su ponosni.
I tko god sad ovo čita, vjerojatno misli: koga briga što si ti upisala prije i sad. I zbog te činjenice mi je trebalo podosta hrabrosti da odlučim napisati ovaj članak, no znala sam da je to ispravno. Ispravno jer možda će nekome koji ima isti problem pomoći. Svima koji se dvoume da li učiniti taj potez ili ne, mogu reći da neće biti lako. Prema mojem iskustvu, svaki dan ćete se pitati da li je to ispravno i često ćete preispitivati svoju odluku. Pogotovo ako ste se odlučili ponovno pisati maturu (naravno, samo ako vam predstavlja toliku muku kao što je meni). U trenutku kada se dijelio ispit, samo sam gledala u njega i postavljala si pitanje: „Dobro, kaj je u životu to tebi trebalo“, ne znajući da li da se smijem ili plačem. I sada vidim da mi je to itekako trebalo jer ne bih bila tu gdje sam sad. I to sretna i ponosna na sebe što sam uz toliko padova ipak na kraju uspjela ostvariti svoj cilj. I možda vam se čini kako se ne isplati izgubiti jednu godinu studiranja, baš kao što se i meni činilo, no kada se bolje pogleda (opet važem), bira se jedna, dvije ili tri propuštene godine na fakultetu koji nije za vas ili neželjeni posao koji radite cijeli život.
Za neke stvari jednostavno treba vremena. Ako nije sve kako treba baš u tom trenutku, nema veze. Bit će nakon nekog vremena. Samo ne odustaj od svog cilja i sna i uloži puno, puno truda. Iscrpljujuće je, ali osjećaj uspjeha na kraju je neprocjenjiv. 🙂
P.S. Bez obzira na promjenu fakulteta, društvo i druženja su i dalje jedina svijetla točka u moru skripti, knjiga i gradiva, a menza je i dalje sveto mjesto svakog studenta. 🙂
Autorica članka: Melita Hršak
Stavovi i mišljenja autorice teksta osobni su i ne održavaju nužno stavove udruge.
Članak je napisan u sklopu projekta “Informiraj i kreiraj!6.0” kojeg financira Ministartsvo za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku.
