Autorski članci

Izreku „s kim si takav si“ smo sigurno svi mnogo puta čuli ili sami izrekli, pogotovo u razdoblju provedenom u školskim klupama ili na školskim igralištima. Često se ova izjava koristi u kontekstu negativnih osobina te individualnost pojedinca stavlja na drugo mjesto pored dominantnog utjecaja društva u kojem se nalazi. Ipak, kao i u većini stvari postoje dvije strane medalje.

Psiholozi su odavno prepoznali da u životu osobe postoje kritična razdoblja u kojima neka određena osoba ili uloga služe kao pokretačka snaga ka višem stupnju ljudskog razvoja. Na primjer, Benjamin Bloom i Erik Erikson, dva istraživača koja se bave individualnim razvojem, primijetili su da vršnjaci igraju posebno važnu ulogu u razvoju tijekom adolescencije, razdoblja u kojem je najizraženija potreba za stvaranjem identiteta izvan doma i obiteljskog okruženja. Tako je provedena sveobuhvatna studija slučaja u kojoj su ispitivani odnosi adolescenta Chrisa i 5 njegovih vršnjaka. Cilj je bio steći uvid u to kako vršnjaci mogu pozitivno ili negativno utjecati na razvoj akademskog i kreativnog talenta kod adolescenata. Rezultati studije ukazuju na to da su Chrisovi vršnjaci imali povoljne utjecaje na njegov razvoj akademskog i kreativnog talenta i to u četiri dimenzije: kompetitivnost, podrška, motivacija i modeliranje uloga.

Kompetitivnost: Ovo područje odnosi se na razvijanje natjecateljskog duha i osjećaja za vrednovanje postignuća. Kada su mlade osobe okružene vršnjacima koji i sami streme usvajanju znanja, kreativnom izražavanju, razumijevanju stvari i pojava koje ih okružuju to će postati poput discipline unutar koje se međusobno natječu i to kako bi konkurirali u socijalnom smislu i bili uvaženi članovi svoje grupe.

Podrška: Sukladno potrebi za pripadanjem i uvažavanjem u grupi vršnjaka, adolescenti koji u grupi kolega i prijatelja dobiju podršku za svoje ambicije, talente i ciljeve koji su s njima povezani, češće ustraju u svojim željama i ohrabreno se suočavaju s izazovima i preprekama. Osjećaj da prijatelji „navijaju“ za tebe, značajno oslobađa znatiželju za otkrivanjem i testiranjem vlastitih sposobnosti, a to je iznimno važno kod suočavanja s ponekim neizbježnim neuspjehom.

Motivacija: Poznato je da je motivacija ono što nas pokreće da radimo i stvaramo. Od nje sve kreće. Tako i entuzijazam oko učenja, upoznavanja novih osoba i ideja može biti „zarazan“. Motiviranost naših prijatelja u najmanju ruku pridonosi tome da i sami nađemo izvore osobne motivacije. Pozitivan stav i optimizam oko budućnosti na sličan način često crpimo upravo iz prijateljske okoline.

Modeliranje uloga: Vjerovali ili ne, ovo  je najčešći način kako učimo neko ponašanje ili usvajamo novi interes, bili toga svjesni ili ne. Prije svega modeliramo ponašanja svojih roditelja i ukućana. Imitiramo postupke za koje smo zaključili da su nekom donijeli željeni ishod, a neka ponašanja modeliramo samo zbog toga što nam se neka osoba čini zanimljiva ili socijalno poželjna. To je čest i neizbježan slučaj upravo u adolescenciji. Uvijek imamo neke uzore ili idole pa čak i među svojim prijateljima. Kada su oni pozitivne figure pa nam približe npr. novu korisnu aktivnost, cilj ili knjigu,  često ćemo i sasvim slučajno naučiti nešto novo i korisno.

Sigurno možemo zaključiti je da je utjecaj vršnjaka na formiranje osobnih aspiracija, izražavanje talenta i  dugoročno usmjeravanje izražen na više od jednog polja, a u slučaju Chrisa bio je pozitivan u ove četiri dimenzije. Slično tome možemo pretpostaviti da bi u rizičnijoj skupini vršnjaka bilo složenije i izazovnije izvući pozitivne utjecaje. Naravno, radi se o specifičnoj perspektivi ovih istraživača te je sigurno da postoje i druga polja na kojima možemo promatrati i tumačiti okolinske utjecaje i sličnosti unutar vršnjačke skupine.

Što se tiče s kim si takav si dileme,  možemo svakako zaključiti da ukazuje na jednu očiglednu istinu: naši prijatelji nas oblikuju i njihov je utjecaj na naš osobni razvoj neosporan. Idealno i poželjno je da taj utjecaj bude pozitivan, ali je u realnosti najčešće šaren i pun različitih predznaka. Na nama samima je da sve te utjecaje provučemo kroz filter vlastitih vrijednosti, testiramo i posložimo te da se zapitamo: čine li nas naši prijatelji boljima?

Autorica članka: Simona Mravak

Stavovi i mišljenja autorice teksta osobni su i ne odražavaju nužno stavove udruge.

Članak je napisan u sklopu projekta “Lokalni info-centar za mlade Zagor”. Projekt sufinancira Europska unija iz Europskog socijalnog fonda i Ministarstvo za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku.

IZVORI

Slika : pixabay.com https://pixabay.com/illustrations/asia-asian-chinese-group-ladies-1040080/

Tekst : Seon-Young Lee (2002).  The Effects of Peers on the Academic and Creative Talent Development of a Gifted Adolescent Male Istraživački članak : https://doi.org/10.4219/jsge-2002-387

Sjeverna Koreja, zemlja za čiji politički režim svi znaju, ali o samoj zemlji, ljudima i kulturi jako malo. Kada bi nekome rekao da ju idem posjetiti, gledali bi me sa čuđenjem ili bi mi jednostavno rekli: “ti si lud“. E pa baš zato Sjeverna Koreja, da vidim dali je sva ta negativna propaganda koju Amerikanci nameću istinita. Nakon što sam proputovao preko trideset zemalja, na ovo putovanje sam gledao kao na veliki izazov, pošto je ona najizoliranija zemlja na svijetu. Većinom sam na svoja putovanja kretao sam, ali na ovo neizvjesno i pomalo zastrašujuće putovanje sam išao s prijateljem Zlatkom Barićem.

Polazak za Sjevernu Koreju bio je iz Pekinga, gdje smo imali dogovoren brifing u agenciji vezano uz detalje putovanja. Tamo smo upozoreni kako se ponašati, kojih zakona se trebamo pridržavati. Naime, tamo nema dodatnih pitanja, ako vele da je nebo crno, nebo je crno, nema prostora za raspravu. Sjeverna Koreja se tako u toj zemlji ne smije zvat, već samo Koreja, ili DPRK (Demokratska Narodna Republika Koreja). Ne smiju se prenositi informacije kao što su na primjer da je veliki vođa ubio vlastitog brata ili da Koreja nije osvojila svjetsko prvenstvo u nogometu 2010. godine. Sve je potrebno raditi s puno poštovanja, držati se dogovora.

