Život nakon dijaloga

Svima nam je otvorena mogućnost prijave projekata strukturiranog dijaloga, odnosno dijaloga s mladima. Čak i ako ti projekti nisu odobreni, možemo iskoristiti vlastita sredstva i provoditi dijalog s mladima kak bi oni imali poveznicu s donositeljima odluka i nekoga tko bi njihove interese u tom trenutku zastupao.

Postavlja se pitanje, što nakon tog dijaloga? Što smo učinili i da li je u redu s dijalogom završiti ili je nužno nastaviti tjerati dalje? Pa odgovor bi trebao biti da tek u tom trenutku posao počinje. U redu, napravili smo prvi korak, saznali smo direktno od mladih koji su im interesi, koje probleme imaju, koja rješenja predlažu i sl., a sada je vrijeme da se na tim rješenjima i radi. Kakvu poruku šaljemo ako stanemo na samim konzultacijama te jednostavno, nakon što smo uspješno identificirali probleme i potrebe, odlučimo da je netko drugi odgovoran za njihovo zadovoljavanje i rješavanje. To ni u kojem slučaju ne bi trebalo biti rješenje, već bismo trebali napraviti što god je u našoj moći kako bismo započeto (dijalog) i završili. Ono što tu, primjerice, možemo napraviti je formirati partnerstva sa jedinicama lokalne i regionalne samouprave, odnosno donositeljima odluka kako bi zajedno s njima nastojali reagirati na nastale situacije. Također, možemo se sami upustiti u rješenje određenih problema i situacija koje su u našoj domeni – ako je mladima veliki problem, primjerice, nedostatak različitih vrsta sadržaja u lokalnoj zajednici. U ovom slučaju, možemo formirati partnerstva s različitim organizacijama civilnog društva koje djeluju u našem okruženju. Još jedno od rješenja je apel na Savjete mladih, posebice ukoliko su članovi naših organizacija ujedno i članovi Savjeta mladih, koji imaju određenu dozu moći kod komunikacije i različitih zahtjeva upućenih prema jedinicama lokalne i regionalne samouprave, a tiču se mladih.

Zaključak je da ne bismo trebali isključivo sjediti prekriženih ruku i smatrati da smo mi svoj dio odradili, osim ako, naravno, ne smatramo da nemamo dovoljno kapaciteta nisu za bilo kakvu vrstu reakcije. Trebalo bi hrabro nastaviti, zasukati rukave i primiti se posla. Iako je bitno komunicirati s mladima i saznati njihove probleme i potrebe, isto tako je, s druge strane, bitno i posvetiti se reakciji na navedeno, a što nam može samo ići u prilog, povećati kredibilitet kod mladih u zajednici te imati pozitivan efekt na razvoj naše organizacije.

Autor: Renato Vuk