Ovaj članak možemo odmah započeti s jednim velikim “DA”. Ili možemo reći “Zašto ne?”, što je samo još jedan način za pristati na nešto, ali u ovom slučaju može biti puno bolji od jednostavnog, “Da”. Zašto? Recimo to ovako.
Zato jer je dobro propitkivati. Ako prije nego nešto napravimo prvo dobro provjerimo razloge zašto bismo to trebali ili ne bi trebali napraviti, veća je vjerojatnost da ćemo učiniti ispravnu stvar. Kad bih vam sad rekao da je znanstveno dokazano, vjerojatno biste svi ovo shvatili kao činjenicu, no nije pa ćete mi morati vjerovati na riječ. Ali dobro razmislite, ako se nešto što je potrebno odraditi direktno odnosi na neku treću osobu, ne bi li bilo u redu tu osobu pitati za njeno mišljenje oko čitave situacije? Kad dođete u restoran, pretpostavi li konobar što ćete jesti i jednostavno to donese na stol pred vas? Ili još bolje, pogleda vas, ode do kuhinje, nekoliko sati raspravlja s kolegama o tome što bi bilo najbolje za vas (iako vas nikad nije ni vidio ili imao prilike upoznati) i oni zajedničkim snagama donesu odluku o vašem obroku za danas. Da, to se nikome ne bi svidjelo i restorani bi vjerojatno zjapili prazni. Kad bi malo bolje razmislili, vjerojatno bismo mogli naći još mnoštvo ovakvih primjera, ali vjerujem da ste shvatili poantu. Isto je i s odlukama o programima za mlade, politikama za mlade, aktivnostima i sl. Kako ćemo znati što mladima treba ako ih nismo ni pitali? Zašto je lakše pretpostaviti da znate odgovore, a što će kad tad rezultirati negativnim posljedicama, bez da su mladi prethodno izrazili svoje mišljenje? Upravo je to ono što strukturirani dijalog pruža mladima. Priliku da se njihov glas čuje i da se na temelju njihovog stava, iskustva, razmišljanja, viđenja trenutnih situacija i sl. odlučuje o njihovoj sudbini. Neki su već bili motivirani, neki su se borili za ovakve promjene, a neki će tek shvatiti poantu i postati motivirani aktivno sudjelovati u društvu kroz strukturirani dijalog.
Kad pitate mlade što im je potrebno, dobit ćete široku paletu odgovora. Možda ćete s jedne strane imati osobu koja će htjeti auto, vikendicu i brdo novaca, a s druge strane osobu koja želi da se u njezinoj lokalnoj zajednici provodi određeni program za mlade koji će omogućiti kvalitetno provođenje slobodnog vremena kod mladih te će im dati priliku za dodatnim usavršavanjem, stjecanjem iskustva, zabavom i sl. Ali upravo je to čar ovog procesa, različita razmišljanja koja, kad ih spojimo, mogu dati realno stanje na temelju kojeg će se na kraju krajeva i donositi odluke o budućnosti mladih.
Tko pita, ne skita!
Autor: Renato Vuk