Prije ulaska u zemlju dobili smo plave knjižice, koje su zapravo vize. Nemaju klasične vize koje se lijepe u putovnicu iz razloga kako ne bi postojao dokaz boravka u Sjevernoj Koreji. Na mobitelu je potrebno pobrisat sve podatke o Sjevernoj Koreji ili bilo kakve informacije o velikim vođama.

Zabranjen je unos ikakvih religijskih štiva ali je i preporučeno da se izbjegava unos bilo kakvih knjiga.

U Sjevernu Koreju je moguće ući samo u organiziranom, agencijskom aranžmanu i to vlakom ili avionom. Naša grupa se sastojala od tek osmero ljudi. Dvoje Novozelanđana, Švicarac, Kanađanin, par iz Hong Konga te nas dvoje.

Letjeli smo s Air Koryo, najlošije rangiranom zrakoplovnom kompanijom na svijetu. Na vratima aviona dočekale su nas prelijepe mlade Korejanke, na visokim petama, u kratkim suknjama, kraćim nego kod bilo kojih stjuardesa koje sam na svojim dosadašnjim letovima vidio.

Nakon desetak minuta leta, stjuardese nam donose novine „Pyongyang times“, na kojima stoji 108 Juche godina. Naime, prije 108 godina rođen je predsjednik Kim Il Sung prema kojem se broje godine u Sjevernoj Koreji.  Kim Il Sung je preminuo 1994. godine, međutim, Korejanci ga toliko cijene i poštuju da je narod odlučio da bude vječni predsjednik. Nakon kratkog listanja novina, našao sam se u laganoj panici. Rečeno nam je da se novine ne smiju presavijat a pogotovo ne oštetit, no ja sam zaboravio pitati kako s njima postupat nakon čitanja. Stoga sam kojih 10 minuta u panici držao novine u zraku jako dobro pazeći da ih ne oštetim, dok konačno nije naišao vodič te ih pažljivo zarolao.

U avionu smo za obrok dobili siromašan, neukusan hamburger i vodu. Nisam ni bio svjestan da će taj hamburger biti najukusniji obrok koji ću pojesti u sljedećih 6 dana.

Nakon sat i 45 minuta slijećemo. Već pri samom slijetanju, gledajući kroz prozor, zapažam zemlju u kojoj je vrijeme stalo. Nakon Pekinške gužve, što na terminalu, što na pisti, (čekajući u redu sedmi ili osmi avion da poletimo) ovdje pored piste 5-6 aviona stoje parkirano.

Lagano se spuštajući sa pokretnim stepenicama, prvo što se primijeti je vojska. Na letu nas je možda bilo 50-tak, a na aerodromu nas je dočekalo oko 150 ljudi iz osoblja. A taj dan sveukupno je na aerodrom sletio samo naš avion i još jedan ujutro. Dokaz da smo odcijepljeni od civilizacije je bila i činjenica da na mobitelu nismo imali apsolutno nikakvog signala.

Prvo prelazimo zdravstvenu carinu, bez puno pitanja potpisujemo neke dokumente i krećemo prema sljedećem punktu gdje vojnik dolazi do mene te mi uzima mobitel kako bi izvršio kontrolu podataka. Osjećao sam se poprilično nelagodno, premda sam dan ranije izbrisao sve podatke o Koreji. Kontrola nije trajala predugo tako da sam uspio proći i tu prepreku.

Nakon prolaska kroz skener, vojnik me je zaustavio i stavio sa strane. Počinje izvlačiti stvari iz ruksaka, sve do zadnjeg predmeta. Pronašao je suvenire vojnika terakote koje sam kupio u Xianu. Pokazuje mi vojnike, i strogim pogledom te povišenim tonom počinje govorit: „ Buda, BUDA, BUDA“ . Pokušao sam se opravdat i govorit kako to nije Buda već suveniri iz muzeja Terakote. Nesporazum je trajao dok konačno nije došla Korejanka koja razumije engleski. Na kraju nalazi mi u torbi i knjižicu koju smo dobili od agencije, s osnovnim korejskim frazama, riječima i sl. koju mi oduzima i šalje na dodatnu kontrolu. Moram priznati da takvu detaljnu kontrolu nisam nikada u životu prošao. Ipak se na sreću sve dobro završilo, vratili su mi sve stvari i ja sam slobodno ušao u Sjevernu Koreju! Konačno!

Nakon 20 min na aerodrom dolaze vodiči Mr. Kim & Mrs. Pak. Upoznajemo se te nas upućuju prema autobusu, gdje nas čekaju naša dva vozača. Objašnjavaju nam da će oni biti s nama do kraja ovog putovanja. Vozeći se prema Pyongyangu, glavnom gradu, uzeli su nam putovnice, uz objašnjenje da će nam ih vratiti ukoliko ćemo se pridržavati svih odredbi. Nije rijetkost da Korejanci drže zatočene državljane drugih zemalja jer su prekršili neka od za njih iznimno važna pravila. Naime, kad si u Koreji, ponašaj se kao Korejanac.

Gledajući kroz prozor autobusa u nedogled se prostiru obrađena rižina polja na kojima desetke i desetke ljudi marljivo radi. Vodiči su nam objasnili da svi građani Koreje jednom godišnje moraju ići raditi na rižina polja, i vojnici i ostali radnici, apsolutno svi. Njih to jako veseli, to su im jedni od ljepših dana u godini, jer poslije rada na polju druže se uz pjesmu i ples.

I tako lagano ulazimo u grad, gdje se počinju nazirati zgrade u raznim bojama. Odjednom, ispred nas se pojavljuje ogroman slavoluk pobjede, veći i dominantniji od Pariškog. Na slavoluk smo se popeli liftom, za cijenu od 5 eura. Pogled je izvanredan, vidi se panorama cijelog Pyongyanga. Ono što mi je okupiralo misli je, gdje su ljudi, gdje su turisti? Nije bilo nikoga osim naše grupe, naših vodiča i vodiča slavoluka. Nema turista koji čekaju u redu, nema gužve. Sve je zapravo pripremljeno samo za nas.

Imali smo razgledavanje glavnog trga, metro-a, spomenika radničke partije, slavoluk ujedinjenja, zapravo svih važnijih znamenitosti u gradu. Sve je jako planski izgrađeno i napravljeno.

Izdvojio bih Juche toranj.  Juche, znana još kao i kimilsungizam, službena je politička ideologija sjeverne Koreje. Opisana kao Kim Il-sungov „orginalni, briljantni i revolucionarni doprinos nacionalnoj i međunarodnoj misli“. Ideja navodi kako je individualac „gospodar vlastite sudbine“ te da sjevernokorejske mase moraju djelovati kao „gospodari revolucije i izgradnje. Riječ je o kombinaciji nacionalizma, konzervatizma i komunizma.

Uglavnom, toranj koji se nalazi na obali rijeke Taedong, nasuprot trga Kim Il-Sunga. Visok je 170 m, napravljen od 25,550 blokova granita (značajno 365*70, jedna za svaki dan života velikog vođe). Na vrhu se nalazi 20m visoka 45tona teška baklja koja neprestano titra. Liftom smo došli ispod baklje, gdje se prostire fenomenalan pogled na cijeli Pyongyang. Juche toranj je drugi najveći monumentalni spomenik na svijetu.

Prolazeći kroz glavni grad jedno jutro, odjednom s desne strane ugledamo mali trg na kojem je stajalo stotinjak žena obučeno u plavo sa crvenim zastavama. Izvode neku koreografiju. Nama ništa nije bilo jasno što se događa. Vodič nam je objasnio da su to Korejanke – domaćice koje svako jutro dobrovoljno od 08 – 09 sati dolaze na ulicu, te koreografijom podižu moral radničkoj klasi.

Osim Pyongyanga posjetili smo i Kaesong, grad udaljen cca 150km od Pyongyanga, uz koji smo posjetili i DMZ, odnosno demilitariziranu zonu.

Autoput do Kaesonga je iznimno širok, ali to zapravo nije standardan autoput na kakav smo mi navikli. Zamislite jednu iznimno široku cestu, cca 5 traka spojeno u jednu, bez i jedne oznake, sa jako puno graba. Automobila gotovo da i nema na prometnici, već samo pokoji autobus. Korejanci naime ne mogu samo tako putovati zemljom, za to trebaju posebne dozvole.

Naplatnih kućica isto nema, ali zato imaju vojničke punktove, na kojima naoružani vojnici propuštaju vozila. Strogo je zabranjena ikakva pomisao slikanja.

Kad smo konačno stigli do demilitarizirane zone, sve je bilo puno vojske. Ono što se odmah može primijetiti su veliki barjaci s jedne i druge strane. Naime, prvo je južna strana podigla svoj barjak, nakon čega je sjeverna podigla svoj, naravno veći. Ponovno je južna strana podigla još veći mi tako u nedogled. Ipak, danas sjeverna strana ima veći barjak, koji je na visini od 170m te je navodno najviši barjak na svijetu.

DMZ je jedinstveno mjesto na svijetu gdje naoružani vojnici Sjeverne i Južne Koreje gledaju jedni u druge preko nišana. A preko pet baraka prelazi crta razgraničenja. Nakon kratkog razgledavanja mjesta razgraničenja sam doživio poprilično neugodno i nezgodno iskustvo.

Do mene je došao zapovjednik te me počeo ispitivat od kud sam, čim se bavim i sl. ali kroz par minuta, odjedanput iz vedra neba, pita on mene:“Reci mi što vanjski svijet priča tko je započeo Korejski rat?“. Ja problijedim jer nisam znao što reći. Nakon kraće stanke kažem da mediji svašta pišu, ali da je nama koji nismo bili uključeni u rat, teško govorit o tome. Naravno, pokušavam se izvući, no on nastavlja:“ Pa dobro sad si već nekoliko dana u Koreji, što si do sad naučio, tko je započeo rat?“ I sad se uistinu bojim da nešto krivo ne kažem. On odlučno nastavlja: „Pa šta misliš, mi smo tada bili mlada država, kako bi onda mogli započeti rat protiv velike imperijalističke Amerike??“ Bez razmišljanja se složim s njim, nasmiješim, kimnem glavom te iskoristim prvu priliku da se maknem od njega. Na kraju je sve dobro završilo te smo susret ovjekovječili zajedničkom fotografijom.

Nakon toga smo se zaputili u centar grada Kaesonga,  gdje na ulicama svira muzika iz zvučnika. Na ulicama nema ljudi niti automobila, ali u centru svakog raskrižja stoji prometnik koji održava, zapravo, nepostojeći promet.

Tjekom boravka u Sjevernoj Koreji imali smo priliku posjetititi i OŠ Tok Song u gradu Pyongsong. Ispred škole nas je dočekala ravnateljica te nas je provela po školi. Na ulazu u školu, preko cijelog zida, naravno, promatrala nas je slika velikog vođe. Prvo smo posjetili razred u kojem se uči engleski, djeca su obučeni kao Titovi pioniri, bijela košulja i crvena marama. Također, imali smo priliku uživat i u koncertu posebno pripremljenom za nas. Premda sam bio na mnogim dječjim koncertima, ovako nešto u životu još nisam vidio ni čuo. 5 djevojčica za bubnjevima, dvije za klavijaturama, svi 100% točni bez ijedne greške, do zadnjeg takta usklađeni. Jedna djevojčica je istupila i zapjevala, pa nakon nje dječak. Sve su to odradili toliko samouvjereno, nisu se mogli naslutiti ni najmanji tragovi treme. Također, djeca su nam pokazala i svoje izvanredne gimnastičke vrline, sportske i ostalo.

Snimka koncerta: https://www.youtube.com/watch?v=xgLdFFI1Cnk

Nakon što smo odigrali partiju ping ponga s učenicima te se pozdravili s njima, posjetili smo lokalnu pivnicu, mjesto gdje se domaći ljudi okupljaju poslije posla. Prostor je ogroman, unutar njega je na naše iznenađenje bilo cca 1500ljudi. Pivnica nema stolaca, pije se stoječki. Specifično je i da ovdje ne postoji mogućnost više od jedne narudžbe. Uđeš sa ekipom, odmah naruših piva koliko misliš popiti, a kad popiješ odlaziš van. Takvo je pravilo zbog iznimno dugačkih redova ljudi koji čekaju ulazak u pivnicu. Tog dana na ulaz je smireno čekalo između 200-500 ljudi.

Kad smo ušli unutra, moram priznati da me je jeza prošla, jer su nas svi gledali u čudu, ko da nikad nisu vidjeli okrugle oči. Zamislite, nas osmero bili smo jedini turisti u cijeloj pivnici. Baš iz tog razloga imali smo privilegiju više puta naručiti pivo.

Ono što me je iznenadilo je da je u Sjevernoj Koreji proizvodnja pive iznimno učestala. U planu puta imali smo priliku u više navrata posjetiti razne pivovare gdje smo se na licu mjesta mogli uvjerit u njezinu kvalitetu. Proizvode se klasična lager piva, ali i piva s okusom. Većinom su to pive pravljene od riže. Uz pivu se često pije i Soći, rakija od riže.

Što se tiče hrane, nisam baš bio oduševljen. Pretežno nam je bila servirana riža ili poznati korejski hladni rezanci od riže. Najveći šok sam doživio kad nam je u restoranu u Pongsanggi bila poslužena juha od psa. Naravno, nisam je ni okusio, pojeo sam tek sladoled od vanilije, jedinu vrsta sladoleda koja se nudila.

Pred sam kraj Sjeverno Korejske avanture došao je i trenutak za ostvarenje jednog od ciljeva mog putovanja, a to je šišanje. Za Koreju je naime poznato da je zakonom dozvoljeno samo 15 muških frizura te 18 ženskih. U hodniku, ispred frizerskog salona, na zidu je stajala fotografija sa stilovima frizura. Gledam, razmišljam koju odabrati, i tad mi frizerka kaže: “nemoj to gledati, to je stara moda, uđi u salon, tamo je slika s aktualnim frizurama”.

Odabrao sam frizuru broj šest! Šišanje je bilo posebno iskustvo, škarama koje su veće od moje glave. Takve škare moja mama koristi za tekstil. Šišanje je trajalo od prilike 45 minuta, unutar kojih mi je frizerka ozlijedila madež. U salonu je cijelo vrijeme bio uključen TV, onakav kakav je kod nas bio moderan 80-tih godina, a iz kojeg je dopirala korejanska glazba. Cijena mog šišanja iznosila je svega 4$.

Snimka šišanja: https://www.youtube.com/watch?v=CC3a0x_vgm0

U Koreji vrijedi pravilo „jedan za sve – svi za jednoga”. Ono što se definitivno može primijetiti je njihovo zajedništvo i ponos. O velikim vođama govore sa mnogo ljubavi. Korejanci nose značku velikog vođe na lijevoj strani odjeće, tj. na strani srca, koju ne moraju nositi ali iz poštovanja ipak nose. Osobe koje sam upoznao uistinu štuju svoju kulturu, zdušno o njoj govore te je s ponosom ističu.

Tijekom šest dana boravka u Sjevernoj Koreji obišli smo cca 500km i posjetili četiri grada. Zanimljivo je da nigdje nema smeća, trava je uredno pokošena, parkovi uređeni, sve je puno cvijeća, zaista impresivno. Gradovi su u zelenilu, automobili su rijetka pojava na prometnicama.

Kada je došlo vrijeme za odlazak, moram priznati da me je ponovo krenula lagano nervoza. Naime, bojao sam se da li će mi provjeravat slike u mobitelu, jer neke slike sam nedopušteno snimio. Bojao sam se i da mi ne nađu sakriven korejanski novac koji se ne smiju iznositi iz Koreje. Na sreću, kontrola je prošla bez ikakvih problema. Aerodrom je bio prazan, taj dan su bila zakazana samo dva leta, od kojih je jedan bio naš.

Kad smo se vratili u užurbani Peking, kao da smo se ponovno vratili u 21. stoljeće. Otišli smo na kolodvor i sjeli na najbrži vlak na svijetu za Šangaj. Put od cca 1200km prevalili smo za 4 i pol sata, uz nekoliko stajanja. Nemaš osjećaja da ideš 350 km na sat, ali moram priznat, nije toliko konforan koliko je Francuski TGV.

Tek tada sam bio svjestan doživljaja iz Koreje te osjećao ponos jer sam imao priliku barem djelomično upoznati njihovu kulturu i način razmišljanja.

Iako možda ne mogu izvan zemlje i moraju slijediti pravila, smatram da su možda u nekom pogledu Korejanci čak i zadovoljniji od nas. Naime život im je jednostavniji, svi imaju osiguran posao, bez obzira na radno mjesto imaju istu plaću(15$). Stanovi su besplatni, a uz plaću svi dobiju istu količinu hrane i 5 litara piva na mjesečnoj razini. Nema interneta, nema mobitela, nema stresa. Glavni cilj u životu je biti čim bolji radnik, kvalitetniji čovjek te osnovati obitelj. Ljudi komuniciraju jedni s drugima, druže se, vesele i bez obzira na predrasude zapada uživaju u životu. Za drugo niti ne znaju.

Ako Vam se sviđa Viktorov putopis, možete ga zapratiti na:

Instagram: https://www.instagram.com/visit_with_vitja/?hl=hr

Facebook: https://www.facebook.com/viktor.simunic.7

Youtube: https://www.youtube.com/channel/UC4wCMwGjGApJG9ALVNx72YQ?

Autor članka: Viktor Šimunić

Mišljenja i stavovi autora teksta osobni su i ne odražavaju nužno stavove udruge.

Članak je napisan u sklopu projekta “Informiraj i kreiraj! 6.0” kojeg financira Ministartsvo za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku.

Na vrata nam je prije nekoliko tjedana pokucala pandemija bolesti COVID-19 i uzrokovala donošenje niza strogih mjera kojih bi se svi zajedno morali pridržavati. Cijela priča s virusom zapravo je počela i puno ranije, no malo tko ju je shvaćao ozbiljno i većina nas je mislila kako će nas i taj problem već nekako zaobići. No, kad nam ovako nešto pokuca na vrata, najbolje bi bilo ne otvoriti, zar ne?

Posljednih smo tjedana suočeni s pandemijom i problemom koji nije zahvatio samo nas već čitav svijet, ali ipak, još jednom, rješenje leži u zajedništvu. Ne, nije to zajedništvo u obliku okupljanja, već upravo suprotno. U ovoj ćemo situaciji tek vidjeti koliko to naše zajedništvo može zaživjeti i što smo spremni učiniti jedni za druge. Ne, nećemo izgledati u ovom trenutku kao junaci iz hollywoodskih filmova o zombijima i apokalipsi jer to ni nije ono što nam se u ovom trenutku događa, ako si kojim slučajem na to pomislio. Zapravo je recept vrlo jednostavan – ostati doma! Zar je to toliko teško? Velika većina nas ionako bi nakon posla, škole ili nekih drugih aktivnosti stigla kući, sjela pred tv, računalo, netflix ili nešto slično i uživala do kasnih večernjih sati. U ovom trenutku, isto to nas može učiniti junacima našeg doba. Svi mi možemo postati junaci i to sjedeći na kauču i gledajući tv. To je supermoć koju u ovom trenutku trebamo i koju u ovom trenutku svi mi imamo. Ako si ikad želio biti superjunak kakvog možeš vidjeti samo u filmovima, ovo je tvoja prilika. Zamisli dan kad ćeš svojim unucima pričati kako si postao heroj sjedeći na kauču i ne radeći ništa? To možda i zvuči komično, ali zamisli kad im objasniš cijelu situaciju i kažeš da si bio dovoljno jak, obuzdao sve svoje nagone, stavio na čekanje potrebe za izlascima, druženjima, sportom i sl., kad im kažeš da si izdržao mjesec – dva bez cure ili dečka, bez prijatelja, bez bližnjih. Kad si ostao odgovoran, pridržavao se pravila stručnjaka i spašavao živote. E to je već hvale vrijedno i to je nešto na što ćemo svi zajedno imati prilike biti ponosni. Eto, u tome leži zajedništvo u ovom našem modernom vremenu.

Uz internet, društvene mreže poput tiktoka i ostalih uz pomoć kojih se svi osjećamo povezano iako smo miljama daleko, netflix i sl. ne bi trebalo biti teško preživjeti i ovu krizu koja nas je snašla.

Organizacije civilnog društva i dalje su tu za tebe. Radimo (od kuće naravno, nemojte se bojati J ) na tome da vam omogućimo razne sadržaje koje možete pratiti putem interneta, odnosno društvenih mreža kako bismo vam barem malo skratili vrijeme i ubili dosadu. Informativni centri za mlade dostupni su putem e-maila, društvenih mreža ili pak telefona i tu su za vas kao i svakog drugog dana. Nadam se kako ti je sada već postalo jasno da u ovom nisi sam i kako svi zajedno moramo raditi na tome kako bismo iz ove situacije što prije izašli, a za to vrijeme jedni smo drugima podrška i oslonac uz kojeg će vrijeme sasvim sigurno proletjeti.

Isto tako, mnogo je online zabave danas dostupno, mnogo je sasvim sigurno nepročitanih knjiga na policama, mnogo je online tečajeva, a i tjelovježba više ne zvuči tako loše. Da, iz ove situacije mogli bismo izaći i kao nove, unaprijeđene verzije samih sebe koje su, ne samo proživjele krizu, pandemiju, potrese i to istovremeno, već su postali stručnjaci u određenom području, uložili vrijeme u svoje tijelo i krenuli sa zdravim načinom života i sl. Iako smo zatvoreni u 4 zida, mogućnosti još uvijek postoje, pitanje je samo na koji ćemo ih način i u kojoj mjeri iskoristiti.

Nezavisna udruga mladih iz Lepoglave otišla je korak dalje i do Grada Lepoglave uputila prijedlog da se novac za manifestaciju Jailhouse festival koju provode već 10 godina, usmjeri u razvoj gospodarstva i poljoprivrede te se na taj način napravi jedan mali korak k oporavku po završetku nastale situacije. Njihov će primjer sasvim sigurno slijediti mnogi, a sve s ciljem da svi zajedno što prije nastavimo sa svojim životima i vratimo se u normalu.

Junaci iz kauča? Pa uopće ne zvuči loše. #ostanidoma

Autor članka: Renato Vuk

Stavovi i mišljenja autora teksta osobni su i ne odražvaju nužno stavove udruge.

Članak je napisan u sklopu projekta “Lokalni info-centar za mlade Zagor”. Projekt sufinancira Europska unija iz Europskog socijalnog fonda i Ministarstvo za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku.

U jeku svih zbivanja koja su nas u posljednje vrijeme snašla, od širenja novog COVID – 19 virusa do potresa u širem zagrebačkom području, pozornost moramo posvetiti i tome kako brinuti za sebe i svoju unutarnju dobrobit. Tjeskoba i strah zbog neizvjesnosti potpuno su prirodni pratitelji izvanrednih i kompleksnih situacija poput ove koja nas je trenutno snašla. Svakako, ako ostanemo informirani i pozitivnog stava lakše ćemo podnijeti sve ove nagle i zahtjevne promjene ispred nas.

Osim svih stručnjaka koji brinu o trenutnoj zdravstvenoj krizi povezanoj s prevencijom i liječenjem  COVIDA – 19, mnogo se stručnjaka iz područja mentalnog zdravlja uključilo u pružanje podrške stanovništvu s obzirom na to da se situacije poput ove opisuju kao visokostresne i kao takve mogu rezultirati brojim emocionalnim, ponašajnim i odnosnim turbulencijama i izazovima.

Važno je da znamo kako ne reagiraju svi jednako na stresne situacije te da ne postoji kriva i ispravna reakcija. To nam sugerira da se prije svega poštujemo međusobno i budemo svjesni kako smo u ovom svi zajedno!

Ipak, neki ljudi su zbog određenih karakteristika osjetljiviji na ovu vrstu promjene i neizvjesnost s kojom smo suočeni. Važno je i znati kako su neke od skupina koje mogu intenzivnije reagirati na situaciju u kojoj se nalazimo:

–           Osobe starije životne dobi (koje su u većem riziku)

–           Djeca i adolescenti

–           Pružatelji zdravstvenih usluga i osobe koje prve pružaju pomoć ugroženima

–           Osobe sa psihičkim poteškoćama

Vidimo da su i mlade osobe posebno osjetljive na sve ovo što se zbiva oko nas i to zato što se nalaze u jednom prijelaznom razdoblju, bez obzira na trenutnu situaciju te im je sve ionako intenzivno i novo. Otkrivanje sebe i svijeta koji se mijenja i koji je u krizi može biti posebno izazovno. Zbog toga, nemojte biti prestrogi prema sebi.

Stres povezan s izbijanjem zarazne bolesti kod svih ljudi može uključivati:

–           Strah i brigu za vlastito zdravlje i zdravlje svojih najmilijih

–           Promjene u načinu spavanja ili prehrani

–           Poteškoće sa spavanjem ili koncentracijom

–           Pogoršanje kroničnih zdravstvenih problema

–           Nekontrolirano korištenje mobilnih aparata, igranje igrica ili pribjegavanje alkoholu, cigaretama ili drugim predmetima ovisnosti

Naravno, to su samo neki od simptoma stresa koje možemo iskusiti ili primijetiti da se nešto od navedenog događa ljudima oko nas.  Važno je da, uz pridržavanje mjera opreza, budemo tu jedni za druge, da si pomažemo međusobno i da se ohrabrujemo.

Svakako, ako ste zabrinuti za sebe ili nekoga u svojoj okolini možete se javiti i na neke od brojeva koji su otvoreni za psihološku pomoć građanima; svaki radni dan i vikendom 8 do 20 sati; brojevi telefona : 099 52 70 126 i 099 52 70 127 (Izvor: tportal.hr).

Svakako, dobro bi bilo da se odmorimo od gledanja, čitanja ili slušanja vijesti, uključujući društvene medije. Slušanje o pandemiji više puta dnevno može biti uznemirujuće. Trebamo paziti na svoje tijelo, duboko disati, povremeno se istegnuti, meditirati i vježbati. Svatko može pronaći neku vježbu za sebe. Pokušajte jesti zdrave, uravnotežene obroke i spavajte, dajte si vrijeme za pravi odmor. Boravak doma ne znači nužno da se odmaramo. Pokušajte raditi i neke druge aktivnosti u kojima uživate. Povežite se s drugima. Razgovarajte s ljudima kojima vjerujete i povjerite im kako se osjećate.

TEKST : https://www.cdc.gov/coronavirus/2019-ncov/prepare/managing-stress-anxiety.html

SLIKA: https://pixabay.com/photos/hands-world-map-global-earth-600497/

Autorica članka: Simona Mravak

Stavovi i mišljenja autorice teksta osobni su i ne odražvaju nužno stavove udruge.

Članak je napisan u sklopu projekta “Lokalni info-centar za mlade Zagor”. Projekt sufinancira Europska unija iz Europskog socijalnog fonda i Ministarstvo za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku.

Hello everybody! I am Veronica, from Ancona a city in central Italy.

After high school I decided to start the university of Philosophy and since October I can say that I am a doctor of philosophy (in Italy it is said so). While I was studying, I always worked and this allowed me not only to pay my studies but also to be able to travel. I have many hobbies such as cycling, reading, walking, watching movies and TV series, etc. etc., but I have two passions: theatre and boxing. I have been doing theatre for 10 years and together with my theatre group, we create shows, events, festivals and, a very special thing, Live Escape Room.

As you have already understood, I like to travel. My first travel experience in Europe was thanks to a European project called “Except” an educational program that aimed to work with non-privileged realities, through all kinds of artistic, social and theatrical activities. Through this project, I was able to travel to Hungary and France, performing on stage and on the street, a comedy of art show called “The Adventures of Gisella and Rodolfo” with other young people under the supervision of our director. It was a beautiful experience that made me understand how important it is to travel, to know new realities that seem so distant from you and your reality.

Thanks to this first experience, after graduation, I decided to travel and my first stop started with Udruga IKS, through an EVS project. Life in Petrinja is really too quiet for someone like me, but I am happy to find some peace. The best thing is that we volunteers are stars, practically everyone knows us! Obviously, a joke. However, it’s funny you know. My favorite place in Petrinja is the river, I love it and I imagine that in summer it is even more beautiful. I tried to learn a bit of Croatian but I am a disaster, so much so that when I am embarrassed, I always say “Dobar dan” even if I should say “thank you or see you soon”. I think Petrinja is small but has a big heart. There are many activities in the association, but those that interest us volunteers in particular are participating in activities organized by the association and creating creative workshops that can highlight and explain what civil and European citizenship is, what European values are, the history of it, and encourage kids to move and volunteer.

Why did I choose to do an EVS?

My first motivation that pushed me to do this was to learn English better, to challenge myself and my fear of not being able to express myself except with my mother tongue. This was my first motivation but also my first fear and perhaps it still is. Besides that, I decided to leave to meet new people, to be able to live with other people, to find myself alone and all this is scary too, and I still admit it is. The most important motivation, however, was that of the project itself, I wanted to work within an association to be able to carry out my workshops, to be able to get to know the association and be part of their projects and workshops.

My experience is about to end, and I can say that I am happy to have tried, to have left, to be here, because although I still do not know English well, I had the opportunity to speak it, and I did it. Because although I miss my home, I miss my friends, here I met new people who told me about their world and their life. Because despite not being able to fully achieve my goals, I left and I was able to know my limits and test myself. I hope for you that one day you try, it will make you proud of you. I wish you the best!

Pripremio: Borisz Negeli

Stavovi i mišljenja autora teksta osobni su i ne odražvaju nužno stavove udruge.

Članak je napisan u sklopu projekta “Lokalni info-centar za mlade Zagor”. Projekt sufinancira Europska unija iz Europskog socijalnog fonda i Ministarstvo za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku.

Danas, oni koji govore više od jednog jezika su vrlo cijenjeni. Imati znanje više jezika nije tako izazovno kao što se na prvu čini.

Što su benefiti dvojezičnosti ili višejezičnosti? Sagledajmo zajedno.

• Komunikativne prednosti: Što više jezika govorimo, postaje nam lakše komunicirati s osobama različitih država. U konačnici, to unapređuje naše komunikacijske vještine. Zapravo možemo razumjeti i otkriti brojne kulture kroz komunikaciju  na lokalnom jeziku, kao lokalno stanovništvo. Dvojezični su govornici empatičniji prema potrebama slušatelja i mogu biti strpljiviji slušatelji od jednojezičnih govornika.
• Povećane mogućnosti za izgradnju karijere: Znanje i korištenje više jezika ima prednosti za izgradnju tvoje karijere.  Korištenje više jezika znači da imaš više prilika za zapošljavanje. Multinacionalne kompanije, naročito ako imaju urede u različitim državama, sada smatraju višejezičnost velikim prioritetom kod izbora zaposlenika.
• Poboljšava pamćenje:  Dvojezičnosti i višejezičnost ima brojne prednosti. Poboljšava pamćenje, održava mozak aktivnim, i doprinosi sposobnostima „multitaskinga“, također neka istraživanja upućuju na to da može odgoditi demenciju.
• Više jezika- više perspektive: Jedna od prednosti je da imaš mogućnosti sagledati život na više načina. Višejezičnost ti omogućava da budeš „otvorenijeg uma“ prema novim iskustvima i sagledaš situacije oko sebe na više različitih načina.
•  Komunikacija na drugom jeziku omogućuje usmjerenje prema rješavanju problema :. Istraživanja ukazuju na to da višejezični govornici mogu imati kognitivne prednosti, kao što je veća koncentracija, kreativno razmišljanje. Neka istraživanja su pokazala da osobe koje pričaju više od jednog jezika brže i efektivnije procesuiraju informacije.
• Dvojezičnost može usporiti efekt starenja: Prednosti dvojezičnosti mogu izgledati trenutne, ali u starijoj životnoj dobi one su značajne. Kognitivna otpornost- sposobnost da odgovorimo na nove ili nepredvidive situacije- usporava se kako starimo, ali može biti usporena kroz učenje jezika.  Neka istraživanja upućuju na to da dvojezičnost kod starijih osoba može osnažiti pamćenje i odgoditi demenciju. Iako dvojezičnosti ne može izbjeći Alzheimerovu bolesti, inicijalni znakovi mogu biti odgođeni, u nekim slučajevima i do pet godina.  Mnogi pojedinci koji pričaju dva ili više jezika, nisu izloženi istim simptomima Alzheimerove bolesti kao što je problem s pamćenjem, zbunjenost, rješavanje problema, te ih osjete kasnije u odnosu na one pojedince koji pričaju jedan jezik.

Vjerujemo da smo ti ukratko približili prednosti učenja stranih jezika. Potičemo te da sam posjetiš različita istraživanja koja mogu upućivati na prednosti i jasnije približiti važnost rada na sebi i uvom dijelu:

Bialystok, E. (2006) Language and Literacy Development, u Ritchie, W. C., Bhatia, T. K. (ur.) Handbook of bilingualism, San Diego: Academic Press: 121-158.

Paradis, M. (2005) Aspects and Implications of Bilingualism, u Kroll, J. F., de Groot, A. M. B. (ur.) Handbook of Bilingualism – Psycholinguistic Approaches: 411-417.

Torrance, E. P, Wu, J. J, Gowan, J. C., Aliotti, N. C. (1970) Creative fun- ctioning of monolingual and bilingual children in Singapore, Journal of Educational Psychology 61: 72-75.

No nemoj samo istraživati nego kreni učiti. Kako učiti? Ne moraš uvijek čekati savršenu priliku ili imati profesionalnog učitelja stranog jezika. Naime, kada god se nađeš u okruženju s osobama iz druge kulture koje te mogu naučiti neke riječi, rečenice, iskoristi priliku i uči kroz razgovor. Koliko puta si se možda našao u okruženju stranaca te si se pitao što možete razgovarati? Kako uopće započeti razgovor s osobom koju ne poznajem? Jedan od načina koji ti omogućuje stvaranje poznanstava, komunikaciju je i pokazati interes za kulturu i jezik osobe koja se nalazi kraj tebe. Pitaj ih kako se određene fraze kažu na njihovom jeziku, nauči brojati, reći osnovne rečenice potrebne za svakodnevni život. Svi mi volimo čuti stranca koji razgovara na našem jeziku zar ne? I za to ti nije potrebna fizička bliskost sa osobama druge države! Izgovora za učenje nema jer društvene mreže omogućuju nam komunikaciju putem interneta.

Ne propusti i odlične aplikacije za učenje jezika kao što je Duolingo („The world best way to learn a language“): https://www.duolingo.com ili se javi u svoj najbliži info centar koji te može spojiti s osobama iz čitavog svijeta, koje baš poput tebe čekaju neformalnu priliku za iskoristiti prednosti višejezičnosti.

Autor članka: Dubravko Šopar

Stavovi i mišljenja autora teksta osobni su i ne odražvaju nužno stavove udruge.

Članak je napisan u sklopu projekta “Lokalni info-centar za mlade Zagor”. Projekt sufinancira Europska unija iz Europskog socijalnog fonda i Ministarstvo za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku.

Bacite sat i kupite kompas. Što znači vrijeme ako idete u pogrešnom smjeru!

Zamislite da dolazite na svoju omiljenu nogometnu utakmicu, oko vas je puno navijača, a igrači koje podupirete osjećaju se umorno, nepripremljeno, nesigurno, možda i malo alkoholizirano jer su pred utakmicu popili nekoliko piva i lagano drhteći od energetskih pića koje su popili da bi došli k sebi. Oni neće kod vas uliti povjerenje zar ne? Izgledat će kao „propala momčad“?

Ne možemo zamisliti da se netko ne priprema u dovoljnoj mjeri za onaj izazov koji ima u životu? No ipak veliki broj ljudi dolazi izvršavati svoje zadatke u takvom stanju (posao, fakultetske obaveze ili slično). Kada odredimo što za nas znači uspjeh odnosno u kojem smjeru idemo, onda ukoliko taj uspjeh želimo postići, mi moramo na njemu i raditi i svoje vrijeme utrošiti na odgovorno ponašanje i brojne pripreme, disciplinu. Upravo to će nas dovesti do uspjeha i „dobro odigranih utakmica“ za ljude koji u nas imaju povjerenja i za one najvažnije koje u nas trebaju imati povjerenja: to smo mi sami.

Mnogo je čimbenika koji utječu na vaš izbor načina života, od kojih većine niste svjesni (prehrana, alkohol, vježbanje, dokolica, spavanje, kofein) i upitajte se kada ste počeli prakticirati taj način života i zašto. Možda vas je u određeni način života poslao društveni pritisak ili je na vaš izbor utjecalo vaše samopoštovanje no kako god upamtite da ste vi ti koji birate svoj način života. Kada razmišljate o načinima života koji vam ne čine dobro, upitajte sebe osjećate li još uvijek potrebu za tim aktivnostima ili ste spremni od njih odustati.

U knjizi „Promijenite igru“ (Posen, 2002) možete pronaći detaljnije savjete kako utjecati na svoj način života, a izdvajamo male preporuke za zdravije načine života:

1. Eliminirajte kofein (kavu, čak, kolu i čokoladu).
2. Redoviti obroci, uravnotežena prehrana, što manje nezdrave i pržene hrane, jedite polako.
3. Dobar unos tekućine (6-8 čaša vode na dan).
4. Alkohol umjereno ili uopće ne ako je ikako moguće.
5. Ne pušite. Ne uzimajte lijekove koji vam nisu propisani.
6. Dovoljno spavanja (prema vašim potrebama)+ okrepljujući san.
7. Redovito vježbanje (30 minuta, triput tjedno).
8. Uravnotežite rad i dokolicu. Imajte vremena za obitelj i za sebe.
9. Predasi neka budu redoviti i prema potrebi.
10. Redoviti praznici i odmor (uzmite ih prije nego su vam potrebni).
11. Uspostavite i održavajte veze. Razvijte sustav održavanja.
12. Naučite se opustiti.
13. Dobro upravljajte svojim vremenom.
14. Dobro upravljajte svojim novcem. Nemojte se precijeniti.
15. Učinite nešto za sebe svaki dan.

Kada uspostavimo svoj put i onaj način života koji želimo primjenjivati, za koji znamo da bi nam mogao koristiti, nabrojite prednosti odabira istoga. Nakon toga nabrojite i razloge zašto taj način života ne primjenjujete. Proučite popis razloga i pitajte se biste li prihvatili te izlike od vaših zaposlenika ili možda vaše djece jednog dana? A zatim odlučno  nađite načina da prevladate te razloge, izlike te se svi zapitajmo: Je li važnije imati izlike ili rezultate?

Vrijeme je da upravo danas, već sada počnete djelovati!

„Znanje nije dovoljno. Moramo ga primijeniti. Želja nije dovoljna. Moramo to učiniti.“ B. Lee

Autor članka: Dubravko Šopar

Stavovi i mišljenja autora teksta osobni su i ne odražvaju nužno stavove udruge.

Članak je napisan u sklopu projekta “Lokalni info-centar za mlade Zagor”. Projekt sufinancira Europska unija iz Europskog socijalnog fonda i Ministarstvo za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku.

Sloboda govora podrazumijeva slobodu mišljenja i slobodu izražavanja te spada u temeljna ljudska, Ustavom Republike Hrvatske i zakonima, zaštićena prava. No, kada se govorom poziva na nasilje, potiče mržnja ili bilo koji oblik nesnošljivost te krši ili negira prava drugih, tada je taj govor neprihvatljiv, zakonom zabranjen i izrazito opasan.

Sukladno tome dovodimo se do pitanja, koliko je sloboda govora doista sloboda, a da ne zadire u druga ljudska prava i ne štiti drugim životima? Koja je granica između slobode govora i govora mržnje. Kako bismo to razjasnili, trebamo se pitati što je govor mržnje.

Ne postoji univerzalna  definicija govora mržnje, no svodi se na svaki oblik izražavanja mišljenja ili govora kojim se širi, potiče, promiče ili opravdava mržnja ili nasilje prema određenoj društvenoj skupini ili pojedinoj osobi zbog nekog njenog određenja ili opredjeljenja, a temelji se na nekoj od diskriminacijskih osnova sukladno Zakonu o suzbijanju diskriminacije (rasa, etnička pripadnost, boja kože, spol, jezik, vjera, političko ili drugo uvjerenje, nacionalno ili socijalno podrijetlo, imovinsko stanje, članstvo u sindikatu, društveni položaj, bračni ili obiteljski status, dob, zdravstveno stanje, invaliditet, genetsko nasljeđe, rodni identitet ili izražavanje i spolna orijentacija).

Razlikuju se blaži oblici govora mržnje kao što su benigni vicevi, korištenje stereotipa ili pogrdnih epiteta, ponižavajućih insinuacija i uvredljivih aluzija te teži oblici govora mržnje kao što su otvoreni pozivi i izravno poticanje na nasilje i linč ili podržavanje mržnje, diskriminacije ili štetnog djelovanja prema nekoj skupini ili njenim pripadnicima.

Ovaj oblik neprihvatljivog ponašanja objavljuje se u različitim sredstvima javne komunikacije: u medijima, na internetskim stranicama, na javnim mjestima, na javnim skupovima (govorom, grafitima, plakatima, letcima, transparentima, odjevnim predmetima, online portalima i društvenim mrežama). Neki kažnjivi primjeri govora mržnje u Republici Hrvatskoj su: osnivanje grupa mržnje na društvenim mrežama i on line portalima ili pisanje statusa i komentara kojima se poziva na nasilje ili vrijeđanje i omalovažavanje pojedinaca ili društvenih skupina zbog nekog njihovog obilježja ili opredjeljenja, vrijeđanje sportskih protivnika ili suparničkih navijača, izrada i objava letaka ili plakata sa uznemiravajućim i ponižavajućim sadržajima za pripadnike osjetljivih društvenih skupina. Upotrebom i davanjem slobode govora, trebamo biti svjesni koji su razorni učinci onih sloboda koje narušavaju tuđa prava. Samo uzajamnim razumijevanjem, korištenjem slobode govora koja omogućuje slobodno izražavanje s ciljem stvaranja kvalitetnije i sigurnije okoline oko nas, koja podrazumijeva slobodu mišljenja s uvažavanjem ljudskih prava omogućuje nam sigurnu okolinu i zajednički suživot. Kako bismo upravo takav suživot očuvali, u Republici postoje zakoni kojima se potiče ponašanje građana i građanki u smjeru prihvaćanja različitosti, i omogućavanja zajedničkog života u jednoj društvenoj zajednici. Pri tome treba imati na umu:

Koji mi zakon omogućuje sigurniju okolinu?

Zakon o suzbijanju diskriminacije prepoznaje gotovo 17 diskriminacijskih osnova. Svako stvaranje neprijateljskog, ponižavajućeg ili uvredljivog okruženja ili prouzročenje strana na temelju neke od spomenutih diskriminacijskih osnova, kažnjivo je novčanom kaznom i do 30.000,00 kn.

Zakon o prekršajima protiv javnog reda i mira zabranjuje remećenje javnog reda i mira izvođenjem pjesama, skladbi i tekstova ili nošenjem i isticanjem simbola, tekstova, slika, crteža, za što je predviđena novčana kazna preko 1.000,00 kn ili kazna zatvora do 30 dana.

Zakon o sprečavanju nereda na športskim natjecanjima zabranjuje na sportskim događanjima pjevanje pjesama, upućivanje poruka, isticanje transparenata ili zastava s obilježjima  kojima se iskazuje ili potiče govor mržnje ili nasilje na temelju rasne, nacionalne, regionalne ili vjerske pripadnosti, za što su predviđene novčane kazne do 25.000,00 kn ili zatvora do 60 dana.

Najteži oblici govora mržnje kažnjivi su i po Kaznenom zakonu kao kazneno djelo iz čl. 325. javno poticanje na nasilje i mržnju, a koji predviđa kaznu zatvora do 3 godine.

Prilikom svog djelovanja imaj na umu da govor mržnje nije sloboda govora i prijavi govor mržnje pozivom na 192 ili mobilnom aplikacijom policije za e-dojave ili e-mailom na policija@mup.hr

Autor članka: Dubravko Šopar

Photo by T. Chick McClure on Unsplash

Stavovi i mišljenja autora teksta osobni su i ne odražavaju nužno stavove udruge.

Članak je napisan u sklopu projekta “Lokalni info-centar za mlade Zagor”. Projekt sufinancira Europska unija iz Europskog socijalnog fonda i Ministarstvo za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku.

Svi mi koji živimo i radimo u svijetu civilnog društva znamo koliko je važno, ali i s druge strane naporno uvijek biti u trendu, informiran o nekim novim događanjima, promjenama u svijetu civilnog društva, u području mladih, o novim aktivnostima te prilikama i mogućnostima koje se mladima nude, pristupu mladima i sl.

Da, posao u civilnom društvu nije organizacija starih dobrih aktivnosti, priprema i prijava istih projekata ili pak rad s istom grupom ljudi. Posao u civilnom društvu, kao i mnogi drugi, zahtjeva visoku razinu inovativnosti, zaborav rutine, praćenje trendova, ali i dozu hrabrosti i postavljanje određenih trendova. Bez navedenog, organizacijama civilnog društva bilo bi izrazito teško opstati. Kad se pojave novi natječaji, novi programi, nove aktivnosti, prilika za edukacije i jačanje kapaciteta, moramo biti spremni na nove izazove kako bismo našim korisnicima omogućili najbolje sadržaje. Zamisli kad je stigao strukturirani dijalog danas poznat pod nazivom „Dijalog EU s mladima“, kad je počeo program Erasmus+, kad je objavljen natječaj za prve Info-centre za mlade i da tad organizacije iz tvoje lokalne zajednice na to nisu bile spremne, odnosno da s novostima nisu bile upoznate. I dok su mladi diljem zemlje uživali mogućnosti koje se u njihovim sredinama nude, mnogi bi ostali zakinuti. No, to se u našem svijetu, svijetu promjena ne događa. Uloženo je mnogo truda, znoja, suza i volonterskih sati kako bi sve to bilo dostupno mladima i ostalima u našim lokalnim zajednicama, kako bi se pružila prilika za aktivnim sudjelovanjem, sudjelovanjem u donošenju odluka, usvajanjem novih znanja i vrijednosti, jačanjem raznih vještina, zabavom, putovanjima diljem Europe, umrežavanjem, informiranjem i mnogim drugim mogućnostima koje se danas mladima nude.

No, postavlja se pitanje tko to radi, tko stoji iza svih tih projekata, aktivnosti i ostalih mogućnosti? Iza toga stoje vrijedni ljudi različitih dobnih skupina koji su ili zaposleni u organizacijama civilnog društva ili svoje slobodno vrijeme provode volontirajući satima, danima, mjesecima, godinama kako bi sve navedeno iznad bilo moguće. I uvijek je potrebno još, uvijek su potrebni novi ljudi, posebice oni mladi koji unose svježinu u takve organizacije, koju donose inovativne ideje, koji su uvijek iznova pokretači promjena u organizacijama, a samim time i u čitavom društvu, odnosno lokalnoj zajednici. Skraćeno, organizacijama su konstantno potrebni aktivni članovi koji doprinose njihovom razvoju i razvoju lokalne zajednice. I zato postoji i onda druga strana promjena te praćenja i postavljanja trendova, a to su organizacijske. Primjer dolazi iz Nezavisne udruge mladih koja se na ulazu u 2019. godinu odlučila na velike promjene što se tiče članstva u Udruzi i tako pred članove, uz povlastice i prednosti koje im članstvo donosi, postavila i određene obaveze, a sve s ciljem kako bi se postigla aktivnost članova tijekom godine. Promijenila se i sama struktura članstva, a s više od 270 članova od kojih je velika većina bila neaktivna te su bili članovi Udruge isključivo na papiru, Udruga je „pala“ na trenutnih 33 člana. Zašto „pala“ pod navodnicima? Zato jer je cilj postignut, a Udruga je dobila 33 ljudi koji aktivno doprinose Udruzi, koji sudjeluju u aktivnostima i koji su motivirani sudjelovati u radu Udruge te na taj način svojim radom i zalaganjem doprinositi i lokalnoj zajednici. Ukupno su članovi Nezavisne udruge mladih (33) ostvarili gotovo 200 sudjelovanja na aktivnostima Udruge tijekom godine kojih je tijekom 2018. godine bilo 30.

Nezavisna udruga mladih na taj je način dobila motivirane mlade članove koji uživaju u tome što rade te koji uživaju biti dijelom civilnog društva, ali koji uživaju i prednosti te koristi koje im to sa sobom donosi. Naravno, članovi se u dobrom društvu dobro zabavljaju, a za svoj trud su nerijetko i nagrađeni. Ponekad nije potrebno čekati da se promjene dogode već je potrebno biti njihov pokretač, a nakon čega se valja opustiti i uživati u uspjehu jer to smo i zaslužili!

Autor članka: Renato Vuk

Stavovi i mišljenja autora teksta osobni su i ne odražavaju nužno stavove udruge.

Članak je napisan u sklopu projekta “Lokalni info-centar za mlade Zagor”. Projekt sufinancira Europska unija iz Europskog socijalnog fonda i Ministarstva za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku.